Poezija nepoetičnih sadržaja

Marguerite Duras: Brana na Pacifiku; Vuković & Runjić, Zagreb, 2002, prevela Ingrid Šafranek

Marguerite Duras ime je francuske spisateljice s najvećim odjekom među inozemnim čitateljstvom, kao što je i najzastupljenije u kritičkoj recepciji izvan matične zemlje jezika kojim piše. Kao što se znade, to nije i zemlja njezina odrastanja kojemu će se vraćati u dvama kamenima međašima svojega opusa, Brani na Pacifiku iz 1950. i Ljubavniku iz 1984, dvama romanima koji evociraju njezin boravak u francuskoj koloniji Indokini. Zauvijek izgubivši naivnu nevinost prirodne, korijenske pripadnosti čvrstu tlu neupitne domovine, te je svoje romane usadila u muljevito tlo ušća Mekonga u Indijski ocean, oslanjajući se na svoj materinski jezik kao na visoke zidove impozantne, kićeno urešene kuće u kojoj se svaki pisac neizbježno osjeća strancem, pa čak i rušiteljem njezinih temelja. Nešto od bezdušne retoričke redukcije njezina kasnijeg stvaralaštva, slažu se gotovo svi tumači, obilježilo je i klasični modernizam dokumentaristički suhe Brane na Pacifiku, kao stilistički probitak od egzistencijalne redukcije na koju osuđuje svoju fikcionalnu obiteljsku krhotinu, koju je ocean otplavio na mjesto gdje je i sam Bog rekao laku noć.

U središtu je obitelji Majka, višegodišnji borac protiv okrutne vode i još okrutnije kolonijalne birokracije, prisiljena životariti i tlapiti, zajedno sa sinom Josephom i kćeri Suzane, o nekom iznenadnom, prije svega novčanom čudu koji bi ih doslovce izvuklo iz blata. Iz pobornice neuspjele izgradnje ubrzo propale brane koja bi njezino rižište spasila od poplave, pretvorila se i sama u ljudsku branu postavljenu između mora i kopna, destruktivne požude prirode i vučje okrutnosti kolonijalne eksploatacije, svojevrsna dvostruko potvrđena poretka stvari, koji dvjema svojim licima sve koji se nađu između gnječi poput muha. Majka bi djecu rado lišila svoje neumjesne zakletosti da se penje protiv struje, katkad čak i po cijenu unosne prodaje Suzane, recimo, kakvu bogatunu, makar i za jedan, kako joj u zalagaonici kažu, dijamant s felerom, koji zadobiva status simboličkog uloga cijele priče. Njezina opsesija izgradnjom brane i isplatom zakupnine izgubila je sponu s funkcijom koju bi uspjeh u tome pothvatu uopće imao u njezinu i njihovu životu, pa kad novac i pristigne, pristići će više kao jamac njezine mirne smrti i konačna oslobođenja djece od utega majčinih prisilnih radnji, odnosile se one na opstanak kućanstva, Suzanino djevičanstvo ili, pak, Josephov odlazak od kuće u naručaj anonimne Žene. Bitka s oceanom nešto je poput uklete metafizičke bitke sa samim elementima, za vrijeme koje život, sa svojim dražesnim beznačajnostima, kao da postrance promiče: majka povremeno zapada u razdoblja dugotrajnoga, tvrdog sna; kaže da se sprema odmoriti od prethodne i za iduću tučnjavu sa sudbinom. U međuvremenu, kći joj odrasta za pljenidbu lokalnih i gostujućih bogatuna, žeđajući za kinom, izlascima na ples, šetnjama gradom i prvim strastvenim iskustvima, a sin svoju muškost potvrđuje u lovu na čaplje, odlascima u bordele i plemenitom zaštitništvu sestre, koje će okruniti mučaljivošću pripremljenim, za majku kobnim, bijegom bez pozdrava.

Roman počinje ironijskim potkopavanjem etimološkog korijenja naziva toga žanra, otužnom Suzaninom »romansom« s bogatim nasljednikom Gospodinom Jo–om, prema kojemu djevojka osjeća samo odbojnost, svjesna ipak isplativosti svojega lolitinskog uloga: oženi li se njome, obitelj će biti lišena birokratske ucjene i oslonca o škrte darove prirode koja se neumoljivo uskraćuje u svojem kapacitetu majke–zemlje–hraniteljice, ostavljajući posvuda sezonske leševe izgladnjele ili zaražene djece. U jednoj nehotičnoj pogodbi koja se vrti oko prava na pogled na pojedine dijelove svojega tijela, Suzana će iskamčiti famozni dijamant s felerom, koji Majka uzalud pokušava prodati za iznos koji bi je spasio, što je fiksna ideja koja dominira središnjim dijelom romana. Uvjetni rasplet, konačna kvaziprodaja dijamanta, koji ipak ostaje u obiteljskom vlasništvu, prići će pak u liku bogate Josephove udane ljubavnice, no ni taj »sretni kraj« neće moći iskupiti rane majčine tragične borbe.

Sjetna oskudnost s kojom se nemoćno hrvaju majčina starost i izmišljanje budućnosti njezine djece, opleteno holivudskim slikama i zvucima »Ramone«, još jedne, kako Ingrid Šafranek kaže, ironijske premetaljke riječi roman, rekoh već, urodila je Durasičinim poslovičnim minimalističkim stilom štedljiva svođenja na deskripciju uzaludnih poteza, jalovih epizoda i odsječnih dijaloga, koji motivacije likova i njihov unutrašnji svijet naizgled ostavljaju u registru recipijentu knjige nedohvatljiva dočitavanja. To je najviše vidljivo u mjestima na kojima se u romanu naracija sveznajućeg pripovjedača pretapa u slobodni neupravni govor ili ich–formu, primjerice u umetnutoj osobnoj Josephovoj priči o susretu s neznankom, jednako toliko suhom opisu slijeda zbivanja, u kojem se jedino nazire mladićeva i neznankina želja, dok se sav emocionalni i simbolični talog svjesno prigušuje — potreba za događajem koji će nešto izmijeniti, odlaskom od kuće, financijskim spasom, letom u slobodu. Isto vrijedi i za Suzanine šetnje gradom, neuspjele pokušaje da se tako barem naizgled pridru‘i nehajnim skupinama bezbrižnih djevojaka i njihovih pretpostavljenih svijetlih egzistencijalnih perspektiva, ili pak za završnu, netom započetu i naprasno prekinutu ljubavnu aferu s Agostijem. Proza Brane na pacifiku sugestivna je u doslovnom smislu riječi, to je stil priče koji nešto nagovješćuje, nešto onkraj grubosti bljutavih večera, rada u polju, prepirki s katastarskim posrednicima u Kamu, preprodaje ženskog mesa i kratkotrajnih zabava u Ramu. Precizne rečenice dokumentarizam pretvaraju u pomno brušenu poeziju nepoetičnih sadržaja, nešto poput samog dijamanta s felerom, zamjenjiva za plodove višedesetljetne muke, jednako kao što besmislena majčina bitka dobiva herojski prizvuk i kao što se iza ropstva likova krijumčari tajnovita ljepota intenzivnog okusa života, okusa za koji sretnici možda ostaju i prikraćeni. To je ono što Suzanu dok bdije nad mrtvom majkom vraća u »zbrkanu i tragičnu neumjerenost djetinjstva«, a Josepha nagoni da u zatvorenim majčinim očima vidi »ljubičastu sjenu«, u njezinim rukama pak »beskorisne predmete koji kao da su šutke oplakivali sav onaj uzaludni žar što ga je nekoć unosila u život«.

U tom smislu Durasičin je roman enigma, nesmjestiv poput svojih junaka, koji ne pripadaju nigdje, ni među Francuze ni među Azijate, ni među kolonijalnu vlast, ni posve među žrtve koje je trpe, ni kod kuće, ni u Ram, ni u glib svakodnevice, ni u vlastite snove o cvrkutavu letu ponad mulja. Tumačen kao politički i socijalno angažirana kritika kolonijalizma, protustavljan mitološkim rešetkama, uspoređivan s ostatkom Durasičina opsežnog proznog, dramskog i filmskog opusa, proglašavan autobiografskim povratom u mitsko djetinjstvo u predgrađu Sajgona, uvijek sugerira neki ostatak koji nijedna metodološka paradigma ne uspijeva do kraja iscrpiti: zašto Suzana pristaje na majčinu igru s gospodinom Jo–om kojemu se ne kani podati, zašto trpi pljuske, maniju, bijes? Zašto se protivno majčinu prvotnom naumu, iznenada odlučuje zajedno s njome odbiti i unosnu udaju za Europejca Barnera? Zašto ne želi poći s Agostijem, mladićem s kojim je prvi put doživjela ljubavni užitak i koji misli da je voli? Zašto se Joseph ipak vraća da majku pokopa? Zašto njegova ljubavnica, ljepotica »očiju zaslijepljenih svjetlošću«, plače zbog smrti žene koju nikada nije upoznala? Kamo, napokon, odlaze? Sve su to pitanja na koja odgovaramo sami iz zaliha svojih pretpostavki o tome što je ljubav, dostojanstven život, svrha našeg puta, sav onaj višak koji ugrađujemo u kruti zahtjev preživljavanja koji kao da jedini u ovom romanu ima punopravno zastupljen glas. Iščekivanje kao dominantno mentalno i egzistencijalno stanje njegovih likova tako se pretapa u čitateljsko iščekivanje smisla, čak i sretnog ishoda romana, koji se međutim krije u njegovim naizglednim verbalnim zakutcima, primjerice, u Suzaninim drskim replikama što možda kriju buduću spisateljicu, i ostalim okvirima jezičnih prozora kroz koje se gleda u mulj, pustoš i bijedu, gorčinu, bijes i izobličenost majčina lika, ali i ljudske mladice koje će niknuti možda i drukčjim listovima, zamišljene avanture, neiskorjenjivost nade, prkos smijeha, nedefinirane nježnosti bez trunke sentimentalne slatkoće.

Lada Čale Feldman