Pobuna protiv modernoga svijeta

Pobuna protiv modernoga svijeta

Julius Evola (1898–1972) potomak je aristokratske sicilijanske obitelji. Pomalo u neskladu sa svojim kasnijim konzervativizmom, djelovanje na talijanskoj kulturnoj sceni započeo je u okviru postfuturističkih avangardnih skupina. Ranih dvadesetih godina predstavio se pjesmama i apstraktnim slikama u krugu talijanskih dadaista, a 1920. objavio je i knjižicu o apstraktnom slikarstvu. Čini se da je na njegov svjetonazorski zaokret, koji je uslijedio kasnih dvadesetih godina, utjecala lektira Stirnera i Nietzschea, ali i jaka sklonost hermetičko–ezoteričkoj misli. Usporedno, naime, sa svojom kritikom moderne, Evola je sve do u kasne godine objavljivao i knjige o tipičnim ezoteričnim temama: o »hermetičkoj tradiciji«, o svetom Graalu, o jogi.

Kao antimodernistički mislilac Evola se predstavio knjigom Pobuna protiv modernoga svijeta, čiji smo predgovor uvrstili u naš temat. Knjiga je izišla 1934, a njezino konačno i prošireno izdanje, iz kojega potječe i ovdje prevedeni predgovor, pojavilo se 1969. Kasniji Evolini antimodernistički tekstovi — Ljudi i ruševine, Jahati tigra — slični su Pobuni i djelomično recikliraju njezine ideje. Pobuna je očito inspirirana Spenglerovom Propašću Zapada (1919–1922) i Krizom modernoga svijeta Rénea Guénona (1924), a u njezinoj je osnovi misao o tipološkoj suprotnost »tradicijske« i »moderne civilizacije«. Drukčije nego u Nietzschea, Klagesa i Schulera, u kojih se stanje suprotno moderni dizajnira na podlozi fluidne vitalističke ontologije, Evolina »tradicijska civilizacija« doimlje se prije kao projekcija platonskoga dualizma i teološko–idealističke statike u svijet stariji od vremena kojima se bavi znanstvena historiografija.

Premda je Evola svojim teokratsko–elitističkom nazorima stršao u populističkom ambijentu Mussolinijeve Italije, svoju je političku sudbinu uvelike vezao uz krajnju desnicu. S fašistima i nacistima ostao je do kraja, a završetak rata dočekao je u Beču, gdje je 1945. prilikom bombardiranja ranjen, od čega je ostao trajno uzet. Nakon 1945. ponovno je u Rimu, gdje je njegov dom postao sastajalištem mladih konzervativaca i epicentrom »nove desnice«. (Z. K.)

Gotovo je postalo opće mjesto govoriti o »sumraku Zapada« i o krizi suvremene civilizacije, njezinim opasnostima, o njezinim razaranjima i o njezinu otuđenju. U skladu s tim izriču se nova proročanstva o europskoj ili o svjetskoj budućnosti te se odašilju pozivi na »obranu«.

U najboljem slučaju u toj zabrinutosti jedva da ima ičega boljeg od intelektualističkoga diletantizma. Bilo bi odviše lako pokazati koliko tu nedostaje pravih načela, koliko često oni koji bi željeli reagirati nesvjesno zadržavaju ono što tobože odbacuju, koliko se malo zna što se želi i koliko je posrijedi podložnost iracionalnim poticajima. To posebno vrijedi na praktičnom planu, gdje se suočujemo sa silovitim i kaotičnim izrazima »protesta« koji bi želio biti globalan, premda je potaknut samo slučajnim i nebitnim formama aktualne civilizacije.

Ali, ako bi u pojavama protesta bilo neoprezno vidjeti išta pozitivno, one neosporno imaju vrijednost simptoma. One pokazuju da se već osjeća kako se ono što se smatralo postojanim počinje kretati te da idilične perspektive »evolucionizma« počinju zastarijevati. Neki, međutim, nesvjesni obrambeni mehanizam sprečava da se prijeđu određene granice — mehanizam sličan instinktu koji mjesečarima priječi da vide prazninu kojom hodaju. Nije još moguće proširiti sumnju preko određene demarkacije — za neke se intelektualističke i iracionalne reakcije čini da su modernom čovjeku dane samo kako bi ga odvratile i zadržale na putu prema onoj totalnoj i zastrašujućoj viziji u kojoj se moderni svijet strovaljuje poput beživotna tijela i ništa ga više ne može zaustaviti.

Ima zarazâ s dugim razdobljem inkubacije koje se očituju tek kad je njihovo skriveno djelovanje gotovo pri kraju. To vrijedi i za čovjekovo posrtanje po putovima koje je nekada proslavljao kao civilizaciju par excellence. Ako su tek danas ljudi postali svjesni tmurne budućnosti Zapada, već stoljećima djeluju uzroci koji su učvrstili duhovne i materijalne uvjete degeneracije, utoliko što su većini oduzeli mogućnost ne samo pobune i povratka normalnosti i zdravlju, nego, još gore, svijesti o tome što uopće jesu istinska normalnost i zdravlje.

Stoga, koliko god bile iskrene namjere onih koji danas alarmiraju i podižu se, ne mogu se gajiti lažne nade u vezi s ishodom. Nije lako shvatiti koliko duboko moramo kopati dok se ne dosegne prvi i jedini korijen iz kojega su prirodno i nužno potekle ne samo forme čiji negativitet već svi zamjećuju, nego i one koje ni najsmjeliji duhovi ne prestaju podrazumijevati i služiti se njima u svom načinu mišljenja, osjećanja i življenja. »Reagira« se, »protestira« se. Kako bi i moglo biti drukčije s obzirom na beznađe suvremenoga društva, morala, politike i kulture? Pa ipak, to su samo »reakcije«, a ne akcije, nikakvi pozitivni pokreti koji bi polazili iznutra i svjedočili o posjedovanju temelja, načela ili središta. Na Zapadu se već dogodilo previše prilagodbi i »reakcija«. Iskustvo pokazuje da se na taj način ne postiže ništa doista važno. Nije dovoljno bacati se tamo–amo po samrtnom ležaju, nego se valja probuditi i ustati.

Stvari su došle dotle da se danas valja pitati tko je još uopće sposoban obuhvatiti moderni svijet u cjelini, a ne samo ovaj ili onaj njegov izdvojeni aspekt — poput »tehnokracije« ili »potrošačkoga društva« i sl. — te razumjeti njegovo krajnje značenje. Samo bi to mogao biti početak.

Ali, u tu svrhu valja izići iz začaranoga kruga. Valja pojmiti nešto drugo — opremiti se novim vidom i sluhom za daleke stvari koje su postale nevidljive i nijeme. Samo ako se vratimo značenjima i vizijama starijima od temelja sadašnje civilizacije možemo dosegnuti apsolutnu referentnu točku, ključ za učinkovito razumijevanje svih modernih devijacija — te istodobno pronaći čvrstu branu, neprobojnu crtu otpora za one koji, svemu unatoč, neće podleći. Jedino što je danas važno jest djelovanje onih koji odolijevaju: čvrsti u načelima, neosjetljivi na bilo kakav ustupak, ravnodušni prema groznicama, grčevima, praznovjerju i prostituiranju po čijem ritmu plešu današnje generacije. Jedino što je važno jest tiha izdržljivost malobrojnih, čija bešćutna prisutnost u ulozi »kamenih gostiju« pomaže da se stvore novi odnosi, nove distance, nove vrijednosti; da se učvrsti pol koji će, premda sigurno neće preobraziti svijet smetenih i uzrujanih, ipak omogućiti da se ponekome prenese osjećaj istine — osjećaj koji bi možda mogao biti početak oslobađajuće krize.

Ova knjiga, u granicama autorovih mogućnosti, želi biti prilog toj zadaći. Njezina je osnovna teza misao o dekadentnoj naravi modernoga svijeta. Njezina je namjena da podupre tu misao upućivanjem na duh univerzalne civilizacije, na čijim je ruševinama niknulo sve što je moderno; to će poslužiti kao osnova svake druge mogućnosti i kao kategoričko obrazloženje revolta, jer će tek tada biti jasno ne samo protiv čega se reagira, nego, prije svega, u ime čega.

* * *

Uvodno, reći ćemo da ništa nije toliko apsurdno poput ideje napretka koja je, zajedno s popratnim uvjerenjem o nadmoćnosti moderne civilizacije, stvorila sebi »pozitivne« izgovore, krivotvoreći povijest, puneći svijest ljudi pogubnim mitovima, proglašujući svoj suverenitet na sjecištima plebejskih ideologija iz kojih je, na kraju krajeva, i potekla. Moramo se spustiti vrlo nisko da bismo veličali beživotne mudrolije: jer samo se tako može karakterizirati mudrost koja u modernom, a ujedno i posljednjem čovjeku ne vidi čovjeka stara, oronula, poražena i zalazećega, nego doista životonoga te ga slavi kao pobjednika i djelitelja pravde. Moderni ljudi mora da su zapali u neku vrstu sljepila ako ozbiljno vjeruju kako se sve može mjeriti vlastitim mjerilima te svoj svijet smatraju povlaštenom civilizacijom za koju je svjetska povijest bila predodređena, a izvan koje nema ničega osim mraka, barbarstva i preznovjerice.

Valja znati da se od prvih silovitih potresa koji su unutrašnje rasulo zapadnjačkoga svijeta načinili vidljivim čak i u materijalnom smislu, misao o mnoštvenosti civilizacija, i o relativnosti moderne civilizacije, mnogima više ne čini, kao nekada, krivovjernom ekstravagancijom. Pa ipak, to nije dostatno: valja shvatiti ne samo da bi moderna civilizacija, poput tolikih drugih, mogla iščeznuti bez traga, nego da ona pripada civilizacijama čiji je nestanak, kao i efemeran život, s obzirom na poredak »stvari koje jesu« i svake civilizacije privržene takvu poretku, samo puka kontingencija. Nad »relativizmom civilizacija« postoji, dakle, »dualizam civilizacija«. Razmatranja koja slijede stalno će se okretati oko suprotnosti između modernoga i tradicijskoga svijeta, modernoga i tradicijskoga čovjeka. Ta je suprotnost ne samo povijesna nego i idealna: morfološka i čak metafizička.

U vezi s povijesnim aspektom, valja naznačiti širenje horizonta s kojim se imamo suočiti. Prve snage dekadencije u antitradicijskom smislu opipljivo su se počele očitovati između VIII. i VI. stoljeća pr. Kr., kako se zaključuje po prvim povremenim i karakterističnim mijenama zamjetljivima u formi društvenoga i duhovnoga života raznih naroda. Na taj se način granica podudara s tzv. povijesnim vremenima, jer po mnogima ono što se dogodilo prije naznačena razdoblja ne pripada više predmetu »povijesti«. Na mjesto povijesti dolaze legende i mitovi, »pozitivna« istraživanja postaju nesigurna. To ne isključuje da je u skladu s tradicionalnim učenjima spomenuto razdoblje samo naslijedilo posljedice još udaljenijih uzroka: u njemu se navješćuje samo kritična faza jednoga duljeg ciklusa, koji je na Istoku poznat kao »mračno doba«, u klasičnom svijetu kao »željezno doba«, a u nordijskom kao »vučje doba«. Svakako, u povijesnim vremenima i u krugu zapadnjačkoga svijeta druga i vidljivija faza odgovara padu Rimskoga Carstva i dolasku kršćanstva. Treća faza započinje sumrakom feudalno–imperijalnoga svijeta europskoga srednjeg vijeka, dosežući odlučnu točku s humanizmom i reformacijom. Od toga razdoblja do naših dana snage koje su dotada djelovale izolirano i prikriveno otvoreno se očituju, predvodeći sva strujanja europskoga materijalnog ili duhovnoga, individualnoga ili kolektivnoga života silaznom stazom, uspostavljajući korak po korak ono što se u užem smislu nazivlje »modernim svijetom«. Otada nadalje proces je postao sve brži, odlučniji i univerzalniji; on tvori zastrašujuću bujicu u kojoj su svi zaostali tragovi drukčijega tipa civilizacije osuđeni da iščeznu te zaključuje ciklus, dovršava mrtvačku masku i zapečaćuje sudbinu.

Toliko o povijesnom aspektu. Ali, taj je aspekt posve relativan. Ako, u skladu s rečenim, sve što je »povijesno« ulazi već u »moderno«, tada je silazak s onu stranu modernoga svijeta, kao jedini put da se otkrije njegov smisao, u biti putovanje preko granica kojima većina omeđuje »povijest«. Važno je pak shvatiti da u tom smjeru ne nalazimo više ništa što je podobno da postane »poviješću«. Činjenica da pozitivno istraživanje nije bilo sposobno proširiti povijest onkraj određenoga razdoblja nije uopće slučajna, što će reći uvjetovana pukom nesigurnošću u pogledu izvora i podataka, nedostatkom tragova. Kako bi se shvatio duhovni obzor svojstven svakoj nemodernoj civilizaciji, valja prihvatiti ideju da opozicija između povijesnih i tzv. »pretpovijesnih« ili »mitoloških« vremena nije relativna opozicija dvaju homogenih dijelova istoga vremena, nego je kvalitativna i supstancijalna; to je opozicija neistovrsnih vremena (ili iskustava vremena). Tradicijski čovjek nije imao iskustvo vremena kakvo je došlo s modernim čovjekom; imao je, naprotiv, nadvremenski osjećaj temporalnosti i u tom je osjećaju on proživljavao svaki oblik svoga svijeta. To je razlog zbog kojeg se moderno istraživanje »povijesti« na određenoj točki mora suočiti s prekidom slijeda i neshvatljivim jazom onkraj kojega se ne može konstruirati ništa u povijesnom smislu »sigurno« ili značajno; može se računati samo s nebitnim ulomcima, često i proturječnima — ukoliko se metoda i mentalitet ne promijene, i to temeljito.

U smislu te pretpostavke, kad modernom svijetu suprotstavljamo tradicionalni, opozicija se ujedno pokazuje idealnom. Karakter temporalnosti i »povijesnosti« svojstven je, zapravo, samo jednom od njezinih dvaju polova, dok je drugi pol, koji se odnosi na ukupnost civilizacija tradicijskoga tipa, određen osjećajem za ono što se nalazi iznad vremena, doticajem sa metafizičkom stvarnošću koja iskustvu vremena podaje drukčiju, »mitsku« formu, temeljenu više na ritmu i prostoru nego na kronološkom vremenu. Tragovi toga kvalitativno različita vremenskoga iskustva još se uvijek, kao degenerirani ostaci, nalaze među tzv. primitivnim narodima. Izgubiti to iskustvo, biti podložan iluziji čistoga protoka, čiste hitnje, žudnje koja svoje ciljeve postavlja sve više i više, procesa koji se ne može i ne želi zadovoljiti bilo kojim dostignućem te se do kraja troši u okviru »povijesti« i »nastajanja« — to je doista jedna od osnovnih karakteristika modernoga svijeta, to je granica koja dijeli dvije epohe, ne samo u povijesnom smislu nego prije svega u idealnom, metafizičkom i morfološkom.

S time pak činjenica da u ovom trenutku civilizacije tradicijskoga tipa nalazimo samo u prošlosti postaje akcidentalna: moderni i tradicijski svijet mogu se promatrati kao dva univerzalna tipa i kao dvije apriorne kategorije. Ipak, ta akcidentalnost dopušta da se utemeljeno tvrdi kako ćemo, gdje se god očituje civilizacija čije je središte ili supstancija temporalni element, naići i na manje ili više specifičnu pojavu stavova, vrijednosti i sila kakve su odredile modernu epohu u pravom smislu riječi; te da ćemo, gdjegod susretnemo civilizaciju koja kao središte i supstanciju ima nadvremenski element, ponovno uočiti, u manje ili više variranoj formi, značenja, vrijednosti i sile kakve određuju drevni tip civilizacije. Time se razjašnjava smisao onoga što smo nazvali »dualizmom civilizacija« s obzirom na upotrijebljene termine (»moderno« i »tradicijsko«) i sprječavaju nesporazumi u vezi s našim »tradicionalizmom«. »Nije se dogodilo jednom, nego postoji vječito« (Salustije, De diis et mundo).

Razlog svakoga našega podsjećanja na nemoderne oblike, ustanove i spoznaje jest u tome što se ti oblici, ustanove i spoznaje po samoj svojoj naravi pokazuju prozirnim simbolima, najizravnijim aproksimacijama i najsretnijim primjerima onoga što je ispred i iznad vremena i povijesti, jučerašnjice i današnjice i što može proizvesti stvarnu obnovu i vječiti »novi život« u onima koji su ga još sposobni prihvatiti. I samo onaj koji je za to sposoban može biti toliko neustrašiv da shvati kako u sudbini modernoga svijeta nema ničega što bi bilo vrjednije ili tragičnije od ništavna kretanja mutne guste magle, koja se podiže, oblikuje i prolazi, bez mogućnosti da naškodi slobodnom nebu.

Sad kad je naznačena ključna točka, još ukratko o »metodi«.

Sve što je dosad rečeno u vezi s podrijetlom, dometom i smislom modernoga »znanja« dostaje, i neće biti potrebno ponavljati, da bi se pokazalo koju vrijednost naša razmatranja pridaju onome što je u posljednje vrijeme službeno potvrđeno kao »povijesna znanost« o temama religije, drevnih institucija i tradicija. Ne ustežemo se reći da s takvim poretkom stvari, kao ni s ikojim drugim koji potječe od modernoga mentaliteta, ne želimo imati posla te da tzv. »znanstveno« ili »pozitivno« stajalište, sa svojim različitim i ispraznim pretenzijama na kompetenciju i monopol, smatramo, u najboljem slučaju, ignorancijom. Kažemo »u najboljem slučaju«: nećemo, naravno, poricati da iz eruditskih i marljivih studija »učenjaka« različitih disciplina može proizići koristan, premda grub, materijal, koji je često nužan kad se ne posjeduju drugi izvori informacija ili kad nema vremena i namjere da se samostalno prikuplja i pretresa materijal s rubnih područja. Ipak, istodobno smo uvjereni da primjena modernih »povijesnih« i »znanstvenih« metoda u pristupu tradicijskim civilizacijama, osim u grubljoj potrazi za tragovima i svjedočanstvima, gotovo uvijek rezultira nasiljem koje razara duh, ograničuje i izobličuje, gura u slijepe ulice alibija proizišlih iz predrasuda modernoga mentaliteta, koji sam sebe brani i potvrđuje svugdje. A taj razaralački i krivotvoriteljski posao rijetko je slučajan; on gotovo uvijek poizlazi, makar i neizravno, iz skrivenih utjecaja i sugestija kojih su — gle ironije — »znanstveni« duhovi, u skladu sa svojim mentalitetom, ponajmanje svjesni.

Općenito, poredak stvari kojim ćemo se ovdje pretežno zaokupiti jest onaj gdje sav materijal »povijesne« i »znanstvene« vrijednosti ima najmanju relevanciju; u kojem sve ono što se poput mita, legende, sage smatra lišenim povijesne istinitosti i dokazne vrijednosti, stječe, baš zato, višu valjanost i postaje izvor stvarnijega i pouzdanijega znanja. I upravo je to granica koja razdvaja tradicijsku doktrinu od profane kulture. To ne vrijedi samo za arhajska vremena, za oblike »mitološkoga« života, nadvremenskoga, kakav je onaj tradicijski uvijek bio: dok se sa stajališta »znanosti« mit vrjednuje prema tome koliko se iz njega može izvući povijesnih elemenata, s našega stajališta povijest vrijedi onoliko koliko je u njoj sadržano mita, vrijedi radi mitova koji su uvučeni u njezine zaplete kao integracija njezina značenja. Ne samo što Rim legende govori jasnije od povijesnoga Rima, nego čak i sage o Karlu Velikom otkrivaju više o franačkom kralju nego kronike i dokumenti onoga vremena; i tako dalje.

»Znanstvene« anateme s obzirom na to poznate su: arbitrarno! subjektivno! fantastično!. Ali, iz naše perspektive tu nema arbitrarnosti, subjektivnosti ili fantazije, kao što nema ni objektivnosti i znanstvenosti, u smislu u kojem se danas shvaćaju. Ništa od toga ne postoji. Sve to stoji izvan Tradicije. Tradicija počinje gdje sve to biva prevladano dosezanjem perspektive koja je nadindividualna i transhumana. Stoga će se ovdje vrlo malo raspravljati i »dokazivati«. Istine koje svijet tradicije čine razumljivim nisu od onih koje se mogu »naučiti« ili »prodiskutirati«. One ili jesu ili nisu. Možemo ih se samo sjetiti, a to nam uspijeva kad se oslobodimo prepreka u liku raznih ljudskih konstrukcija, od kojih su na prvom mjestu rezultati i metode specijaliziranih istraživača; kad, dakle, steknemo sposobnost promatranja iz transhumane perspektive koja je istovjetna tradicijskoj perspektivi. To je jedno od prvih »osporavanja« koja bi imao zastupati tko danas želi ozbiljno djelovati.

Ponovimo: u svakom drevnom svjetonazoru tradicijske istine smatraju se transhumanima. Razmatranje s transhumanoga stajališta, objektivnoga u transcendentnom smislu, jest tradicijsko razmatranje koje bi moralo odgovarati tradicijskom svijetu. Tom je svijetu svojstvena univerzalnost; njega karakterizira aksiom: quod ubique, quod ad omnibus et quod semper. Samu pojmu »tradicijske civilizacije« urođena je ideja ekvivalencije ili homologije njezinih različitih oblika ostvarenih u prostoru i vremenu. Korespondencije ne moraju biti zamjetljive izvana; kadšto zapanjuje različitost mnogih i mogućih, ali ipak ekvivalentnih izraza; u nekim slučajevima korespondencije se uspostavljaju na duhovnoj razini, u nekima na razini forme i naziva; u nekima mogu biti posrijedi cjelovitije primjene načela, u nekima fragmentarne; negdje je sredstvo izraza legenda, negdje povijest — a ipak uvijek postoji nešto trajno i središnje što karakterizira jedinstveni svijet i jedinstvenoga čovjeka te određuje njihovu zajedničku opoziciju prema svemu modernome.

Tko polazi od pojedinačne tradicijske civilizacije te je umije integrirati, oslobađajući je od povijesnih i kontingentnih aspekata time što njezina generativna načela podiže na metafizičku razinu, gdje ona, tako reći, postoje u čistu stanju, ne može a da ne prepozna ta ista načela u različitim izrazima drugih podjednako tradicijskih civilizacija. To je način na koji se iznutra uspostavlja osjećaj sigurnosti i transcendentne i univerzalne objektivnosti koji ništa ne može razoriti i koji se ne može dosegnuti drugim sredstvima.

Š...š

(Julius Evola, Rivolta contro il mondo moderno. Quarta edizione coretta, Edizioni Mediterranee, Roma 1969.)