Pik

Pik

Igra »lovice« jedna je među metaforama tog našeg kratkotrajnog boravka na licu zemlje, opće mjesto življenja, ta neprestance lovimo, prenosimo kratkotrajni dodir jedan drugome, lovimo i bivamo ulovljeni. I jurimo zauvijek. Zašto toliko uživamo u tome?

Prepoznajemo taj lov još u djetinjstvu, lov nam je u genima. Kad djeca igraju »lovice« — to je metafora, a kad dorastu do doba u kojem igra prestaje, igra se premetne u stvarnost.

U mojem djetinjstvu »lovice« smo češće zvali »pika«, igrati se »pika«. I danas u mojoj glavi to naoko bezazleno trčanje budi istu riječ — »pik«. Ne petljajući se u etimologiju, to ime povezujem s engleskom riječi »to pick«, dakle — odabrati, ubrati, uzeti. I uistinu, odabrao si onoga kojega si ulovio. Ponekad najlakšu metu, slučajem najbližeg igrača ili najsporijeg. No, i to je stvar odabira. Međutim, koliko si puta trčao baš za njom, kao da igrate samo vas dvoje, kao da na cijelom svijetu nema drugih igrača, a ostali sudionici mogli su sjediti skrštenih nogu jer si se tvrdoglavo namjerio baš na tu svoju hitronogu i okretnu lovinu.

No, »pik« se ne uzima, već daje. Lovinu moraš dodirnuti da bi je pretvorio u lovca. Predaješ mu taj metafizički znak kao nasljedstvo ili neizlječivi virus. »Pik« ima obličje i težinu, možda nevidljivog, ali predmeta. Imaš li »pik«, obilježen si kao bojom kože u rasističkoj državi, kao da ti je preko lica urezan duboki ožiljak ili čelo zastrto modrim madežom veličine dlana — i svi su pogledi uprti baš u tebe, premda se svi čine kao da te ne gledaju. Trčiš s tim biljegom kao s teretom u bjesomučnoj žudnji da ga se oslobodiš. U trenutku kad dobiješ »pik« postaješ teži, obremenjen, trom, olovo padne u noge, disanje je isprekidano. Kad ga predaješ komu, kao da si mu dao nešto vrlo opipljivo i bolno, kao da je »pik« tvaran, kao da je oružje kojim si dokrajčio lovinu.

I eto, možda ime i dolazi otuda, naime, od — piknuti, ubosti. Ali, kad ga tvoja čakija ubode, zbiva se magijski obrat, lovina je mrtva, a rodio se lovac. Kao viši stupanj Pokemona. Krvava igra.

U mojem karlovačkom djetinjstvu ljeti smo igrali »pika« u rijeci, »vodenog pika«. U rijeci Korani, na Foginovu kupalištu. U sjećanju na djetinjstvo igra »pika« upiknula se tu negdje oko središta. U mutnom sjećanju, doduše, ali ipak. Mutnom doista.

Ljeti smo na Foginovu igrali »pika«. U vodu su dvoredno bili zabijeni drveni stupovi i oblikovali su dva četverokuta — zvali smo to bazenima. Na stupovima su bile zakucane stazice od letava — za sunčanje i skakanje. I s druge strane rijeke je bio jedan bazen. Tko je htio igrati »pika« morao je preplivati Koranu.

A tamo, u bazenu, najprije smo s glatke obale kidali komade blata i gnječili smo mekane smeđe grude među dlanovima u vodi. Iza nas su se širili i ispreplitali repovi izmrvljenog blata i tonuli jedan preko drugog. Mutili smo bazen. To bi potrajalo sve dok voda ne bi postala debela i teška i neprozirno žuta. I onda smo igrali »lovice« u toj gustoj vodi. Upravo — ispod vode. Nikad nisam čuo za slično kupanje igdje drugdje. A onda, opet, i nisam obilazio ta divlja kupališta, te gajere i mlake kakvih je po našim selima bilo dosta, te si Ti, koji se uporno probijaš kroz ovo mutno sjećanje, možda lovio u svojoj blatnjavoj vodi.

Bježali smo od onog koji je imao »pik«, u tamnoj vodi nije se ništa moglo nazrijeti ni u tijesnoj blizini, i kad bi se lovac opasno približio, valjalo je naglo zaroniti i odgurnuti se od dna u neočekivanom smjeru te možda izroniti njemu baš iza leđa. Igrali smo satima, ponekad i čitava popodneva.

Oči bi nam se zakrvavile, koža naježila i smežurala, promijenili bismo boju ali bismo se i dalje potapali u blatnu vodu i održavali njezinu neprozirnost proširivanjem blatnog nalazišta.

Poslije, obgrljenih koljena, plavi i mršavi, cvokotali smo na obali i gledali kako se mutež u vodi polako razilazi i ponovno otvara zeleno i bistro Koranino lice.

Nismo znali zašto to činimo.