Pessoa

Pessoa

Pessoa često ide mi na živce. Kao kad zubar svrdlom ruje oko ogoljenog nerva, tako on kopa. Čačka po sebi i oko sebe. Izbezumljeno, sažaljivo, samosažaljivo, rijetko kada ljutito, a opet...

Ne znam jesu li ovi osjećaji sporo ludilo neutješnosti, ili su reminiscencije nekog drugog svijeta u kojem smo boravili — ukrštene i izmiješane reminiscencije, poput stvari viđenih u snu, besmislenih u obličju što ga vidimo, ali ne i u ishodištu ako ga znamo. Ne znam jesu li postojali drugi ljudi koji smo bili, a čiju veću potpunost danas osjećamo kao njihove sjene na neki nepotpun način — izgubila se čvrstoća i mi smo ju sebi loše oblikovali samo u dvije dimenzije, u sjeni u kojoj živimo.

Tko to govori, on ili ja?

Fernando, rekla je Pessoi njegova baka Dionisia prije nego što je umrla u ludnici, Fernando, postat ćeš meni sličan jer krv je izdajica. Čitavog života vući ćeš me sa sobom. Život je ludilo i ludilom ćeš do smrti puniti džepove.

Jedne noći u Fernandovoj lubanji oglasio se Alberto Caeiro, blijed, plavokos i plavook. Ja sam tvoj otac i tvoj gospodar, rekao je. Umrijet ću od tuberkuloze u selu Ribatejo, u naručju svoje velike debele tetke. Takav je život, odgovorio je Pessoa, zagonetan. U njemu sve je skriveno, pa i ti. Kad je Alberto Caeiro umro, Pessoa nije plakao, vodio je ljubav s Ophelijom Quéiroz, malom tajnicom iz firme u kojoj je radio. Evo ti jedna pjesma, rekao je Alvaro de Campos, dekadentni futurist i nihilist s kojim je Pessoa povremeno pio, najčešće u malom restoranu po imenu »Pessoa«, gdje je Bernardo Soares na salvetama i istrošenim autobusnim kartama krišom bilježio svoje nemire. Saslušavši stihove Alvara de Camposa, Pessoa se veoma potresao. Divna ti je pjesma, rekao je. Ima mnogo mladića koji nalikuju na djevojke. Čak upotrebljavaju kremu protiv bora oko očiju. Nježni su i vole tijesnu odjeću. I nakit. Raskinut ću vezu s Ophelijom. Jednoga dana Ophelia je na posao došla u zelenoj haljini sa žutim cvjetovima i sa žutom mašnom u crnoj kosi. Često prolazim pokraj istog prosjaka, rekao je Pessoa Opheliji. Njegov smrad dugo me potom slijedi. Zbogom predraga Ophelia. Pisao sam stihove za sve ljude svijeta, a jedino moja papiga umije ih recitirati.

Kako se snalaze gluhi? S kim razgovaraju, koga čuju, gdje su njihovi glasovi? Zar je moguće da u glavama gluhih vlada velika tišina? Da se rodio gluh, Pessoa se možda ne bi učetverostručio, ostao bi sam. I nijem. Vraćajući se s posla ruku pod ruku s čednom Ophelijom koja u ljubičastoj zimskoj jakni drhti, promatrao bi žohare kako se pare.

I Proust mi ide na živce. Njegove knjige sad samo promatram izvana, ne dolazi u obzir da ga čitam. Zato ga neću citirati.

(Emitirano u emisiji »Riječi i riječi«, urednica Irena Matijašević.)