Parodiranje patrijarhata

Davor Slamnig: Topli zrak; Sysprint, Zagreb, 2002.

Neki se književni tekstovi zadržavaju u području čisto književnoga, premotavajući na fast forward ili rewind stečeno iskustvo književnosti, drugi se, odavno već, primiču drugim tekstualnim iskustvima, reinterpretirajući kulturni prostor i njegove aktualne preokupacije na razini forme, i na razini tematske zaokupljenosti. Roman Davora Slamniga Topli zrak, asimilirajući raznorazna iskustva pop–kulturne i medijske tekstualnosti, nedvojbeno pripada drugoj kategoriji, pokazujući primjerenost, suvislost i potentnost takvog shvaćanja književnosti.

Topli zrak promišljeno je smješten u odabrane referencijske okvire znanstvene fantastike, usmene jezične kulture, svetih spisa kao temelja razumijevanja svijeta te popularnih diskursa i njihove interpretacije sve nesigurnijeg područja rodnih odnosa. Na razini forme, Topli je zrak klasičan primjer snažnog utjecaja filmskoga postupka, odnosno paralelne montaže.

Prateći više nizova paralelnih zbivanja, čitatelj polako biva doveden do konačnih poglavlja u kojima se početna situacija donekle obnovila, ali bremenita neočekivanim obratima i značenjima. Paralelna je montaža naposljetku dovela junake na istu destinaciju, suočivši njihova iskustva i doživljaje u duhovitom završetku. Važno je spomenuti kako Slamnig piše s užitkom i vrckasto; njegov je roman očito produkt barthesovskog užitka u čitanju i pisanju. Uz nešto malo pakosti zamijetili bismo — neobično za hrvatsku književnost. Duhovitost toga romana proizlazi iz promišljenog supostavljanja posve iskonstruiranog i realistički nimalo uvjerljivog zbivanja s jedne strane te inzistiranja na fikcionalnosti i sveznajućem pripovjedaču koji pretendira na »realističnost« s druge. Pripovjedač pruža čitatelju iluziju svemoći i objektivnog praćenja zbivanja, koja je pak dovedena u pitanje neprikrivenim ludizmom. Stoga je čitanje toga romana prije svega, iako ne isključivo, bezazlen i nepretenciozan užitak. Sličnom se romanesknom tehnikom koristi Michel Houellebecque u romanu Elementarne čestice. Lišen doduše parodičnosti, ludizma i humora, i taj se roman zasniva na popkulturnim diskursima o rodnim i seksualnim ulogama i mijenama, pakira svoju priču u formu neobičnog SF–a, ali priziva ne usmenojezični i skriptorijski okvir Weltbilda, nego drugi važan zapadnjački značenjski i svjetograditeljski konglomerat — znanost. Međutim, uporaba parodijskoga ključa i lartpurlartističke jouissance razdvajaju ta dva romana u dva nesagledivo daleka svijeta. Međutim, nije, čini se, slučajno da se u dva tako različita romana (i ne samo u njima) primjenjuje sličan pripovjedni procédé, a pripovijedanje se bavi i k tome dijelom i zasniva na spomenutoj problematici diskurzivnog usmenojezičnog, tekstualnog i popkulturnog oblikovanja problematike rodnih odnosa. Nije zgorega spomenuti kako se i ti tekstovi, kao i toliki drugi suvremeni tekstovi, poigravaju i služe eksplicitno seksualnim, ili preciznije iz pornografije i erotskih žanrova izvedenim reprezentacijskim sustavima, što je zasebna i veoma interesantna tema.

Prepričavanje radnje takva romana atak je na čitateljski užitak.

Preskočit ću stoga prepričavanje i odmah se posvetiti interpretaciji, preporučujući taj opuštajući roman osobito ljetnom i vikend–čitanju, dok je u zraku veselje, a vi čekate na svoj red za badminton ili vrijeme za izlazak na ples. Najbolje sjeda, iako posve sigurno može izmamiti krivljenje usnica i za teških dana. Spomenuli smo prije kako je konvencionalna, popularna interpretacija rodnih odnosa važna koordinata današnjih književnih, filmskih, televizijskih, medijskih i usmenih diskursa. Stvari su se, pod utjecajem feminističkog pokreta, radikalno promijenile i čini se kako niz tekstualnih praksi nastoji zahvatiti novonastalu situaciju. Ne čini mi se slučajnim, ni nevažnim s obzirom na roman kojim se bavimo, kako su gotovo sve najznačajnije televizijske serije današnjice zabrinute nad pitanjima rodnih odnosa. Seks i grad, Coupling, Um oženjenog muškarca, Will i Grace, Dharma i Greg, Ally McBeal... samo su neke od njih koje balansiraju između starih modela, krajnje nesigurnosti i izmijenjenih rodnih, životnih i obiteljskih situacija, a časopisi i internetski portali više nisu zamislivi bez tematiziranja spolnih, emocionalnih i ljubavnih odnosa, kao ni neizostavne razlike muškoga i ženskoga svijeta. Čini se kako je tradicionalna muškost posustala i prešla u samoironijsku lamentaciju nad vlastitom slabošću. Upravo je u tome značenjska jezgra romana kojim se bavimo.

Radnju romana Topli zrak motiviraju tri kvalitativno različite žudnje triju muškaraca. Umirovljenik Stanko žudi za Veronikom, suprugom voditelja balona. Diktator fantastične zemlje Uzo žudi za kćeri bivšega kralja, Laktejom, a Pupi, divlji buhtol (životinja koja zahvaljujući opsežnom nadimanju crijeva služi kao balon za letenje), želi ponovno pronaći svoju prvu seksualnu partnericu, pitomu buhtolicu za koju je čuo kako je rodila njegova sina. Svakako najznakovitija žudnja je ona diktatora Uza; junaci su, kako vjeruje Uzo, dovedeni u fantastičnu zemlju kako bi pronašli skrivenu princezu Lakteju, koju je na sigurno otpremio svrgnuti kralj.

Zanimljivo je kako je u svetim spisima fantazijske zemlje zapisan (ili je mutan proročki tekst tendenciozno protumačio diktator Uzo) dolazak stranaca koji će pronaći djevojku; sveti spisi potvrđuju muškome inherentno traganje za ženskim. Osim klasične žudnje za nedostižnom ženom, koja Uza prati od rane mladosti, Uzo ima razvijenu teoriju za veoma neobičan proces kroćenja ženskoga. Naime, frustrirani vojni pučist žensku sličnost muškarcu vidi kao Božju pogrešku, pa smatra kako idealna žena ima tek torzo, bez glave i mozga. Ona je na taj način svedena na puko tijelo za kopulaciju i rađanje, što muškarcima olakšava racionalan odabir žene koja će na svijet donijeti najzdraviju djecu. U dogovoru s liječnicima Uzo planira preduhitriti evoluciju i uz pomoć skalpela oblikovati idealne žene. Davor Slamnig radikalizira u kulturi prisutnu težnju ka objektifikaciji žene, odnosno popularno svođenje žene na majčinsku ulogu, pridonoseći njezinoj očitosti. Ironizacijom i radikalizacijom takvih stajališta Slamnig se istodobno igra i kritizira, njegovo djelo je burleska, feministički zabavni park.

Preostale dvije žudnje smirenije su; Stanko tjelesno žudi za superiornom Veronikom, a buhtol, fantazijsko govedo puno revolucionarnog i subverzivnog zanosa, žudi za svojom partnericom mogli bismo reći modernistički. Cijeli je roman pitanje međumuške razmjene žena; Veronika će biti kupljena dovođenjem Lakteje; žudnja jednoga muškarca bit će zadovoljena zadovoljavanjem žudnje drugoga. Nije zgorega primijetiti kako je Lakteja skrivena u prostoru Crnih planina, dijelu svemira koji sadržava ono što Stvoritelj nije dovršio; taj je zasebni svijet u antimaterijskom odnosu s fantazijskim svijetom. Osim razobličavanja poznatog i nepravednog društvenog mehanizma u kojem je žena sredstvo materijalne i ideološke razmjene, autor ujedno suočava svoje muške likove, pa posredno i čitateljstvo, s nespoznatljivosti ženskog u takvoj ekonomiji. Krećući se u nervoznim koncentričnim krugovima oko žena, junaci ostaju prikraćeni za znanje o ženama; prividni objekti postaju zagonetni subjekti, što možda čini temeljnu energiju romana. Stoga je Topli zrak roman o muškoj nesigurnosti; junaci romana prvo zalutaju u fantazijski svijet, tijekom cijeloga romana žene za kojima žude ostaju nedostižne (čak i kada je žudnja konzumirana), diktatorov je plan osujećen, potraga za Laktejom nesuvislo je lutanje praćeno lamentacijama o neshvaćanju i neadekvatnosti junaka u ženskome društvu, a međurodna komunikacija nikad nije ostvarena. Nasilno diktatorovo inzistiranje na dovođenju Princeze u njegov, muški i političko–pučistički svijet završava u kolapsu istoga. Nadinterpretirajući tekst rekli bismo; neuspjeh je okosnica svakog nasilnog pokušaja kroćenja Drugog.

Ovaj je roman čvrsto usidren u popkulturne i usmenojezične diskurze o rodnim odnosima i njegovo razumijevanje traži participaciju čitatelja u tim jezičnim i značenjskim prostorima. Iz Toploga zraka proviruje iskustvo knjiga iz kategorije Muškarci su s Marsa, žene su s Venere. Taj tip bastardne literature preplavljuje naš kulturni prostor i bilo je samo pitanje vremena kada će postati jednim od temeljnih tekstualnih referenci književnoga svijeta. New Age literatura, uz spomenutu ljubavno–seksualno–rod—nu očito je novi tekstualni žanr. Znajući kako u osnovi svakoga žanra stoji neki problem zajednički većem broju ljudi, te njegovo ritualno razrješavanje kroz ponavljanu matricu, teško je ne zamijetiti kako se problematika snalaženja u izmijenjenome kulturalnom prostoru nadvila čak i nad naše, konzervativne i tradicijskim matricama petrificirane krajeve.

Znanstvenofantastična potka romana Topli zrak parodijski je obrađena: SF kao tradicionalno muški žanr poprima oblike lakrdije, baš kao što i tradicionalna muškost postaje predmet čiste sprdnje. Davor Slamnig je donekle esencijalist — fluidnost spola i roda koja pripada postfeminističkoj misli i postmodernom feminizmu nije dotaknula taj roman; on stoji čvrsto u popkulturnom prostoru koji se očajnički drži muško–ženske distinkcije čak i kada je to izvor pukog mučenja i ne–baš–laskave slike o sebi. Teško je procijeniti koliko je riječ o autorskom stavu, a koliko o beskrajno zabavnom nadovezivanju na popularne, u ovom tekstu već toliko puta spomenute, popkulturne i masmedijske diskurse.

Uostalom, nije ni važno. Ono što jest važno ostavljamo za kraj; roman Davora Slamniga književna je poslastica koju krasi za našu književnost tako nesvojstven neobuzdani hedonizam značenja, jezika i književne lakrdije u najboljem značenju te riječi. Ova je analiza samo jedna od mogućih, koja ostaje svjesna propuštenih tumačiteljskih potencijala; imena junaka, implikacije napuhujućih goveda i njihove političke podijeljenosti, uporaba i parodiranje narodnih poslovica i uzrečica, političke aluzije raznih vrsta i nedorečene spolno–seksualne implikacije oslanjaju se na zabavnu i jednostavnu priču; rezultat je vrtlog neobuzdanog i dobrohotnog smijeha čiji se odjeci mogu čitati i prelamati kroz ama baš svaku teorijsku i svjetonazornu matricu s jednako kvalitetnim uvidima, a pritom vjerujemo kako je i neteorijska čitateljska reakcija od početka inficirana i zavedena lakoćom i vrsnoćom pisanja Davora Slamniga.

Željka Vukajlović