Palac

Palac

Nije ga imala čime ucijeniti. U svojoj trideset i osmoj godini, nakon dvanaest godina braka, nije ga imala čime ucijeniti. Što da mu kaže? Da će ga ostaviti? Da će pobjeći s djecom? Glupo bi joj bilo to i izgovoriti. Kud bi uostalom pobjegla? U Argentinu, Australiju, ili na neku hacijendu u Andaluziji — sigurno ne bi.

Ali i kad bi pobjegla kod bake, pitanje je bi li djeca uopće htjela ići s njom.

Jednostavno, nije ga imala čime ucijeniti i dok je razmišljala kako će prestati peglati i kuhati, kako više neće brisati prašinu i prati suđe, kako ga neće češkati po kosi dok gledaju navečer televiziju, osjećala se sve jadnijom.

Zbilja je mogla naći razloga da se osjeća jadnom. Od kada radi nije radila u svojoj struci. Isprva joj gazda nije ni htio priznati diplomu, već se je morala zbog smanjenja njegovih davanja i pismeno odreći. U međuvremenu prestala je i sanjariti o tome da pokuša pronaći kakvo mjesto u struci.

Godinama već nije bila s prijateljicama u kinu. Niti je poslije kina u kafiću s nogu pila pivo. Godinama navečer nije bila s prijateljicama u gradu i gledala frajere. Ili barem djecu.

Kao da već odavno nije negdje bila.

Negdje... Na putu. Sama noću na auto–cesti. Sama u hotelskoj sobi nepoznatoga grada. Na koncertu.

Zbog koncerta Led Zeppelina u Domu sportova ga je i pokušavala ucijeniti. S njom nije želio ići, a prijetio je da će napraviti dramu ako otiđe sama. Uopće je bio nesnosan. I glup u svom ismijavanju banda kojeg je ona slušala dok bi kao tinejdžerica gola plesala pred ogledalom. Dok je on u isto vrijeme u Saloonu plesao na Kajagoogoo i Limala, i nosio žutu lacosticu zakopčanu do zadnjega gumba.

Naposljetku je otišla na koncert, ostavivši ga s daljinskim u ruci i s napola izgovorenom rečenicom — premda se do kraja nije mogla sjetiti čime bi ga ucijenila. A nije bilo ni potrebe. Bio joj je nesnosan, ali nije bio kreten. Nije bio agresivni idiot kojeg bi se trebala bojati. Sljedećih dana bit će samo još nesnosniji, s još više glupih šala, pa će sve opet biti... isto.

Na koncert je otišla sama, tramvajem, u svojoj staroj traper jakni. Nikome nije javila da ide jer se toliko oko toga dramilo da je dobila osjećaj kako je to njezina osobna misija. Kako to mora sama obaviti. Koncentrirana na svaki svoj pokret i na sve što se oko nje događa.

Koncentrirana i opasna, pila je loše pivo iz plastične čaše, naslonjena jednom nogom na željeznu ogradu. Prolaznici su je gurali laktovima, a ona je gurala njih. Neki bi se prolazeći okrenuli prema njoj i očešali joj se o stražnjicu, a ona bi ih samo opasno pogledala preko čaše dok bi otpijala pivu.

Zeppelini su joj nudili »every inch of my love« i ona se opet osjećala gola i mlada. Nije bilo njega. Nije bilo prijateljica. Bila je sama, i osjećala se erotičnom kao da opet gola pleše pred ogledalom. I kada je pred kraj koncerta Robert Plant kleknuo pred debelu crnu back–up pjevačicu, skinuo joj štiklu i počeo sisati nožni palac, zadrhtala je od slobode.

Lagano omamljena pivom i sa smiješkom nježno je otključala ulazna vrata. Djeca su spavala, i on je spavao. Skinula se u kupaonici i ušuljala u krevet. Nije se budio, niti se okrenuo u snu.

Prošla mu je rukom preko ramena, prsa i prepona, a zatim se okrenula i zavukla ispod popluna. Liznula mu je svaki nožni prst posebno, pa stavila njegov veliki nožni palac cijeli u usta i počela jako sisati.

Prestravio se. Uz čudan dječji uzvik, onako bunovan, skočio je iz kreveta, i pobjegao u dnevnu sobu. Na brzinu je uključio televizor, uzeo daljinski i počeo mijenjati programe ponavljajući »kaje tebi?«, i »di si bila?«.

Bila je opasna. S pivskim smiješkom, slobodna i erotična ušla ja za njim u sobu. Gledala ga je ispod raskuštrane kose dok ga je preplašenog slijedila oko stola. Nije bio nesnosan. Nisu mu nikakve glupe šale padale na pamet. Sada ga je imala čime plašiti. Sada ga je uopće imala tamo gdje ga je već godinama htjela imati...