Pakrački slučaj ispripovijedan sapuničasto

Ivo Brešan: Kockanje sa sudbinom; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.

Situacija u kojoj se našao hrvatski pisac u posljednjih desetak godina zanimljiva je i nimalo jednostavna. S jedne strane pred njega su se počeli postavljati zahtjevi kako mora biti angažiran, kako mora, slikovito kazano, dizati glas, očitovati se o različitim društvenim i političkim pitanjima, kako, jednostavno rečeno, ne smije biti pasivan. S druge pak strane, pojavile su se i kritike takva ponašanja: Zašto bi pisac o svemu morao iznositi svoj stav, biti savjest društva, zašto bi uopće trebao biti angažiran, zašto književnika pretvarati u intelektualca opće prakse? Nekako je, doduše, prirodno da se u ratom zahvaćenoj zemlji pojave književni tekstovi koji ratnu zbilju uzimaju za temu, ponekad u autobiografskoj perspektivi, ponekad metaforično, ali s dovoljno jasnim signalima da fabulu treba odčitati simbolično. U posljednjim godinama novorealistička proza socijalnih konotacija u kojoj se propituju različiti aspekti novoga hrvatskoga društva, posebno njegove mane, koja s ruba izvlači zapostavljene slojeve, davala je nekad više, nekad manje uspješne rezultate. No, jedno pitanje kao da je posebno pritiskalo hrvatske pisce: Što s onim događajima koje bismo rado zaboravili, što s neuralgičnim točkama dojučerašnje stvarnosti, treba li ih pretvoriti u literarno štivo i kako? Tako će, primjerice, Jurica Pavičić romanom Ovce od gipsa otpočeti niz romana u kojima će propitivati mučne teme hrvatskoga društva, a riječ je tu o ubojstvu splitskoga Srbina, što će se nastaviti i u Nedjeljnom prijatelju i Minuti 88, u kojima je autor zaokupljen tajkunizacijom, slobodnom trgovinom, organiziranim kriminalom omogućenim s najvišega mjesta, lažiranjem nogometnih prvenstava itd. Robert Naprta će u dva žestoka trilera (Bijela jutra, Marševski korak), povezana istim likom inspektora Marka Prilike zvanoga Čens, govoriti o mračnoj hrvatskoj zbilji u kojoj cvjetaju mito i korupcija, zakulisne političke igre, u kojoj se lako gubi glava, siluje, šverca droga...

Ivo Brešan također se odazvao takvu iskušenju. U romanu Kockanje sa sudbinom on će pripovijedati o zločinima hrvatskih vojnika koji su tijekom rata izvršili egzekuciju nad pakračkim Srbima. No, radnju će smjestiti u Dubrovnik gdje se, navodno, krije glavni počinitelj zločina, izvjesni Duda kojemu nitko ne zna pravo ime i prezime, a rijetki su ga i vidjeli. U potragu za njim samoinicijativno se upuštaju dva vremešna Dubrovčanina: gimnazijski profesor filozofije Franko Tudor i direktor hotela »Argentina« Ivo Bonetti. Oni, a sluteći da se u Tudorovu bivšem đaku Serafinu Retelju skriva misteriozni Duda, prirede igru kojom će to otkriti. U osnovi je njihove igre oklada. Zato na brzu ruku osnuju udrugu građana, pronađu svjedoke pakračkoga zločina, obavijeste ih da su u tobožnjoj nagradnoj igri dobili odmor u Dubrovniku, a oni bi trebali u Retelju — koji u hotelu »Argentina« radi kao konobar — prepoznati ili ne prepoznati Dudu. Ako Retelj doista jest Duda, pobjeđuje Tudor, u protivnom Bonetti. Dalje slijedi dolazak triju svjedoka koji potom smrtno stradaju, da bi se na kraju — kad se u sve umiješaju i više državne policijske službe — otkrio zločinac. Eto, to je ukratko osnova Brešanova romana.

Žanrovski, riječ je o trileru u kojem pojedinci u svoje ruke preuzimaju ulogu izvršitelja društvene pravde, zbog čega opasnostima izlažu vlastiti život. No, Brešan je imao i malo većih ambicija pa nije htio napisati samo »običan« društveni roman u kojem se jednostavno prati proces ponalaženja ubojice. On je cijeloj priči dao i stanovitu filozofsku podlogu, uplećući u cijelu priču tezu o sudbini, pneumi iliti svjetskoj duši, o posebnoj uređenosti svijeta koji funkcionira po čovjeku nedokučivim zakonima logike, o nekom savršenom umnom načelu, o događajima koji se izvršavaju mimo čovjekove volje, a po zakonitostima logosa. Zato Kockanje sa sudbinom vrvi od imena svjetskih filozofa i mudraca, citira ih se obilno, što je opravdano činjenicom da je glavni lik profesor filozofije. Moglo bi se, dakako, učiniti zgodnim da se baš kroz pitanje ratnoga zločina pokuša progovoriti o pitanju ravna li našim životima neko više načelo — zbog čega bismo onda bili amnestirani od vlastitih postupaka, pa čak i od onih kriminalnih — ili je pak sve proizvod spleta okolnosti, slučaja, onoga što smo često skloni nazvati sudbinom. Trebamo li se, jednostavno rečeno, prepustiti višem duhovnom zakonu ili ipak ponešto pokušati učiniti. Pitanja koja je Brešan postavljao u Kockanju sa sudbinom nisu nova u njegovu opusu, bavio se on njima među ostalim i u romanu Ispovijedi nekarakternog čovjeka, a nije nepoznata ni njegova metoda: da bi progovorio o univerzalnim pitanjima, priču mora survati u konkretnost, a ovaj put to je pakračka poljana. Konačno, kad Tudor ka‘e da ‘eli postići ataraksiju, što će reći duševni mir, onda će se pa‘ljiviji čitatelji prisjetiti davnog Brešanova televizijskoga intervjua u kojemu je rekao da on, skeptik i agnostik, ‘eli postići upravo to — ataraksiju.

Iako doista cijenim Brešana i kao prozaika i kao dramatičara, pisca koji je uvijek u svojim književnim djelima bio kritičan spram vladajuće ideologije, koji je promišljao vrijeme u kojem je živio i znao u pravom smislu riječi hrabro odreagirati na mnoge negativnosti, a drame Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja i Utvare držim iznimno važnima za hrvatsku književnosti, i u umjetničkom i u smislu pravodobnoga društveno–kritičkoga angažmana, ne mogu ipak reći da Kockanje sa sudbinom pripada među romane koje bih uvrstio među spomenuta Brešanova djela. Ponajprije, uzeti za temu pakrački slučaj čini mi se isforsirano, pogotovu u vrijeme kad više sličnih slučajeva rješavaju različite pravosudne instancije, od hrvatskih do onih u Deen Hagu. Što je Ivo Brešan htio, doista ne razumijem. Pošto–poto biti aktualan, provokativan, je li možebiti kanio ostati dosljedan vlastitu konceptu pisca koji se bavi gorućim temama? Ipak, ovaj put je odveć doslovan, odveć konkretan, a Kockanju sa sudbinom nije pomoglo ni naglašeno koketiranje s filozofskim propitivanjem načela na kojima počiva svijet, u čemu je Brešan, inače, kompetentan. Nekako mi se upravo ta dimenzija romana čini nasilno ugurana u roman. Razumijem, dakako, da je Brešan bio svjestan činjenice da gola fabula o pakračkom slučaju ne bi bila dovoljna, da joj je morao dati neki dublji, viši smisao, pa je iskoristio vječno pitanje sudbine kako bi pojedinačno podignuo na razinu simbola i dao mu univerzalniju dimenziju.

No, sve je u romanu nekako namješteno, sve teče odviše predvidljivo, priča o osnivanju udruge površna je, nemotivirana, čak zabašurena, sve se tu nekako podrazumijeva, svjedoci se tako lako dovlače u Dubrovnik, otkrivanje zločinca svedeno je na okladu, a o umirovljeniku koji u okladu ulaže ni manje ni više nego sto tisuća kuna da i ne govorim. Jednostavno kazano, ozbiljna tema izložena je previše sapuničasto. No, to je nekako i za očekivati kad se pisac na silu hvata u koštac s više nego aktualnim problemom prema kojemu nema nikakva odmaka i o kojemu paralelno čitamo na stranicama dnevnih i tjednih novina. Otuda i čuđenje što se Ivo Brešan, nedvojbeno velik i važan književnik, uopće odlučio za izbor rečene fabule. Ne kažem da pakrački slučaj nije dobra tema, tek to da u Kockanju sa sudbinom nije uvjerljivo književno izložena. Konačno, nerazumljiv je i sâm kraj: Tudor jednostavno nestaje, ne znamo gdje je. »No, kako bilo, Tudora u Dubrovniku više nikada nitko nije vidio«, kaže Brešan. Ne samo da takav kraj nije primjeren jednoj uvelike realističnoj fabulu, nije on ni strukturno održiv. Jer, ako je Brešan odlučio događaje motriti Tudorovim očima, pripovijedati samo o onome čemu je on svjedočio — makar naracija bila u trećem licu — onda je tako trebalo i završiti, a ne odjednom promijeniti pripovjedačku perspektivu, uvesti nekog tobože impersonalnoga pripovjedača koji će epilogu dati gotovo mističnu dimenziju.

Nastao valjda iz silne potrebe za trenutačnom reakcijom na tamne strane života jednoga naroda, roman Kockanje sa sudbinom nije uspio nadrasti tu potrebu, unatoč »pofutravanju« filozofskim razglabanjima o sudbini i slučaju.

Milovan Tatarin