Onkraj civilizacije. Sljedeća velika pustolovina čovječanstva

Onkraj civilizacije. Sljedeća velika pustolovina čovječanstva

(Izbor)

Daniel Quinn rođen je 1935. Nakon studija bavio se poslovima u enciklopedističkoj struci. Na glas je došao knjigom Ishmael (1991), gdje je, u maniri odgojnoga romana, razvio ideju o mogućnostima ekološki podnošljiva društvenoga života izvan moderne civilizacije. Osim Ishmaela, koji je u međuvremenu preveden na dvadesetak jezika, Quinn je objavio još nekoliko ekološko–utopijskih romana u kojima nudi, kako sam kaže, »kreativan i pozitivan odgovor na globalne probleme«. Pitanju transcivilizacijskih oblika društvenosti posvetio je i nefikcionalno djelo Onkraj civilizacije (1999), u kojem se ekološki uvidi prepleću s razmišljanjem o individualnoj slobodi i s misaonim motivima sistemske sociologije, a kao rješenje »globalnih problema« propagira se povratak plemenskom načinu života, ali ne u divljini ili na selu, nego u prostoru postupno prestrojene urbane civilizacije. Od starijih europskih antimodernista Quinna razlikuje prividna nefilozofičnost, nesklonost iracionalističkim tradicijama i nastojanje da prevladavanje moderne osmisli kao praktičan čin. Ipak, i u njegovu se slučaju potvrđuje staro pravilo da se filozofija onima koji je izbjegavaju događa sama od sebe. Njegova, na primjer, misao da društvenu hijerarhiju stvaraju proizvodni viškovi primitivnoga poljodjelskoga društva nehotice se presijeca s idejama filozofske antropologije, na primjer s konceptom »rasterećenja« Arnolda Gehlena, njegov program ponovne tribalizacije može se tumačiti kao pokušaj da se prevladaju pukotine između sistemske i privatne sfere, o kojima socijalni filozofi (Habermas, Kondylis) tvrde da obilježavaju modernu, a njegovo shvaćanje da o efikasnosti društvenih makrostruktura odlučuje »prirodna selekcija«, a ne antropocentrični um, ne bi bilo teško povezati s Nietzscheovim povjerenjem u »život« i s nepovjerenjem u »svijest«, kao »najkasniji i najnepouzdaniji od naših organa«. (Z. K.)

Društvena organizacija i prirodna selekcija

Nitko se ne iznenadi kad spozna da su pčele organizirane na način koji je za njih učinkovit, ili da su vukovi organizirani na način koji je za njih učinkovit, ili da su kitovi organizirani na način koji je za njih učinkovit. Većina ljudi općenito vjeruje da društvena organizacija dane vrste evoluira poput drugih obilježja iste vrste. Neučinkovite organizacije iščezavaju na isti način kao neučinkovite tjelesne crte — u procesu koji zovemo prirodnom selekcijom.

Ali, postoji čudna i neispitana predrasuda protiv ideje da je isti proces oblikovao čovjekovu društvenu organizaciju kroz više od tri milijuna godina njegove evolucije. Nitko se ne iznenadi kad spozna da je oblik pandže ili uzorak boja istrajao do danas, jer je učinkovit za posjednika pandža ili boja, ali mnogi oklijevaju pozabaviti se idejom da su ljudske društvene organizacije mogle istrajati do danas iz istoga razloga.

Tribalizam je učinkovit

Kao što sam rekao, ako primijetite da je život u košnici učinkovit za pčele, da je život u skupini učinkovit za babune ili da je život u čoporu učinkovit za vukove, nitko vas neće osporiti, ali ako primijetite da je plemenski život učinkovit za ljude, ne iznenadite se kad vas napadnu s gotovo histeričnom okrutnošću. Napadači vas neće prezreti zbog onoga što kažete nego prije zbog onoga što oni zamišljaju da govorite, na primjer, da je plemenski život »savršen« ili »idiličan«, ili »plemenit«, ili naprosto »prekrasan«. Sporedno je što niste rekli ništa od svega toga; oni će biti uvrijeđeni kao da jeste.

Zapravo, plemenski život nije savršen, idiličan, plemenit ili prekrasan, ali, gdje ga god nalazimo nedirnuta pokazuje se učinkovitim — podjednako kao život guštera, rakuna, gusaka ili kornjaša — s rezultatom da članovi plemena općenito nisu razjareni, pobunjeni, očajni, pod stresom, psihotični i razdrti kriminalom, mržnjom i nasiljem. Antropolozi svjedoče da ljudi u plemenu — ni po čemu plemenitiji, nježniji ili mudriji od nas — jednako kao i mi mogu biti bijedni, neljubazni, kratkovidni, sebični, neosjetljivi, tvrdoglavi i nekontrolirani. Plemenski život ne čini od ljudi svece; on običnim ljudima omogućuje da žive zajedno s minimalnim stresom godinu za godinom, generaciju za generacijom.

Što biste očekivali?

Nakon tri milijuna godina ljudske evolucije, što biste očekivali nego učinkovitu društvenu organizaciju? Kako bi inače preživio homo habilis, osim u učinkovitoj društvenoj organizaciji? Kako bi inače preživio homo erectus, osim u učinkovitoj društvenoj organizaciji? A ako je prirodna selekcija njih opskrbila učinkovitom društevnom organizacijom, zašto bi radila na tome da homo sapiens ostane bez nje? Ljudi su, može biti, iskušali mnoge druge društvene organizacije u ta tri milijuna godina, ali ako jesu, nijedna od njih nije preživjela. Zapravo, znamo da su ljudi iskušali druge društvene organizacije.

Narod Maya iskušao je jednu od njih — i shvatio nakon tri tisuće godina da nije učinkovita (barem ne kao tribalizam). Oni su se vratili tribalizmu.

Narod Olmeka iskušao je jednu od njih — i shvatio nakon tri stotine godina da nije učinkovita (barem ne kao tribalizam). Oni su se vratili tribalizmu.

Narod Teotihuacána iskušao je jednu od njih — i shvatio nakon pet stotina godina da nije učinkovita (barem ne kao tribalizam). Oni su se vratili tribalizmu.

Narod Hohokam iskušao je jednu od njih — i shvatio nakon tisuću godina da nije učinkovita (barem ne kao tribalizam). Oni su se vratili tribalizmu.

Narod Anasazi iskušao je jednu od njih — i shvatio nakon četiri stotine godina da nije učinkovita (barem ne kao tribalizam). Oni su se vratili tribalizmu.

Nijedan od njihovih pokusa nije opstao — ali tribalizam jest. I, to je ono što zovemo prirodnom selekcijom.

Napuštanje tribalizma

Ljudi ne sade usjeve zato što se time smanjuje količina rada, nego sade usjeve zato što se žele nastaniti i obitavati na jednom mjestu. Područje na kojem se samo sakupljaju plodovi ne daje dovoljno hrane za sjedilački život. Da se izgradi selo, valja zasaditi nešto usjeva — i to je ono što većina sjedilačkih urođenika sadi: nešto usjeva. Oni ne sade svu svoju hranu. To im nije potrebno.

Kad se pak sva zemlja oko naselja pretvori u usjeve, nastaju neizmjerni viškovi koji se moraju zaštititi od elemenata i od drugih stvorenja — uključujući druge ljude. Napokon, valja ih staviti pod ključ. Premda se to zasigurno ne primjećuje na vrijeme, stavljanje hrane pod ključ navješćuje kraj tribalizmu i početak hijerarhijskoga života što ga zovemo civilizacijom.

Čim se pojavi spremište, netko mora istupiti i čuvati ga, a tom su čuvaru potrebni pomoćnici, koji u cjelini ovise o njemu, budući da se ne izdržavaju kao poljodjelci. Začas se na pozornici pojavljuje figura moći da nadzire bogatstvo zajednice, okružena slojem lojalnih vazala, spremnih da evoluiraju u vladajuću klasu kraljeva i plemića.

To se ne događa među privremenim poljodjelcima ili među lovcima–sakupljačima (koji nemaju viškova da ih stave pod ključ). To se događa samo među ljudima koji se u cjelini izdržavaju poljodjelstvom — među ljudima kao što su Maya, Olmeci, Hohokami i tako dalje.

Od tribalizma do hijerarhizma

Svaka civilizacija koja u povijest ulazi ex nihilo (dakle, ne iz prethodne civilizacije) ustanovljuje istu osnovnu hijerarhijsku organizaciju, bilo da nastaje u Mezopotamiji, Egiptu, Indiji, Kini ili u Novom Svijetu. Kako dolazi do toga karkateristična rezultata (nedvojbeno u nekom procesu prirodne selekcije) mogao bi biti predmet zanimljive studije — ali ne moje studije. Zašto se to događa, ostavljam drugima. Da se to događa, neosporno je.

Ta društvena organizacija u grubim je crtama svakome poznata po egipatskom modelu. Postoji snažno centralizirana državna uprava u kojoj se ujedinjuje sva ekonomska, vojna, politička i religijska moć. Vladajuća kasta, kojoj je na čelu živo božanstvo u faraonovu liku, Inka ili drugi božanski monarh, poduprta je svećeničkom birokracijom koja upravlja i nadzire radnu snagu unovačenu da (uz ostalo) gradi dvorce i ceremonijalne komplekse, hramove i piramide.

Pleme je, naravno, već odavno nestalo — u tom ga času nema već stoljećima, ako ne i tisućljećima.

Što ljudi ne vole u vezi s hijerarhijama

Iskreno rečeno mislim da bih ovo poglavlje mogao podijeliti na dva odjeljka: »Što vladari vole u vezi s hijerarhijama« i »Što svi drugi ne vole u vezi s njima«. Ali, dvojim da je ikome potrebno objašnjavati prvo pitanje.

Što ljudi (s iznimkom vladarâ) ne vole u vezi s hijerarhijskim društvima jest da ona ne postoje radi svih svojih članova u jednakoj mjeri. Ona osiguravaju nevjerojatno raskošan život i lagodu za vladare, a siromaštvo i muku za sve druge. Način na koji se vladari okorišćuju opstankom društva strahovito je različit od načina na koji se njime okorišćuju mase. Piramide i hramovi svjedoče o važnosti vladara, a ne masa koje su ih gradile. I tako to ide kroz sve životne faze hijerarhijskoga društva.

Razlika između cirkusa i Disneylanda jest u tome što je cirkus pleme, a Disneyland hijerarhija. Disneyland ima zaposlenike, ne članove. On zaposlenicima ne osigurava život, nego im samo isplaćuje plaće. Zaposlenici rade sami za sebe, pa ako ih Disneyland više ne može platiti, oni ga odmah napuštaju. Njegovi vlasnici investirali su da bi on bio uspješan i profitiraju od njegove uspješnosti. Zaposlenici su samo zaposlenici.

Kad djeca bilo koje dobi bježe od kuće, pridružuju se cirkusu. Nitko ne bježi od kuće da bi se pridružio Disneylandu.

Prespavati hijerarhiju

Podređene mase u našoj kulturi nisu manje bijedne od podređenih masa u kulturi Maya, Olmeka i drugih bjegunaca od civilizacije koje smo spomenuli. Razlika između nas i njih jest u tome što mi posjedujemo kompleks mema* (ili on posjeduje nas) koji nas je dosad sprječavao da i mi pobjegnemo. Mi smo apsolutno uvjereni da se civilizacija nikavim sredstvima ne može nadići te da se mora održati čak i uz cijenu našega izumiranja.

Nesposobni da odemo, služimo se trima vrlo različitim obrazloženjima da bismo osmislili svoju neaktivnost.

Prvo obrazloženje: opravdanje

Jedan od razloga zbog kojega smo o Istoku i o Zapadu skloni razmišljati kao o različitim kulturama leži u tome što Istočnjaci drukčije racionaliziraju hijerarhiju pod kojom žive; hijerarhija, kako je oni vide, proizlazi iz temeljnoga svemirskog procesa koji osigurava ostvarenje karme u reinkarnaciji. Prema teoriji karme, čovjekovi se grijesi i vrline kažnjavaju ili nagrađuju u ovome i u sljedećim životima. Stoga, ako je tko rođen da živi kao nedodirljivi u Bhaktapuru (Indija), gdje se ne može nadati zaposlenju boljem od čišćenja zahoda, ne smije kriviti nikoga osim sebe. On nema razloga da zavidi Brahmanima koji ga izbjegavaju i preziru; njihov život u sreći i lagodi zaslužen je, isto kao što je zaslužen i njegov život u siromaštvu i bijedi.

Na taj način razdioba ljudi u visoki, srednji i niski stalež prikazuje se kao očitovanje pravde u božanski upravljanu svemiru. Ja sam bogat i sit, a ti siromašan i izgladnio zato što baš tako mora biti.

Za budizam se može reći da nudi olakšanje u odnosu na taj rezignirajući stav prema ljudskoj sudbini.

Drugo obrazloženje: transcendencija

Buddha i Isus podudarno su jamčili svojim slušateljima da siromašni i potlačeni stoje bolje (ili će na koncu bolje stajati) nego bogati i moćni, kojima će biti gotovo nemoguće da se spase. Siromasi mogu biti najsretniji, rekao je Buddha, jer ne posjeduju ništa i žive od same radosti, poput blaženih bogova. Isus je rekao da će pokorni (to jest oni kojima uvijek padne u dio da grade piramide) naslijediti Zemlju, a da će kraljevstvo nebesko obrnuti hijerarhiju; kraljevstvo nebesko pripadat će siromašnima, a ne bogatima, vladari i podređeni izmijenit će mjesto, čime će prvi postati posljednji, a posljednji prvi. Isus i Buddha slažu se da bogatstvo, suprotno prividu, ne čini ljude sretnima. Zapravo, kaže Buddha, bogatstvo ih čini pohlepnima; siromašni ne bi trebali zavidjeti bogatima na njihovu blagu kojemu uvijek prijeti da ga otmu lopovi, pojedu moljci ili da zahrđa. Zapravo, kaže Isus, siromasi bi morali gomilati nepokvarljiva nebeska dobra.

To su »utjehe« koje su Karla Marxa navele da religiju nazove »opijumom naroda«. Taj opijum izdiže mase iznad njihove bijede u Empirej mirne prepuštenosti. Što je još važnije, taj ih opijum, sa stajališta vladajuće klase, čini tihima i pokornima, a obećana nagrada ostaje čvrsto i zauvijek u budućnosti.

Treće obrazloženje: prevrat

Ali kako se Doba Vjere završava, snovi o blaženstvu u nebu počinju gubiti univerzalnu privlačnost, a novi snovi poprimaju obrise — snovi o nebu na zemlji, snovi o revoluciji, snovi o preokretanju svega, o svrgnuću postojećih vladara i ustoličenju novih iz kruga podređenih.

Mnoge takve revolucije, od kojih su najpoznatije francuska, američka i ruska, već su se dogodile, ali je, začudo, u svim slučajima hijerarhija samo prelazila u nove ruke i nastavila funkcionirati kao dotada. Mase su i dalje imale svoje kamenje da ga vuku, dan za danom, dan za danom nastavljala se gradnja piramida.

Francuski filozof Simone Weil spori se s Marxom te tvrdi da je revolucija, a ne religija, opijum masa. Stid ih bilo obojicu što se ne razumiju bolje u narod i u njegove droge. Religija je barbiturat, ona ublažava bol i uspavljuje. Revolucija je amfetamin, ona daje gas i potiče osjećaj snage. Kad ljudi vide da ništa drugo ne ide, posežu za jednim od to dvoje — ili za jednim i drugim istodobno. Suprotno poslijeratnim očekivanjima da će religija utonuti u prošlost, ona je u usponu, jednako kao i revolucija. A u naciji koja se danas smatra najsretnijom, najuspješnijom u ljudskoj povijesti sve više protuvladinih terorističkih skupina privlače svake godine sve više članova.

Što znači »civilizacija«

Mogu navesti nekoliko pojmova koje osobno smatram skliskima (na primjer, mise en sc#ne ili postmodernizam), ali civilizacija ne pripada među njih. Oxford English Dictionary obrađuje je u svega tucet riječi: »Civilizirani uvjeti ili stanje; razvijeno ili napredno stanje ljudskoga društva.« American Heritage Dictionary malo je potpuniji: »Napredno stanje intelektualnoga, kulturnoga i materijalnoga razvoja u ljudskom društvu, obilježeno napretkom umjetnosti i znanosti, širokom upotrebom pisma i pojavom složenih političkih i kulturnih ustanova.«

Ono što ustanove u svakoj civilizaciji sili da budu politički i društveno »složene« jest, naravno, njihov hijerarhijski ustroj. Savez poljodjelskih sela nije politički i društveno složen i nije civilizacija. Kad, tisuću godina poslije kraljevska obitelj živi u dvorcu što ga čuvaju profesionalni vojnici, a od masa ga odvaja klan plemića i svećenička kasta koja se brine o državnoj religiji, tada imamo traženu političku i društvenu »složenost« — imamo civilizaciju.

Nijedno plemensko društvo, koliko god »napredno« u bilo kojem pogledu, nije nikada nitko nazvao civilizacijom u tom smislu riječi.

Sastavljanje kockica

Plemenski je život, i nikakav drugi, dar prirodne selekcije čovječanstvu. On je čovječanstvu ono što je život u čoporu vukovima, život u jatu kitovima, a život u saću pčelama. Nakon tri milijuna godina ljudske evolucije on se pokazao jedinom društvenom organizacijom koja funkcionira ljudima na korist. Ljudi vole plemensku organizaciju, jer ona funkcionira podjednako dobro za sve članove.

Gdje se god pojavi civilizacija, tribalizam iščezava te biva zamijenjen hijerarhizmom. Hijerarhizam funkcionira dobro za vladare, a mnogo slabije za podređene, koji čine masu društva. Zbog toga se on malobrojnima na vrhu vrlo dopada, dok se masama na dnu dopada mnogo manje.

S jednom iznimkom, povijesno je iskustvo da ljudi koji naprave pokus s hijerarhijskim životom na kraju odbacuju takav život kao nezadovoljavajući. Neki su pokusi upravo trajali kad smo ih mi razorili, pa ne znamo kako bi se inače bili završili. Iznimka smo mi. Mi smo se pripili uz naše hijerarhijsko društvo, na što nas tjera kompleks mema koji nam kažu da je naša civilizacija nepromjenljiva, bez obzira na to koliko je mrzimo, bez obzira na to što ona uništava svijet i što će rezultirati našim vlastitim izumiranjem. Te nam ideje kažu da život koji imamo jest onaj koji nam je dosuđen od iskona te se ne može poboljšati drukčijim životom.

Onkraj hijerarhizma

Svaka civilizacija rođena u procesu ljudske povijesti bila je hijerarhijska. Ono što zovemo civilizacijom ide ruku pod ruku s hijerarhijom — znači hijerarhiju, zahtijeva hijerarhiju. Zašto je to tako, mogući je predmet fascinantne studije — ali, i ovaj put, ne moje studije. Meni je dovoljno znati da to jest tako. Postoji hijerarhija bez civilizacije, ali ne postoji civilizacija bez hijerarhije; barem je dosad nije bilo — nijednom, nigdje, u deset tisuća godina. Imati civilizaciju znači imati hijerarhijsko društvo.

Stoga prevladati civilizaciju znači prevladati hijerarhizam.

Znači li prevladavanje civilizacije razaranje civilizacije? Nipošto. Zašto i bi?

Svi revni graditelji piramida prionut će uz civilizaciju. Mi ostali želimo nešto drugo, a vrijeme je da to i dobijemo.

Kultura maksimalne štete

Na ovom se planetu živjelo na mnogo različitih načina, ali su se prije otprilike deset tisuća godina pojavili ljudi koji su vjerovali da bi svi morali živjeti na jedan način — na njihov način, kojeg su oni smatrali jedinim »pravim« načinom. Nakon deset tisuća godina naporna rada ti su ljudi, koje ćemo nazvati Uzimačima, osvojili sve kontinente na planetu i zavladali cijelim svijetom. Kao osvajači, Uzimači su pregazili, progutali, raselili ili uništili svaku drugu civilizaciju i kulturu na svom putu. Kad je razorena civilizacija Novoga svijeta, ostala je samo jedna civilizacija na cijeloj Zemlji — civilizacija Uzimača, tj. naša. Od toga časa civilizacija je sinonim naše civilizacije.

Danas Sjedinjene Američke Države predstavljaju vrhunac obilja što ga je naša civilizacija dosegnula. Nema mjesta na Zemlji gdje ljudi posjeduju više, troše više i uništavaju više nego u Sjedinjenim Državama. Premda drugi narodi nisu još dosegnuli tu točku, oni čeznu da je dosegnu. Nemaju drugi cilj. Postoji smo jedan ispravan način da se živi, a utjelovljuje ga narod Sjedinjenih Država. Svatko na svijetu morao bi imati kuću, automobil, računalo, televizor, telefon itd., najmanje po jedan, a još bolje po nekoliko.

To zovem »kulturom maksimalne štete«, u kojoj svi članovi teže dosegnuti maksimum obilja (stalno podižući taj maksimum).

Prijelazni cilj: manje štete

U slučaju da to nije jasno, još sam uvijek zaokupljen pitanjem: »Kako nam izlazak iz civilizacije može pomoći da živimo neškodljivo poput morskih pasa, tarantela ili čegrtuša?« Svaki prijelaz s onu stranu civilizacije udaljuje od kulture maksimalne štete i stoga smanjuje škodljivost. Skok preko zatvorskoga zida neće vas odmah načiniti neškodljivim poput morskoga psa, tarantele ili čegrtuše, ali će vas odmah uputiti u tom smjeru.

Gledajte to na ovaj način: nijedan pomak od civilizacije neće rezultirati većom štetom. Ako želite činiti štetu, morate se pripiti uz civilizaciju. Samo u tom okviru možete učiniti da izgori deset tisuća galona goriva kako biste ručali u svom omiljenom pariškom restoranu. Samo u tom okviru možete dići dinamitom u zrak koraljni greben koji vam je na smetnju.

Prijelaz s onu stranu civilizacije automatski ograničava vaš pristup sredstvima potrebnima da bi se pravila šteta. Ljudi iz cirkusa Flora neće nikada izgraditi bombarder Stealth ili otvoriti čeličanu — ne samo zato što ne bi htjeli, nego zato što, ako bi i htjeli, ne bi imali pristupa sredstvima. Da bi stekli pristup sredstvima, morali bi napustiti cirkus i naći za sebe novo mjesto u kulturi maksimalne štete.

Ali, je li »manje štete« dostatno

Premda je to dobro i nužno kao početak, činiti »manje štete« nije dosta. Nalazimo se usred prehrambene utrke koja je ubojitija od utrke u naoružanju u doba hladnoga rata. To je utrka između proizvodnje hrane i prirasta stanovništva. Današnji sljedbenici engleskoga ekonomista Thomasa Malthusa (1766–1834), kao i nekadašnji njegovi sljedbenici, vide »pobjedu« u sposobnosti da se proizvede dovoljno hrane za opskrbu našega stanovništva, kao što su američki hladni ratnici vidjeli »pobjedu« u proizvodnji količine oružja dovoljne da se razori Sovjetski Savez. Oni ne vide da, kao što je svaka američka »pobjeda« stimulirala odgovarajuću sovjetsku »pobjedu«, svaka pobjeda u proizvodnji hrane stimulira odgovarajuću »pobjedu« u prirastu stanovništva.

Ovoga časa prehrambena utrka ubrzano pretvara biomasu našega planeta u ljudsku masu. To je ono što se događa kad komad zemlje očistimo od korova i načinimo od njega usjev. Ta je zemlja nekada podržavala biomasu sastavljenu od stotina tisuća vrsta i od desetaka milijuna individuuma. Sada se sva produktivnost te zemlje pretvara u ljudsku masu, doslovno, u ljudsko meso. Svakoga dana svugdje u svijetu nestaje raznolikosti, jer se sve više i više biomase našega planeta pretvara u ljudsku masu. To je smisao prehrambene utrke. To je precizni smisao prehrambene utrke: da se svake godine sve više planetarne biomase pretvara u ljudsku masu.

Završetak prehrambene utrke

Utrka u naoružanju mogla se završiti samo na dva načina, ili nuklearnom katastrofom ili da sudionici odstupe od nje. Srećom, ostvarila se druga mogućnost. Sovjeti su prekinuli — i nije bilo katastrofe.

Isto vrijedi i za utrku između hrane i stanovništva. Ona se može završiti katastrofom (ako se dogodi da previše biomase našega planeta pređe u ljudska bića, a temeljni ekološki sistemi otkažu), ali završetak ne mora biti takav. Završetak može biti kakav je bio kod utrke u naoružanju, tako da ljudi naprosto odustanu. Možemo reći: »Sada shvaćamo da nema konačna trijumfa hrane nad stanovništvom. To je zato što svakoj daljnjoj pobjedi hrane odgovara pobjeda na strani stanovništva. To mora biti tako, uvijek je bilo tako, pa vidimo da nikada neće prestati biti tako.«

100 godina nakon civilizacije

Ljudi će ovdje još uvijek živjeti nakon sto godina — ako počnemo uskoro živjeti na drugi način.

Inače neće.

Ali, kako ćemo doći tamo i kako ćemo izgledati? Utopisti ne mogu napustiti ideju da će jednom prevladati nježniji, plemenitiji, na ljubav spremniji ljudi. Meni je draže imati na umu ono što je milijune godina učinkovito funkcioniralo za ljude kakvi jesu. Svetost se nije tražila.

Projekcija budućnosti: dok ljudi u prvim desetljećima novoga tisućljeća prelaze preko zida, naši su društveni stražari isprva uzbunjeni, naslućujući kraj civilizacije kakvu poznajemo. Oni pokušavaju povisiti zid društvenom i ekonomskom bodljikavom žicom, ali uskoro uviđaju da je to uzaludan posao. Ljudi će početi izvlačiti kamenje ako budu uvjereni da nema drugoga izlaza, ali kad se jednom drugi izlaz otvori, ništa ih neće spriječiti da dezertiraju. U početku će dezerteri živjeti u ovisnosti o graditeljima piramida, upravo kao što to danas čine cirkusanti. Kako, međutim, vrijeme prolazi, smanjuje se njihova ovisnost o graditeljima piramida. Oni sve više surađuju jedni s drugima te izgrađuju svoju vlastitu međuplemensku ekonomiju.

Nakon sto godina civilizacija je svedena otprilike na polovicu današnjega opsega. Pola svjetskoga stanovništva još uvijek pripada kulturi maksimalne štete, ali druga polovica, živeći plemenski, uživa skromniji životni stil, usmjeren prema stjecanju onoga što ljudi više vole (u suprotnosti sa željom da se naprosto više stječe).

200 godina nakon civilizacije

Postupno se ravnoteža ekonomske moći pomiče od »civilizacije« prema okruženju »onkraj civilizacije«. Sve više i više ljudi uviđa da stvari koje nisu predmet njihove duboke želje (moć, društveni status, pogodnosti, ugode, raskoš) mogu trampiti za ono što doista dubinski žele (sigurnost, smislen posao, više dokolice i jednakost — što je sve proizvod plemenskoga života). »Ekonomija«, koja više nije vezana za ekspanzivno tržište, sve više postaje lokalan posao, dok globalne i nacionalne korporacije gube smisao postojanja.

Nakon dvjesto godina ono što zovemo civilizacijom leži za nama i doimlje se tako starinskim kao teokracija Olivera Cromwella. Gradovi su još tu — tF kamo bi otišli — kao što su i umjetnosti, znanosti i tenologija, ali oni više ne opslužuju i ne utjelovljuju kulturu maksimalne štete.

(Daniel Quinn, Beyond Civilization. Humanity's Next Great Adventure, Harmony Books, New York 1999.)

Priredio i preveo Zoran Kravar

(Emitirano u emisiji »Ogledi i rasprave«, urednica Nevenka Dujmović.)

*

Termin biologa Richarda Dawkinsa, zamišljen u analogiji s terminom »gen«, a označuje »jedinicu kulturalne transmisije ili jedinicu imitacije« (The Selfish Gene, Oxford 1976).