O biti vječnoga grada

O biti vječnoga grada

Prvo predavanje: O otvorenom i o zatvorenom životu

Osobu Alfreda Schulera, dugogodišnjega stanovnika münchenske boemske četvrti Schwabing, svojevrsna intelektualnoga »oriđinala« u čijim se tekstovima nietzscheovska filozofija života nepredvidivo miješa sa secesijskom poezijom, s pojmovima suvremene znanosti i s privatnom religioznošću sinkretičkoga tipa, krije »legendarni mrak«. Schuler nije živio normalnim građanskim životom koji ostavlja tragove u arhivima obrazovnih i komunalnih ustanova: nije završio studij, nije nikada bio zaposlen, nije se ženio i stvarao obitelj, a većinu svojih tekstova nije objavljivao, nego ih je čitao prijateljima, posjetiteljima i probranim auditorijima. Od posvemašnjega su ga zaborava spasila poznanstva i drugovanja s nekoliko poznatijih književnika i filozofa (Karl Wofskehl, Stefan George, Ludwig Klages, Rainer Maria Rilke), koji su susrete s njim zabilježili u svojim djelima i pobudili zanimanje šire javnosti za njega.

Schuler je živio od 1865. do 1923. Nakon gimnazije upisao je studij prava, a zatim arheologije, ne završivši ni jedan ni drugi. U münshenske književne krugove uključio se u doba naturalističkih trendova, pa su ostali zapamćeni njegovi romaneskni projekti realistički po estetičkoj opredijeljenosti, a socijalistički po ideološkoj. Devedesetih godina, pod utjecajem literature o rimskoj prošlosti i Nietzscheove filozofije, njegov svjetonazor poprima konzervativne i antimodernističke crte koje jasno dolaze do izražaja i u predavanjoma O vječnom gradu, odakle potječe poglavlje što ga ovdje objavljujemo. Percepcija kapitalističke moderne kao katastrofe, misao da racionalizirani društveni sistemi razbijaju izvornu organsku cjelinu čovjeka s kozmosom, sumnjičavost prema modernom racionalizmu i znanosti, čežnja za organskim kaosom u kojem »kozmogonijski eros« briše granice između duše i tijela, muškarca i žene, živoga i neživoga motivi su koji, u raznim kombinacijama i scenarijima, proizvode sve Schulerove zrele tekstove, podjednako one pisane stihom kao i prozne.

Ugledni zagovornici i iracionalističko–antimodernistički štimung koji je obilježio početak XX. stoljeća u Njemačkoj ohrabrili su Schulera da potkraj života koliko–toliko iziđe iz izolacije. Dva njegova ciklusa predavanja za malobrojno, ali birano slušateljstvo i jedan manji izbor fragmenata objavljen nedugo nakon njegove smrti omogućili su njegovim idejama zanimljive odjeke. Rilke, koji je prisustvovao njegovim predavanjima 1915/16. u Münchenu, reagirao je na njegov pojam »otvorenoga života«, o čemu svjedoči poznata Osma devinska elegija (»Svim očima stvorenje gleda u otvoreno«), a neku vrstu oprezna užitka u Schulerovim nejasnoćama dopuštao je sebi i Walter Benjamin. Iz predavanja O vječnom gradu navodno potječe njegov pojam »aure«, ključan za njegova razmišljanja o sudbini umjetničkoga djela u vremenu kad se ono mehanički reproducira. Stefan George još je devedesetih godina ubacio Schulera u dvije svoje pjesme, pri čemu je u jednoj od njih, smještenoj u rimsko doba, aludirao na njegovu homoseksualnost. Najviše je pak od Schulera naučio i preuzeo Ludwig Klages, koji je njegovu pisanu ostavštinu dugo imao na raspolaganju i objavio je 1940. U njegovu Kozmološkom erosu i u njegovoj trosveščanoj filozofskoj sumi Duh kao protivnik duše ima mnogo Schulerovih motiva, premda očišćenih od izvorne jezičnostilske svojeglavosti i misaone konfuzije koja im se obično priznaje kao književna kvaliteta.

Prije nekoliko godina mlađi njemački povjesničar filozofije Baal Müller priredio je novo izdanje Schulerove ostavštine pod naslovom Kozmogonijske oči (Cosmogonische Augen). U njemu su uklonjene Klagesove intervencije i cenzorski zahvati, koji su mjestimično išli za tim da priguše očitovanja Schulerovih homoerotskih sklonosti. (Z. K.)

Predgovor

Veoma cijenjeni posjetitelji,

sjećate se da sam zime 1915. održao tri govora s naslovom: O biti vječnoga grada. Ovaj sam čas zaposlen njihovom razradom, a oni će još jednom, prije nego budu objavljeni tiskom, ove zime posredstvom moje navjestiteljske riječi oživjeti pred širom javnošću. U sljedećih šest večeri namjeravam Vas upoznati s idejama tih govora, da bih barem dio meni bližih osoba uveo u njih. (Svaki put kad završim predavanje postavite mi pitanja, kako bismo rasvijetlili još nejasne točke i ojačani uzajamnom razmjenom što dublje ušli u materiju). Toliko kao predgovor za šest zimskih večeri (od kojih tri padaju u razdoblje sve veće tame, a tri u razdoblje nastajućega svjetla). Nije mi stalo da me razumiju široke mase, ali ni Vama ne mogu i ne smijem pružiti nikakvo intelektualno polazište za razmatranja koja nas očekuju.

Moji govori O biti vječnoga grada duševna su sadržaja. Obraćaju se duši, ne intelektu. Nošeni su treptajima psihe i nastoje rastvoriti u čitatelju unutrašnje izvore svjetla. Oni su erotski udvarači, namjera im je parenje i rađenje svjetla, ono što namjeravaju religiozan je čin. Ovo veče posvetit ću prosvijetljenom bitku i s njime povezanim pojmovima otvorenoga i zatvorenoga života.

Prvi odjeljak: O biti telesme

Intelektualac — a to je u većini slučaja učenjak, znanstvenik — polazi od materijala, kojem pristupa izvana, koji prikuplja, promatra, s kojim pravi pokuse i koji mu pruža opću osnovu da dođe do inteligentnih zaključaka. Znanstvenik je ezoterik. Barem u općenitoj većini slučaja. Njegovi se rezultati kreću po površini.

Religiozni laik, tj. svaki čovjek ovisan o određenoj religijskoj centrali izvan sebe, polazi od vjere. Kroz nju želi sudjelovati u religioznom misteriju i doprijeti do doživljaja. Njegova su ezoterička svojstva stečena.

Čovjek koji po svojoj naravi stoji unutra, započinje od doživljaja. To je centrala koja ga pokreće i ishodište svih njegovih misli. Taj mu doživljaj daje ključ za djelovanje u izvanjskim događajima. Oko njega se okuplja sav materijal koji, srodan doživljaju, hrli sam od sebe magnetski privučen djelovanjem unutrašnje centrale.

Moji govori O biti vječnoga grada slijede kao doživljaj telesmatičku rasvjetu. »Telesma«, »telesmatički« — riječ preuzimljem iz jednoga tajnog jezika. Tu rasvjetu pokušat ću pred Vama ocrtati, želim postići da rasvjeta nastane oko Vas.

Zamislite vibrirajući svjetlosni kompleks nebrojenih aktivnih i pasivnih elektrona koji svjetlucaju u uzajamnom trenju, fluid u vječito neumornu kretanju koji je supstancija svemira. Baš ti fluidi stvaraju nimbus, aureolu koja okružuje nas i sva bića. Na zviježđa djeluje kao astralna rasvjeta, u univerzumu kao svjetlosni eter.

Okrenem li oko unutra, zamjećujem vibrirajuće obilje svjetla, nebrojene fluide svjetlucave od uzajamna užitka, vječito neprekidnu svadbu u eteru. Tu supstanciju, identičnu, kako naslućujem, onome što se nazivlje »velikom telesmom« i kao takvo opisuje, smatram snagom koja preobražava i usrećuje, a njezinim sijelom smatram krv. Zato što valovima krvi omogućuje da svijetle, zovem je esencijalnim životom. Ta oznaka javila mi se sama od sebe zajedno s doživljajem. Posjedovanje, dakle, rasvjete naš je udio u apsolutnom životu. Riječ »esencijalan« ne uključuje u ovom kontekstu nikakvo drugo značenje. S druge strane, stječe se dojam da je takva rasvjeta u vezi sa strujanjima iz svemira, u kojem je raspršena. Tko stoji u rasvjeti doživljuje to strujanje kao hladan pljusak iz kozmosa, dok se esencija, vjenčana s krvlju, žari u blaženoj toplini. Supstanciju koja silazi iz svemira nazivljem kozmičkom. Eros Kosmogenos čini mi se kasnim simboličkim izrazom toga silaska.

Kad od zvuka kakva glazbala, recimo, od molskoga akorda, osjetite osobit drhtaj, kad pogled na ljudsko lice izazove u Vama nostalgičan žar, poput sjećanja na nekadašnje ljubavi, kad mirisan dim pokrene u Vama svete osjećaje, telesmatička sila dodiruje Vašu osobu. Kad se činjenice prošlosti obuhvaćene Vašom mišlju izdvoje i počnu privlačiti kao tople slike pune života, kad Vam iz budućnosti pristupa nada kao magnetsko svjetlo, kad Vas nenadana zamisao poput svijetle iskre oduševi za umjetnički stvaralački čin, telesmatička sila dodiruje Vašu osobu.

To biće nazivljem »vječnim gradom«. O biti vječnoga grada ne znači ništa drugo nego: o biti i — moram zacijelo reći — o sudbini telesme u zemaljskom svjetskom zbivanju.

U mojim govorima O biti vječnoga grada dosada proživljeno ljudsko bivstvovanje podijelio sam na dva međusobno suprotstavljena razdoblja: jedno (predpovijesno) u kojem je, pretpostavljam, (sav) tjelesni svijet posve prožet rasvjetom (poganin ga poznaje kao »zlatno doba«, Židov kao »raj«). Njemu suprotstavljam povijesno razdoblje, karakterizirano pražnjenjem ljudstva od dotada vladajuće rasvjete. Istodobno, usudio sam se pretpostaviti da se razdoblja svjetlosnoga obilja izmjenjuju s razdobljima njegova potiskivanja kao dan i noć, cvat i uvenuće i upozorio da je već grčki filozof Empedoklo razlikovao dva životna vremena koja se smjenjuju: jedno obilježeno skupljanjem i zgusnućem (afrodizijsko) i jedno obilježeno mržnjom, koje razara prethodno. Dopustite mi sada da ta dva suprotstavljena razdoblja, kako ih u sebi osjećam, razastrem pred Vama.

Vani, pred vratima povijesti, moćna svjetlosna centrala u kojoj svi ljudi imaju jednaka udjela i u kojoj se kreću kao u prosvijetljenu bitku koji ih okružuje, a s ovu stranu, dakle, u historijskom razdoblju, vidim središnju silu kako djeluje izvan dotadašnje rasvjete, kako iz nje izvlači ljudstvo i vodi ga u mračnu ulicu. Svatko od Vas poznaje riječ: napredak. Razvoj, evolucija. U upravo dovršenoj rečenici vremenima prosvijetljenosti, koje doživljujem kao slobodni, otvoreni, neometeni život, suprotstavio sam baš to razdoblje napretka, evolucije, kao razdoblje otuđenja ljudi jedih od drugih, prisile, društvenoga raslojavanja, ometenoga života, koje uključuje i naše dane, i to baš njih prije svega, s njihovim nemirom, njihovom bijedom, njihovom oskudicom, njihovim nadama, njihovom čežnjom. Već sam ovdje iznio karakteristična obilježja obaju kompleksa, pa ako Vam kažem da doba prosvjetljenja označujem kao otvoreni život, a ono obesvjetljenja kao zatvoreni, naslutit ćete što pod tim podrazumijevam. U skladu s mojim nazorom o periodičnosti života pretpostavljam da idemo ususret novom svjetlosnom razdoblju. Pritom ću potisnuti pitanje zbog čega je prošlost propala, a samo ću naznačiti da evoluciju smatram pripremnim procesom za obnovu zlatne svjetlosne punine na višoj razini, u čistijoj kemotaksiji, ako se tako može reći. Samo, valja u prabitku pronaći crte svojstvene općoj strukturi prosvijetljena, neometena života. Pogledajmo stoga kako taj život osjećamo i što o njemu znamo.

Drugi odjeljak: O otvorenom životu

Život prožet svjetskom esencijom mora zrcaliti kozmos. Vidimo da evolucija napreduje u ravnoj crti prema skrivenu cilju. Suprotnim smatram rotaciju, kružno kretanje. U središtu staroga života nalazi se simbol svastike, kotača koji se okreće. Kružni plesovi mladića u svih pranaroda upravo su to. Odanle do u naše dane seže kolo u koje se i danas hvataju naša djeca. Stoga u mojim govorima inzistiram na slici koja predočuje otvoreni život kao harmoničnu cjelinu u kojoj se pojedinačna uda, poput golemih zvjezdanih lanaca, spajaju u ritmičkom kolu oko svjetlosne centrale. U otvorenom životu nema religije, jer je život kao takav religiozna činjenica. Svaki čin prosvijetljenoga, svako biće viđeno kroz auru, bilo stvar, biljka ili životinja, poprimaju telesmatički smisao. U otvorenom životu nema posjeda ni vlasništva, jer je posjedovanje rasvjete svima zajedničko. Svi žive u svemu. Zbog toga je prarazdoblju pojam proprietas posve stran. Još u srednjem vijeku stidjeli su se ljudi posjeda i nazivali ga »sunčanim lenom«. I osjećaj slobode svojstven tom razdoblju nije drugo nego osjećaj jedinstva s neograničenošću univerzuma. Budući da je svatko cjelina, samorazumljiv je osjećaj solidarnosti i jednakosti, ako se riječ shvati u pravom smislu. Pojave bratstva u staroj rasi — koje je jedini prirodni narod današnjce, ruski, sačuvao tako vjerno da danas teži razbiti evolucijske ograde i kule od papira — počivaju na telesmatskim titrajima. To je veliki blagdan života, pa gdje je svečanost, slavlje, sreća, tamo je i otvoreni život.

Treći odjeljak: O zatvorenom životu

Dopustite mi sada da u obrisima naznačim pojavnosti evolucijskoga razdoblja. Svjetska povijest započinje gdje se zatvaraju rajska vrata. Kao prvi simptom evolucije pojavljuje se okupatorska volja muške potencije. Njezino je izvanjsko očitovanje podvrgavanje žene muškarčevoj volji. »On će ti biti gospodar«, čuje se pri istjerivanju iz raja. Slijedi osnivanje obitelji, vlasništvo, početak parcelacije ljudstva. Gledano iznutra, centrale muškaraca istupaju iz esencijalne rasvjete i staju njoj nasuprot, u osvajačkoj djelatnosti, a posljedica je tog golemog čina općenit proces obesvjetljenja, koje se odvija u sve kraćim etapama. Čovjek kao mag, koji djeluje u tajnom društvu ishodišna je točka i centrala evolucije. S iščeznućem ujedinjujućega eterskog ovoja dovodim u vezu razbijanje i diobu ljudstva na narode i nacije. Židov, kojem je dobro poznato izvorno jedinstvo ljudstva i njegov raspad na oslabljene dijelove (»A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik«, I. Moj. XI, 1), daje da Elohim pri gradnji kule babilonske pomiješa jezike, iz čega nastaju narodi, da više nikada ne izgrade grad, »vječni grad«, niti proizvedu etersko jedinstvo. U narodâ se, iz tajnoga društva posvećenih — tj. onih koji su upućeni u sredstva za krađu svjetla — razvija dvostruka kasta: plemićka i svećenićka.

Svećenicima ću se vratiti u daljnjem izlaganju. Plemić se prema prostu čovjeku iz mase, koji je lišen svjetla ili, bolje rečeno, kojega valja lišiti svjetla, postavlja kao svećenik prema svjetovnjaku. Na štitovima plemstva blista u višestrukoj varijaciji i skali praznak, svjetlosni znak, mislim grb. Praplemstvo, već sama ta riječ izjednačuje svjetlo s plemstvom. S druge strane, onaj koji je obesvijetljen biva ujedno i obespravljen, podređen. Nastaju gospodar i kmet. Jedan drugi fenomen razvoja, koji bi htio pobliže razjasniti jedne od daljnjih večeri u razmatranju o cezarizmu, jest uzvišeni samovladar, koji, izdižući se iznad plemstva i naroda, rasvjetu u formi zrakaste krune sam sebi stavlja na glavu (i nastoji je ostaviti svom sjemenu kao nasljeđe). Posvuda, dakle, u evoluciji vidimo da se rasvjeta koncentrira oko skupina i pojedinaca u vezi s vladarskom voljom, s moći, nedostupna gubitnicima. Kakvo god bilo znanje i praksa plemstva, tko poznaje magnetsko strujanje njihovih štitova, zna da je kemotaksija njihove rasvjete istovjetna staroj, a to vrijedi i za vladara. Zatim oni kao vođe evolucije odstupaju. Tim smutnjama u nutrini pojedinačnih naroda odgovaraju neprijateljska rasterećenja usmjerena prema van. Narodi sliče pločama leda, koje se, ploveći u istoj struji, sudaraju, taru, slažu jedna na drugu i komadaju. Borba, ubojstvo, prolijevanje krvi simptomatično je za to strašno razdoblje raspada i prijelaza.

Agens razvoja osviješten je. Počiva na otkriću i na vježbi. Tajni savez koji ga prakticira održava kretanje, njegovo je pokriće »bog«. Sada valja promotriti sljedeću praksu: načinjen je užasan zločin — svakako, po nužnosti svjetskoga zbivanja — a počinitelj obrće zločin prema van, u mase: neobaviješteni, nevini svjetovnjak prima »istočni grijeh«, biva protjeran iz raja, što ga je osviješteni svojim činom zauvijek izgubio. Proročanstvo na vratima raja, da će onaj koji dolazi zgnječiti zmijsku glavu, smrtna je presuda što je evolucija sama sebi izriče. Kojim putem vodi čovjeka ovdje opisana snaga? Tko je vođa? Za mase je to svećenik. On prodire u svjetovnjakovu maštu dijeleći rasvjetu na nebo i pakao u vremenu nakon smrti, dok osjetljivost na svjetlo ne odumre, te tako zaslijepljenoga ostavlja u sivu pepelu svakidašnjice. S osjetljivošću na svjetlo samorazumljivo se okončava i religija. Tako i svećenik sam sebi izriče smrtnu presudu. Polje koje rađa strnikom i trnjem odsada je simbol ljudskoga života. »Borba za život«, tipičan je izraz evolucije, njezina svagdašnja zastrašujuća slika. Oružje koje je dano obesvijetljenome jest svijest o njegovu »ja«. Njegova je samosvijest poluga za atomizaciju ljudstva.

Četvrti odjeljak: O nestanku i ponovnoj pojavi telesme

Ostanimo na kraju naših današnjih razmatranja još jedan čas kod pitanja kako čovjek u prijelazu osjeća životnu rasvjetu. Pred njim dolazeće, iza njega potonulo kraljevstvo svjetla, a između njih golema dionica puna praznine, mraka, hladnoće i muke. Ima li potvrda da ljudstvo to iznutra vidi? Svakako. Odisej, imajući za sobom spaljenu Troju, luta smrtonosnim morima, a pred njim, poput svjetlosna magneta, njegova domovina Itaka. Lomača Heraklova, na kraju njegova mučna života zamućena ludošću, rani je primjer misli da čovjek samo nakon što skine sa sebe smrtnu opnu dospijeva u rasvjetu, na Olimp. Ostavivši za sobom pune egipatske zdjele, lutaju Židovi pustinjom, a pred njima obećana zemlja — Cion — zlatni grad Apokalipse. Kršćanin, za kojim je izgubljeni raj, luta kroz životnu »dolinu suza« u »bolju« onostranost. I ako smijem zaključiti s nadama i slutnjama današnjice, ukoliko su usklađene s našim navještenjem: za nama zamagljeno »pra–«, lutamo svi zamršenim zbivanjima slomljena života prema naknadi. Istobno odjekuje opomena da se ne osvrćemo, ne zatelebamo u magnetsku centralu iza nas, kao Lotova žena u plamteću Sodomu.

Dopustite mi da zaključim jednim drugim pitanjem: imamo li izvora koji potvrđuju da je postupno nestajanje rasvjete doprlo ljudstvu do svijesti? Svi vi znate da u starih etapno pogoršanje vremena nalazimo simbolizirano sve bezvrednijim kovinama. Ovidije kaže: »Kao posljednja napustila je zemlju Astrea«, astralna rasvjeta našega tla. Jedne od sljedećih večeri, kad vam budem čitao iz dovršenih dijelova moga trećega govora U znaku crnoga kotača, ponovit ću Vam ovo mjesto: »To doznajemo iz markantna Elijanova prikaza vitalne optike onih dana (odnosi se na vrijeme cara Trajana). I izgled se zemlje promijenio u ljudskim očima, rijeke su postale pliće, brda niža. S mora se Etna nije više vidjela izdaleka kao nekada, a isto se čulo o Parnasu i pijeridskom Olimpu. Revni prirodopisci vjerovali su čak da i sam kozmos propada.« Aura je ona koja nestaje.

(Alfred Schuler, Cosmogonische Augen. Gesamelte Schriften, ur. Baal Müller, Igel Verlag, Paderborn 1997.)