Moj svijet je selo

Moj svijet je selo

Par riječi o V.–u:

Nakon odsluženja vojnog roka hodao je na štakama. Ništa mu nije išlo za rukom. U selu ga nisu voljeli. U vojsci je sjedio u autobusu, jer je namjerno slomio nogu. Kako ne bi morao zakopavati i otkopavati tenk, na primjer. Tada mu je još išlo. Bili smo pametniji. Imali smo i nadređene. On nije imao nikoga, stvarno, ne brojim udanu sestru, koja mu za svaki Božić zaželi sve naj... i puno zdravlja. I slično.

Kako mu i ne bi željela, kad ga je s mužem, tim lihvarom, pokrala za to malo nasljedstva od roditelja. Čini se, da ovo pišem o nekom provincijalcu. Drugim riječima magarcu. Ali to se samo tako čini. V. to nije volio. Kad je opazio kako ga opisujem, rekao je:

— Napiši da sam rado nosio sombrero, ludo jedna.

Nikada nisam razmišljao otkuda mu uvijek čiste trenirke. Učiteljicu je to dovodilo do ludila. Nije voljela da netko iz nižih društvenih slojeva ima čistu trenirku. To joj, iz pedagoških razloga, nije odgovaralo. U književnosti je poznavala samo pozitivne junake.

O V.–u se brinula njegova jednozuba tetka, koju je volio, jer ga izvukla iz doma. Bila je to žustra vještica koja je uvijek imala za nas nešto pripremljeno, najčešće orahe. Govorila bi:

— A što ja mogu s tim jednim zubom? Mogu im orahe razdrobiti.

To je, uz trenirku, bila druga stvar kod mog prijatelja V.–a koja me mučila: Kako zapravo živi ta starica, kad nema zube? Irenej je tvrdio da je to od sunare — punomasna mlijeka za dojenčad. O toj smo tezi imali različita mišljenja.

Kad sam se vratio kući, oženio sam se. Podigao sam dom, zasadio marelicu. Sina mi je napravio Irenej. O tome nešto kasnije... Folklor je kod nas cvjetao. Posebno u proljeće i krajem kolovoza. Najdraže su mi serije: Bolnica na kraju grada, Muškarac u vijećnici i Sjeverni okrug. Zbog toga što je ondje sve na svome mjestu. Kad se čovjek navikne na život, dobro je znati da je na televiziji sve na svom mjestu.

II:

Najbolje što sam mogao učiniti, bilo je to što nisam odselio u grad.

Nitko me nije razumio.

I V. je govorio:

Rusist si. Moraš. Iskoristi to.

Ali žena nije htjela ni čuti o preseljenju u grad. Imala je svoje argumente.

1.

Smrdi.

2.

I ljudi. Pišu. Potpisuju.

3.

Još se u nešto upleteš. Ja te poznajem. U srednjoj si imao tri iz rukovođenja. Kako ćeš to objasniti svome djetetu.

4.

Tamo je, ukratko, puno ljudi.

5.

Masa.

6.

I meso.

7.

Jeftino, za juhu, ne nađeš tako lako.

Gdje je izlaz?

V. je uporno ponavljao:

Imaš to. Ja ne. Meni ne ide. Tebi ide. Moraš. Ne želi? Opali je po gubici. I pristat će.

Ali, žena je u drugom stanju. Mogao sam to učiniti kad se vraćala s polja, s motkom na plećima, ili kad se u kuhinji dražesno odmarala s desnicom položenom na trbuh, gdje je i mali Irenej kopao. (Istina, tada nisam ni slutio da će biti dječak i da neće biti moj), kad sam je pogledao, a sve što sam dotad znao o životu doznao sam iz književnih djela sa sniženja, jednostavno joj nisam mogao zalijepiti šamar. Ne bih bio fer. Pa sam rekao:

— Obećala si mi žličnjake? Gdje su žličnjaci? Imam pravo na žličnjake.

Pljusnuo sam je.

Znam, ponio sam se kao derište. Dopuštam. Svi su odmah vidjeli da nemam kontrolu.

Žena sa mnom nije razgovarala sve do poroda kad mi je rekla da je djetetov otac Irenej — s njim je bila prije mene. Morao sam povjerovati. Osim toga, od susjeda sam dobio anonimno pismo, koje je to potvrdilo. U njemu je bilo mnogo konkretnih podataka, ali zbog kratkoće i žanrovske čistoće pripovijetke sažet ću sve u jednu rečenicu: sve su žene kurve! Taj me bezimeni pošiljatelj definitivno uvjerio da je naše selo, naša vulgarna provincija, zaostalo i da se protiv te zaostalosti i duhovne tuposti treba boriti. Tako sam podigao zastavu.

Kada se kod nas za Uskrs napio ujak Kolihora, šapnuo mi je kraj šupe dok smo praznili mjehure: — Govore da je raspuštenica...

A ja ću na to: — Ujko u Parizu se s tim ne šale.

Ujak je uzvratio: — Ne znam ja ništa. Znaš dečke u Parizu...

Zatim smo otišli u kuhinju, moja žena već je spavala, pa sam uzeo časopis Sto plus jedna zanimljivost. Pročitao sam ujaku Kolihori ulomak iz memoara redatelja Rogera Vadima, u kojem opisuje svoj zajednički život s glumicom Catherine Deneuve. Usredotočio sam se na dio u kojem slavni Francuz opisuje kako je jednom na snimanju za vrijeme oluje u nekom gorskom hotelu zavezao cijelu ekipu, a on je s Catherine Deneuve igrao biljar u skidanje. Kad je ostao samo u košulji a ona u gaćicama i muškim čarapama upala je u sobu za bilijar Vadimova prva žena Brigitte Bardot, koja se, ne skidajući pogled s polugole glumice i polugolog bivšeg supruga, dobro zabavila. Želio sam iz tog događaja izvući moralnu poruku, ali je ujko Kolihora procijedio: — Kod nas to ne bi prošlo.

— Zašto? — pitao sam ga.

— U našoj birtiji nemamo biljar.

To, dakle, nije bio najsretniji početak moje borbe protiv seoske zaostalosti i duhovne tuposti. Osim toga nisam imao puno vremena, upravo kao što ni sada nemam vremena pisati duge rečenice. Stvari se naime gutaju. Morao sam htio–ne htio u grad. Ondje je puno glava. Zaželjeli su se i moje. Pridodao sam svoju glavu njihovim pa smo zajedno mozgali. I to po prilici ovako: S aspekta bipolarizacije lirsko–ironičnog subjekta moguće je odgonetnuti uzročno posljedični doticaj vremenskih modela i egzistencijalne frustracije. I slično.

Vrijednost mi je rasla. Gospođa rukovoditeljica naše pošte me zamolila, da napišem za njezinog Milanka maturalni rad na temu Knjiga — moj najbolji drug.

Vrijednost mi je rasla, zajedno s adrenalinom.

U suprotnom mi se ništa nije nudilo.

A i V. se oženio. Izabrao je Anku. Otišao je raditi u pridruženu proizvodnju. Kod nas, na selu, konjugiramo ovako: ja radim u pridruženoj proizvodnji, ti radiš u pridruženoj proizvodnji, on radi u pridruženoj proizvodnji, mi svi radimo u pridruženoj proizvodnji, cijeli je naš život pridružena proizvodnja. Samo Jojo radi u drugom selu.

Nakon tjedna provedenog u gradu, vraćao se, uvijek pametniji, negoli je bio kad je onamo odlazio. Počeo je upotrebljavati riječ »psovka«.

Jednom smo se sreli u vlaku. Obojica smo se vraćali iz grada. Svaki iz svog. Bili smo sretni što smo se sreli negdje drugdje, a ne na njegovu gradilištu gdje sam kopao svake subote. I to samo zbog jedne nerazumljive rečenice koju sam, u napadu pijanog altruizma, izgovorio:

— V., cijeli svijet je kompliciran, zato si ti moj najbolji prijatelj!

Tada nisam ni slutio da su kod nas najbolji prijatelji istodobno i najbolji robovi.

Otišli smo do jedaćeg vagona i ondje sam shvatio da više ne upotrebljava riječ »psovka« već frazu »Jebem ti«.

— Ne želiš moped? — upita V.

— Odrekao sam sa mopeda, i brusnog kotača NC–45–b, i vune marke Adrika, i spavaće sobe Belmondo, i... i...

V.. klima glavom: — Jesi li ti uopće normalan? Dat ću ti savjet. Znaš li, koja je najvažnija stvar u ovoj državi. Zauzeti dobro mjesto na putu između proizvodnje i potrošnje. To ti je to. Zbog tog sam se V.–ovog, jedinstvenog filozofskog zaključka, rastužio. Mislio sam, da će barem V. nepokolebljivo koračati na mojoj strani u borbi protiv seoske zaostalosti i duhovne tuposti. Čini se da ću ostati sam. Moja je uloga uza sve još i tužna. Zato ću izdržati! Zato se neću dati! Osim toga sam nabavio i nove knjige. A to je već nešto. A kad me još naša televizija podrži s jednom ili dvije serije...

U jedaćem vagonu razvila se između mene i V.–a rasprava. Za ljubav sažetosti i održanja žanrovske čistoće ove pripovijetke reproducirat ću samo kostur razgovora:

V.: — Što piješ?

Ja: — Znaš, V. jučer smo nešto...

V.: — Votku?

Ja: — Znaš, V., jučer smo... i još...

V.: — Gospodična, dvije votke!

Ja: — Znaš, V., jučer smo... od jutra...

V.: — U zdravlje!

Ja: — V.! Boga ti tvog...

V.: — Ne zaboravi. U subotu. Idemo na deku.

Kratko i jasno: uvijek smo se razumjeli. Zato, jer sam ja, bez obzira na svoju školsku reputaciju, uvijek volio popiti. Nisam spomenuo da smo ja i V. sjedili zajedno u školskoj klupi, što mi mama nije mogla oprostiti. Ali ja sam ga zaista volio, bio je moj jedini prijatelj. On i njegova jednozuba tetka. I još Šarik iz serije Četiri tenkista i pas. Svađali smo se, tko više voli Šarika.

— Ja ga volim kao... kao... — mučio se V. — kao što lugar Katrinec voli cice lude Francike, koja pere čaše u birtiji. Bio sam poražen. Nisam se mogao prisjetiti većih cica, pa nisam mogao ni zamisliti veću ljubav. Imao sam petnaest.

Danas imam još toliko. Moja se pamet nije razvila proporcionalno. Ostalo mi je taman toliko koliko je potrebno za lude projekte, kao što je, primjerice, projekt borbe protiv seoske zaostalosti i duhovne tuposti.

— U Pragu sam kopao tunele metroa — rekao je V. Prenuo sam se iz sanjarenja. — A u Domu kulture sam postavljao pločice po zahodima.

V. se, naravno, prisjećao najdražih trenutaka svoga života. Pustio sam ga. Pogledao sam kroz prozor, pruga se račvala, put se mijenjao. Bio je to put dvojice mladih muškaraca. Bio je to gradski omladinski ekspres Tatran. Vlak je jurio i jurio. Jurio je duž Vaha. Negdje iz suprotnog smjera, jurio je i povratni gradski ekspres Tatran, također, omladinski. Nigdje se ta dva vlaka neće sresti. Zamislio sam, kako se pritom mladići srdačno pozdravljaju, klate se i kese, izmjenjuju poglede i upiru ih u jasne daljine, upiru ih u budućnost, kamo oba vlaka kreću. Samo mi ne ide u glavu gdje je ta budućnost? — nalazi li se ona tamo kamo kreće moj, ili tamo kamo kreće drugi vlak. Možda oba vlaka kreću iz budućnosti u budućnost. Tko zna? O tome još nije snimljena serija.

Ništa se nije dogodilo. Rastali smo se uz dogovor da se u subotu vidimo na gradilištu, a u nedjelju, po običaju, na nogometu.

Kući sam stigao čemeran. Žena me dočekala kao i uvijek uljudno, milo i ljubazno. Bila je svjesna da sam krenuo u boj protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti, i da taj boj iziskuje mnogo napora, da sam se uzdigao iznad svega, da je Irenej sijao, gdje nije žeo. Žena je govorila: — Kako mi je drago što si već stigao, o kako mi je drago. Ubila sam zeca. Vidim da si dobro raspoložen, mačku moj. Cijeli se tjedan veselim tvom povratku. Naložila sam. Da bude tople vode. Istuširaj se. Mali već spava. Idemo leći, dobro? Ali ne mogu.

Bila je tako draga da se jednostavno nisam mogao ljutiti.

Legli smo. Imala je hladne noge. Malo me škakljala. Zatim je rekla:

— A Bartoška stvarno nije ništa imao s Verškrnovom, bio je samo u gaćama, a ona je već ležala u krevetu, kad odjednom zazvoni telefon, opet kvar u petrokemijskom kombinatu, a on Bartoška, znaš, kao zapovjednik vatrogasaca, krasna uloga, morao je otići, a Veškrnova se rasplakala, a on će njoj na to: — Moram, dužnost zove. Ondje mogu biti žene i djeca. Starci su sigurno već ondje. Ti su posvuda.

Ženina me sreća razoružala. Upalio sam stolnu lampu. Počeo sam izvlačiti knjige što sam ih donio iz grada. Žena se privijala uz mene i pogledavala naslove knjiga.

— Joj, baš je lijepa žuta — reče. Pokaži mi naslov? ZNAK, SUSTAV, PROCES? To je o ljubavi?

Poljubio sam ju u vrh nosa. Mali se meškoljio u krevetu. Bilo je vrijeme da se život shvati ozbiljno.

III.

Ne znam kako je s vama u gradu, ali mi u provinciji se volimo.

Kad smo u subotu navečer sjedili, umorni od rada, na betonskoj deki V.–ove kuće i gutali gulaš, što ga je u kotlu dovezao V.–ov svekar, razmišljao sam o ljubavi čovjeka prema čovjeku. Naime, kad dođe do gulaša, postajem osjećajno nestabilan. Čuo sam što govore pametniji. Kao na primjer ujak Trinka.

— I reče Kolihora... jučer... navodno su izvijestili da u Americi živi jedan takav... oni... Talijan neki... koji navodno ništa ne zna osim biljara. I navodno da je okotio dvije odjednom, i staru, staru, i mladu staru...

Dragi moji dečki!

Ujak Trnka postao je zvijezda večeri. Kad bi mu se suprotstavljali to je zvučalo ovako: — Prostački! Dvije ti odjednom ne daju. Samo jedna poslije druge. I to u Americi.

Ali govorim: — Ljuti se ujko Trnka, da je to bilo na biljaru. Tamo ima dosta mjesta.

Nisu vjerovali. Otišli su pitati ujaka Kolihoru, kako je to zapravo bilo.

Ja sam otišao kući, imam razrađen prijevod. Nepoznati sovjetski autor Jevgenij Popov. A preporučio ga je pokojni Šukšin. A to je dovoljno. Šukšinu vjerujem. Zato vjerujem i Popovu. Izaći će u Reviji svjetske književnosti.

No vratimo se na stvar.

Otišao sam kući, žena mi je oribala leđa, bila je vrlo nježna. Sjeo sam i počeo prevoditi, ona je šivala. Nije mi se radilo. Bilo je ljeto. Shvatio sam da sam zaljubljen u nju. I da se moram boriti protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti.

V. je rano zazviždao pod mojim prozorom. Otišli smo igrati nogomet. Potpuno sam na to zaboravio. Da nije bilo moje žene zaboravio bih i kopačke. Još mi je u ruku gurnula dvadeseticu. Igra nam je dobro išla. Pobijedili smo s golom razlike. Super je platio pivo. Zatim smo mi njima platili. Nakon dvije runde bilo je svejedno tko je pobijedio.

— I, kako je u gradu? — tapšao me po leđima Brankar.

— Što ja znam — odgovorio sam iskreno.

Sjedili smo složno. Super se nije ljutio, nije imao zašto. I sljedeći put ćemo mi pobijediti. I to je narodni običaj. Ali shvatio sam nešto. Shvatio sam da starim. Mogao sam tog pubertetliju, složiti i faulirati, ali sam odlučio proglasiti borbu protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti. Pubertetlija nije okolišao već ga je zabio od lijeve vratnice.

— Koliko si star, toliko si i glup — reče Kapetan

Protestirao sam: — Ja sam stoper, a ne ubojica.

V.. je izvadio stoticu i rekao:

— Još jednu rundu, Eliaš.

U tom trenutku shvatio sam da je naše sportsko prijepodne završilo.

U pola tri, poslije ručka počeli smo se oholiti:

— A ja imam...

— A ja još više!

Šutio sam. Pitali su me:

— Imaš li ti što?

— Ja imam prijatelja Jevgenija Popova — odgovorio sam.

— Rusa? — užas.

Kimnuo sam potvrdno. Što sam trebao reći kad je to bila istina.

Pobijedio je V. Imao je video.

Shvatio sam, da je V. za mene kao suborac u borbi protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti nepovratno izgubljen. Pravi borac nema ništa osim tužne uloge, junaštva i hrabrosti. Ništa.

Želio sam otići, ali V. je rekao:

— Dečki idemo k meni. Na video.

Otišli smo Brankar, Kapetan, Lijevo krilo i Desni vezni. Točnije rečeno, lijevo krilo smo nosili preko ramena. Dok smo svi složno pišali, govorio mi je na uho:

— Najodvratniji su čisti ljudi. Nikada ne bih želio biti sterilan. Ali mokraću imam kristalno čistu.

Lijevo krilo je bio mjesni doktor. Išli smo do V.–ove mini kuće po jednozubu tetku.

Nikada nisam shvatio zašto živi u baraci, kad je od tetke dobio na korištenje kućicu s vrtom.

V. je širio ruke. Njima je opisao veliki svod i naznačio veličinu svoga doma. Reče:

– Tu se nikada ne bih osjećao kao imperijalist.

Došli smo tako do njegova doma u kojem je živio sa suprugom Aničkom. Upravo je lakirala nokte i imala je migrenu. Imala je dovoljno razloga da se zatvori u kuhinju. Ušli smo u dnevnu sobu. Na stolu je stajao televizor, na televizoru video, na videu salveta, na salveti raskrečena lutka.

Posjedali smo oko televizora, dečki su počeli brže disati. Slutili su što slijedi.

— Prvo nešto za zagrijavanje — reče V. i stavi kazetu u video. Na ekranu dva crnca plešu break–dance.

— To sam već vidio, — reče Brankar

— Ne seri — protestira Desni vezni — to nisi mogao vidjeti. — Ma jesam — ostaje pri svom Brankar.

— To su radili već u šezdesetima. Vidio sam ih u bistričkom amfiteatru. Istina, nije bila riječ o crncima u uniformama.

V. je promijenio kazetu. Nije lagao. Imao je kazeta s početka svijeta. Morao sam prevoditi. Barem naslove filmova. Teksta i dijaloga nije bio mnogo. Uvodim primjer: — Nein, Franz, nein... ja, Franz, ja... komm, komm schnell, schneller, du Scheisse... wunderbar, fantastisch... Noch einmal, Franz. Noch einmal.

I slično. Dakle, bez ijedne prevoditeljske greške.

Sadržaj su dečki shvatili. V. je bio ponosan. Osjećao se kao pravi prosvjetitelj.

Samo je Brankar neprestano prosvjedovao:

— Nema šanse. To je neizvedivo — pokazivao je na ekran.

— Zar si slijep? Što je tu neizvedivo? To samo ti ne umiješ tako — blebetalo je Lijevo krilo.

— To su filmski trikovi — nije se dao Brankar. — Tako se to ne može! Popili smo dvije litre votke, ali nije bilo kraja. Bližila se ponoć. Svima se već gadilo. Ali nitko nije htio ustati prvi. Bio je mrak.

Zatim je V. slučajno stavio film, čiji me naslov jednostavno obuzeo — DON QUIJOTE OD MANCHE I NJEGOV SLUGA SANCHO PANSA. Usredotočio sam se. To je ono što trebam u svojoj borbi protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti. Taj film sada za mene ima neizmjernu vrijednost.

Nema.

Nakon pola minute shvatio sam, da je to film o dvojici, recimo to tako, tople braće. Otišao sam obeshrabren. Plakao sam. Iznad glave mi je sjao mjesec kao u Piljnjakovoj pripovijetci o neugaslu mjesecu iz 1926. godine. Veliki bijeli umorni mjesec. Tu pripovijetku bih volio prevesti odmah nakon Popova.

— Više ne vjerujem ni u što na svijetu — tužio se mjesecu — ni u što na svijetu.

Zatim sam plakao kod kuće, u kuhinji. Žena me tješila. Moja mila, dobra, nježna žena! U sobi do nas mirno je puhao Irenejev sin.

— Kako se mogu boriti protiv seoske zaostalosti i duševne tuposti, kad je cijeli svijet veliki moralni mulj? Voda se sipa, pijesak se lijeva, žene vole žene, pjesnici su izumrli, Don Quijote prenosi virus SIDE, a mi to samo promatramo! — lamentirao sam.

— Pusti to — tješila me moja mila, dobra, nježna žena. — Uzmi malo zeca s vrhnjem i sve će biti u redu. Otišla je podgrijati zeca. A bila je ponoć. Moja mila, dobra, nježna žena! Ljubim te!

Zašto sam ti onda opalio šamar?

I kopačke si mi očistila.

Do jutra nisam zaspao. Stvarao sam. Sastavio sam ljubavnu izjavu svojoj ženi. Stavio sam ju u njezinu torbicu. Kad je rano ujutro na putu do posla nađe u autobusu, pročitat će:

LJUBAV: FIZIOLOŠKO–PSIHONEUROLOŠKI PROCES, BAZIRA SE NA EROTIČKO–EGZOTIČNOM MATERIJALIZMU, PRIKAZANA OPTIČKOM VARKOM IDEALA, KOJI INFICIRA, INFILTRIRA I PARALELNO UNIŠTAVA SVE ASPEKTE PROCESA PRIJE NEGO ŠTO ONI POSTANU EKSPERIMENT REALNOSTI.

Znam da će joj se svidjeti.

Prevela Lana Rak

(Emitirano u emisiji »Svjetska proza«, urednica Ana Grbac.)