Melankolični hommage New Yorku

Jonathan Lethem: Brooklyn bez majke; Fraktura, Zagreb, 2002, prevela: Mirna Čubranić

Jonathan Lethem počeo je spisateljsku karijeru znanstvenofantastičnim pričama da bi devedesetih počeo objavljivati i prve romane, poput Pištolj, uz prigodnu glazbu (1994), Mjesec amnezija (1995) i Djevojka u krajoliku (1998).

To su djela kojima je stjecao sve veću popularnost. Godine 1999. stvaralaštvo tada tridesetpetogodišnjeg pisca okrunjeno je jednom od najprestižnijih američkih nagrada, Nagradom književnih kritičara za roman Brooklyn bez majke. Roman je preveden na četrnaest jezika, i postao je pomalo kultnom knjigom o životu newyorških ulica, dobrosusjedskim odnosima, prodavaonicama na uglu i supkulturi malih gangstera. To je svijet u kojem se između svakodnevice i kriminala stvaralo paradoksalno carstvo etike i sigurnosti, društveno mikrouređenje koje nestaje. Budući da je i rođen u Brooklynu, Lethemu nije bilo teško ispisati melankolični hommage vlastitom gradu, pa po tome njegov roman može stati uz bok Austerovoj Newyorškoj trilogiji, ili pak malim remek–djelima Wayne Wanga — filmovima Dim i Dim u lice. Kada govorimo o književnosti u kojoj se mjesta radnje, pejzaži ili gradovi pojavljuju personificirani u gotovo stvarna, dinamička i temporalna tijela, odabir New Yorka vjerojatno je vrhunac budući da njegov globalni simbol nadjačava značenje samoga grada te preuzima smisao svijeta i urbanog života uopće. Lethemova fikcija u tolikoj mjeri koketira gotovo s dokumentarističkim prikazom brooklynskih veduta i njihovih stanovnika, pa su nakon afirmacije romana u Brooklyn dolazili posjetitelji tražeći lokacije iz knjige. Takva je Zoedova trgovina u kojoj glavni junak naručuje sendviče od puretine na račun svog šefa.

Glavni junak romana zasigurno je jedan od najživopisnijih likova koji su ikada hodali knjiškim ulicama Brooklyna. Lionel Essrog, koji ima nemoguće ime, pati od čudne bolesti koja njegov mozak pretvara u raspaljeni stroj što u njemu nezaustavljivo proizvodi verbalni i fizički kaos. Lionel naime boluje od Touretteova sindroma, koji ga prisiljava da uzvikuje besmislice, psovke, lingvističke monstrume sklepane od više riječi, da preslaguje, gladi i prebrojava predmete te da, kao vrhunac te groteskne patologije, ljubi i tapše muškarce oko sebe. Ono po čemu Lethemov roman zaista postaje intrigantan jest činjenica da je napisan u ja–formi, tj. da pripovjedač na jedvite jade pokušava izmaknuti omči vlastita sindroma, pa mu je komunikacija isprekidana touretteovskim paljbama poput:

»Piroška mučitelj zen učitelj zadnji isporučitelj! Piroška naranča sušifon! Domaći duh iz šamrole! Nezasitni violaš! Prigušeni piroškafon!«

Zaista urnebesno za jednu govornu omašku, zar ne? No zamjerka je piscu što su takvi spektakularni rafali iz moždane radionice Lionela Essroga vrlo očito tek strateški raspoređeni unutar teksta tako da nikada ne preuzimaju niti prekidaju naraciju samog romana. Probleme ima jedino glavni junak, ali ne i čitatelj, koji bi se upravo kroz Essrogovu uskipjelu glavu, u kojoj bruje i buče svi jezici i sve riječi govornog svemira, morao orijentirati i ući u svijet Brooklyna bez majke. U trenutku kada proključa verbalni lik pripovjedača, redovito bivamo spašeni spretnom elaboracijom samog autora. Kastrirajući samog sebe kako bi roman učinio i previše čitljivim, Lethem je i nas zakinuo za radikalnije ostvaren patološki diskurs te za naratora koji bi se, kad već i jest govorno karakteriziran, dosljedno i grčevito borio za smislenost vlastita jezika.

U Brooklynu bez majke Lethem nas vodi u ulicu Smith, gdje sitni kriminalac Frank Minna u tobožnjoj automobilskoj službi vodi osebujnu detektivsku agenciju. U njoj odrastaju četiri dječaka, koje je Minna izveo iz brooklynskog sirotišta. Danny, Gilbert, Tony i naravno, Lionel Essrog s vremenom stasaju u tzv. Minnine muškarce. Oni obavljaju sitne poslove, prazne skladišta sa sumnjivom robom, dežuraju pred tajnovitim adresama, prate nepoznate ljude — uvijek bez pitanja i nikada potpuno sigurni na kojoj su strani zakona. Karizma lokalnog razbijača Franka Minne i njegova opskurna podružnica Lionelu Essrogu ne znače samo očinski lik, etičku i socijalnu pretpostavku za život nego i jedino mjesto gdje njegov Tauretteov sindrom prestaje biti čudovišna bolest i postaje dio identiteta od kojeg nitko ne zazire. Sam junak: »Minna mi je donio jezik i dopustio mi govoriti«. No jedne večeri Minna je nasmrt izboden nožem i bačen u kontejner za smeće. Umirući mu na rukama, Lionel shvaća da je prvi put u životu prisiljen preuzeti ulogu pravog detektiva i naći ubojicu čovjeka koji mu je jedini dao priliku da legalizira vlastito mjesto u društvu.

S te pozicije roman zapravo i započinje otkrivajući ne samo tematsku liniju koja vodi do razrješenja enigme ubojstva nego i stilske postulate Lethemove poetike — poigravanje žanrom. Prva rečenica knjige, koja glasi »Kontekst je sve«, ujedno pokazuje da roman valja čitati s obzirom na njegove literarno–stilske i povijesno–zemljopisne referentne točke, jer kroz tekst uočavamo kako knjiški uzor Chandlerova Phila Marlowea ili stripovski Dicka Tracyja, tako i sentimentalan odnos prema prošlosti utisnut u dva misteriozna lika starih gangstera, koji djeluju kao da su izašli iz legendarnog razdoblja prohibicije. Kao pretpostavku za vlastite stilske intervencije Lethem uzima detektivski roman s njegovom tipičnom strukturom: zločin — istraga — objava. No, parodiranje žanra počinje kad čitatelj, očekujući i tipične likove, zauzvrat dobiva detektiva, zapravo pripovjedača s Touretteovim sindromom.

Lik Lionela Essroga čista je parodija konvencionalnog portreta istražitelja koji bi morao uvjerljivo voditi istragu, ispitati svjedoke i osumnjičene te spretno verbalizirati moguće rekonstrukcije zločina. Nasuprot tako ocrtanu liku, Essrog ne može stvoriti nikakav autoritet i prema ostalim likovima romana; on je nezgrapan i sramežljiv, umjesto tipične čaše viskija, on je groteskno ovisan o sendvičima i hamburgerima, umjesto machoidnog srcelomca, on je suosjećajan i naivan i plače na Princeove pop pjesme, a njegov se seksualni život dodatno komplicira touretteovskom prisilom da ljubi muškarce. Već i površinska usporedba pokazuje da je Essrog igla na kompasu što zbog neke groteskne pogreške uporno pokazuje krivi smjer i ruši žanrovska očekivanja. Dapače, jedini likovi koji bi mogli sličiti klasičnom noirovskom paru Humphreyja Bogarta i Lauren Bacall iz detektivskih filmova 40–ih godina jesu Frank Minna i njegova žena Julija. No Minna umire na početku knjige, tipičan zaplet ostaje bez tipičnog junaka, kojeg onda zamjenjuje njegova potpuna anomalija — Lionel Essrog. Lethemov hommage toj vrsti kriminalističkog romana i filma zapravo je urušavanje svih pretpostavljenih konvencija. Stoga autor proizvodi hiper–ranjivog junaka, koji kad se nađe okružen osumnjičenima u sceni krajnje napetosti, što se događa tijekom meditacije u opskurnom ZEN centru, počne nezaustavljivo lajati, pištati i vikati besmislice.

Unutar neprijateljskog središta, usred prakticiranja zena i bešumne samokontrole disanja, istražitelj se raskrinkava vlastitim urlajućim verbalnim tikom.

Bez obzira na to gdje se pojavi, što god da napravi ili kaže, glavni junak osuđuje na neuspjeh model klasičnog tzv. tvrdokuhanoga detektivskog romana. Taj referencijalni poraz Lethem stavlja u usta i samom Lionelu, koji u trenutku kada se budi iz nesvjesti uspoređuje svoj isprazni doživljaj s elokventnim zamjedbama detektivske legende, Phila Marlowea, sljedećim riječima:

»Tako je mnogo detektiva bilo onesviješteno i tako ih je mnogo palo u čudan vrtoglavi mrak, u raznolike surealističke praznine (...), a ipak ja nemam ništa čime bih dao svoj doprinos toj bolnoj tradiciji. Moj se pad i dizanje iz mraka odlikovao jedino osjećajem ničega, prazninom (...). Tužite me zbog toga«.

No iako ne stvara marloweovski, neodoljiv lik ciničnoga grubijana, Jonathan Lethem uspijeva sačuvati prepoznatljivima sve karakteristike žanra, obogaćujući ih romantičnim mapiranjem Brooklyna, melodramatskom epizodom odrastanja u domu za dječake i tragikomičnim humorom Tauretteova sindroma koji u tekst unosi tenziju verbalnog svraba što bi u svakom trenutku mogao postati bujica.

Brooklyn bez majke nije ni posve detektivski, ni posve parodijski roman, nego je to priča o tragičnom junaku, koji igrom slučaja upada u konvenciju pogrešnog žanra, čiji će ga kontekst učiniti komičnim.

Ivana Sajko