Mason & Dixon

Mason & Dixon

Evo što Mason priča Dixonu o tome kako su se Rebekah i on upoznali. Ne shvaćajući još do kojih je narativnih širina Mason spreman ići, kako je ne bi izdao, Dixon vjeruje svaku riječ...

Bilo je to na godišnjoj fešti koturanja sira u župnoj crkvi u Randwicku, nekoliko milja dalje na drugoj strani Strouda. K tomu i Prvi svibnja, u svoj svojoj engleskoj slavi, Masonov Krsni dan — sam njegov dah neprestano je pirio preko potoka, guštara i polja, vruć, miomirisan. Sve djevojke miljama unaokolo bit će tu, iako je Mason prigrlio pobudu više znanstvene prirode, naime da iz prve ruke vidi razvikano čudo nad čudima, nazvano Osmerostruki Gloucester — divovski sir, najveći takav u regiji, a možda i u Kraljevstvu.

Neki su to smatrali primjerom razuma koji se oteo kontroli, — budući da je nepromišljeni vikar, koji se klanja pred pogrešnim oltarom, nagovorio mjesne sirare da udruže snage pri ostvarenju toga pothvata. Uvećanih dimenzija u odnosu na klasični Jednostruki Gloucester, ne samo debljine, nego uosmerostručen u svim dimenzijama, zbog čega je bio više nalik na 512–ostruki ili Kvincentenari–duodecimalni Gloucester — težio je gotovo četiri tone dok je još bio mlad, a čak i nakon sažimanja dosezao je tri metra u visinu kad se pomolio iz divovske štale podignute u predgrađu posebno za ovu dotad neviđenu kazeifikaciju — dok je polako zrio, ovaj iznimni sir već je pružio dovoljno materijala za višemjesečno javno govorkanje. Posljednjih dana, trudeći se obuzdati nestrpljenje, mnoštvo se počelo okupljati pred vratima štale, kao da je na pomolu rođenje kralja. Kako su okupljanja naroda u ovom dijelu Engleske često izazivala gastro–duhovne nemire među suknarima, u pripravnosti je bio i omanji odred Lake konjice. Kad je sir naposljetku oprezno dokoturan pred oči Javnosti, oni koji su bili ondje pamte kolektivno zastajanje daha, trenutak napetog muka, a onda: »Pa, — znao sam da će biti velik, ali —«... »Kako će ga uopće odnijeti gore do crkve?«... »Baš me zanima kakva li je okusa!«

Prema ustaljenome običaju sirevi koji će biti blagoslovljeni i obredno triput zakoturani oko crkvenog dvorišta, a otud i nizbrdo, Dvostruki Gloucesteri standardne veličine do poprišta su voženi u vremenitoj nosiljci na kotačima, premda rečena, jasno, za toga monstruma nije mogla poslužiti. Netko je napokon pronašao divovska teretna kola, obojena u ciglasto crvenu i nebesko plavu, baš kao i zavori i naplatci njihovih kotača, i to upravo tim redom. Dotični sir, jednako tako živo narančasto žut, zatim je oprezno trebalo zakoturati niz svojevrsnu klupicu te na kola, gdje je, poput neke opasne krupne životinje, osovljen i debelom užadi pričvršćen u uspravnom položaju. Kako su stranice kola bile od stupića a ne od daščica, sir su znatiželjnici mogli promotriti u njegovu punom obujmu.

Procesija do randwičke crkve bila je prizor koji će se dugo pamtiti. Susjedska čeljad svih vrsta nanizala se putem. Isprva, dok se veliki sir lelujavo pomaljao na vidiku, uz tiho divljenje, — a onda, najednom, kao nekim čudom umireni zrakama svjetlećeg tijela što se iznova rađalo nad svakim novim udubljenjem na cesti, klicali su siru i njegovim prijenosnicima, a ti su se usklici s vremenom pretvorili u mnoge »hura«, pa čak i »Hosana«. Teturajući iz krčmi, pijanci su nazdravljali veličanstvenom prehrambenom proizvodu u prolasku: »Triput hura za Velikog Osmerostrukog, momci!« Djevojke su dobacivale poljupce. Lokalna mlađarija s vremena na vrijeme priskočila bi kolima, da pomogne izravnati teret kad bi površina ceste počela zadavati nevolje. Jednoga dana oni će moći pričati kako su pratili veliki sir na njegovu putovanju, toga glasovitog prvog Svibnja.

Mason je, jasno, ondje stajao nadajući se da će vidjeti Susannu Peach, makar izdaleka, okruženu rođakinjama i prijateljicama. Kao i uvijek, ona će doći u svili. Njezin otac Samuel Peach bio je trgovac svilom poprilična ugleda te rastućeg utjecaja u East India Company. Mason je zamišljao kako su pred nju donosili cijele svilene bale redovi Indijaca u jarkim livrejama, neograničene količine svakojakih svila iz najdaljih zemalja dalekog Istoka, te je kuća u Minchinhamptonu ubrzo bila prevješena jarkim razasutim, čudnovato nab'ranim metrima svilenih tkanina — a stotinu svijeća zrcalno je po njima prosipalo masno žuto svjetlo tropskoga sunca. Divlji cvjetovi Indije i Kariba, smjernije cvâti britanskog vrta, pruge i kockice, boje iz tuđine nezamislive u Newtonovoj prizmatici, damasti s utkanim orijentalnim pričama epske duljine, koje su iziskivale sate pomnog zurenja dok se svjetlo s prozora mijenjalo i otkrivalo sve novije i dublje labirinte događaja, Baršuni koji su upadno svjetlo gutali tako proždrljivo, bez ostatka da je čovjek imao potrebu prići bliže kako bi nadoknadio sve one neodaslane odsjeve, sve dok ne bi osjetio kako i sam biva usisan unutar tih nepojmljivih obrisa nevidljive površine. Znala je razlikovati Šantung od tussaha i divlje svile, a do svojih je miljenika često gorljivo držala. »Bi li volio naučiti sve o svili, Charlese? To bi moglo značiti Alep umjesto Indije. Bi li te to razočaralo?«

»Ne, gospođice.« Obišao je njezinu kuću kad je nije bilo. Ušao je u njezinu sobu. Kleknuo je kraj njezina kreveta i prislonio lice uz prevlaku od svile kako bi udahnuo što je više mogao njezina mirisa. U sobi za šivanje, dolje u razizemlju, među onako nemarno razbacanim svilama zamišljao je teren strmo naboran u planinske obronke i klance kroz koje prolaze opasni prečaci Puta svile, gdje bande naoružanih muškaraca u slikovitim nošnjama sa strpljenjem dostojnim Gmazova motre i čekaju. Čekaju da otmu i neizrecivo zlostave prelijepu mladu nasljednicu svile...

Danas je bio sumorniji nego obično. Otac mu je za rođendan darovao dan oslobođen obveza u mlinu. Svuda oko njega svi njegovi vršnjaci očijukali su, jurili i pustopašno se veselili, a on se okolo vukao čekajući samo da napokon ugleda veliki sir, koji je zapravo već trebao stići. Kao kći lokalnog velikodostojnika, Susannah će možda biti u njegovoj pratnji — a možda uopće nije izašla iz kuće. Usto, nije vidio nikoga tko dosad već nije našao sebi para. Pa, nema smisla da se dulje zadržava... Uputio se nizbrdo kraj crkve, s namjerom da u podnožju skrene cestom natrag prema Stroudu, posve nesvjestan sve glasnijeg klicanja gomile povrh sebe te lavine djece koja je potekla niz brdo i prvih uzvika upozorenja.

Kao što je poslije saznao, vikar je iz sigurnosnih razloga odlučio da se niz brdo neće koturati ništa veće od Dvostrukog Gloucestera — no kao posredstvom neke nepromjenjivosti u uglavljenoj inerciji toga dana, okov zavora s jedne strane kola što su nosila Osmerostrukog odlomio se, te je vozilo oštro zaokrenulo i kliznulo niz padinu humka, da bi se naposljetku prevrnulo i odaslalo sir kroza zrak, netom prije nego su se kola (njegov katapult) uz veliku škripu i lomljavu srušila, uz vrtnju kotača uprazno, a golemi sir već je u savršeno okomitoj crti udario o kosinu — jedanput odskočio, zastrašujuće narančast naspram pozadine od zelenog brda, i počeo se valjati dobivajući na brzini. Prvi Masonov izvanjski dojam o njemu bio je, jasno, dojam zvjezdoznanca — pomislio je: »Ma gle, pa Mjesec još ne bi smio izaći, i to još puni, i to još ovako jarko ‘ut, a bogme ne bi mi se smio ni pribli‘avati sve veći i veći« — da bi negdje u tom trenutku sa zakašnjenjem shvatio gdje je, i što će se dogoditi.

»Aaa! Milost!« Rukama je zakrilio lice i prepustio se cilindričnome jurišu, uz osjećaj osebujnog užasa što je baš on izabran za ovakvu nedaću... žrtva sira zloćudnoga, bijaše njegova posljednja misao prije naglog spasa u vidu snažnog odgurivanja, kojemu je prethodilo energično šuštanje tafta — te je pao licem nadolje, trava mu se zarila u nos, i kroz trbuh je oćutio ubilački teret kako se valja kraj njega ne naišavši ni na kakva spljoštenog Masona koji bi ga omeo na njegovu sudbinski zacrtanu putu.

Dok se dizao, držeći se za glavu, ispuhujući naizmjenične nosnice, do njega je najprije dopro njezin glas. »Da je bila noć, gospodine, rekla bih da ste promatrali zvijezde.« Njezin r imao je istu onu energičnu oštrinu kao r njegova oca kad je imao loš dan — usto, »Gledati zvijezde« u tim je krajevima u rječniku jednog mladića značilo masturbirati. Zamalo je tada rekao nešto zbog čega će zauvijek žaliti, ali zbog njezina je izgleda stajao kao skamenjen. Nije to bila klasična engleska ruža poput Susanne, ali ni nekakav priprosti cvijetak s Vrištine. Zatekao se kako zuri u oblik njezinih usta, njezine usnice lagano rastvorene u izraz čuđenja koji je bio tek mrvu udaljen od osmijeha — poput čuvara dveri koji se baš sprema s njime porazgovarati. Kakve sjenovite dveri leže iza tih leđa? Kakvo tajnovito prebivalište?

»Danas pregorljivo želim«, objavljuje on Dixonu kad ima prigodu, »ponovno naslikati taj prizor, tako da na neki način ona nosi svoju sudbu na svome licu, opreznih očiju, i traga za sitnim nepravdama na koje će reagirati jer ne može podnijeti ono što zna da će je zadesiti — no ipak Rebekino nevino neznanje o smrtnosti ostalo bi zanavijek netaknuto... o, hoće li ovo podijeliti moje srce? Toga Prvog svibnja nije vidjela ništa osim života kako se stere preda njom.«

(»O njoj nema zapisa u Gloucestershireu«, upada stric Ives.

»Što, zar nijednoga? Zar se neće pronaći?«

»Uz poštovanje tvojoj vjeri u ono još neutjelovljeno, Mason je kršten u crkvi u Sappertonu, kao i njegova djeca — no on i Rebekah nisu se ondje vjenčali. Nisu li se, dakle, mogli sresti negdje drugdje — čak i u Greenwichu?«

»Samo ako su duhovi dvojaki« »jedan šeće, a drugi miruje«, rekoše blizanci.)

Seoska žena otvorena i svjetlokosa, gradska žena biće dima, čađe, intrige, neizgovorenih nakana... njezina jasno vidljiva prikaza prati Masona kao da je naručitelj nedovršena posla, predstavljajući Rebeku u onom najživljem i najdražem svjetlu. Je li i ovo, poput kruha i vina, milost Svemogućeg Boga, koji ga želi poštedjeti prizora koji ne bi podnio? Što bi to moglo biti, preokrutno da bi se izdržalo? Katkada on vjeruje da je gotovo nazro crne pare kako naviru ispod površine njezine pojave, čuo njezin glas kako ogrubljuje do tonova zvjerskih... zmije paklene, stvarne i hitre, kako leže tik s onu stranu njezine sjene... miris njihova dugog, hladnog čekanja... On zuri, u takvim trenucima, i osjeća slatku nemoć. Ona sada zauzima cijeli novi uglavljeni pristup milosti, onim odbijanjima živih da se stave u službu smrti ili njezinih svakodnevnih prisila — nadnica preniskih a da bi se od njih živjelo, zakona što su ih napisali vlastelini, pješaštva, sudskih službenika, zatvora, tisuća metafora smrti na svijetu — kao da su, nakon što je trenutak njezina prolaska poslužio kao leća, zrake njezine duše doživjele moralno prelamanje.

On je kuša dirnuti svojim prozaičnim očajem. »Mjeriti kutove između osvijetljenih točaka? Tu mora biti nešto više, Beka, ti ih vidiš onakve kakve jesu, jamačno.«

»O, Charlie. 'Jamačno. ' »Smijeh ne pobija lako zbunjenost smrti — no on ne može dovoljno otvrdnuti svoje srce a da ne bi u njemu čuo onaj stari Prizvuk — tako je, to je njegova stara Rebekah. Njezin glas na njega djeluje poput glazbe u Fis molu, te ga mami na grozno obećanje. »Kao Dječak vjerovao si da su zvijezde umrle duše.«

»A ti da su to usidreni brodovi.« I jest, nekoć — naše nebo je Luka putnicima namjernicima odasvud.

»Svrni pogled na Zemlju,« upućuje ga ona. »Onaj tko joj pripada, kao ja, zna da je živa, i da ovdje ponad vulkana u moru, blizu nutarnjim silama, čak i ti, Mrzovoljko, možeš od nje naučiti zemaljske tajne o kakvima i ne sanjaš.«

»Izdao sam te,« uzvikuje on. »O, trebao sam.«

»Upaliti svijeće? Za Svjetlo više ne marim. Moliti se za mene svaki dan? Ja sam izvan vremena. Dobri moj, živi Charles,... dobra krv i meso...« Između njih sada nešto nalik na vjetar dobiva na brzini i počinje mu mračiti pogled na nju. Ona pokazuje zube i blijedi, okreće se i odleluja, isparivši prije nego je stigla do polovice umorene šume.

Žudeći za njezinom dragom puti nedostupnom mu do Dana uskrsnuća, on se vraća među pokrivače. U sumračju, Maskelyneovo odijelo za promatranje poprima obrise vidljivosti. Veliki valovi melankolije, koji sinkopiraju atlantske dvojnike nedaleko odatle, preplavljuju ga. Mogli bi ga utopiti, ili ponijeti na površinu — on leži ne mareći, i opet ne može pronaći san. Na drugoj strani šatora Maskelyne drijema do podneva. »Živio, Masone. Jesi li to ti stigao u zoru?«

»Nisam.« Nepromišljeno.

»Hm, — Možda je bio Dieter, što misliš?« »Dieter? Zašto bi on ulazio u šator?«

»Zbog vjetra.«

»Aa, pa da, jasno.«

»On nije Dieter... bar više nije.«

Mason se prisjeća da Nijemca nikad nije osobno upoznao. »Kako napreduje plan za njegovo oslobađanje?«

»To je netko drugi. Možda si zbunjen. Molim te, izbriši Dietera iz glave, bit ću ti veoma zahvalan.«

Mason, i ovako posve zbunjen, dok mu srž još ječi od Rebekina posjeta, najednom postaje siguran da je i Dieter duh. No bi li bilo mudro podijeliti to otkriće s Maskelyneom? »On je dobro, nadam se«, nastavlja on iz razloga koje shvaća tek nakon što progovori.

»'Dobro!' Što to govoriš, Masone? Ne biti dobro ovdje znači biti mrtav! Kako si ti izbjegao tu sudbinu doista mi nije jasno.«

»Onda preostaješ samo još ti — jesi li ti 'dobro', Maskelyne?«

»Dieter je u opasnosti. S medicinskog stajališta, ne mogu ništa reći — no kao jedan od Božje služinčadi, vidim da mu je duša ranjena onako kako dušama nije lako izdržati. Zašto radije nisi pitao za njega? Njegova sudbina imat će posljedice i na moju.«

Mason je u posljednje vrijeme počeo u vjetru slušati cijele orkestarske izvedbe, glazbe izrazito nebritanske — bečke, možda, mađarske, čak maurske. Otkriva da se ne može usredotočiti. Vjetar kao da puše ukriž prema svjetlu koje stiže sa Siriusa, i stvara lažne slike, kao da je, u Bradleyevoj metafori za lom svjetla, sredstvo, vjetar, provalilo kroz neke zapreke, i ušlo u nepopustljivi režim smisla, svjetla, ne izgubivši veze s njim. Jednako nadnaravan poput posjetioca iz režima smrti u sunčanoj koloniji života — da se izrazimo metaforički...

»Mislim da vas dvojica morate neko vrijeme biti zajedno,« predlaže Mason vođen s ono malo zdravog razuma što mu je preostalo. »A da budem iskren, nisam otporan na ovaj vjetar kao ti. Izluđuje me.« Njegov želudac upozorava ga da ne doda: »Ti me izluđuješ.«

Bez odlaganja trči do šljunčane obale i počinje paliti signalnu vatru, koristeći se kaputom kako bi raspirio plamen, obavještavajući sve brodove obalne plovidbe koji slučajno naiđu o svojoj potrebi da prijeđe na stranu zavjetrine. Cijena će biti manje ili više kriminalna.

Maskelyne mu maše u znak pozdrava sa Sljemena. Na sebi ima kanarinsko žuti kaput i hlače u kojima ga Mason nikada prije nije vidio, vlasulju koja čak i na ovoj udaljenosti izaziva sužavanje zjenica, te šešir, koji nejasno podsjeća na optičku napravu nejasne namjene. Čini se da je pošao u utvrdu. Možda Dieter ondje obavlja glavninu svojih sablasnih pohoda. Najednom se približava arapski obalni jedrenjak, na udaljenost do koje može dogaziti. »Ugodna vožnja do Jamestowna! Dvadeset i šest dolara! Sjajna cijena!«

»Deset!« a nema pojma može li i toliko platiti.

»Samo do Friar's Valleya.«

»Break–neck«, razgovijetno mu šapće neki Glas, iako nigdje nema nikoga.

»Do Break–necka,« viče Mason.

»Ne želim uvrijediti vašu suputnicu. Dogovoreno.«

Prevela Maja Tančik