Ljudskoj taštini stati na kraj

Ljudskoj taštini stati na kraj

Ako je vjerovati natuknici u njemačkom Bio–bibliografskom crkvenom leksikonu, godine 1557. stavio je papa Pavao IV. na Indeks zabranjenih knjiga djelo Liber creaturarum sive de homine, poznatije pod naslovom Theologia naturalis, »Prirodna teologija«. Njegov nasljednik na Petrovu prijestolju, Pio IV, revidirao je odluku svoga prethodnika i na Indeksu ostavio samo Proslov rečenog djela. Njegov autor, učeni Katalonac Ramon de Sibiuda, pisao ga je od 1434. do svoje smrti dvije godine kasnije, a objavljeno je prvo na latinskome pod latiniziranim autorovim imenom Raimundus Sabundus. Više od stoljeća nakon što se zatekla na Indeksu, Prirodnu teologiju prevest će godine 1569. na francuski Michel de Montaigne (1533–1592) te potom napisati obranu ili apologiju1 njegova autora. Glede pofrancužene inačice njegova imena ni novija kritička izdanja nisu postigla konsenzus, pa se zatječu razne grafije — među kojima je nakon niza konzultacija za ovu priliku, a posrijedi je prvi prijevod ovoga Montaigneova ogleda na hrvatski, odabrana inačica Raimond Sebond.

Izvorno su Montaigneovi ogledi objavljeni u tri sveska: prva dva izlaze 1580, a prošireno trosveščano izdanje 1588; postoji i posmrtno trosveščano izdanje iz god. 1595. Apologija..., najdulji ogled je 12. poglavlje drugoga sveska.

Kako je Apologija... praizvedena u radijskom mediju u četiri nastavka, od kojih je svaki imao svoju dramaturgiju, za časopisni su otisak i Montaigneov tekst i uvodni komentari priređeni u kontinuitetu. A jer nije posrijedi znanstveni časopis strictu senso, tovrsna aparatura sadržana u francuskom kritičkom izdanju — uključujući citate koje Montaigne navodi u latinskom i grčkom izvorniku — za ovu je priliku ili prilagođena (u uglatim zagradama inkorporirana u tekst) ili izostavljena. (G. G.)

Ni u jednom trenutku, pišući s toliko žara o superiornosti životinja nad čovjekom, Montaigne nije sebi postavio skolastičko pitanje imaju li one, na primjer, dušu. Za njega je mačka mačka, i dobro znana i često citirana izreka »Dok se igram sa svojom mačkom, tko će znati zabavlja li se ona više sa mnom nego ja s njom«, sadrži u sebi kvintesenciju njegove opažačke i filozofske prakse. Malo tko čitajući tu izreku (primjerice u mačjim kalendarima) zna nešto više od Montaignea ili o Montaigneu. Pred velikim piscem humanistom čitatelj bi se mogao osjećati pun strahopoštovanja i poniznosti, a ni jedno ni drugo ne bi godilo autoru poznatih Ogleda (prvo izdanje 1580), koji iznad svega voli privatnost, spontanost, a sve oblike sputanosti prepoznaje kao protuprirodne i izvještačene. Ogledi su neka vrsta ogledala koje pisac stavlja pred sebe gotovo bez trunke samodopadnosti, a usput podastire lucidnu analizu nemirnog vremena koje Montaigne zna mudro proživjeti, ostajući po strani vjerskih sukoba koji potresaju Francusku druge polovice XVI. stoljeća. Skepticizam koji ispunjava Oglede najjasnije je izražen u Apologiji Raimunda Sebonda koja je danas integralni dio Ogleda, a upravo se u njoj nalazi ona izreka o mački koja se igra sa čovjekom!

Neobična je priča o tome kako je djelo Prirodna teologija ili knjiga stvorenja ne osobito poznatog Raimonda Sebonda, koji inače duguje Montaigneu što je postao posredno slavan, potaknula našeg pisca prvo da ga prevede s latinskoga na francuski, a onda i da se s njim uhvati u koštac pod izlikom da ga brani — od koga? Vidjet ćemo, najviše od njega samog.

Na početku Apologije Montaigne tumači da se na nagovor oca, gospodara kuće više od 50 godina, a koji je uvijek poštovao učenost i znanje i želio im se približiti, premda nije bio sam vrlo obrazovan, latio tog posla bez prevelikog oduševljenja. Prevodeći djelo Katalonca Raimonda Sebonda, čija mu se učenost katkad čini upitna, Montaigne dalje tumači da ju je olakšao za čitanje, što je bilo posebno dobrodošlo jer »žene vole to čitati, a treba im pomoći u razumijevanju«. Prepoznat ćemo u ovom komentaru i Negromantove pomalo podrugljive opaske u Dundu Maroju o ženama »koje polakšu pamet imaju od ljudi...« Ali vratimo se Montaigneu koji je, čini se, bio dosta kritičan na račun ljepšeg spola, a općenito vrlo skeptičan prema mnogočemu, a posebice prema stavovima i mišljenjima drugih koji nastupaju s pozicije moći, vjere ili dogmi.

Pišući Apologiju, inače najdulju cjelinu unutar Ogleda, Montaigne uspostavlja dijalog s autorom kojemu priznaje erudiciju, suptilnost analitičkog duha i želju da potpuno razumije katoličku vjeru kroz razum, da bi se postupno sve više udaljavao od njega i dao maha svojim slobodnim asocijacijama oko Raimondove ideje da je znanje majka svih vrlina, a neznanje izvor svih poroka. Jednostavnim riječima, cilj je Apologije da se na rječit i uvjerljiv način opišu naše slabosti kako bi se ljudskoj taštini stalo na kraj, lekcija skromnosti ljudskom stvoru, a u odnosu sa životinjskim svijetom. Bezbroj je primjera kojima Montaigne pokazuje slabost, krhkost ljudskoga roda koji se busa da ne samo vlada sobom nego da je i vladarom i gospodarom svijeta, a on jadnik nije u stanju spoznati ni djelić toga svijeta, a kamoli njime vladati.

U svojem nizanju primjera Montaigne ne mari za red, za logiku; njegovo neiscrpno humanističko obrazovanje, načitanost, ljubav prema starim piscima i opažačka strast za sličnostima i podudarnostima, sve to ga čini nezaustavljivim pripovjedačem. Kao lajtmotiv Apologije mogla bi poslužiti piščeva izreka: »Ništa nije stranije mome načinu od pripovijedanja naširoko.« To je njegov svjestan izbor, pravo na oblik ja, na svoju punu slobodu, da razgovara sa sobom i da zapiše sve što mu padne na um, i to bez reda i zadrške, jer on je čestit vlastelin, neporočan, i ima pravo svoje osobno iskustvo iznositi ravnopravno i uz bok priča, anegdota i opažanja velikih pisaca antike (Platon, Lukrecije, Vergilije) i onih manje poznatih (Melampod, Tijam, Apolonij), ali koje je on iščitao...

U svemu tome čini se da je prirodnost podarila njegovu stilu i načinu mišljenja jednostavnost i čitkost. Međutim daleko smo od toga, sam jezik Montaignea, francuski XVI. stoljeća pun je zamki, nema još čvrstu sintaksu, pa je utjecaj latinskoga vidljiv na svakom koraku. A sam postupak slobodnih asocijacija, umetaka i dodataka, tzv. allongeails (produžeci), kojemu je on bio posebno sklon, sve to čini da je jednostavnost samo prividna, a prevođenje teksta na hrvatski velik izazov. Recimo i to da bi se kritika preuzetnosti i ljudske taštine mogla povremeno okrenuti i prema samom piscu; ali ne zaboravimo, Montaigne piše za sebe, za svoje zadovoljstvo, za eventualne radoznale neposredne potomke. Za nas autsajdere, važno je pripomenuti da je Ogledima zacrtao put književnosti intime.

* * *

Sukladno animalističkom okviru emisije Zoofon, za prijevod je odabrana otprilike polovica Apologije Raimonda Sebonda, ali time nije nipošto iznevjeren duh Montaignea, niti smisao cijeloga teksta. Osnovni je Montaigneov naum bio u imaginarnoj ali polemičkoj raspravi s teologom pokazati neosnovanost njegove tvrdnje da se vjera u Boga može temeljiti na razumu. Radi se, po Montaigneu, o nespojivosti dvaju načina poimanja svijeta: vjerom i razumom. U dugom nizu usporedbi i isticanja neupitne superiornosti životinja nad krhkim bićem što se zove čovjek, Montaigne daje lekciju poniznosti ljudskom stvorenju, mislećem biću, pokazujući da se ne mogu dovesti u pitanje prerogativi vjere — njezine dogme. Na taj su način neočekivani naglasci velike pobožnosti na kraju ovog niza usporedbi između čovjeka i životinje, koje se temelje na moralnim svojstvima, dobili svoj puni smisao u cjelovitoj zamisli Apologije. A isto tako omogućili su Montaigneu da izbjegne zamku koju je sam sebi postavio, naime da preko svake mjere veliča razum, plod ljudske taštine, a oholost je, ne zaboravimo, smrtni grijeh. Ne najmanje važno, podsjetimo da izraz apologija znači obrana, a da je cijeli tekst Montaignea sve drugo doli zastupanje stavova katalonskog teologa i njegove Prirodne teologije ili knjige stvorenja.