Inesin instinkt

Inesin instinkt

Urlajte, urlajte od užasa, urlajte poput orkana, jecajte poput duboke šume, neka stijene počnu padati i neka bujice jurnu, jecajte od straha jer u ovom trenu vidite kako nebom prolaze crni konji, zvona se utišavaju, sunce se gasi, psi zavijaju, vrag je zavladao svijetom, kosturi su izašli iz grobova da pozdrave prolazak mračnih konja prokletstva. S neba kiši krvavo! Konji su brzi poput misli, neočekivani poput smrti, oni su zvijer koja nas je uvijek progonila, od kolijevke, utvara koja noću kuca na naša vrata, nevidljiva životinja koja grebe na naš prozor, urličite svi kao da vam je život u pitanju! GLAS U POZADINI: molite Svetu Mariju za milost, znate duboko u duši da vas ni ona ni nitko drugi ne može spasiti, svi ste prokleti, zvijer nas slijedi, kiši krvavo, krila noćnih ptica bičuju nam lice, Mefisto je zatrovao svijet, a vi pjevate kao da ste u zboru operete Gilberta i Sullivana...! Shvatite, pjevate Berliozova Fausta, ne da se to nekomu svidi niti da koga impresionirate, čak ni da nekoga dirnete; pjevate da preplašite: vi ste zbor zlogukih ptica koji upozorava: dolaze nam oteti naše gnijezdo, dolaze nam iskopati oči i pojesti nam jezik, onda odgovarate posljednjom nadom straha, urlajte Sancta Maria, ora pro nobis, ovo je naš teren i onomu tko se približi iskopat ćemo oči i pojest ćemo mu jezik i odrezat ćemo mu muda i izvući sivu materiju kroz zatiljak i raščerečit ćemo ga i dati njegovu utrobu hijenama i srce lavovima i pluća vranama i bubreg divljim svinjama i čmar štakorima, urlajte, urlajte istodobno svoj užas i agresiju, branite se, vrag nije samo jedan, tu se varate, javlja se kao Mefisto, ali vrag je kolektivan, vrag je jedno nemilosrdno mi, hidra koja ne poznaje milost ili granice, vrag je poput univerzuma, Lucifer nema početka ni kraja, naučite to, shvatite neshvatljivo, Lucifer je beskonačnost koja je pala na Zemlju, on je prognanik neba u kamenu univerzalna beskraja, to je bila Božja kazna, bit ćeš vječan i besmrtan na smrtnoj i ograničenoj Zemlji, ali vi, vi ove noći ovdje na pozornici Covent Gardena pjevajte kao da ste Božji saveznici napušteni od Boga, urlajte kao da želite čuti Boga kako urla jer ga je njegov omiljeni efeb, njegov anđeo svjetla izdao, a Bog između smijeha i suza — kakva je Biblija melodrama! — darovao je svijet vragu da bi među stijenama onoga što ima kraja postavio tragediju protjeranoga beskraja: pjevajte kao svjedoci Boga i vraga, Sancta Maria, ora pro nobis, urlajte jas, jas, Mephisto, otjerajte vraga, Sancta Maria, ora pro nobis, onoga s vjetrovite smibovine, zvonite zvona, prepoznajte metale, približava se smrtno mnoštvo, budite zbor, budite i mnoštvo, legija koja će pobijediti svojim glasovima grmljavinu bombi, imamo probu s ugašenim svjetlima, noć je u Londonu i Luftwaffe bombardira bez stanke, val za valom crnih ptica prolazi ispuštajući krv, velika povorka vražjih konja prolazi crnim nebom, krila zla bičuju naša lica, osjetite to!, to želim čuti, zbor glasova koji će ušutkati bombe, ni manje ni više, to Berlioz zaslužuje, sjetite se da sam ja Francuz, allez vous faire miquer!, pjevajte dok ne ušutkate Sotonine bombe, neću prestati dok to ne čujem, shvaćate li me?, dok bombe izvana nadjačavaju glasove unutra, ostat ćemo ovdje, allez vous faire foutre, mesdames et messieurs, sve dok ne padnemo od umora, dok sudbonosna bomba ne padne na našu koncertnu dvoranu i dok se ne pretvorimo u jebeni pire, dok vi i ja skupa ne pobijedimo kakofoniju rata diskordantnom harmonijom Berlioza, umjetnika koji ne želi dobiti nikakav rat, samo nas želi s Faustom odvući u pakao jer mi, ti i ti i ti i ja prodali smo svoju dušu vragu, pjevajte kao divlje životinje koje prvi put vide svoj odraz u zrcalu i ne znate da ste vi zapravo vi, zavijajte poput duha koji se ne vidi, poput odraza neprijatelja, urlajte kao da ste otkrili da je svaki pojedini lik u zrcalu moje glazbe lik najljućeg neprijatelja, ne antikrista, nego antimene, antioca i antimajke, antisina i antiljubavnika, biće noktiju prljavih od govana i gnoja koje nam želi zavući ruku u šupak i u usta, u uši i u oči i otvoriti nam okcipitalni otvor dok nam ne zagnoji mozak i ne poždere nam snove; urlajte poput životinja izgubljenih u prašumi koje moraju zavijati da ih druge zvijeri prepoznaju po udaljenosti, urlajte poput ptica koje plaše protivnika koji nam želi oteti gnijezdo...!

— Gledajte čudovište koje nikad niste ni zamislili, ne čudovište, nego brata, člana obitelji koji jedne noći otvori vrata, siluje nas, ubije nas i zapali zajedničko ognjište...

Gabriel Atlan–Ferrara htio je u tom trenutku večernje probe La Damnation de Faust, Faustova prokletstva Hectora Berlioza 28. prosinca 1940. u Londonu zatvoriti oči i opet osjetiti iscrpljujući i umirujući osjećaj nakon teška, ali obavljena posla: glazba bi strujala sama od sebe do ušiju publike makar sve to skupa ovisilo o autoritativnoj moći dirigenta: o moći da pokori. Ruka usmjerena prema udaraljkama da se pripreme i najave dolazak u Pakao; prema violončelu da se stiša na ljubavni šapat; prema violini da izazove nenadani strah, a rog disonantnu smjelost...

Htio je zatvoriti oči i osjetiti kako glazba teče poput velike rijeke koja ga odnosi daleko odavde, od atmosfere te koncertne dvorane jedne noći blitza u Londonu dok su njemačke bombe padale neprekidno poput kiše, a orkestar i zbor monsieura Berlioza pobjeđivali Feldmarschalla Göringa i napadali samoga Fürera strahotnom ljepotom užasa, govoreći mu, tvoj je užas užasan, nedostaje mu veličanstvenost, to je bijedan užas jer ne razumije, nikad neće razumjeti, da su besmrtnost, život, smrt i grijeh ogledala naše velike unutrašnje duše, ne tvoje prolazne i okrutne vanjske moći... Faust stavlja nepoznatu masku čovjeku koji je ne prepoznaje, ali na koncu je prihvaća. To je njegov trijumf. Faust ulazi u vražji teritorij kao da se vraća u prošlost, izgubljenomu mitu, u zemlju izvornoga užasa, čovječjega djela, ni Božjega ni vražjega, Faust pobjeđuje Mefista jer Faust je gospodar zemaljskoga užasa, užasnutoga, prognanoga, pokopanoga i iskopanoga: čovječja zemlja u kojoj Faust, unatoč svojemu teškom porazu, ne prestaje čitati samoga sebe...

Maestro je htio zatvoriti oči i razmisliti o čemu razmišlja, reći sve to samomu sebi kako bi se sjedinio s Berliozom, s orkestrom, sa zborom, s kolektivnom glazbom ovoga velikog i jedinstvenog pjeva ljudskog bića demonskoj moći kad ljudsko biće otkrije kako vrag nije utjelovljen samo jednom — jas, jas, Mefisto — nego da je to kolektivna hidra — hop, hop, hop–. Atlan–Ferrara htio je također odbaciti — ili bar misliti da odbacuje — tu autoritativnu moć zbog koje je on, mlad, a već ugledan europski dirigent »Gabriel Atlan–Ferrara«, smatran neminovnim diktatorom brojnog i dobrog ansambla, bez taštine ili ponosa koje bi mogle obilježavati dirigenta, nego koje bi ga oprale od Luciferova grijeha: unutar kazališta Atlan — Ferrara bio je mali bog koji se odricao svoje moći na oltaru umjetnosti koja nije bila njegova — ili samo njegova — nego djelo prije svega stvaraoca koji se zvao Hector Berlioz, dok je on, Atlan–Ferrara kanal, vodič, Berliozov tumač, ali i autoritet među interpretatorima, podređenima njegovoj moći. Među zborom, solistima, orkestrom.

Publika je bila granica. Umjetnik je prepušten milosti slušatelja. Neupućenim, prostim, rastresenim ili oštroumnim, beskompromisnim poznavateljima ili samo tradicionalnim, inteligentnim, ali zatvorenim prema novostima, poput publike koja nije trpjela Beethovenovu Drugu Simfoniju, koju je ugledni suvremeni bečki kritičar osudio kao »prostačko čudovište koje bijesno šiba svojim dignutim repom dok ne dođe očajnički očekivano finale...«. A drugi uvaženi kritičar, Francuz, nije li rekao u La Revue de Deux Mondes da je Berliozov Faust djelo »puno izobličenja, prostakluka i čudnih zvukova koje odašilje kompozitor, nesposoban pisati za ljudski glas«? S razlogom, uzdahnuo je Atlan–Ferrara, nigdje u svijetu nije bilo spomenika podignutih u čast nekom književnom ili glazbenom kritičaru...

Našavši se u nestabilnoj ravnoteži između dva stvaralačka djela kompozitorova i dirigentova djela, Gabriel Atlan–Ferrara htio se prepustiti disonantnoj ljepoti ovoga tako poželjnoga i istodobno tako strašnoga Pakla kakav je bila kantata Hectora Berlioza. Uvjet ravnoteže — i, kao posljedica, uvjet dirigentova duševnoga mira, bio je da nitko ne odskače sa svoga mjesta. Pogotovo u Faustovu prokletstvu glas je trebao biti kolektivan da fatalno istakne nedostatak heroja kao pojedinca i njegovu kaznu.

Ali što je te noći blitza u Londonu sprječavalo Atlana–Ferraru da zatvori oči i pokreće ruke u ritmu istodobno klasičnih i romantičarskih, otmjenih i divljih kadencâ Berliozove kompozicije?

Ta žena.

Ta pjevačica uspravljena usred zbora pokleknulog pred križem, Sancta Maria, ora pro nobis, Sancta Magdalena, ora pro nobis, da, na koljenima poput svih, a ipak uspravna, veličanstvena, drukčija, izdvojena iz zbora glasom tako crnim poput njezinih očiju bez kapaka i tako naelektriziranim poput njezine crvene kose, kovrčave poput pravih udaraca valova živahne, magnetske raspojasanosti koja je razbijala jedinstvo cjeline jer se iznad narančaste aureole sunca, koju je činila njezina kosa, ispod noćnoga baršuna koji je bio njezin glas, čula kao nešto izdvojeno, nešto jedinstveno, nešto uznemirujuće što je ranjavalo ravnotežu kaosa koju je tako pažljivo izvodio Atlan–Ferrara ove noći u kojoj su bombe Luftwaffea zapalile staro središte Londona.

Nije rabio palicu. Prekinuo je probu udarcem tako snažnim da je utišao sve osim strastvenoga, ali ne i drskoga, iako postojanoga glasa pokleknule, a ipak uspravne pjevačice na sredini pozornice, ispred oltara Svete Marije.

Ora pro nobis, čuo se kristalan i visok glas žene, opsjednute i svladane pokretom — udarcem dirigentove ruke — koji ju je kanio utišati u cjelokupnosti scenskog prostora: visoka pjevačica, ustreptala, sedefasta, crvene kose i tamnog pogleda nije poslušala, nije ga poslušala, ni njega ni kompozitora jer ni Berlioz nije dopuštao da se usamljeni glas — samoljubiv — izdvaja iz zbora.

Tišina je popustila pred grmljavinom bombardiranja izvana — fire bombing je od ljeta palio grad, feniks koji se uporno ponovno rađao iz svojega pepela — samo što ovo nije bio nesretan slučaj niti čin lokalnog terorizma, već napad izvana, plamena kiša iz zraka koja je jahala, kao u posljednjem činu Fausta, zabadajući stremene u zrak; sve je djelovalo kao da se uragan na nebu diže, poput kiptećeg potresa, iz srca grada: grmljavina je bila krivnja zemlje, ne zraka...

Ta tišina, koju je prekinula kiša bomba, zapalila je bez sumnje Atlana–Ferraru, jer nije mogao pripisati svoj bijes onomu što se zbivalo vani ni svojoj povezanosti s onime što se zbivalo unutra, nego tomu što je njegovu izvanrednu glazbenu ravnotežu — uspostavljanje ravnoteže u kaosu — prekinuo glasan i dubok glas, izoliran i ohol, »crn« poput baršuna i »crven« poput plamena, koji se izdvojio iz ženskog kora da bi se potvrdio, usamljen poput umišljene protagonistice djela koje nije bilo njezino, ne zato što je to bilo samo Berliozovo ili dirigentovo djelo, djelo orkestra, solista ili kora, već zato što je bilo svačije, a ipak ženski je glas, slatko uznemiren, objavljivao:

— Glazba je moja.

Ovo nije Puccini niti ste vi Tosca, gospođice ma–kako–se–zvali, povikao je maestro. Što si umišljate? Jesam li ja glup pa nisam bio dovoljno jasan? Ili ste vi mentalno zaostali pa me ne razumijete? Tonnerre de Dieu!

Ali svojim je riječima Gabriel Atlan–Ferrara priznao, istodobno dok ih je izgovarao, da je koncertna dvorana njegov teritorij i da uspjeh izvedbe ovisi o napetosti između dirigentove energije i volje, i poslušnosti i discipline ansambla u odnosu na njegove naredbe. Žena naelektrizirane kose i baršunasta glasa izazivala je šefa, ta je žena bila zaljubljena u vlastiti glas, njegovala ga je, uživala u njemu i sama dirigirala njime; ta je žena radila sa svojim glasom ono što je dirigent radio s ansamblom: upravljala je njime. Izazivala je dirigenta. Govorila mu je, nepodnošljivom ohološću: kad izađeš odavde, tko si ti?, tko si kad siđeš s pozornice?, a on, duboko u sebi, u tišini, pitao je nju, kako se usuđuješ pokazivati samoću svojega glasa i ljepotu svojega lica usred zbora?, zašto nam ovako pokazuješ svoje nepoštovanje?, tko si ti?

Maestro Atlan–Ferrara sklopio je oči. Osjetio je kako ga je zatočila ili pobijedila nekontrolirana želja. Osjetio je prirodni, čak divlji nagon da mrzi i prezire ženu koja je prekinula savršenu fuziju glazbe i obreda, ključnih u Berliozovoj operi. Ali istodobno ga je opčinjavao glas koji je čuo. Zatvorio je oči misleći kako pada u divan trans potaknut glazbom, a zapravo je htio izolirati ženin pobunjenički i nesvjestan glas; još to nije znao. Nije ni znao je li ju, kad je sve to osjetio, poželio učiniti svojom, posvojiti ženin glas.

— Zabranjeno je upadati, mademoiselle! — viknuo je jer je imao pravo vikati kad god poželi i slušati je li njegov gromki glas, je li on, nadjačao buku bombardiranja izvana. Zviždite u crkvi u vrijeme posvećivanja!

— Mislila sam da pridonosim djelu — rekla je ona svojim svakodnevnim glasom i on je pomislio kako joj je običan glas još ljepši nego kad pjeva. Raznolikost ne narušava jedinstvo, rekao je jedan klasik.

— U vašem slučaju narušava — zagrmio je maestro.

— To je vaš problem — odgovorila je ona.

Atlan–Ferrara obuzdao je nagon da je otpusti. Bio bi to znak slabosti, ne autoriteta. To bi djelovalo poput obične osvete, dječjeg hira. Ili poput nečega gorega...

— Prezrena ljubav — nasmiješio se Gabriel Atlan–Ferrara i slegnuo ramenima pustivši da ramena padnu rezignirano usred smijeha i aplauza orkestra, solista i kora.

— Rien ŕ faire! — uzdahnuo je.

U garderobi, golog poprsja, brišući ručnikom znoj s vrata, lica, grudiju i pazuha, Gabriel se pogledao u ogledalo i popuštajući pred taštinom priznao da je mlad, jedan od najmlađih dirigenata na svijetu, jedva prešavši tridesetu. Divio se na tren svojemu orlovskom profilu, svojoj crnoj i kovrčavoj kosi, beskrajno senzualnim usnama. Ten pomalo ciganski, taman, dostojan njegova mediteranskoga i srednjoeuropskoga prezimena. Sad će obući crnu dolčevitu i tamne hlače od samta i nabacit će na sebe španjolski ogrtač koji će mu vratiti vedar izgled antilskog morskog puža — koba, blistave antilope prethistorijskih pašnjaka i izaći će na ulicu sa zlatnom ogrlicom poput ovratnika u španjolskoga plemića...

Ipak, kad se pogledao da bi se sam sebi divio (i sam sebe zaveo) u ogledalu, nije vidio svoj vlastiti tašt odraz, nego, odagnavši ga, odraz žene, jedne žene, one veoma posebne žene koja se usudila istaknuti svoju individualnost usred glazbenog univerzuma Hectora Berlioza i Gabriela Atlana–Ferrare.

Bio je to nestvaran lik. Ili možda samo teško zamisliv. Priznao je. Htio ju je opet vidjeti. Ta ga je zamisao pritiskala i progonila dok je uzvišenoga izgleda izlazio u noć njemačkoga Blitzkriega nad Londonom, a to nije bio prvi rat niti prvi užas vječne bitke čovjek–je–čovjeku–vuk, ali probijajući se kroz gomilu koja je stajala u redu da uđe u podzemnu željeznicu usred zavijanja sirena, rekao je sam sebi da su redovi prehlađenih birokrata, umornih konobarica, majki što nose djecu, staraca koji grle svoje termos–boce, djece koja vuku dekice, čitav red umora i crvenih očiju i kože blijede od neispavanosti bili jedinstveni, nisu pripadali »povijesti« ratova, nego nezamjenjivoj realnosti ovoga rata. Što je bio on u gradu u kojem je u jednoj noći moglo umrijeti tisuću petsto ljudi? Što je on predstavljao u Londonu u kojem su bombardirane trgovine isticale natpise s obavijesti BUSINESS AS USUAL? Što je bio on, izlazeći iz kazališta u Bow Streetu zaštićenog vrećama pijeska, doli jadan lik, zarobljen između užasa ledene kiše kad se rasprsnuo izlog trgovine, rzanja konja preplašenog od vatre i crvene aureole koja je obasjavala šćućureni grad?

Uputio se prema hotelu na Picadillyju, prema Regents Palaceu, gdje ga je čekala meka postelja i zaborav glasova koje je slušao dok se probijao među redovima.

— Nemoj trošiti šiling na plinomjer.

— Kinezi su svi međusobno slični. Kako ih razlikuješ?

— Spavat ćemo skupa. Nije loše.

— Da, ali pokraj koga. Jučer me zapao moj mesar. — Pa, mi smo Englezi navikli na izopačene kazne od školskih dana.

— Hvala Bogu, djeca su otišla na selo.

— Ne veseli se, bombardirali su Southampton, Bristol, Liverpool.

— A u Liverpoolu nije ni bilo protuzračne obrane. Kakvo zapostavljanje dužnosti!

— Za ovaj su rat krivi Židovi, kao i uvijek.

— Bombardirali su Donji dom, Westminstersku opatiju, Londonski toranj, ne čudiš li se što tvoja kuća još postoji?

— Znamo trpjeti, prijatelju, znamo trpjeti.

— I znamo pomoći jedan drugomu, kao nikad, prijatelju.

— Kao nikad.

— Dobra večer, g. Atlane — rekao mu je prvi violinist umotan u plahtu koja mu nije pomagala u hladnoj noći. Djelovao je poput duha koji je pobjegao iz kantate Fausta.

Gabriel je dostojanstveno pognuo glavu, ali u tom ga je trenu snašla jedna od najnedostojanstvenijih potreba. Nije mogao obuzdati nagon za mokrenjem. Zaustavio je taksi kako bi se brže vratio u hotel. Taksist se ljubazno nasmiješio.

— Prvo, prijatelju, više ne prepoznajem grad. Drugo, ulice su pune stakla, a gume ne rastu na stablima. Žalim, prijatelju. Ondje kamo vi idete sve je razrušeno.

Potražio je prvu uličicu među mnogima u uličnoj mreži između Brewer's Yarda i St. Martin's Lanea, zasićenu mirisom prženih krumpira, janjetine na svinjskoj masti i pokvarenih jaja. Grad je odisao kiselkasto i melankolično.

Raskopčao je rasporak na hlačama, izvadio spolovilo i mokrio s uzdahom zadovoljstva.

Zvonak smijeh nagnao ga je da skrene pogled i prestane mokriti.

Ona ga je gledala s ljubavlju, ljupko, pažljivo. Stajala je na početku uličice smijući se.

— Sancta Maria, ora pro nobis! — uzviknula je tada žena s užasom onoga koga progoni zvijer, lica išibanoga krilima noćnih ptica, očiju proparanih topotom konja koji jure kroz zrak od tamo gdje kiši krvavo...

Osjetila je strah. London i njegove stanice podzemne željeznice bili su, nesumnjivo, sigurnije mjesto od vjetrometine polja.

— Zašto dakle šalju djecu na selo? — upitao ju je Gabriel dok je velikom brzinom vozio žuti MG s krovom spuštenim usprkos hladnoći i vjetru.

Nije se žalila. Svezala je svilenom maramom crvenu kosu kako joj kosa ne bi bičevala lice poput crnih ptica iz Berliozove opere. Maestro je mogao reći što je htio, ali udaljavajući se od prijestolnice u pravcu mora nisu li ipak bili bliže Francuskoj, bliže Europi koju je okupirao Hitler?

— Sjećaš se Poeova »Ukradena pisma«? Pokazivanje je najbolji način da se sakriješ. Ako nas traže misleći da smo nestali, nikad nas neće naći na tako očiglednom mjestu.

Ona nije obraćala pažnju na dirigenta koji je upravljao décapotableom s dva sjedala jednakom žestinom i vedrom koncentracijom kojom je dirigirao glazbenim ansamblom kao da je htio razglasiti na sve strane da je bio i praktičan čovjek, a ne samo »long haired musician« kako su ga onda zvali u angloameričkom svijetu: bio je to sinonim za gotovo glupavu rastresenost.

Prestala je obraćati pažnju na brzinu, na cestu i na strah kako bi shvatila gdje se nalazi dopuštajući da je obuzme osjećaj ispunjenosti koji je davao za pravo Gabrielu Atlanu–Ferrari dok je govorio — »Priroda ostaje, a grad umire« — i poticao ju je da prepusti svoja osjetila udubljenim vrtovima uz put, šumama i mirisu uvelog lišća i magli koja je kapala sa zimzelenih stabala. Obuzimao ju je osjećaj da energija, golema poput velike rijeke bez početka i kraja, nepobjedive i bujne, teče neovisnošću kriminalne ludosti koju samo ljudsko biće unosi u prirodu.

— Čuješ li sove?

— Ne, motor proizvodi veliku buku.

Gabriel se nasmijao.

— Obilježje dobroga glazbenika jest sposobnost da čuje mnogo stvari istodobno i da obrati pažnju na sve njih.

Rekao joj je neka dobro posluša sove. One nisu bile samo poljski noćni promatrači, već i čistači.

— Jesi li znala da sove ulove više miševa od bilo koje mišolovke? — više je potvrdio, nego pitao Gabriel.

— Zašto je onda Kleopatra dovela s Nila svoje mačke u Rim? — pitala je ona ravnodušno.

Pomislila je da bi možda bilo dobro držati kod kuće sove poput ljubomornih ključarica. Ali tko bi mogao spavati pored neprestanoga hukanja noćne ptice?

Radije se prepustila, tijekom puta od Londona prema moru, gledanju mjeseca koji je potpuno sjao te noći, kao da pomaže njemačkom zrakoplovstvu u njegovim upadima. Mjesec odsad više nije bio romantičan. Bio je svjetionik Luftwaffea. Rat je mijenjao vrijeme svih stvari, ali Mjesec je uporno brojao sate kako protječu, a oni nisu prestajali, usprkos svemu, biti vrijeme i možda vrijeme vremena, majka svih sati... Da nema Mjeseca, noć bi bila praznina. Zahvaljujući Mjesecu, noć se ocrtavala poput kakvoga spomenika. Srebrnasta lisica, brža od automobila, pretrčala je put.

Gabriel je zakočio i bio je zahvalan prelasku lisice i mjesečini. Isprekidan vjetar puhao je preko ravnice Durnovera i lagano zibao uspravne i vitke ariše, a njihovo je nježno zeleno sivo lišće izgledalo kao da pokazuje prema sjajnoj konstrukciji polukružnog cirkusa Casterbridgea.

Rekao joj je kako su se Mjesec i lisica udružili da zaustave slijepu brzinu automobila i pozovu ih — izašao je, otvorio vrata, pružio je ženi ruku — da zajedno odu do koloseuma kojega su napustili usred britanske pustoši Rimljani, Hadrijanove legije, zvijeri i gladijatori koji su umrli zaboravljeni u podzemnim ćelijama cirkusa Casterbridgea.

— Čuješ li vjetar? — pitao je maestro.

— Jedva — odgovorila je ona.

— Sviđa li ti se ovo mjesto?

— Iznenađena sam. Nikad nisam zamišljala ništa slično u Engleskoj.

— Mogli bismo otići još dalje, sjeverno od Casterbridgea, do Stonehengea, velikoga prethistorijskog kruga, starijeg od pet tisuća godina, a u njegovu se središtu dižu naizmjenično stupovi i obelisci od pješčenjaka i staroga bakra. Nešto poput drevne utvrde. Čuješ li?

— Molim?

— Čuješ li mjesto?

— Ne. Reci mi kako.

— Želiš li biti pjevačica, velika pjevačica?

Nije odgovorila.

— Glazba je bestjelesna slika svijeta. Pogledaj ovaj rimski cirkus u Casterbridgeu. Zamisli tisućljetne krugove Stonhengea. Glazba ih ne može prikazati jer glazba ne kopira svijet. Slušaj savršenu tišinu ravnice i ako naćuliš uši, pretvorit ćeš koloseum u rezonantnu kutiju bezvremenoga mjesta. Vjeruj mi da, kad dirigiram neko djelo poput Berliozova Fausta, ne mjerim vrijeme. Glazba mi daje sve vrijeme koje mi je potrebno. Kalendari mi ne trebaju.

Pogledao ju je u tom trenu crnim, divljim očima i iznenadio se kako su zbog mjeseca zatvoreni kapci žene, koja ga je slušala bez riječi, postali prozirni.

Prinio je usne ženinim usnama i ona se nije opirala, ali nije ni bila oduševljena.

Unajmio je kuću — dobro, cottage — prije rata, kad su ga počeli moliti da dirigira koncertima u Engleskoj. Bila je to dobra odluka — nasmiješio se dirigent uz grimasu — iako ni ja ni nitko drugi nismo mogli predvidjeti brzinu kojom će Francuska biti pokorena.

Bila je to obična primorska kućica. Dva uska kata i krov na dvije vode, salon, kuhinja i blagovaonica dolje, dvije spavaonice i kupaonica gore. A potkrovlje?

— Jednu spavaonicu koristim kao ostavu — nasmiješio se Gabriel. Svi glazbenici skupljaju previše stvari. Nisam star, ali moj imetak obuhvaća čitavo stoljeće partitura, notâ, skica, crteža kostima, scenografija, stručnih knjiga, što ti ja znam...

Pogledao ju je ne trepnuvši.

— Mogu spavati u salonu.

Počela je slijegati ramenima. Spriječio ju je pogled na stube. Bile su tako strme da su izgledale gotovo poput okomitih ljestava po kojima se penje ne samo nogama, nego i rukama, letvu po letvu — poput bršljana, poput životinje, poput majmuna.

Skrenula je pogled.

— Dobro. Kako želiš.

On je zašutio i zatim rekao kako je kasno, kako u kuhinji ima jaja, kobasica, aparat za kavu, možda tvrdi kruh i kriška možda još tvrđega Cheddara.

— Ne — odbila je, htjela je što prije gledati more.

— Nije ništa posebno — ni za što na svijetu nije gubio svoj ugodan osmjeh, obojen uvijek s malo ironije. Obala je ovdje niska i nije dramatična. Ljepota pokrajine leži u unutrašnjosti kroz koju smo prošli večeras. Casterbridge. Rimski cirkus. Isprekidan i romonjav vjetar. Sviđaju mi se čak i najsuši dijelovi, volim znati da iza mene stoji čitava kralježnica kamenoloma, brežuljaka od ilovače i stoljeća gline. Sve te to gura prema moru, kao da snaga i ljepota engleske zemlje leži u tomu da te gura prema moru, udaljava te od zemlje ljubomorne zbog mračne i kišovite samoće... Pogledaj, ovdje, s druge strane od ove na kojoj smo mi, pogledaj otok bez stabala, otočić od samog kamenja, zamisli kad je izronio iz mora i odvojio se od zemlje, računaj ne u tisućama, nego u milijunima godina.

Pokazao je ispruženom rukom.

— Sad je, zbog rata, svjetionik na otoku ugašen. To the Lighthouse! Nema više Virginije Wolf — nasmijao se Gabriel.

Ali ona je imala drukčiji dojam zimske noći i plamteće ljepote smrznutog, ali intenzivno zelenog, šumovitog polja; zahvaljivala je avenijama stabala jer su je štitile od zapaljenog neba, od smrti s neba...

Prevela Silvana Roglić