Indijanski trk

Indijanski trk

Ako je trčanje po rodilištu nečemu poslužilo, onda samo tome da se zadiše. Mene to nije pokrenulo. Nije mi se izlazilo iz toploga trbuha i bilo mi je sasvim svejedno što Alfa želi stići na premijeru. Upravo toga dana sam se prvi put rasplakala, a imala sam i zašto.

Radost nisam donijela. Znate onaj vic?

Indijanac ima troje djece. Prvo, sin, zove se Sunčani Trak, drugo, kći, Bijela Luna.

A kako se zove treće?

Puknuta gumica.

Trak se dosjetio da pljujemo po ljudima. Ja, doduše, tada nisam mogla dosegnuti ni vijenac balkona, ali on i Luna prvo bi dobro nakupili pljuvačku, uzdigli se na kamenom rubniku i majstorski pljunuli. Pogodili su točno u glavu. Popljuvana gospođa se razljutila. Prijetila je prema balkonu, s kojeg smo brzo nestali, i vikala nešto o neodgojenim derištima. Gospođa Tumpachová, uvijek spremna iza prozora u prizemlju, izletjela je na pločnik, a onda su obje pojurile prema našim vratima, zvonile i lupale. Stajali smo u predsoblju, srce nam je bilo u petama i nismo ni pisnuli.

»Znamo da ste tu, derani jedni, odmah otvarajte!«, bum, bum. Tada se u meni probudio smisao za pravdu i, na užas brata i sestre, patetično sam povikala: »Da, da, tu su...«

Odvukli su me u dnevnu sobu i ušutkali prijetnjama. Indijanac je pod razgranatim stablom pojao ljubavne pjesme svojoj novoj ljubavi.

Jednom nas je posjetio neki gospodin. Naša čežnja za ocem dobila je konkretan lik. Navečer je još sve ulijevalo nadu. Spremali smo se u krevet poput malih anđela. Ujutro se htio okupati. Valjda je mislio da se to podrazumijeva. Naša kupaonica nije za to bila opremljena. Toplu vodu imali smo samo srijedom i subotom, a ni to nije bilo sigurno. Alfa je, dakle, uključila bojler koji dugo nije korišten. Iz njega je istekla topla i užasno hrđava voda, a gospodin je sjeo u nju i držao se dostojanstveno. Mi smo nezaustavljivo trčali po kupaonici, klizali se po linoleumu, ushićeno zavirivali u kadu i na sve moguće načine gospodinu iskazivali svoju naklonost. On je bio nepomičan, u vodi sve do nosa, i naše su se nade ugasile.

Alfa nas je odvela u kino na predivan film za djecu. S platna je u nas gledao naš skorašnji posjetitelj. Počeli smo na sav glas uzvikivati kako je to onaj gospodin koji je spavao kod nas i da je poslije sjedio u kadi, ali tada nas je Alfa već vukla van. Upravo kad je letio na topovskoj kugli.

U malom parku pod našim prozorima Trak je postao ozloglašeni bandit. Uperio je celuloidni kolt u ubogu staricu i povikao: »Kovanicu ili život!« Gospođa je otrčala na policiju i to je urodilo zaštitnim nadzorom narodnog odbora nad odgojem prvorođenog djeteta.

Luna je već u prvom razredu priređivala zabave s bratovim prijateljima, na kojima su padali pravi poljupci. Ja sam se motala među njima, a da se sama nisam upuštala u neku aktivnost, jer sam bila premala i preglupa. Zato sam, kad je Alfa došla s posla i počela istragu, tako gorljivo odgovarala, da sam jedina dobila po guzici.

Svake subote žurili smo se na vlak. Alfa, torbe i troje djece, da bismo se nakon dva užasna presjedanja nadisali svježeg zraka u kući koja je u kolovozu bila naša, a u srpnju Indijančeva; za vikend prema dogovoru.

Naši prvi koraci na selu nisu vodili niti u vrt, niti na rijeku, nego u špajzu, gdje bismo se ukipili u nijemom zaprepaštenju.

Gornje police bile su ispunjene delikatesama kakve ni u snu nismo mogli zamisliti. Punjeni keksi, napolitanke s vanilijom prelivene čokoladom, kikiriki u vakuum–pakiranju, žvake svih boja, džemovi i kompoti u najljepšim staklenkama na svijetu i limenke pune bombona koji su već na naljepnici izgledali tako mirisno i ukusno da smo, kao na zapovijed, glasno gutali slinu.

To su bile Indijančeve police. Njih nismo smjeli ni dotaknuti.

Naše su nudile brašno, ocat, sol.

Luna, koja je još od rođenja znala riskirati — rodila se napola zadavljena pupčanom vrpcom, zdipila je gumu za žvakanje, a Trak i ja smo bojažljivo istraživali gdje bi se dalo još nešto uzeti, a da Indijanac to ne primijeti.

Za Međunarodni dan žena Alfi smo u malenom srcu napisali prve stihove:

Zauvijek nam sretna bila,

složno s nama životarila!

Kad nam ga Alfa nije znala pronaći, odlučili smo da ćemo si ga naći sami. Luna se upoznala s njim.

Otputovali smo na skijanje, u planinarski dom u vlasništvu ujakova poduzeća i ona je odmah ujutro slomila skiju na jedinom boriću koji je rastao na brijegu. Dok smo se Trak i ja, pod Alfinim nadzorom, revno razbijali na neravninama iza doma, Luna je u toplini velike prostorije naučila igrati dvije vrste marijaša i odmah je znala da će taj lijepi, crnokosi kartaš postati naš novi tata.

U Pragu ga je pozvala u goste. Ostao je osam godina.

Navečer smo u pidžamama i spavaćicama trčali po dnevnoj sobi i nikako da odemo u krevet. Htjeli smo Kartašu dati pusu, ali nismo znali kako. Luna je imala ideju. Dotrčala je k njemu, rekla da će mu nešto šapnuti na uho... I to se pretvorilo u poljubac za laku noć. Ja sam sve to ponovila, no Trak mu je samo izdaleka muški kimnuo.

Kartaš je u našu obitelj donio: računovodstvenu knjigu, svinjske kotlete, red i strane riječi.

U prvom selu smo se zaustavili i divili baš svemu. Izlozima, uređenom parku među kućicama kao iz časopisa, malom ulaštenom traktoru koji je tiho prodrndao pokraj nas.

Indijanac, u to vrijeme već svjetski čovjek, tada je bio u Nürnbergu i pozvao nas je u hotel na doručak. Ondje su imali izvrsne puter–kifle i mi smo se bacili na jelo, mazali na njih džemove koje smo iz viđenja poznavali iz špajze, pili Ovomaltinu, a kad u cijelom hotelu više nije bilo kifli, Indijanac nas je otpremio van. Svakome je dao po nekoliko maraka i požurio k svojoj novoj i najvećoj Muzi, koja je vjerojatno još spavala.

Ostatak dana proveli smo u vožnji pokretnim stepenicama robnih kuća, a čitav mjesec svađali smo se u užarenoj, pretrpanoj Volgi, na slojevima odjeće i vreća za spavanje, među limenim posudama i konzervama.

U Italiji, u prenapučenom kampu, počela mi je gnojna angina. Doktora si nismo mogli priuštiti i Kartaš je odlučio da će mi obrisati grlo vatom na štapiću. S krajnicima sam već imala iskustva i nisam dala da mi se dira grlo. Bila sam izbezumljena od straha kad me zatvorio u auto, a ja se bacala iz jednog kuta u drugi, jer se Kartaš znao tako naljutiti da bi postajao neuračunljiv.

»Četko jedna... zadavit ću te, četko...«

Alfa me uspjela izvući iz njegova stiska i izgurati iz auta. Oko nas je stajala grupica užasnutih Talijana, a mojoj angini pridružili su se proljev i povraćanje.

Kamp je za nas bio preskup. Odvezli smo se na pusti dio obale izvan grada i tamo su nas odmah prve noći pokrali.

Žurili smo se kući. Ostalo nam je samo nekoliko sitnica koje smo putem mijenjali za benzin.

U tome nam je pomagala jedna čarobna riječ, ime. Dubček! Vivat Dubček!

Prva noć kod kuće! Nismo pošteno ni zaspali kad nas je probudila vika na ulici. Uplašili smo se, ali Alfa je došla i umirila nas i mi smo ubrzo ponovno zaspali. Ona je pak sjela s Kartašem u auto. Htjeli su vidjeti što se to događa.

Na Lenjinovoj aveniji su vidjeli. Prema njima se valjala crna zmija. Zastrašujuće se približavala. Alfi je palo na pamet da krene prema njoj, no tada je shvatila da će ih, ako se ne okrene i ne pobjegne, sravniti sa zemljom.

Probudio nas je njezin plač. Tek tada smo to čuli. Brujali su tenkovi.

Nitko mi nije mogao objasniti da nije rat. Na trgu na kojem je donedavno stajao jedan jedini tenk, kao simbol oslobođenja i mira, sad je bilo užasno mnogo tenkova, a na njima mršavi vojnici. Smrdjeli su po nafti i prljavštini. Oko njih su se gurali ljudi, nešto tumačili na češkom i ruskom, a vojnici su ih, ne shvaćajući, gledali.

Radio je pozivao u pomoć. Ondje se pucalo. Alfa je pritisnula radio na srce i plakala. Luna se tamo uputila ujutro i još se nije vratila.

Vratila se popodne, šašava Luna, i odmah je mene i Traka potjerala na tržnicu, da pomognemo starijim ljudima nositi njihove torbe. Po noći su u našoj ulici prijateljske armije pucale jedna na drugu. Bila sam prestravljena i ništa nije pomoglo što je gospodin Horák iz susjedne kuće rekao da će to potrajati tjedan, najviše dva, a onda će se sve razjasniti. Indijanac je još uvijek bio izvan zemlje i po prijateljima nam je poručivao da i mi dođemo.

Alfa se nije mogla odlučiti. Već je doživjela jednu emigraciju, kad se nakon prevrata u Bugarskoj njezina obitelj vratila u Češku. Tamo je živjela u češkoj koloniji, domovina je za nju uvijek bila Čehoslovačka, a ipak je strašno patila za rodnom Sofijom. Nije se mogla odlučiti i tako smo ostali. Okupacija nam je donijela veliku radost: opustošili smo Indijančevu špajzu.

Normalizirali smo se. Trak je otkrio svoje nove sposobnosti. Naučio je izvrsno podrigivati i po cijele dane bi sjedio uz stari magnetofon, snimao podrigivanje, odmah ga preslušavao i blaženo se smješkao. Znao je podrignuti rečenicu EMA IMA MASU MESA i u svojoj je okolini bio uvjerljivo najbolji.

Luna je mazala oči pastom za cipele i znala se francuski ljubiti. Bila je tako ljubazna da mi je postupak nacrtala na papirić, a ja sam to zatim crtala svojim prijateljicama, te i dalje vjerovala da se djeca rađaju kroz pupak. Potajno sam isprobavala Lunin prvi grudnjak i u njemu djelovala grbavo.

Indijanac i Muza su se vratili, napunili špajzu i svoje zalihe proširili i na podrum.

Svoju sudbinu proživljavali smo uz hokejaške utakmice.

Nakon susreta na svjetskom prvenstvu, kad je Golonka kacigom udario u led, a naši dobro isprašili Ruse, izvan sebe od radosti izašli smo na praške ulice. Nismo bili jedini koji su se veselili i to veselje htjeli iskazati. Na Můsteku je već bila cijela povorka. Išli smo gore, prema Václavu. Pjevali smo »Ivane, idi kući, Nataša te čeka«, gomila je bila sve zbijenija i više nismo mogli hodati.

Trg je bio pun, ali i oni odozdo htjeli su doći do središta toga komešanja i tako smo se gurali i u naletima se probijali u sve veću gužvu.

Odjednom sam osjetila užasnu bol. Prignječili su me uz auto. Nisam mogla disati. Vikala sam Alfi da se gušim, plakala sam, a Alfa je povikala: »Maknite se! Molim vas, maknite se!« No ljudi nisu čuli. Vikali su: »Tarasove, ti ti ti, Brežnjev će te istući!«, a ionako se nisu imali kamo maknuti. Više nisam mogla ni plakati. Izbezumljeno sam gledala prema Alfi i slušala šum krvi u sljepoočnicama, u tom se trenu gomila izvila i odbacila nas u pokrajnju ulicu. Prag je grmio posljednji put. Na grobu Jana Palacha svijetlile su stotine svijeća.

Ploče su letjele kao tanjuri u cirkusu i u parku bi se rasprsnule na tisuću komada. Od ruskih častuški ostala je samo hrpa krhotina ispod balkona. Da bude još zabavnije, Trak je uzeo zračnu pušku i gađao ih. Odjednom se tiho provukao kroz vrata i skrio se iza zavjese.

Vani je užasno urlalo dijete. Rukama je prekrilo oči, a po licu mu je tekla krv. Na ulici se začuo zvuk hitne, a kod nas zvonjava na vratima.

Rana je bila ispod samog oka. Policija je preuzela istragu, prijetio mu je odlazak u popravni dom. Navečer je Alfa zamolila Kartaša, koji se inače u odgoj nije puno petljao, da kazni Traka.

Uzeo je remen i iz sobe se začulo strašno zavijanje, tako da smo svi molili da to završi.

Gdje si tada bio, Indijanče?

Nikad nije bilo dovoljno za tri. I kad bismo pretražile stare kovčege, parale, stavile pribadače, obukle bi se samo dvije, a ni to nije bilo baš sjajno. Naša garderoba je bila bijedna i kad smo sve trebale izaći u društvo, maraton pred zrcalom završio bi očajničkim plačem. Ja, kao najmlađa i kako se govori, najdraža, uvijek sam se morala zadovoljiti onime što je ostalo od Alfinih i Luninih proba.

Izgledalo je to otprilike ovako: suknja, prvobitno midi, privremeno bi se prerezala na mini, a zatim bi se ponovno zašila na midi — s debelim šavom okolo naokolo, čipkasta nazovibluza, inače gornji dio inozemne pidžame, razvučena vestica s krutim džepovima i uz sve to razgažene gležnjače na vezanje.

Bila sam nesretna i nisam htjela ići, ali Alfa i Luna su me nagovorile te sam i ja na kraju imala osjećaj da mi to dobro stoji.

»Najvažnija je čarolija osobnosti«, rekla je Alfa i osmjehnula se, pogledavši se u zrcalo.

Indijanac nas je pozvao na večeru, doputovao je zajednički prijatelj iz davnih dana. Otvorila nam je Muza. Skoro je nismo prepoznale. Na glavi perika, haljina do poda, oko vrata zlatni medaljon, a na nogama salonke kao za ples. Izbacila je prema nama ruku i pružala nam je, napetu i nekako izvijenu naopako. Iza nje se gurao Indijanac. Kad me dobro pogledao, glasno se nasmijao i rekao da izgledam kao siromašna rođakinja. Čarolija je nestala.

Za njega valjda nisam bila ni trodimenzionalna. Broju dva pribrojio je treći i u stavak alimentacije uknjižio me kao broj. Otišao je kad su mi bile tri godine. Ni prije toga nisam bila u njegovu vidnom polju. Prvu godinu života okruživala me ljubavlju ispunjena briga bake, koja me uzela k sebi jer je Alfa htjela umrijeti, a kad netko hoće tako nešto, ne želi se brinuti za malu bebu. Došla sam doma, a on je pisao sa svojih brojnih putovanja: »Nadam se da ste svi u redu, a osobito da je u redu moj sedan...«

Viđali smo se četiri puta na godinu: na praškom proljetnom proštenju, za rođendan, na Badnjak i na podjeli svjedodžbi.

Zanima vas zašto me nisu primili u gimnaziju? Bila sam kći kontrarevolucionara.

Ruke su joj se tako tresle da je, kad je primila čašu, led počeo glasno zveckati i koliko god se naginjala, nije ju uspjela prinijeti ustima. Nastala je neugodna tišina i domaćin je tada ustao i otišao narezati sir. Kad se vratio, u čaši nije bilo ni viskija ni leda. Sve je pažljivo dopunio i nastojao doznati razlog njezina posjeta. Alfa je u grču govorila o ljetu koje se bliži, a duge stanke ispunjavala je jedenjem sira, budući da on nije zveckao. Domaćin ga je opet otišao narezati, a iz čaše je sve nestalo, pa i led, kao čudom. Alfa je razglabala o meteorološkoj prognozi, domaćin je rezao sir i odlazio po led, budući da je on, suprotno zakonu otapanja, nestajao jednako brzo kao i stalno dolijevani viski. Kad se napokon osmjelio i stavio Alfi ruku na bedro, a drugom joj pritisnuo grudi, osmjelila se i ona i zamolila ga da joj pomogne upisati najmlađe dijete u školu.

Tada je on počeo pričati o vremenu i ljetu, a kad je počeo i o supruzi, shvatila je da je beznadno. Iskapila je posljednju čašu. Led je automatski istresla u torbicu i otišla kao dama.

Dovezla se kući, platila taksistu, otvorila vrata i ispala na pločnik.

Marija je upitala: »Ima li krmeljave oči?« Pogledala sam Lunu koja je sjedila na krevetu i tupo zurila u neodređenom smjeru. Imala je krmeljave oči.

»Nije li nekako čudna?« preko telefona je dalje istraživala Lunina prijateljica. Bila je čudna.

»Pitaj je boli li je nešto.« Na moje pitanje nešto je nerazumljivo hripnula. Izgledala je pijano.

»Pogledaj joj u torbu!« Ondje se nalazila prazna tuba Algene, tableta protiv bolova. To me uplašilo. Uzela sam tubu i njome mahala Luni pred očima, gurala je i vikala na nju je li to progutala. Nagnula se ulijevo, glava joj se prevalila na leđa i srušila se u krevet.

Hitna je zavijala.

Bio je to signal za babe iz uličnog odbora da izjure van. Dok su iznosili Lunu, gospođa Tumpachová je vikala da je Luna izvršila samoubojstvo zato jer je trudna, gospođa Moučková je izjavila da nije ni čudo, kad mama nikad nije doma, a čim su me opazile, gospođa Rousková mi je izrazila iskrenu sućut, a gospođa Tumpachová me pritisnula na svoje velike grudi.

Nasreću, Alfa se baš vraćala s posla i gomila pred kućom ju je natjerala u trk. Uspjela je sjesti u vozilo hitne pomoći uz Lunu. Primila ju je za ruku.

Još tijekom noći vratila se s njom kući. Naš obiteljski dobročinitelj sredio je da ne mora u Psihijatrijsku bolnicu Bohnice, što je u sličnim pokušajima obavezno. No želudac su joj odmah ispumpali nekoliko puta, kako bi zapamtila da se takve stvari ne rade.

Dva dana odmarala se u svojoj sobi. Nosili smo joj hranu, namještali jastuke, ali nismo smjeli razgovarati s njom. Treći dan je k njoj došla Alfa i rekla: »Pokaži mi!«

A Luna je polako i s odugovlačenjem izvukla svjedodžbu.

»Moramo to izravnati«, rekla je Olina i izvukla posljednji paketić napolitanki od vanilije iz najgornjeg reda u kartonskoj kutiji. Rastapale su se na jeziku poput snježnih pahuljica i tako smo uskoro izravnavale drugi i treći red, a praznu kutiju smo spalile, u nadi da se Indijanac, ako je ne vidi, napolitanki neće ni sjetiti.

Na novouređenom travnjaku, na koji u njegovoj prisutnosti nije smjela zakoračiti ni ptičica, rasprostrle smo deke i sunčale se. Čikove, novu točku s popisa zabrana i zapovijedi, koji nas je, napisan na stroju, dočekivao odmah iza vrata, Alfa i Olga gasile su nogom na terasi. Olina i ja smo pušile na krovu iza dimnjaka i naši su opušci letjeli na sve strane svijeta, jednako kao i naši snovi. Najviše prema kupalištu, gdje je svoje sportsko tijelo rasprostirao Pavel Fulín. Iako smo zapravo bile suparnice, satima smo znale naglas sanjariti o njemu, no kad mi je rekao da ćemo živjeti zajedno, otrčala sam to radosno reći Alfi, kako ne bih povrijedila prijateljicu. Alfa se skamenila. Upravo je potajice pročitala moj prvi roman, koji se zvao »Bila sam sretna« i na deset stranica školske bilježnice govorio o djevojci koja je voljela nekakvog Pavela i on ju je jedne večeri pratio kući s kupališta te nakon umjetničkog reza koji je Alfu tako uplašio, a proizlazio je iz nedostatka iskustva, ona otkrije da je trudna i izvrši samoubojstvo. Kad je istoga dana Olina dojurila Olgi reći istu stvar, iskusne žene pozvale su našeg zavodnika na jezikovu juhu i upozorile ga da nam više ne smućuje pamet.

Uto smo začule zvuk motora, no utihnuo je kod našeg vrta. Alfa i Olga pale su na koljena. Munjevitom brzinom skupljale su čikove. Olina je zgrabila deke, a ja sam pokušavala izravnati ulegnuća na travnjaku. Fulín je preskočio preko plota k Pečenkama, a Trak se pojavio niotkuda i paklenim tempom stao uređivati pješčani puteljak pred kućom.

»Luna! Luna!« povikala je Alfa, a ja sam već, preko parcele Rohlíčekovih, letjela prema brani gdje je Luna imala spoj s Honzom Fahounom, na koji je otišla u Muzinoj haljini. Natrag smo se prikradale obilaznim putem i mogle smo se vlastitim očima uvjeriti u to da auto, koji nas je tako prestrašio, ne pripada Indijancu i da se, dakle, inspekcija ne vrši.

Luna je ispod majice izvukla Muzinu haljinu i obukla je, a ja sam od marame napravila leptira; ušle smo u vrt. Luna je izbacila ruku i pružala je, napetu i nekako izvijenu naopako, iznerviranim ukućanima, a ja sam počela trčati oko prorijeđenog travnjaka i tobože si čupati kosu na glavi. Alfi nekako nije bilo zabavno, a mi smo vikale: »Nisu došli!!«, dok je Olina zaurlala: »Koze jedne!« i svi smo se svalili na deke koje sam ja spremno rastegnula na travnjak, bacali smo opuške u zrak poput konfeta, smijali se i vikali, tako da nismo ni mogli čuti zvuk motora i lupkanje vratima.

Indijanca i Muzu spazili smo tek kad su stajali točno iznad nas. Izgledali su kao smežurane šljive.

Trak je imao maramu oko vrata. Kad ga je Alfa upitala je li prehlađen, pocrvenio je i nešto promrmljao. Luna ga je pregledala svojim rentgenskim očima, uzviknula da ima ljubavni ugriz i, u napadu smijeha se, klatila lijevo–desno. Trak je otišao u kupaonicu i ondje se zaključao. Tako je počelo razdoblje njegova nepričanja. Traje do danas.

Jednom je doveo svog školskog kolegu. Izgledao je kao Donovan i odmah je sjeo, prekrižio noge pod sobom, na njih naslonio gitaru i svirao engleske pjesme, a Luna se u njega odmah zaljubila. Donovan je uopće nije primjećivao. Zato se morala odmah prezaljubiti u Karela Wágnera, koji je bio pravi muzičar i stalno je govorio: »To je skroz naj–super!«, a kad je bilo suprotno tome: »To je lađa!« i »Pazite, padam na nos!«

Svako jutro Luna i ja bismo se uzorno uputile u školu. Ona ponovno u drugi razred gimnazije, a ja u prvi dvogodišnje ekonomske, što je Alfa uspjela srediti nakon mnogo naganjanja i ponižavanja.

Uzele bismo torbe i užine, pozdravile Alfu i odlazile u podrum, gdje je bila odbačena sofa na kojoj smo, točno prema rasporedu, provodile nekoliko sati u slatkome snu.

Luna je bila preumorna od noćnog života u klubovima i diskotekama, kamo je svakodnevno odlazila, iako joj je to Alfa pokušavala na sve načine zabraniti. Počela je s bukvicama, oduzela joj je džeparac, slijedila je i prišila joj par pljusaka na licu mjesta... ništa nije pomoglo.

Zaključala joj je odjeću, Luna je odvila bravu. Zaključala ju je u njezinoj sobi, Luna je već imala spreman otpirač. Alfa je odustala. Pustila je Lunu da radi što hoće, ali imala je samo jedan uvjet, da mora ići u školu!

Mrzila sam sve predmete koje smo imali u školi. Najviše računovodstvo. Nikako se nisam mogla prisiliti da ga pohađam. Nisam u sebi pronašla volje da sjajnim rezultatom pokažem kako mi je nanesena nepravda.

Popodne smo se vraćale odmorne i zadovoljne. Luna bi zasjela uz svoj kovčežić za šminkanje, a ja uz jelo. U tih pola godine narasli su mi trbuh i stražnjica, a kad sam u zrcalu pogledala svoje bucmaste obraščiće, pomislila sam da je to lađa i pala sam na nos.

Morala sam naučiti govoriti. Izgovarala sam riječ za riječju i nastojala da svaki glas ima svoj prostor, a svaki slog melodiju. Sastajali smo se svaki dan, govorili pjesme i monologe, a čak smo i razgovarali. Prvi put u životu me zamijetio i ja sam otkrila kako je lijepo imati oca i jako sam čeznula za tim da me voli. Pod njegovim vodstvom upoznavala sam glumački rad i potpuno sam podlegla njegovim čarima.

Morala sam smršaviti i tako sam prestala jesti i za mjesec dana bila dvanaest kila lakša. Ivana Orleanska mora dobro izgledati!

Toga dana bila sam uzbuđena, ali spremna za borbu. Rano ujutro su nas okupili pred komisijom i prvo što smo trebali reći bili su ime i godine. Kad sam rekla kako se zovem, predsjednik me ispitivački pogledao. A kad sam dodala da sam navršila petnaestu, začuđeno me pogledao i upitao jesam li svjesna da ću upravo pristupiti prijemnom za visoku školu.

Navodno na glumu primaju izvanredno talentirane i bez mature...!

Samo je odmahnuo glavom i bilo je gotovo. Morala sam otići. Još je povikao za mnom da je ipak bolje imati maturu.

Trčala sam k Indijancu. Zvonila sam. Kucala. Nije bio kod kuće. Čekala sam dugo i uzaludno. Rasplakala sam se. Kad je nazvao za tjedan dana i čuo kako sam prošla, rekao je da je život takav i... nadam se da te to neće odvratiti od učenja, ne želim imati glupo dijete... i tako je i to bilo gotovo.

Otišla sam se nažderati tako da sam skoro pukla.

Alfa je otvorila ormar i stresla se od jeze. Između kaputa i haljina virila je ruka. Kad je razmaknula vješalice i spazila Lunino ispruženo tijelo, noge su joj se odsjekle i nije mogla doći do daha.

Pojurila je otvoriti vrata balkona, a ondje, na kamenom podu, ležalo je moje nepomično tijelo i Alfa se onesvijestila.

Uto je već Luna u kupaonici močila ručnik, ja sam Alfu pljeskala po obrazima, obje smo obećavale da to više nikad nećemo napraviti i molile da nam oprosti.

Toga smo se dana oslonile na njezin plan rada, koji je pokazivao da je neprekidno zauzeta od sedam ujutro do sedam navečer i mi se dakle nismo morale zamarati izvođenjem jutarnje predstave odlaska u školu.

Luna je čitala, a ja sam se izležavala, kad se začulo štropotanje u bravi. Alfa nasreću nikad ne bi našla pravi ključ i mi smo se uspjele skriti, vjerujući do posljednjeg trenutka da nas neće pronaći. Kad je došla k sebi, nazvala je Luninu školu i doznala da se raspravlja o njezinu isljučenju iz škole, jer je falsificirala pečat liječnika. S obzirom na to da roditelji nisu došli na dogovoreni sastanak, stvar smatraju zaključenom. Alfa je spustila slušalicu. Ne pogledavši nas, rekla je da je umorna i da za nas više nikad ništa neće učiniti.

»Izmolila sam na Ministarstvu prosvjete da prijeđeš u gimnaziju, dva mjeseca sam tamo odlazila plakati, radi što hoćeš«, okrenula mi je leđa, uzela torbu s papirima koje je zaboravila i spustila se niz stepenice. Posramljeno sam viknula: »Hvala«, ali već je zalupila ulaznim vratima.

Očistile smo cijeli stan i sjele učiti. Luna je naglas vježbala francuski, a ja sam sjedila nad računovodstvom.

Navečer sam spremala stvari za školu za drugi dan. Izvukla sam ispričnicu, prebacivala je iz ruke u ruku i nesretno otpuhivala Luni iza leđa. Shvatila je moju muku, iz tajnog skrovišta izvukla svoj pečat i posljednji put mi ga udarila na ispričnicu. A budući da sam se još uvijek iza nje nervozno prebacivala s noge na nogu, uzela je kemijsku i širokom gestom dodala potpis doktora.

Trak je maturirao i Alfa je s njim otišla to proslaviti. Vratila se kasno, a kad je vidjela da kod mene još uvijek gori svjetlo, sjela je na moj krevet. Smješkala se, naginjala tamo–amo i pomalo otežalim jezikom mi govorila da se ponekad u životu dogode neobični događaji, da joj to ne smijemo uzeti za zlo, da je vrlo sretna i da joj to ne smijemo uzeti za zlo, da se ponekad u životu dogode neobični događaji i da je vrlo sretna i malo je štucnula i nasmijala se, a kad sam je upitala što se zapravo dogodilo, rekla je da joj to ne smijemo uzeti za zlo, da se ponekad u životu dogode neobični događaji i u toj se sreći potpuno spetljala.

Kad sam ujutro otišla u kupaonicu, iza pritvorenih vrata njezine sobe čuo se razgovor i smijeh, no kad je pod mojim nogama zaškripao parket, nastala je tišina.

Prepoznala sam taj muški glas i prvo se u meni sve uzbunilo.

Zlovolju je zamijenilo iznenađenje, a njega opet slika noćašnje Alfe i u povratku iz kupaonice rekla sam: »Ipak sam vas čula«, zavukla sam se u sobu i razmišljala o neobičnim događajima koji se ponekad u životu dogode. Za doručkom smo se okupile isključivo u ženskom sastavu. Luna i ja bile smo već sve raspravile, odvagnule sve za i protiv nove situacije i tako smo u miru i tišini doručkovale i pustile Alfu da, usprkos svome glasovitom apetitu, prčka po jajima. Stalno je kašljucala, ali nije uspjela progovoriti. Luna ju je ozbiljno pogledala i rekla: »Samo neka ne govori stalno strane riječi.«

Prevela Sanja Milićević Armada