Imaju li arhitekti pojma što crtaju?

Imaju li arhitekti pojma što crtaju?

Izabrani tekstovi prate potrebu za promjenom sustava arhitektonskog obrazovanja. Odsutnost paradigme, porast količine informacija te ubrzanje i skraćenje vremena tvorbe ali i »konzumacije« arhitektonskih djela nužno pomiču žarište strukovnih interesa. U okolnostima kad je svaka zgrada, tj. svako arhitektonsko djelo tek još jedna u nizu mogućih atrakcija lanca potrošačkog društva, arhitektura prestaje biti zatvoren sustav trajnih vrijednosti i postaje jedno od sredstava propitivanja cjelokupnog životnog okoliša. Posljedično, strukovna izobrazba mora ponuditi nove obrasce obrazovnog procesa teži li »izgraditi« graditelje sposobne suočiti se s promjenjenim uvjetima. (T. P.)

Fakulteti za obrazovanje arhitekata svoje postojanje duguju pretpostavci da je zacijelo izvedivo razviti mogući talent koji u polazištu postoji. Nedovoljno talentirani studenti svladat će, pak, barem osnove te profesije pa će poslije postojati manja vjerojatnost da izazovu nezgode. Unatoč svojim visokim ciljevima, arhitektonsko je obrazovanje upregnuto u održavanje arhitektonskih rezultata koje posvuda oko sebe vidimo: gotovo sve što danas gradimo lebdi ili malčice iznad ili malčice ispod razine nevažnosti, razvidno neumoljive i samooptužujuće ružnoće. Nacrti se izvode prema receptima ili predlošcima naučenima napamet i neprestance se (katkada čak i sve bolje) prilagođavaju prevladavajućim potrebama, kao što odjevna industrija proizvodi predmete koji više–manje zadovoljavaju zahtjeve potrošača. Izvede li se to kako valja, rado zaključujemo da je riječ o pravom dostignuću.

Zahtjev da se na osnovi takvog defetističkog stajališta arhitektura uzdigne na razinu umjetnosti, nipošto nije utemeljen; on je, štoviše, besmislen. Umjetnost i umjetnik sučeljavaju stare izvjesnosti s novim idejama, oni ne potvrđuju iznova status quo i ne nastoje poboljšati ono što već postoji a tomu su arhitekti i odveć skloni. Arhitekti se vrlo rijetko uspijevaju othrvati ustanovljenim zadanostima, čime onda stječu slobodu pronaći nove prostorne odgovore na probleme — i nove i stare. Za malobrojne slučajeve kada se to ipak dogodi moglo bi se možda kazati da pripadaju svijetu umjetnosti, barem da naznačimo gdje stvari počinju postajati zanimljive. Čini se očitim da se arhitektonski fakulteti, a to zasigurno vrijedi za ustanove koje su među njima na vrhu ljestvice, ne mogu zadovoljiti pukim obučavanjem sljedbenika trendova, jer upravo bismo tu razumno mogli očekivati da ćemo se susresti s prijeko potrebnim uvjetima za njegovanje novih ideja i stvaranja novih poticaja.

Nas u prvom redu zanimaju novi primjeri arhitekture koja nudi pobude za stvaranje boljih prostornih organizacija nego prije, koja će proširiti obzor ljudskog iskustva, funkcionirati bolje, posjedovati veću snagu izražajnosti, koja će osvježavati, a možda, tko zna, biti i lijepa. Arhitektura se ponad svega mora baviti prostorom, to jest prostornim temama koje mogu ponuditi načine na koje ćemo se latiti problema koji zahtijevaju izričito prostorna rješenja. Nove prostorne teme koje se u konačnici (ali ne i od početka) mogu očitovati kroz nove forme mogu se razviti jedino iz arhitektonskih misaonih procesa uspijemo li pronaći »mehanizme« koji skreću s utabanih staza idejnog inventara konvencionalne arhitekture. Novi mehanizmi uvijek su i neprestano potrebni jer se okolnosti očekivanja pa tako i gospodarski čimbenici mijenjaju, jer novi izazovi zahtijevaju nove pristupe općenito i zato što se žarište pozornosti neprestano pomiče i u prvi plan izvodi druge strane života. I doista, pokazuje se da možemo crpsti iz nezamislivog obilja novih mogućnosti premda se one često sastoje uglavnom od novih i različitih rasporeda, kombinacija, doza, rekonfiguracija onoga što već poznajemo. Uzmimo prometno raskrižje namjerno sam uzeo primjer koji ne pripada svijetu arhitekture. Radi reguliranja protoka vozila prvo se postavljaju semafori, zatim se, s porastom prometa, gradi kružni tok koji će olakšati situaciju, dok i on ne postane zasićen pa nužnom postaje petlja. Na koncu se i to rješenje pokaže neprimjerenim pa će u situacijama u kojima je premalo prostora odgovor biti nadvožnjaci. Sve u svemu, najteže je prevladati postojeće predrasude, pa tako i vlastite, te rastvoriti i dekonstruirati stare prokušane i pouzdane mehanizme. Poteškoće pogoršava činjenica što nije nipošto sigurno da će novi mehanizmi poboljšati svoje preteče. I prečesto se nešto što savršeno funkcionira sasvim neopravdano odbacuje, u ime napretka, u korist manje zadovoljavajućih alternativa, ali ipak moramo ukleto nastaviti tragati, svim rizicima unatoč. Novi mehanizam nije prvenstveno zaokupljen formom, nego poimanjem drukčijeg ustrojstva, drukčijeg načina funkcioniranja, drukčijeg programa, paradigme. Forma dolazi poslije, i to kao očita posljedica cilja kojemu se teži. Arhitekt bi stoga trebao u manjoj mjeri biti zaokupljen formalnim rješenjima per se, a u većoj time što formom možemo, a što ne možemo postići. Forma treba dakle biti prije sredstvo nego cilj. Sve mi se čini da je većina arhitekata svoje oblike osmislila prije nego što je imala ikakvoga pojma o tomu što će s njima učiniti! Majstorstvo u smišljanju oblikovnih rješenja danas je sasvim uobičajeno, ali je li uvijek jasno komu ona služe? Uočimo li zapanjujuću brzinu kojom na crtaćoj dasci jedna stvar slijedi drugu, skloni smo zaključiti da bi isto tako bilo moguće izmisliti krokodile među stablima ili žirafe u vodi, ako to bolje odgovara trenutku. Može se doduše raditi o oblicima koji su sami po sebi privlačni, ali mehanizmi koji su tu na djelu i prečesto ne odgovaraju dotičnim zahtjevima. Nema smisla laćati se stvaranja nekog nacrta ako nemate već zamišljenu temu kao cilj koji želite postići. Osim službenih zahtjeva, koji su zatvoreni pa ne mogu pružiti više od svoje početne mase, svaki arhitekt mora neprestano imati na umu vlastiti temeljni program koji sadrži vlastite mu individualne naglaske, odakle onda može crpiti svoju unutarnju motiviranost i nadahnuće da svaki put krene iznova, u očekivanju da napravi korak naprijed. Program što ga arhitekt ima mora nadahnjivati i poticati razvoj teme, koja onda može usmjeriti projekt.

Upravo tema mora program osloboditi od zadanosti arhitekture koja će biti cilj samoj sebi, i to naglašavanjem društvenih, političkih i filozofskih vidova, barem u onoj mjeri u kojoj ih je moguće prevesti u prostorna pitanja kojima se bavimo pomoću arhitekture. Zar nije svaki važan korak u arhitekturi bio potaknut promjenama u načinu na koji ljudi, izravno ili neizravno, razmišljaju o društvu, a time i čimbenicima koji, strogo uzevši, ne pripadaju arhitekturi? Što je tema složenija, to projekt može postati složeniji i bogatiji. Obrnuto, odveć jednostavna tema neće moći proizvesti išta doli površan rezultat i upravo to pomanjkanje tematske uslojenosti valja kriviti za plitkost od koje danas toliki projekti boluju. Teška je zabluda da zaokupljenost formom per se arhitekturi ikako može poslužiti kao ishodište. Za razliku od umjetnosti, u arhitekturi ciljeve koje si postavimo moramo uvijek formulirati na početku. Što jasnije neprestano ponavljanje problema, kao zaseban stupanj u procesu nastajanja nacrta, prije bilo kakvog pokušaja da se on riješi, često je tek polovica posla. Prvo treba postaviti dijagnozu i tek tada može započeti »terapija«. Sasvim mi je jasno da je to izrečeno prekategorički te da faza crtanja, kao takva može, iznijeti ideje za rješenja. No, i prečesto vidimo kako olovka upravlja idejom u nastajanju, umjesto da ideja zapovijeda olovci. Možemo zamisliti kako slikar svoja rješenja nalazi u procesu slikanja, ali kao što skladatelj mora u glavi prvo nešto čuti da bi to onda počeo zapisivati, tako i arhitekt mora nešto u glavi modelirati prije nego se lati crtanja. Poput skladateljeve partiture, tako je i arhitektov crtež na kraju krajeva tek simbolična predodžba mentalne slike i to prilično rudimentarna. Metoda rada na izradi nacrta u mnogočemu nalikuje kuhanju. Čak i kada kuhar radi bez recepta on ima prilično jasnu predodžbu o svojim ciljevima — prije nego što uopće počne, on mora prikupiti potrebne sastojke. Ako u njegovu kuhinjskom kredencu nedostaju određeni začini, posljedica će biti drukčije jelo od onoga koje je imao na umu. Isto tako arhitekt, imajući na pameti nužne uvjete za ostvarenje rezultata, može, da tako kažemo, sastaviti popis sastojaka s kojim se namjerava prihvatiti posla. Kuhanje se sastoji od prilično složenoga sklopa radnji, koje se izvode redoslijedom naoko lišenim logike, barem takve logike koja bi mogla odgovarati logici konačnog proizvoda. Neke sastojke, primjerice, prvo treba namočiti ili osušiti, rashladiti, zagrijati, zgusnuti ili prorijediti, dugo držati na laganoj vatri ili pak na kraće vrijeme snažno miješati na plameniku, a sve te radnje izvode se redoslijedom koji nimalo ne nalikuje redoslijedu kojim se konačni proizvod na koncu iznosi na stol. Isto se tako i stupanj izrade nacrta odjelotvoruje na prividno kaotičan način i ne smijemo svim fazama koje se pritom javljaju pokušati nametnuti umjetan redoslijed, jer to tako ne ide. Ono što možemo jest imati na umu, tijekom cjelokupnog procesa izrade nacrta, konačni proizvod kakav zamišljamo u njegovoj zaokruženosti. Tako jamčimo da se isprva izlomljena slika polako, ali sigurno, nađe u izoštrenom i neokrnjenom žarištu. Upravo biste zato, idealno govoreći, trebali istodobno voditi računa o svim oblicima nekog nacrta, i to naravno ne samo o tome kako će sve izgledati, nego posebice o tome kako to treba učiniti i kako upotrebljavati. Apsolutna istodobnost u radu na svim oblicima nekog nacrta doduše jest nemoguća, ali moguće je barem pozornost rasporediti ravnomjerno. Svoje žarište zanimanja potrebno je alternirati s pomnjom pa da, tako reći, uspijemo jedan po jedan zavrnuti sve navoje malčice, ne previše odjedanput dok se u radu kao cjelini ne postigne ispravna opća ravnoteža. Najveća opasnost koja nam neprestano prijeti leži u tome da, često onako usredotočeni na nekakav sitan problem čije nam rješenje izmiče, potrošimo i previše vremena na taj jedan problem, više iz nužde koju osjećamo psihološki nego zbog toga što sam nacrt to zahtijeva. Paradoksalno je, pak, što kakvo odlično rješenje, kada se konačno pojavi, često pogubno djeluje na nacrt kao cjelinu. Na kraju krajeva, što je to djelomično rješenje uvjerljivije, to snažnijim postaje izazov da ostatak nacrta prilagodimo njemu, što neizbježno rezultira jednostranim razvojem.

Bio jednom jedan slikar koji je utrošio neobično mnogo vremena na portret koji nije nikako uspijevao izvesti kako je zamislio. Svi su se složili da je jedan element, nos, izrazito uspio, za razliku od ostatka lica. Taj je nos zadovoljavao sve moguće zahtjeve, bio je doista jedina dovršena sastavnica. Nikakvo stoga čudo što je slikar, upavši u zamku koju si je sam postavio, neprestano preinačavao usta, uši i oči, stalno ih brisao s platna pa iznova sve počinjao, u nadi da će naslikati takva usta, uši i oči koje će se slagati s već savršenim nosom. A onda naiđe drugi umjetnik i vidi što ovoga muči. Ponudi mu pomoć i zamoli slikarski nož. Jednim jedinim surovim potezom riješio je problem na užas našeg slikara. Isjekao je jedinu uspješnu crtu lica. Kada tog lijepog nosa više nije bilo, nestala je i jedina prepreka slikarevoj sposobnosti da stvari sagleda u ispravnim razmjerima. Na tragu tog razornog postupka pojavila se mogućnost svježeg početka.

Kao što je slijed radnji prilikom izrade nacrta usporediv s onim kod kuhanja, tako se složenost procesa arhitektove izrade nacrta i misaonog predloška koji joj je u temelju može u neku ruku usporediti sa situacijom koja postoji kod šaha. Šahist se također mora nositi sa širokim rasponom mogućnosti, izbora i čimbenika koji utječu jedan na drugi — šahist koji se previše zaokupi mogućnostima što ih nudi samo pojedina figura bit će kažnjen katastrofama koje će se neizbježno dogoditi drugdje na ploči. Nadalje, kao što šahist (poput kuhara sa svojim djelotvornim, ali naoko nasumičnim redoslijedom radnji) vodi računa o svim mogućnostima igre, tako i arhitekt mora razviti način razmišljanja koji će mu omogućiti da nadgleda opseg svoje pozornosti, pa da što potpunije i što istodobnije upije sva međupovezana područja interesa. Tek se tada može ostvariti nacrt u kojemu će svi aspekti biti pravilno i u potpunosti integrirani u cjelinu. I šahist i kuhar uspijevaju razviti nove strategije pomoću kojih će se nositi s uvijek novim prilikama. Tako i arhitekt mora biti u stanju prihvatiti se procesa izrade svog nacrta u skladu sa sličnim strategijama pa da se forma ne razvija bez obraćanja pozornosti na gradnju i građu, da se organizacija pojedinoga kata ne razvija bez obraćanja pozornosti na prateće dijelove, a građevina kao cjelina bez obraćanja pozornosti na njezinu okolinu.

Arhitekt se, kao što sam već napomenuo, suočava s jednom osobitom poteškoćom: on ne može predočiti svoje ideje u stvarnosti, nego ih mora predočavati s pomoću simbola, kao što skladatelj ima na raspolaganju samo svoju partituru da predoči ono što čuje. Ali dok skladatelj ipak više–manje može razmotriti što je stvorio tako što će provjeriti kako njegova skladba zvuči na glasoviru, dotle je arhitekt potpuno ovisan o neuhvatljivome svijetu crteža koji nikada ne mogu u cijelosti predočiti prostor koji on zamišlja, već mogu predočiti samo njegove odjelite oblike. No, i tada je crteže teško iščitavati. Upravo se zato prosječni arhitekt obično prvo pobrine za to da mu tlocrt kata ispadne tehnički ispravan, a onda će možda osmisliti kakav zanimljiv prateći dio, nakon čega mora konačno zdanje popuniti pročeljima koja preostaju unutar okvira mogućnosti tlocrta katova i nacrta vanjskih dijelova. Takvo nezadovoljavajuće stanje stvari održava i pogoršava činjenica što crtež, bez obzira na značenja koja pokušava prenijeti, donosi neovisan estetski prizor koji prijeti zasjeniti arhitektove izvorne namjere i koji čak sam tvorac može interpretirati drukčije nego što je isprva zamislio. Stvar dodatno usložava činjenica što se, zbog samog preobilja takvog tipa slike i našeg neprestanog uspoređivanja s pretečama, pojavio svojevrstan metajezik prepun izraza kao što su lucidni pojmovi, dobro smještena stubišta, zanimljivi prostorni efekti ukratko, zatvoren žargon ekstenzivnih kvalifikacija koje se ne odnose toliko na samu građevinu koliko na njezinu apstraktnu grafičku predodžbu na papiru, to jest na neko očekivanje. Ma kako apsurdno to moglo zvučati, moramo se najozbiljnije upitati koliko arhitekata doista uspijeva iščitati vlastite crteže, to jest protumačiti ih s obzirom na prostornost građevine koju bi trebali predočavati, te s obzirom na društvenu i utilitarističku svrhu. Većina arhitekata svoje crteže iščitava kao samosvojne grafičke prikaze, čime ih i nenamjerno izjednačuje s djelatnošću likovnog umjetnika.

Možemo tako reći da je arhitekt zarobljenik vlastitih crteža, koji ga namamljuju i zavode samom svojom likovnošću te koji ne nadilaze ograničenja crtaće daske. Taj proces incestuozne intelektualizacije osnažuje navika da se svijet oko nas svodi na prelistavanje najnovijih brojeva časopisâ za arhitekturu. Prosječni arhitekt otkriva kako se vrti u krugovima — u bavljenju svojim pozivom on se može osloniti samo na krajnje ograničeni rječnik i uski svjetonazor. Čini se da je većini današnjih arhitekata najuzvišeniji cilj stvoriti nešto što će se maksimalno približiti masovno proklamiranom »glamuroznom realizmu« koji društvo očito zahtijeva i koji po časopisima sjajnih stranica diktira ukus. Potreba za poistovjećivanjem s tom vrstom uspješnošti očito je tako jaka da niti ne pomišljaju kako su se pretvorili u obične pomodare. S njihove strane ne dolaze nikakvi novi poticaji, suprotno onome što biste očekivali s obzirom na njihove težnje. Poteškoća s talentiranim mladim arhitektima današnjice leži u tome što oni sami nisu više u stanju odrediti što žele, kakav je njihov potencijal i tko su. Informatička eksplozija koja se očituje prvenstveno kroz blistave, proizvoljne i stoga otuđujuće slike, zamagljuje im vid i pretvara ih u ovisnike o slici i formi; mogli bismo reći da čini od njih svojevrsne neoeklektike. Oni znaju da moraju oblikovati svojevrsnu vanjštinu kako bi stekli pripadnost i privukli publicitet. Zaodijevajući se u svoje blještavo carevo novo ruho, ubrzo privuku pozornost. Mladi arhitekt današnjice ne može naći mira i spokoja da promisli o svojoj stvarnoj zadaći, o tome kako bi upravo njegov talent mogao pridonijeti arhitekturi, društvu, svijetu. A tko će drugi umjesto njega prosuditi što podrazumijeva njegova zadaća te što jest kvalitetno, a što nije? Prepustimo li to medijskoj areni, ništa neće spriječiti uništavanje kvalitete. Zbog medijske manipulacije mladi arhitekt upada u more lažnih alternativa konceptualne mušičavosti koje nitko nikad nije tražio. To ga nagoni na onaj glamurozni realizam što ga smjesta konzumira društvo koje više ne zna, a kamoli može izraziti što zapravo hoće. Svi smo odveć samodopadni pa zatvaramo oči pred onim što se izvan naših bogatih i tehnološki sofisticiranih zemalja događa u drugom mnogo većem dijelu svijeta. Tamo se beskonačno mnoštvo rješenja iznalazi i odjelotvoruje s nenadmašenom ekonomičnošću u načinu. Informatički krug, koji je pokretačka sila što stoji iza brzog smjenjivanja arhitektonskih trendova, ne vodi ama baš nikakvog računa o bestidnom kulturnom kolonijalizmu za koji je kriv. Ne radi se o tome da u našem ekskluzivnom dijelu svijeta nedostaje profesionalne umješnosti i tehnološke vještine. Bez obzira pak na upitna mjerila arhitektonskog obrazovanja, uvijek će biti sablažnjivih ideja i luđaka koji će ih ostvarivati. Pitanje glasi: ima li sve to nekog smisla? Postoji li ikakav smisao u golemoj proizvodnji osobnih maštarija koju nazivamo arhitekturom ili je to tek arhitektura radi arhitekture, sebična vrsta arhitekture koja nas se treba samo dojmiti, kao da se radi o običnoj igri? Jedan od temeljnih problema u današnjem arhitektonskom obrazovanju glasi: kako uvjeriti studente da zauzmu angažiranije stajalište prema preobilju forma koje proizvode? Kako motivirati današnje projektante i čemu njihova angažiranost treba težiti? Je li moguć pravi odabir u situaciji gdje je moguće sve? Je li moguće pronaći vlastiti put sred labirinta mogućnosti, u suočenju s razumljivom opčinjenošću svim novotarijama koje zasipaju čovječanstvo? Zvuči paradoksalno, ali to ne možemo očekivati od fakulteta. Koga je danas briga što propisuju fakulteti izuzmemo li ono što je potrebno učiniti kako bi se stekla ljubljena diploma. Osim toga, koji to dobar profesor može prikriti sumnje koje zaokupljaju duh i njega samog i kako da ostale uvjeri u vrijednost onih malobrojnih izvjesnosti kojih se i dalje drži? Naše vrijeme, kojemu je svojstvena nepostojanost, brza promjena, pritisak i stres, traži neprestanu reviziju naših zadaća, prisiljava nas da tragamo za uvijek novim formulacijama te zadaće u okvirima prostornih mehanizama i paradigmi. Sred vrtoglavog smjenjivanja trendova današnji se arhitekt doista mora vrlo brzo prilagoditi novim izazovima, a da pritom ne zaluta. Predodžba o studiju koji bi prenosio suvisao i uravnotežen korpus znanja nije samo naivna, nego ona, osim toga, neiskorištenima ostavlja najizrazitije mogućnosti našeg vremena jer nije li osobito u sadašnjem dobu, svijetu bez duhovnih normi, napredovanje poistovjećeno s traganjem za novim mjerilima koja će odgovarati stvarnosti današnjice?

Danas je, više nego ikad prije, nužno da se ustanove koje školuju u arhitekturi usmjere prema promišljanju arhitekture, to jest da istraže osebujnosti na kojima počivaju različiti pokreti, kao i stupanj u kojemu upotrebljena izražajna sredstva doista i proizvode očekivani učinak. Potrebno je suočiti studente i mlade arhitekte s djelima mnogih vodećih arhitekata, i to ne samo s njihovim formalnim jezikom, nego posebice s njihovim načelima i uvjerenjima. Također, potrebno je dati priliku mladim arhitektima da im predstave vlastite radove kako bi se oni onda mogli razmotriti u svjetlu različitih pristupa s kojima su došli u dodir, jer zacijelo je moguće razviti kritičke sposobnosti razlikovanja. To će mladom arhitektu omogućiti da oblikuje vlastita mišljenja, da odabere ono što sa svim tim vizualnim krinkama smatra vrijednim. Svrha obrazovanja mora u konačnici biti poticanje rasta studentova osjećaja za kvalitetno u arhitekturi pa da on osvijesti tko je, gdje je, što ima reći i koja su formalna sredstva u njegovom konkretnom slučaju najprimjerenija. Projektirati znači razmišljati, razmišljati dok crtate, to jest ne samo zamišljati ono što crtate, nego i crtati ono što već imate u glavi. Sam crtaći dio i nije toliki problem jer ga je, utoliko što podrazumijeva tek nešto više od reproduciranja ustanovljenog vizualnog žargona, moguće naučiti kao grafičku disciplinu. Ali to nije dovoljno. Morate gledati dalje, morate biti u stanju napustiti intelektualna ograničenja arhitektonskog poziva. Morate se, ukratko, naviknuti na to da svoje nadahnuće i ideje tražite u kontekstu širem od onog što ga nudi hermetički sustav cirkularnih arhitektonskih argumenata. Ideju u formi i prostoru nikada nije moguće izvesti isključivo iz arhitekture. A tu je onda i ključno pitanje — proizvodi li doista ideja značenje? Koliko arhitekturom možete, a koliko ne možete izreći i što otuda slijedi? Iz svega navedenog moguće je izvući samo jedan zaključak: što god arhitekti radili, to ljudima mora biti korisno, a oblikovanje prostora mora pridonositi proširenju ljudskog iskustva. U Berlage institutu zanima nas i to. Ako i jest istina da se dobri arhitekti rađaju, a ne stvaraju, te da istinsko oblikovanje prostora nije moguće naučiti, ipak moramo nastojati odnjegovati poticajno ozračje u kojemu se može barem ostvariti razvoj. A to vrijedi za svakoga, ma koliko njegove osobne mogućnosti bile velike ili male. Čak i Stradivarijevu violinu osobito Stradivarijevu ugoditi treba krajnje pažljivo.

Preveo Igor Grbić