Humana fauna Michela de Montaignea

Humana fauna Michela de Montaignea

Želeći svoje suvremenike retorički prikloniti eksperimentu koji si je zadao poduzeti prije svega na samome sebi, pa ih natjerati da se promotre na pozornici svijeta šireg od njihova uzana dvorišta, Montaigne je redovito posezao za mrežom referenci na antičku kulturu, između ostalog i zato što je znao kako mu se vrijeme rado diči civilizacijskom razinom dostojnom uglednih prethodnika, pa i kad zaboravlja u čemu se od nje bitno udaljuje. Nasuprot tome, postmoderni autori, poput Barthesa, Butora i Todorova, kako bi uvjerili nas, pozivaju se na Montaignea, oglašujući u kojoj mu mjeri Ogledi poput Apologije proriču fragmentarne izričajne forme, filozofske teme i interese našega vremena. Ako nas se, dakle, Montaigne doima vjesnikom epistemološkog relativizma i, posebice upravo u izvatku Apologije posvećenom životinjama, razvlašćenja humanocentrizma, možda i sami počinjamo historicentrističku pogrešku koju je francuski esejist objavio vlastitom dobu i podneblju. Tko zna, možda nas podsjeća, kao antički autori koje citira, na preuzetnost našeg zaborava, varljivo uvjerenje kako smo se tek danas konačno dosjetili da nismo mjera sviju stvari?

U nizu opsjenarskih povlastica koje čovjek zapadnoeuropske renesanse s nepravom prisvaja, a Montaigne neumoljivo ljušti s njegove civilizacijske obrazine, jest i pretpostavka o jasnoj razdjelnici ljudskog i životinjskog svijeta, o tome, naime, da je čovjek ne toliko središte ovozemaljskih poslova koliko najviša točka pouzdana nadzora. U obzorju Montaigneove Apologije, čovjek i životinja zamijenit će atribute: no neće tu biti riječ o projekciji nepoćudnih nagona ljudske naravi u narav raznolike zvjeradi, uz pomoć koje bi se onda naknadnim obrtajem ustanovilo da ljudi nisu ništa bolji, preciznije, da su ljudi poput zvijeri, tog utega aspiracijskih potencijala humanizma u neoplatonističkoj koncepciji. Montaigneu je prije na umu potanko propitati samu nuždu antropomorfne projekcije, samu potrebu da se sve što nam je tuđe podvede pod isto, a ako se tome opire, neumoljivo pada na donje vrijednosne prečke. U njegovom naizgled nasumičnom, nehajnom nizu svijetlih životinjskih primjera razvidi se, ne skolastička, ali ipak pomno usklađena argumentacija, a njezino početno, krunsko mjesto zauzima sam obrtaj spoznajne hijerarhije. On čovjeka lišava njegova najprečeg uporišta, razuma, jamca dakle da je jedino njemu dana analitička opservacija svijeta, između ostalog i životinjskog, nipošto obrnuto ili nedajbože uzajamno, kao recimo u glasovitom upitu o tome tko se s kim više zabavlja, naš autor s mačkom ili ona s njime. Ako je pak ishod te dvojbe nesiguran, prvi korak argumentacije vodi uvidu o tome da su nam životinje nepronične, baš koliko i mi njima: no taj jaz za Montaignea nije prirođen, ne izvire spontano iz nesklada navodno nesumjerljivih redova bića, nego je povijestan, proizvod je taloga koji čovjeka udaljuju od zlatnoga Saturnova doba, kada je sa životinjom živio u sretnom sustanarstvu. A povijest je plod ljudskog užitka u igri na klackalici moći, pa tako, vjerujući da mu je dano prezirati i podvrgavati Druge, bili to udaljeni narodi, žene, robovi ili životinje, čovjek je sklon smetnuti s uma da se i sam voljan ropski predati ne samo hirovima tiranina nego i vlastitih animalnih ljubimaca.

Kada dakle Montaigne smjera očuditi pretpostavku o životinjskoj podređenosti, otpućuje se dvama usporednim putovima. Jedan ukazuje da im je priroda podarila sve što i čovjeku — ne samo rasuđivanje nego i dar onih oblika komunikacije koje čovjek progresivno potiskuje i od kojih se otuđuje, ponajprije cijelu semiotiku tijela i njegovih osjetila. Nužda da se ona prekrije odjećom, nadogradi jezikom, preinači učenjem i inim ispomoćima možda je tako znak upravo ljudske, ne životinjske manjkavosti, baš kao i potreba za kultivacijom hrane i isključivo ljudska navika da se uvjetima svoje egzistencije opire žalopojkama i tjeskobom, redom pripravaka koje si je čovjek sam priskrbio neutoljivom potrebom za natprirodnim viškovima, umjesto da uči od uzornih stoika, svoje životinjske subraće. I upravo se ovdje začinje druga usporedna linija Montaigneova moralističkog bestijarija: ona će neporecivo dokazati da i životinje imaju — kulturu.

Nakon što je ustvrdio da životinje raspolažu istim prirođenim potencijalom koji baštine i navodno u svemu premoćne ljudske jedinke, Montaigne će se dati u dokazivanje kako ga životinje, međutim, daleko bolje rabe: ne samo što se u njih nijedno svojstvo ne izopačuje osamostaljenjem od svoje svrhe, kao što se neizbježno nasilje gladi u čovjeka izopačuje do hira zloće, a potreba za odjećom, nastambama i znanjem pretvara u oruđe naslade i besmislene samohvale; životinje se još i znadu liječiti, vješte su dijalektičkom rasuđivanju, usvajaju osjećaj dužnosti, ponosa, velikodušnosti i požrtvovnosti za druge, pokazuju smisao za pravdu i vojnu strategiju, pjevaju, plešu, pa čak i — glume, uz zamjetnu disciplinu uvježbavanja i učenja, da i ne govorimo o pčelinjaku kao uzoru socijalne organizacije.

Ako su, dakle, životinje sposobne izgraditi vlastite kulturne obrasce komunikacije, formacije društvenih grupa, rituala, vjere, nagodbi, kontinuiteta intencije i djelovanja, prilagodbi kroz mimikriju, proricanja, štednje i rata, onih dakle značajki koje nepobitno svjedoče da im je dana neovisna svijest o trajanju u vremenu, onda je vlast koju nad njima provodi bahati stanovnik Europe XVI. stoljeća bliska pobudama zbog kojih kreće put kolonizacije Novoga svijeta i otkrića egzotičnih kultura. Takva je naime i kultura Tupinamba Indijanaca koje je Montaigne i sam susreo 1562. u Rouenu, poduzevši pritom za ono vrijeme revolucionarni i prema mišljenju suvremene antropologije i dan–danas uzorni etnografski pothvat, upustivši se naime sam u dijalog s egzotičnim pripadnicima onoga svijeta koji je njegovim suvremenicima bio dostupan uglavnom preko putopisnih izvješća. Slobodno bismo mogli dakle ustvrditi da se ovdje evocirano životinjsko zrcalo, koje se podiže da bi vratilo odbljesak ljudskoj taštini, pridružuje svim onim idealiziranim narativnim ontologijama koje Montaigne kritički dovodi u susjedstvo u svojim ogledima »O kanibalima« i »O kočijama«. One obuhvaćaju prije svega njegovo narativno jastvo, kritički izlučeno iz diskurzivnog »mi« kojim priziva vlastite suvremenike, a da ih istodobno kudi zbog predrasuda, nadalje duhovne krajolike antike i krajolike prirode, te naposljetku daleke, kanibalske kulture. Iluminacija i tolerancija mogu nastati, dakle, isključivo u samospoznajnom međuprostoru, niti kod kuće, u Centru očuđenom refrakcijom zraka svojih kulturnih navika, niti u sferi egzotične drugosti koja im se i ne hoteći podastire na prelamanje, i tako proizvodi hijat u kojem će se smjestiti sam Montaigne. Naime, kako ističe u ogledu »O obrazovanju djece«, izvješća o stranim narodima i običajima vrijedna su prilika da taremo vlastiti mozak o tuđi. To pak mogu činiti samo oni koji preusmjere vlastitu percepciju protivno kulturnoj dominanti kojom su okruženi, upravo kako bi podrovali arbitrarnost njezinog autoriteta.

Procedura je uvelike podudarna i u kulturnoj animalistici Apologije, toj potkrepi u prilog izvorno harmoničnoj arhitekturi prirode nastale po božanskom nacrtu, ali nedostupne Montaigneovu sugovorniku–suvremeniku, koliko se god on htio zvati revnim kršćaninom, jer je njegova religija, poput ostalih, tek ljudski konstrukt, smjesa predrasuda, potreba, obećanja i ucjena posmrtnim spasom, ogrezla u korupciji svećenstva i njegovu razvratu. Pa kao što, usuprot Todorovljevu tumačenju Montaignea kao kriptorelativističkog, u krajnoj liniji univerzalističkog mislioca, Roger Celestin inzistira na Montaigneu kao dekonstrukcionistu kulturne razlike ante litteram, upravo zato jer kulturna razlika niče na podlozi prirode — a ona obuhvaća i kanibalističke apetite, jer dopire mnogo dalje od dosega pogleda Europejca — tako i svaki interpret Montagneova implicitnog dijaloga s izabranom zvjeradi stiže do srodna ishoda: čovjek je samo jedna od niza ravnopravnih životinjskih vrsta; ne poštovati životinje, dakle, znači ne poštovati sebe, i u tome je klica za dobar dio boljki koje tište čovječanstvo; ako su i bliske i udaljene kulture nositeljice jednakovrijednih moralnih, običajnih i epistemoloških sustava, pa susret s njima znači priliku za samopromatranje i samopreobrazbu, podudarno vrijedi i za lukavost mačke, postojanu vjernost psa i vojnu taktiku slonova. I tu se Montaigne postavlja kao mjera usjeka u središtu opozicije, kao figura konceptualnog posredništva, ne samo iznad razdjelnice nego i protiv struje europske humanističke rijeke: njegovo ja uvijek je uz bok plemenitoj golotinji životinjskog instinkta i sumnjičavo suprotstavljeno europocentrističkoj himeri, konstrukciji čovjeka kao usavršiva, odgojiva bića, bića stabilnih i uopćeno primjenjivih zakona, vrijednosti i normi. Onkraj te socioetičke konstrukcije, među faunom, šire se suprotne potvrde nesvodiva mnogoobličja, nenabrojivih razlikovnih obilježja, svakoga sa svojom, ljudima nedostupnom ulogom u Božjem poretku, mnogoobličja kakvo pruža i pogled na zemljopisna prostranstva, budeći slutnje o enigmatskim putanjama ljudskih tvorbi u možda još neotkrivenim, vjerojatno isto tako neproničnim, a možda i superiornim kulturama.

* * *

Filozof, egzilant pisma, anakronistički stranac u vlastitoj kulturi, napol divljak, napol Europejac, Montaigne se ne libi biti i životinjom, jer su životinje bića sreće, mudra poput grčkih filozofa i rimskih govornika, nesputana i nevina poput golih divljaka i zdrava i utoljena u svakoj svojoj potrebi poput stanovnika Zlatnoga doba. Razapevši Europejčevu svijest u udaljenim vremenskim i prostornim pravcima, zamijenivši njegovo mjesto s kanibalom i životinjom, pozivajući se čak i na primjere ne samo međuživotinjske nego i ljudsko–životinjske sodomije, Montaigne je svoje čitatelje podsjećao na nepojmljivu im malenkost u isprepletenim nitima ovozemaljske tapiserije, te okončao svoju apologiju životinja zazivom Boga, do kojega se zalud upinjemo stići s povjerenjem u razum, jezik, umjetnost i civilizaciju. Uzevši u obzir da spominje primjer ne samo psa kao glumca nego i kao kralja, pa i zasluženo odredište svećenićke brige i štovanja, Montaigne kao da je i time podsjetio da je čovjek taj koji stvara idole, te da idoli ne referiraju izravno na numinozne entitete, iako možda na tronu sjede s Bogu jednakom i posve prikladnom ravnodušnošću prema onomu što čovjek od njih očekuje. Stoga i kad danas slavimo Montaignea kao bliskog nam, posthumanističkog, kulturalnorelativističkog suvremenika, jedno dakle od učenih zamjenskih imena za odbjegle metafizičke supstance o koje više ne možemo objesiti ni motive ni dokaze svoje tolerancije, nemojmo zaboraviti da se na teorijskom tronu htio osjećati više kao pas nego kao Bog.

(Emitirano u emisiji »Zoofon«, urednica: Giga Gračan.)