Definiranje mozga–uma

Definiranje mozga–uma

Mozak je lud

Puno su mi draži stari hoteli od modernih, i jedan pogled uokolo dražesnog predvorja usrećio me. Moj domaćin u New Orleansu udovoljio je mojem zahtjevu za skromnim smještajem tijekom važnoga znanstvenog skupa kojem sam ondje trebao nazočiti. No, ušavši u susjednu sobu, odjednom sam shvatio da sam se našao na mjestu zločina koji se upravo odigravao. Opuštenost mojega znatiželjnog tumaranja pretvorila se u strašnu paniku. Srce mi je ubrzano tuklo, a želudac mi se grčio od straha.

Moj prvi poriv bio je da pobjegnem, no kako je čuvar s druge strane prostorije uperio pušku prema meni, ukipio sam se. Zatim sam fascinirano i u strahu promatrao kako polagano okreće svoje oružje prema stropu, nišaneći nevidljive uljeze. Laknulo mi je kada sam shvatio da me čuvar ipak nije zamijenio s jednim od njih. Dajući mi znakove da se ne mičem i budem tiho, čuvar je krenuo prema sredini prostorije i usmjerio pogled nazad ka stropu, iznad vrata kroz koja sam upravo bio ušao. Što je to uočio? Bio sam u nedoumici jer da moje oči i uši nisu isprva mogle otkriti u što cilja.

Odjednom mi je sve postalo jasno. Oružje koje sam zamijenio za pušku bila je zapravo ingeniozna elektronska naprava za otkrivanje, koja je hvatala i pojačavala glasove što su dopirali iz sobe iznad nas. Dok je čuvar svojom nevidljivom elektronskom zrakom prelazio naprijed–nazad duž stropa, koncentrirao se na dva razgovijetna glasa međusobno udaljena oko dva metra. Oba su pripadala muškarcima, koji su govorili kao da i ne slute da bi ih netko mogao čuti, a raspravljali su o pojedinostima provale u hotel koju su bili izveli. Iako je glasove bilo moguće razumjeti, i iako je njihov rječnik izričito opisivao kriminalnu strategiju, nisam mogao pronaći nikakav smisao u izgovorenome. Bilo je to gotovo kao da je značenje rečenica, ako ga je uopće i bilo, isparilo odmah nakon njihova izricanja.

Iako nisam u stanju razumjeti njihov dijalog, ključ je u tome, pomislih, da se prijestupnike lokalizira kako bi ih se uhvatilo. Kako bi to postigao, čuvar se popeo na sklopive ljestve te velikim flomasterom iscrtao dva kruga na stropu. Upravo su to mjesta na kojima se nalaze provalnici, shvatio sam, kao da krugovi mogu olakšati uhićenje provalnika policiji koja im se, kako sam zamišljao, sigurno približavala u sobi iznad.

U trenutku koji je morao potrajati osjetno manje od jedne sekunde, ta snažno dojmljiva drama prepustila je mjesto drugačijem scenariju: sivo jutro maglovita i kišnog ponedjeljka u Ogunquitu, u državi Maine, završetak dugačkog i spokojnog prazničnog vikenda. Zadovoljno sam se nasmijao preokrenuvši se ispod deke, jer je zaplet mojeg sna bio tako obmanjujući, a i zbog toga što sam, još jednom, bio njime potpuno nasamaren.

Potreban vam je prilično dobar smisao za humor kako biste se nosili s onime što snovi nose, pomislio sam, jer je jasno da ste, kada se nalazite u zagrljaju sna, ludi poput manijaka. Ne postoji ludilo tijekom kojeg je osoba tako posve izvan sebe kao što je to slučaj sa snovima, shvatio sam još jednom po ne znam koji put.

Samo nekoliko trenutaka prije no što me probudilo lupkanje kišnih kapi s vanjske strane prozora, bio sam u potpunosti uvjeren u stvarno postojanje razuzdanog svijeta nevjerojatno nestalnoga vizualnog predočavanja (u kojem je oružje postalo detektor glasa), nevjerojatno istančane analize zvuka (u kojoj su se čuli glasovi, ali nije bilo moguće razumjeti razgovor), nedosljedne i neugodne logike (u kojoj su nevidljivi uljezi bili izdaleka lokalizirani i okruženi), te paralizirajuće napetosti (zbog koje nisam bio u stanju pobjeći koliko god bio uplašen). Sanjao sam i nevjerojatnije snove, no čak i tada najčešće nisam bio svjestan činjenice da sanjam.

Koja je razlika između mojih snova i ludila? Koja je razlika između iskustva mojih snova i iskustava u budnom stanju nekoga tko je psihotičan, dementan ili tek jednostavno lud? Što se tiče naravi iskustva, razlike nema. U svojem snu vezanom uz New Orleans doživio sam halucinaciju: vidio sam i čuo stvari kojih nije bilo u mojoj spavaćoj sobi. Bio sam zavaran: povjerovao sam da su zbivanja u snu stvarna unatočs očitim unutarnjim nelogičnostima. Bio sam dezorijentiran: vjerovao sam kako se nalazim u New Orleansu, a zapravo sam bio u kući u Ogunquitu. Nisam bio logičan: vjerovao sam kako će iscrtavanje krugova na stropu pomoći policiji da locira osobe u sobi iznad. Obuzele su me emocije: iznenadni strah bio je toliki da mi se utroba zgrčila, a moji osjeti dospjeli su u stanje sumanutoga pogrešnog zaključivanja. Također sam i brbljao: pripovijedao sam sebi pripovijest kako bih svoje halucinacije povezao u cjelinu sa svojim opsjenama, svojim emocijama te poremećenim analitičkim sposobnostima.

Kada sam se najzad probudio, nisam bio zabrinut zbog svojega privremenog ludila. Moj san nije bio ništa besmisleniji od bilo kojega drugog mojeg sna. A siguran sam da ste i vi sami usnuli snove koji su bili kudikamo bizarniji. Svi se mi tješimo uvjerenjem kako je naše noćno ludilo važna aktivnost želatinaste mase koja se skriva iza naših očiju i između naših ušiju. Riječ je, naravno, o našem mozgu.

Razmišljam već dulje vrijeme o svojem mozgu, i počeo sam shvaćati nešto što mi se čini posve zapanjujućim i važnim. A to je da više nisam u stanju napraviti ikakvu značajnu distinkciju između stanja svojeg mozga i stanja svojeg uma. Posebice kada razmatram snove.

San kao delirij

Dok sam ležao u svojem krevetu u Ogunquitu sanjajući o otkrivanju kriminalaca u hotelu u New Orleansu, bio sam toliko uvjeren u istinitost svojega subjektivnog iskustva da sam vjerovao kako sam budan. Nisam, dakle, bio u poziciji donijeti ikakav utemeljen zaključak o stanju svoje svijesti.

Međutim, stanje mojeg mozga prešlo je u trenu iz sna u javu. Znao sam odmah da je ponedjeljak, 5. srpnja 1992. (a ne 10. listopada 1991, datum iz sna) i da se nalazim u Ogunquitu, u državi Maine, a ne u New Orleansu u Louisiani. U budnom stanju mogao sam se orijentirati, nisam bio dezorijentiran kao u snu. U budnom stanju moj dnevni plan bio je logičan i jasan, a ne zbrkan i nejasan. Ipak je, međutim, stanje usnulosti djelovalo na moje budno stanje. Nakon što sam se probudio, moje je sjećanje na san, premda fragmentirano, bilo živopisno i ispunjeno pojedinostima. Nekih 24 sata poslije, u stanju sam se prisjetiti sna jednako tako jasno kao što se sjećam svih svojih jučerašnjih aktivnosti koje su uslijedile, kada sam se vozio sa svojim sinom iz Ogunquita ka vikendici u brdima sjevernog Vermonta. To je neobično, jer su svi ostali snovi koje sam sanjao te nedjeljne noći, kao i bezbroj ostalih koje sam sanjao tijekom svih noći svojega ‘ivota, nepovratno izgubljeni u golemoj i trajnoj amneziji.

Čini se, stoga, nedvojbenim da je oštra i dramatična promjena u mojem mentalnom stanju izazvana jednako tako oštrom i dramatičnom promjenom u stanju mojeg mozga, iz sna ka javi. Postoji savršena podudarnost između stanja mozga i stanja uma. Ta me podudarnost ohrabruje da ustvrdim kako je pogrešno rabiti dvije različite skupine riječi, pojmova i emocija prilikom razmatranja našeg mozga (s jedne strane) i našeg uma (s druge). Vjerujem kako su mozak i um neraskidivo povezani. Ne postoji razlika između fizičkog mozga u mojoj lubanji i navodno eteričnog uma koji pluta oko mene u nekoj petoj dimenziji koju nismo u stanju opaziti. Mozak i um tvore neodvojivu cjelinu. Moje uvjerenje da su mozak i um jedno potječe od spoznaje da je narav svakog stanja svijesti koje subjektivno doživljavam predodređena stanjem mojega mozga. Sanjam zbog toga što se nešto specifično događa između neurona u mojem mozgu. Budim se jer se ta aktivnost odjednom ponovno mijenja na specifičan način. Stoga predlažem da tu cjelinu nazovemo mozak–um, te da se prema njezinim glavnim operacijskim modalitetima — poput sna i budnog stanja — odnosimo kao prema stanjima mozga–uma.

Iako se ta zamisao čini dovoljno logičnom i bezazlenom, to je prava hereza i za prirodne i za društvene znanosti. Mnogi znanstvenici opisuju mozak kao središnji biološki procesor i poriču postojanje uma. Mnogi humanisti um opisuju kao neku vrst uzvišenog entiteta — zasebno biće, samosvjesni duh koji transcendira svako utjelovljenje. Tako nas se opisuje kao bezumne mozgove, odnosno kao umove bez mozga, a to dvoje nikada se neće susresti. Mozak upravlja tijelom — omogućuje nam da vidimo, da hodamo, da probavljamo hranu. Um rukovodi našim mislima i osobnostima — omogućuje nam da razmišljamo, osjećamo, sudimo o našoj okolini i ljudima u njoj.

Došao sam, međutim, do uvjerenja da mozak i um nisu dva entiteta kozmički povezana nekom sretnom okolnošću. Oni su, naime, jedan entitet. A normalni modaliteti iskustava koja tvore naše živote, poput stanja budnosti i sna, te oni abnormalni modaliteti od kojih pate neki od nas, kao što su shizofrenija i delirijum tremens, samo su različita stanja mozga–uma, bilo zdrava ili ne. Ta hipoteza nije nešto što sam izvukao ni iz čega. Kako sam se obrazovao na području neurologije (što je »tabor mozga«) i psihijatrije («tabor uma»), tijekom više od 30 godina imao sam prilike proučavati ljude iz dvostruke perspektive.

U posljednjih nekoliko godina postignuto je puno napretka na oba polja zahvaljujući novoj dijagnostičkoj tehnologiji kao što je snimanje magnetskom rezonancijom (MRI), zahvaljujući prikupljanju empirijskih podataka o tome što se zbiva u našim glavama dok spavamo i sanjamo te medicinskim otkrićima o bolestima poput Alzheimerove. Sve nove zamisli koje proizlaze iz tog napretka svode se na jedno opće saznanje: o tome da sjedinjeni mozak–um postoji.

Takav novi način gledanja na stvari nazivam paradigmom mozak–um. Rabim kombinirani termin »mozak–um« kako bih naznačio jedinstvo. Riječju »paradigma« koristim se da bih naznačio nov i eksplicitan model tog jedinstva.

Zbog čega tvrdim da ne postoji jednostavna analogija između, recimo, snova i psihoze, već da su snovi i psihoze istovrsne pojave — slične varijante stanja mozga–uma? Za »normalnu« osobu, san je uobičajena pojava. Za psihotičnu osobu, halucinantna epizoda je poput rutine. Nova teorija o mozgu–umu nije još potpuna, ali se svakodnevno usavršava u laboratorijima i bolnicama, kamo dolaze i normalne i abnormalne osobe kako bi ih se proučavalo i liječilo.

Ne bavim se neobičnim iskustvima nekoliko osoba, nego o neobičnim iskustvima svih ljudi, pa je to zapravo knjiga o vama. I dok nemam namjeru kvariti ikakav dojam vrijedan poštovanja koji možda imate o vlastitim snovima, ili duhovnosti ili, pak, vlastitoj duši, ono što želim učiniti jest pomoći vam u razumijevanju svih vaših iskustava povezanih sa stanjima mozga–uma.

I glavne sposobnosti uma — orijentacija, memorija, percepcija, emocija, koncentracija te raspoloženje — sve su to funkcije stanja mozga–uma koje o njemu ovise. Također, važno je znati kako stanja mozga–uma funkcioniraju, kako se izmjenjuju i što ih na to navodi. Zbog čega se događa da se vaš ostarjeli roditelj koji pati od Alzheimerove bolesti ili vaš sin s poremećajem održavanja koncentracije odjednom, usred lucidne konverzacije, tupo zagledaju u daljinu.

Eto u čemu je zapravo poenta — za vas, za mene, i za sve te neshvaćene muškarce i žene u psihijatrijskim ustanovama širom svijeta: uspijemo li objasniti na koji način mozak–um kontrolira te sposobnosti, moći ćemo unaprijediti vlastite ‘ivote i ‘ivote drugih. Mo‘da je doista moguće poboljšati vaše zdravlje, vaš san, vaše pamćenje i vašu sposobnost učenja, time što ćete svjesno kontrolirati stanje u kojem se nalazi vaš mozak–um. Također, početi razumijevati zastrašujuće ponašanje osoba s »mentalnim poteškoćama« te vidjeti da postoje kvalitetni načini da im se pomogne da poboljšaju zbrkana stanja svojega mozga–uma. Nadam se, također, da ćete se slo‘iti da je iznimno va‘no da se neurolozi i psihijatri — znanstvenici i humanisti — iznova udru‘e kako bi podijelili zajedničku viziju, a time i zajedničko nastojanje za kvalitetnijom mentalnom i fizičkom dobrobiti svih nas.

Pođimo stoga zajedno na tu odiseju mozga–uma.

Prvi put sam pomislio da možda postoji način da se znanstvenim putem utvrdi jedinstvo mozga–uma tijekom svojeg stažiranja u bolnici Bellevue u New York Cityju, 1960. godine. Te sam godine vidio na stotine slučajeva tzv. mentalnih bolesti izazvanih bolešću mozga.

Ako je osoba bila veoma psihotična i nije se mogla kontrolirati kada je dospjela na odjel za prihvat psihotičnih osoba Bellevuea, proglasilo bi ju se shizofrenom i poslalo na promatranje na deveti kat psihijatrijske zgrade, gdje bi bila zatočena. Kako sam bio jedan od stažista na tome katu, bio sam pozvan da pregledam pacijente koji su imali groznicu te ostale fizičke simptome.

Sjećam se jednoga nizozemskog mornara koji je bio do te mjere »shizofren«, da ne bih uspio postići to da mi ispripovijeda povijest svoje bolesti čak i da sam govorio nizozemski. No nešto mi je u vezi s njegovim neobuzdanim buncanjem — i temperaturom tijela od 40şC — govorilo da se radi o »deliriju«, a to je značilo da je po svoj prilici riječ o »moždanom poremećaju, mogućoj infekciji«. Ukočenost njegova vrata i kralježnice, koju sam promatrao dok su ga dva snažna bolničara »uvjeravala« da legne zgrčen na bok radi punktiranja kralježnice, već je dala nagovijestiti da je riječ o meningitisu, no svejedno me šokiralo kada je, nakon što sam zabio iglu u njegovu kralježnicu, izletio gejzir gnoja, jedva promašivši moje lijevo uho.

Mikroskopska analiza kralježnične tekućine pokazala je da je uzrok psihoze nizozemskog mornara bio mikroorganizam, bakterija, bacil. Budući da je bakterija podlegla penicilinu, on se brzo i na dramatičan način izliječio i od meningitisa i od delirija. Tijekom ostatka te sasvim lude godine vidio sam mnoge pacijente čiji je mozak bio zara‘en bacilom, uključujući jednog pacijenta čija je »paranoja« bila izazvana tuberkuloznim apscesom mozga, te još jednoga čija je »manija« bila izazvana bakterijskom blokadom krvnih ‘ila zbog srčane infekcije.

Bilo je tu mnoštvo drugih pacijenata, a za sve njih tvrdilo se da pate od mentalnih bolesti koje su, kada ih se demaskiralo, bile rezultatom bolesti mozga. Mnogi poremećaji od kojih ljudi pate izazvani su abnormalnostima mozga pod krinkom mentalnih bolesti. Svako abnormalno ili neobično mentalno stanje odraz je abnormalnog ili neobičnog stanja mozga.

Prestanimo razmatrati tu zamisao samo na trenutak. Čini se očitim, gledajući unatrag, da je buncanje mojega nizozemskog mornara bilo izazvano bolešću mozga (godine 1960. liječnici su ga jednostavno proglasili »ludim«). No postoje tisuće drugih mentalnih bolesnika koji buncaju, a ne pate ni od kakve poznate bolesti. Postoje još i stotine tisuća onih koji pate od manje dramatičnih ali ozbiljnih problema kao što su tjeskoba, depresija i neuroza. Društvo spremno pretpostavlja da su svi ti ljudi morali imati nekakvu povijest psihološkog stresa ili traume koji su kod njih izazvali takvo stanje. Ja se s time ne slažem. Oni buncaju, ili se nervozno vrzmaju uokolo, ili se ne pojave na svom radnom mjestu, ili nose valium u svojim torbicama zbog toga što postoji funkcionalni poremećaj stanja njihova mozga–uma. Posve je moguće da su bili zlostavljani u djetinjstvu ili su izgubili svoje samopoštovanje, a to može izazvati istinski emocionalni stres. No to ne izaziva i samu tjeskobu, depresiju, neurozu ili ikoji drugi od brojnih poremećaja. Svi ti problemi izazvani su suptilnim psihološkim promjenama u stanju mozga–uma.

Ta zamisao vrijedi također i u obrnutom slučaju. Nije tajna da postoje ljudi koji su u stanju sebe hipnotizirati, pasti u trans ili meditirati. I dok oni te svoje sposobnosti možda pripisuju budizmu, kontroli uma, ili koncentraciji na energiju sila oko njih, ni jedna od tih vještina zapravo ne izaziva promjene ponašanja, osim ako ne djeluju na promjenu u stanju njihova mozga–uma. I vi također možete činiti sve te stvari, a da niste nikada pročitali ni jednu jedinu riječ istočnjačke filozofije, odnosno ne vjerujete u magiju ili čarobnjaštvo.

Što je um?

Sve do 19. st. većina definicija uma bila je olako svođena na samosvijest. Za većinu teoretičara, »svjesnost« je bila povezana s drevnom koncepcijom duha — čuvstvenog oblika energije koja je vitalizirala tijelo te ga pokretala. Zbog svoje veze s predodžbom o duši, ta koncepcija smatra da je um posve drugačiji od mozga te da je čak moguće razdvojiti jedno od drugoga.

Odvojivost uma od mozga bila je također važan aspekt religijskih filozofija koje drže da je duh u stanju unaprijed osjećati tijelo te ga nadživjeti. Za rane kršćanske filozofe doktrina odvojivosti bila je vezana uz prvenstvo Božje volje kao prvog, posljednjeg i krajnjeg uzroka svih stvari.

Čak i tijekom uzleta mehaničkog mišljenja u renesansi, odvojivost mozga i uma i dalje je bila opcijom. U jednoj od varijacija dualističke teorije francuskog filozofa Renéa Descartesa, odvojivost je postignuta pretpostavkom da su mozak i um dva savršeno sinkronizirana mehanizma. Prema Decartesu, moje buđenje u Ogunquitu obuhvaćalo bi simultane promjene stanja mojeg mozga i uma, što odražava savršenu predodređenost dvaju paralelnih procesa, poput satova, koje je zamislio, navio, pokrenuo Bog prije mojega rođenja! Danas se takvo dotjerano intelektualno domišljanje doima toliko nategnutim da bi bilo neodrživo većini modernih mislilaca. Ipak, većina je nas i nadalje suptilno ali čvrsto odana jednom ili drugom obliku dualizma. Kako možemo objasniti taj paradoks? Gdje je uzrok našem dubokom otporu vrlo zanimljivoj zamisli o jedinstvu mozga i uma?

Delirij mojeg sna mogao bi dati ključ rješenja jer upozorava na to da je svijest, premda neprocjenjivo (i dragocjeno) sredstvo, vrlo loš procjenitelj sebe same. Često je beznadno neuspješna u prepoznavanju vlastitog stanja. Naime: sanjao sam, ali sam bio uvjeren da sam budan. Čak i kada jesam budan, teško mi je zamisliti da je moja svijest fizičko stanje mojeg mozga.

Radi se o činjenici da veliki čvor živaca u našim glavama nema živac koji bi služio tome da promatra sebe sama. Nemamo stoga izravan doživljaj o tome da uistinu posjedujemo mozak. Prisiljeni smo tek u to vjerovati. Iako se radi o zamisli koju svi mi prihvaćamo kao anatomsku činjenicu, ona gotovo nikada ne prodire u našu svijest dok razmišljamo. Stoga su naše filozofije gotovo u potpunosti zanemarile naš mozak. Možda ćete pretpostaviti da tu zamisao osporava prisutnost glavobolja, no živčana vlakna koja prenose te bolne impulse nalaze se u stijenkama krvnih žila koje mozak opskrbljuju kritičnim kvocijentom kisika; one nisu osjetljivi na stanje samog mozga.

Samo je jedan drugi dio svijesti, sposobnost koju nazivamo samosvijest, u stanju promatrati stanja našeg mozga. Znamo katkad kazati: »Postajem prilično zaboravan u starosti« implicirajući senilnost, ili: »Gubim koncentraciju. Moram se dobro naspavati«, misleći na premorenost mozga.

Jedinstvo mozga–uma

Eksplozija znanja o psihologiji koja je započela u kasnom 19. st. prva je dovela do uvjerenja mnogih znanstvenika da su mozak i um jedno. Zbog toga su mnogi psiholozi na prijelazu 19. i 20. st., uključujući Sigmunda Freuda i Williama Jamesa, pokušali formulirati jedinstvenu teoriju o mozgu–umu. Neuspjeh tih prvih pokušaja proizašao je iz nesposobnosti znanstvenika da primijene nove, objektivne informacije o mozgu na subjektivno iskustvo uma. Koliko god otkrića o električnoj aktivnosti mozga, moždanim stanicama i molekulama bila relevantna, nije bilo moguće vidjeti kakva se golema mentalna cjelina izdigla iz tih sićušnih fizičkih dijelova.

Iako je ta poteškoća navela Freuda i ostale da odustanu od potrage za vezom mozga i uma, dokazi o njoj s vremenom su se nagomilali. Prvo veliko otkriće bilo je to da su izmjene u električnoj aktivnosti mozga u korelaciji s fazama sna i budnog stanja. To je impliciralo da svijest ima jasnu i nužnu fizičku bazu. Danas je uz sofisticiranu tehnologiju za snimanje mozga moguće promatrati te električne izmjene u realnom vremenu. Istraživači sada mogu projicirati sliku mojeg mozga na kompjutorski ekran, dok spavam te prikazati izmjenu električne aktivnosti koja se odvija dok sanjam i kada se budim.

Sljedeća važna spoznaja bilo je otkriće da je svaka živčana stanica u mozgu — svaki neuron — nezavisni generator električnih signala. Svaki neuron sposoban je pretvarati metaboličku energiju dobivenu iz šećera i kisika u električnu energiju te distribuirati električni naboj kako bi susjednim neuronima signalizirao svoje stanje podraženosti. To je dovelo do zamisli da je mozak u stanju ne samo proizvesti vlastitu električnu energiju nego da se može koristiti brzim izmjenama u razini energije kako bi kodirao informaciju. Uzorak električnih signala koji se pojavljuju u neuronima može se, dakle, zamisliti kao neka vrsta Morseova koda koji je u stanju prikazati vanjski svijet unutar mozga (percepcija) te može nastaviti izvoditi kalkulacije o tim prikazima (mišljenje, odnosno kognicija). Kada je zamisao o prikazivanju putem električki kodiranih signala bila prihvaćena, bilo je moguće fizički modelirati emocije, sjećanja, te sva delikatna i mučna stanja naše svjesnosti.

Treće plodonosno otkriće bila je spoznaja da je neuronsko signaliziranje i kemijski i električni proces. Na sjecištu (ili sinapsi) između bilo koja dva neurona, stanje jednog prenosi se drugomu oslobađanjem kemijskih molekula koje nazivamo neurotransmiterima. Te kemikalije proizvode sami neuroni.

Više uopće ne sumnjam da je svaki detalj mojeg sna u Ogunquitu moguće obrazložiti nizovima neuronskih signala. Moj je san tek jedna od bezbrojnih mogućih skupina samogeneriranih moždanih signala. Moj je mozak generirao prizore, a zatim smislio pripovijest kako bi ih međusobno povezao. Naravno, prikazi fizičkog svijeta pohranjeni u mojoj sivoj tvari, moja osobna povijest te moj emocionalni makeup, sve je to odigralo važnu ulogu u kreiranju zapleta sna. Prema mojem mišljenju, svođenje sadržaja sna na njegovo prikazivanje neuronskim signalima ne oduzima ništa od njegove dramatičnosti ili značaja. No, čak su i drama i njezin značaj fizički instancirani procesi. S pomoću osnovnih elemenata koji su danas raspoloživi u znanostima koje se bave mozgom, možemo razumjeti na koji se način elaboriraju naša svjesna stanja. Misao, pamćenje i emocije realiziraju se u uzorcima aktivnosti moždanih stanica. A moždane stanice organizirane su tako da se mogu neprestance prebacivati s jednog uzorka aktivnosti na drugi. Najdramatičnije i najopćenitije promjene zbivaju se kada zaspimo i kada se budimo. U tim glavnim stanjima, te sučeljima između njih, jedinstvo mozga–uma razotkriva se na zapanjujuće jasan način. Zbog toga su ta stanja temelj teorije o jedinstvu mozga i uma.

Iz jave u san i natrag

Najjači dokaz o jedinstvu mozga i uma pojavljuje se svakodnevno i svake noći u znanstvenom proučavanju budnosti, snova te faza sna tijekom kojih možda mislimo ili zamišljamo, ali ne sanjamo živopisno. Tijekom posljednjih 40 godina postalo je jasno da naš mozak–um redovito varira između dviju krajnosti kada je svijest najizoštrenija — u stanju budnosti i u stanju sna. Kada smo budni, naš je mozak–um pod utjecajem posve drugačijega kemijskog sustava. Kada oba sustava rade s pola snage, tada spavamo bez snova i uz malo, odnosno bez svjesne mentalne aktivnosti.

Kemijski sustav mozga koji upravlja našim budnim stanjem naziva se aminergijskim sustavom. Molekule koje su tada aktivne jesu amini. Kemijski sustav koji upravlja snovima naziva se holinergijskim sustavom. Njegova je molekula acetil–holin. Ta su dva kemijska sustava u dinamičkoj ravnoteži. To znači — kao što nam je već poznato — da naša svjesna stanja fluktuiraju neprekidno i postupno između krajnosti budnog stanja i sna. Čak i pri tim krajnostima, oba su sustava — aminergijski (budno stanje) i holinergijski (san) — aktivna. Prevlast jednog od ta dva stanja je relativna, a ne apsolutna. Stoga, ta dva krajnja stanja imaju podijeljena i diferencirana svojstva, na stanično–molekularnim i eksperimentalnim razinama. Između tih krajnosti bogat je kontinuum aminergijsko–holinergijskih interakcija te jednako bogat kontinuum stanja mozga–uma.

Neke od najzanimljivijih točaka duž kontinuuma, poput fantazije, hipnoze i meditacije, već bivaju razjašnjene jedinstvenom teorijom o mozgu–umu. Ta nam teorija također omogućava da shvatimo manje privlačna stanja poput delirija, demencije, depresije i kome na nov i potpun način. Budući da je naša teorija o mozgu–umu definirana na molekularnoj razini, kemijski tretman tih neželjenih stanja može biti racionalno propisan.

Najveća vrijednost koncepcije stanja mozga–uma jest u tome što se bavi iskustvom hodanja, spavanja i snivanja na holistički način. Uz mnoge mikroskopske detalje u znanosti koja se bavi mozgom, naša svjesna stanja mogu biti potpuna jedino ako mozak–um funkcionira u skladu sa skupom globalnih fizičko–kemijskih uvjeta. A to je upravo ono što aminergijsko–holinergijski sustav kontrole jamči s pomoću svojih široko raširenih veza duž našega živčanog sustava.

Trebamo također biti u stanju obrazložiti gotovo trenutačne izmjene iz jednog svjesnog stanja u drugo. Kako je, primjerice, moj prijelaz iz neobuzdana svijeta mojeg sna vezan uz hotel u New Orleansu ka svjesnosti o kišnom ponedjeljku u Ogunquitu postignut tako bezbolno i učinkovito? U djeliću sekunde moj mozak–um premješta se iz jednoga samosvjesnog stanja (san) u drugo (java). Kako bismo objasnili tako dramatičnu tranziciju, moramo otkriti čvrsto centraliziranu i visoko hijerarhijsku kontrolu sustava u mozgu.

* * *

Bio sam bijesan. Znao sam da moram ići tamo, a nisam želio. Hodao sam polako duž dugog bijelog hodnika dok nisam došao do otvorenih vrata na desnoj strani. Pogledao sam u ured: on je bio unutra. Čovjek u bijelom ogrtaču. Je li to bio Isus? Ili Bog? I prije sam bio u toj zgradi. To je bila kuća za odmor. Učinilo mi se da trebam napraviti nešto drugo a ne zakoračiti u njegov ured. Kleknuo sam na pragu i rekao: »Dobar sam katolik. »Čovjek iz ureda mi je prišao. Dignuo sam pogled; bio sam napet. Stisnuo sam šake i nasrnuo na njega, ali mi je izmigoljio. Okrenuo sam se i gledao za njim u bijesu. Rekao mi je: »Tvoji su osjećaji normalni i zdravi, iako su zbrkani i izvan kontrole.«

Je li to opet bio jedan od mojih čudnih snova? Nipošto. To se dogodilo čovjeku kojega poznajem i zove se Bertal. Za njega to, međutim, nije bio san. Zgrada u kojoj je bio bila je duševna bolnica u Bostonu. On je bio pacijent, a ja njegov liječnik — čovjek u bijelom ogrtaču. Nasrnuo je na me s tolikom snagom da sam imao sreće što sam se izvukao.

Bertalovo budno iskustvo vrlo je slično iskustvu sanjača. Kad se budim iz svojih čudnih snova, znam da sam do prije koju minutu bio lud kao Bertal. Moje je snivanje bilo svjesno stanje mozga i uma. I Bertalove su halucinacije i deluzije svjesno stanje mozga i uma. Jedina je razlika u tome što se to stanje meni pojavilo dok sam spavao, kad i treba. Bertalu se pojavilo dok je bio budan, kad ne treba. Duševne bolesti su, prema mojim spoznajama, poremećaji stanja mozga–uma.

Bertala, električara, starog 23 godine, uvijek je dovodila majka. Liječnici u bolnici smatrali su da mu je duševnu bolest prouzročilo majčino prezaštitničko ponašanje. Smatrali su je toliko psihološki toksičnom da su je nazvali »shizofrenogeničnom«. Bertalove psihotične zbrke su, kako su rekli, bile reakcija na proturječne znakove koje je primao od svoje majke.

Ako je teorija o »lošoj majci« bila točna, sve što sam trebao učiniti bilo je odvojiti Bertala od toksične roditeljice i liječiti ga jasnim komunikacijskim signalima. Na sastanku s ostalim liječnicima nitko nije rekao ni riječi o mozgu, neurotransmiterima ili o mogućnosti kemijskog podrijetla ili lijeka Bertalova problema.

Razgovori što sam ih vodio s njim nisu odveli nikamo. Bertal je nekad bio nezainteresiran i samo se ispričavao, a nekad bijesan i nasilan. Stariji psihoanalitičar na odjelu rekao mi je da mu ne dajem nikakve lijekove, čak ni za vrijeme njegovih najtežih epizoda. Iako je Bertal bio iznimno anksiozan i psihotičan mladić, kolega je smatrao da su lijekovi kemijska luđačka košulja koja će oštetiti njegove sposobnosti da ostvari psihoterapijski odnos sa mnom. Taj je »odnos« uskoro postao posve smiješan. Dok je Bertal halucinirao o kraju svijeta, bombardiranju i mitraljiranju iz zraka, pokušavao sam ga privoljeti da uđe u moj ured da bismo raspravili njegove osjećaje prema majci. Kad je, u smrtnom strahu od bombardera za obrušavanje, izletio iz bolnice i sakrio se pod jedan automobil, otrčao sam za njim, ležao na kolniku i tu izvodio neku divlju psihoanalizu na asfaltu. Poslije, kad je Bertal bio u još težoj budnoj noćnoj mori, moj je mentor, psihoanalitičar, pogreškom ušao u tu sobu. Bertal ga je istukao, misleći da je neprijatelj. Bolničari su ga uhvatili i dali mu velike doze trankvilizatora klorpromazina.

Za nekoliko dana Bertal je sjedio u mojoj sobi, sabran i miran, i pričao je o svojoj majci. Takav je bio sve vrijeme dok je uzimao lijek.

Njegova je psihoza bila rezultat spontane i kataklizmične promjene stanja mozga–uma. Iako istraživači mozga još ne znaju gdje takve psihoze počinju, ono što smo saznali jest da se Bertalovo stanje mozga–uma od psihotičnog premetnulo u nepsihotično zahvaljujući kemijskom procesu. Ono što danas također znamo, a tada nažalost nismo, jest da klorpromazin vrlo snažno interreagira s neurotransmiterima te da je to Bertalove neurone prevarilo i odvelo u stabilnije ponašanje.

Zbog iskustva s pacijentima kao što je Bertal postao sam sumnjičav prema adekvatnosti psihoanalize. Osim toga, počeo sam razmišljati o tome kako dva najte‘a predmeta u medicinskom školovanju — fiziologija i biokemija — mogu pomoći u konstruiranju adekvatnije teorije promjena mentalnog stanja negoli je to omogućavala sama psihologija. Bertalova je psihoza, u to nema sumnje, bila posredovana kemikalijama u mozgu, neovisno o njegovu psihološkom sukobu s majkom. Čak i da se psihoanaliza pokazala korisnom u razumijevanju Bertala, ona očito u obnavljanju normalnog funkcioniranja psihotičnog mozga–uma nije bila uspješna koliko i kemija.

Ali kako ćemo objasniti tu učinkovitost kemijskoga? U to smo doba za klorpromazin znali da je antihistaminik. Njegovo je smirujuće djelovanje otkriveno slučajno, dok je lijek testiran protiv prehlade. Ono što nismo znali jest razlog zbog kojeg je taj lijek očistio Bertalov um od halucinacija o obrušavajućim bombarderima.

Danas znamo da klorpromazin blokira djelovanje barem jednog neurotransmitera, ali ne znamo točno zašto to pomaže. Iako bismo možda trebali biti zadovoljni zbog toga što uopće možemo mijenjati takva stanja kemijski, ne možemo biti u potpunosti zadovoljni bez valjane teorije o normalnim i nenormalnim mentalnim stanjima, teorije koja će se temeljiti na fiziologiji mozga. To je nova teorija — teorija o stanju mozga–uma — koju predlažem. Budući da ona iznosi specifičan model razvijanja svjesnih stanja, nazvat ću taj model paradigmom mozga–uma.

Ona se zasniva na sličnosti između snova i psihoza. Onako kako moj mozak sam stvara slike hotela ili nečega drugog u mojim snovima, tako Bertalov mozak konstruira njegove vjerske deluzije. Takvo razumijevanje radikalno se razlikuje od uobičajenog razumijevanja psihoze. A zašto bi Bertalove halucinacije uopće trebali smatrati drukčijim od naših projekcija u snovima? Snove, ukratko, možemo smatrati valjanim temeljem u istraživanjima normalnih procesa, koji su pretjerani u psihozama; projektivna percepcija bježi iz svoje zatočenosti u jednom stanju — stanju snivanja i zauzima drugo stanje — stanje budnosti. Paradigmu mozga–uma temeljim na istraživanjima stanja, a posebice svjesnih stanja kao što je snivanje.

Prije izlaganja teorije nakratko ću se osvrnuti na sukob — koji je trajao punih devedeset godina — između neurologije (izučavanja mozga) i psihologije (izučavanja uma) jer nova paradigma proizlazi iz tog sukoba. Zahvaljujući brzom rastu neuroznanosti, ta se dva polja odnedavno razvijaju u smjeru integracije mozga i uma.

Jasnu koncepciju jedinstva mozga i uma dao je još 1890. američki psiholog i filozof William James, u svojim Osnovama psihologije. James je oprezno izložio obuhvatnu viziju onoga što se događa u našim glavama. Pokušao je integrirati tada vrijedeće teorije o mozgu s teorijama koje su se javljale iz onoga što su ljudi primjećivali tijekom psiholoških eksperimenata. Freud je u Beču radio na istoj stvari, u isto vrijeme. No, James i Freud nisu jednostavno znali dovoljno o fizičkom mozgu. James se ipak upleo u taj posao, a Freud je napustio svoj rani cilj — izgradnje kliničke psihologije iz znanosti o mozgu. Oko 1920–e neurologija je počela gubiti na važnosti, a psihologija rasti. Iako je i ona prolazila svoj građanski rat, u kojem su na sučeljenim stranama bili Freud, otac psihoanalize i Skinner, otac biheviorizma. Skinner je, možda i više nego Freud, zanemarivao mozak. Nazvao ga je »crnom kutijom« te je, za razliku od Freuda i psihoanalitičara, prezirao introspektivno iskustvo. Za bihevioriste, samo su izvana promotrivi motorički činovi bili pogodan materijal za znanstvenu psihologiju. Sve je ponašanje naučeno, a sve su radnje reakcije na podražaj.

Neurologija i psihologija su, zbog toga, nastavile dvama paralelnim ali posve odvojenim putevima. Jedna od žrtava tog razdvajanja bila je medicina, a posebice psihijatrija. Ona je, iako rođena kao hibrid neurologije i psihologije, oscilirala između njih, navodeći mlade liječnike, kakav sam bio, da sa svojim pacijentima jedan dan razgovaraju pod automobilima, a da im drugi dan daju injekcije klorpromazina.

Ta je zbrka prisutna i danas. Psihoanalitičari i bihevioristi nisu uspjeli dati odgovor na problem psihoze. Mnogi su se lijekovi pokazali vrlo moćni, ali i problematični jer se nije otkrilo, u većini slučajeva, koji određeni sustav mozga pogađaju. Ipak, čini mi se da pojmovne i eksperimentalne alatke za liječenje postoje: izrađuju se u radionicama mozga–uma diljem svijeta.

Ono što ponajprije treba stvoriti temeljna je koncepcija koja će objasniti prirodan odnos između nereda i reda mozga–uma. Tu se ispomažemo novim teorijama kaosa. Matematičari i fizičari, poput mojega kolege Davida Kahna, govore nam da svi složeni sustavi — a mozak–um je vrlo složen sustav — imaju intrinzične kaotične odlike. »Mozak–um« je, utoliko, kao vrijeme: znanje njegova stanja danas ne dopušta nam preciznu prognozu njegova sutrašnjeg stanja. Moramo, dakle, prihvatiti da smo, u jednoj mjeri, nepredvidivi.

Teorija kaosa kaže, međutim, da tu nepredvidivost uravnotežuje podjednako intrinzična sposobnost, sposobnost samoorganizacije. Iz samoorganizacije izniče emergentni poredak, koji može biti jednako neočekivan kao i kaos koji ga je potaknuo. Ljudska kreativnost ovisi o prirodnoj napetosti između kaosa i samoorganizacije stanja »mozga–uma«. Sanjanje je, nema sumnje, kaotično stanje mozga–uma, ali i izvor nadahnuća, kako je poznato, mnogih umjetnika.

Ipak, matematički modeli nisu dovoljni. Ljudi žele vidjeti fizičke dokaze da u kaosu mozga postoji red. Ti se dokazi mogu pronaći u neuroznanstvenim laboratorijima u svijetu, u kojima se mjeri aktivnost mozga na monitorima, i to u mnogih, od studenta koji spava do oboljelog od Alzheimerove bolesti. Danas je moguće i promatrati rad mozga svaku noć. Upotrebom pak nove tehnologije koja slike električne aktivnosti mozga prenosi na kompjutorski ekran, može se vidjeti da se isto vizualno područje mojeg mozga pali kad vidim pravi pištolj uperen u mene i kad sanjam o zaštitaru koji me ima na nišanu, pa čak i kad voljno u mašti proizvedem sliku pištolja. Danas bi bilo moguće vidjeti i gdje su Bertalovi obrušavajući bombarderi smješteni u vizualnom dijelu njegova mozga.

Novo područje istraživanja mozga, nazvano kognitivna neuroznanost, sretno je drugo vjenčanje neurologije i psihologije, nakon gotovo stoljeća hladne otuđenosti. Pomlađena i osvježena, psihologija je iznova našla svoj put za proučavanje svijesti, primjenjujući biheviorističke metode za izučavanje mentalnih sposobnosti kao što je percepcija, pamćenje i emocije (umjesto da je ograničena Freudovim skandaloznim »nesvjesnim«). Današnji su neurolozi, pak, kao djeca u božićno doba, obdareni tolikim igračkama za igranje mozgovnih igara... Oni koji su prvi na redu za igru, kognitivni su neuroznanstvenici, izučavatelji »mozga–uma«. Zahvaljujući njihovim naporima, počinje se razaznavati nova paradigma »mozga–uma«.

Temeljni principi nove paradigme

Prvo: mozak–um je ujedinjen sustav. Mozak i um su neodvojivo povezani: ako nema mozga, nema ni uma.

U mojim snovima o zločincima u hotelu te u Bertalovim halucinacijama o bombarderima, naši su »mozgo–umovi« ušli u stanja koja imaju zajedničke fiziološke i psihološke značajke. Fiziologijom se možemo koristiti da bismo predviđali psihologiju, a psihologijom da bismo predviđali fiziologiju. Drugim riječima: ako »vidimo stvari«, vjerojatno je da je naš vizualni mozak aktiviran. Odnosno: ako je naš vizualni mozak aktiviran, onda »vidimo stvari«. Tri hrabra zaključka iz tog unificirajućeg načela glase: da je svijest svjesnost mozga o svojem vlastitom fizičkom stanju; da je svijest sredstvo proučavanja mozga te da je svijest sredstvo promjene aktivnosti mozga zdravim i strateškim putevima. Drugi temeljni princip paradigme »mozak–um« kaže da postoje tri osnovna stanja »mozga–uma«: stanje budnosti, spavanja i snivanja. To su tri fundamentalne organizacijske jedinice »mozga–uma«. Moglo bi se čak i reći da su one najviši stupanj organizacije »mozga–uma« jer određuju, na snažan i pouzdan način, kakvoću i kvantitetu našeg iskustva. Postoje i mnoga druga stanja »mozga–uma«, poput pijanstva, mjesečarenja i kome, ali, u usporedbi s njima, tri temeljna stanja pretežu i to tijekom vrlo kratkih intervala. Što više doznamo, dakle, o načinu organizacije tih triju kardinalnih stanja »mozga–uma« to ćemo bolje razumjeti svjesno iskustvo i načine kojima svijest može mijenjati, na bolje ili na lošije, stanja »mozga–uma«.

Moj san o hotelu i Bertalova psihoza ratne opasnosti varijante su iste organizacijske jedinice: ja ne znam da sanjam, kao što ni on ne zna da je u psihozi. Obojica smo posve uvjerena u vlastitu budnost i u realnost naše ugroženosti.

Treći princip kaže da se stanja »mozga–uma« može mjeriti i njima manipulirati, te ih se, stoga, može razumjeti. Već sam prije objasnio da stanja »mozga–uma« kontrolira »mozak u mozgu«, odnosno »aminergijsko–holinergijski« sustav. Taj je kemijski sustav ona tražena spona između neurologije, psihologije i psihijatrijske farmakoterapije. Već je posve vidljivo da znanost danas proširuje doseg našeg znanja prema teško razumljivim ali važnim stanjim »mozga–uma« kao što je psihoza, depresija i hiponoza.

Promislimo samo nakratko o utjecaju farmakologije na naš svakodnevni život. Mnogima je od nas teško probuditi se, pa posežemo za kofeinom, kemijskim stimulatorom. Kofein ima isti učinak kao i amini: on podiže aktivacijsku razinu u mozgu. Time nam olakšava prijelaz iz jednog stanja mozga–uma u drugo, budno stanje. Ili, uzmimo primjer hiperaktiviranosti, kad se iznenada osjetimo ugroženi. Hiperaktivacija se događa zbog lučenja hormona adrenalina, aminergijske molekule koja pojačava aktivaciju mozga dok simultano podiže krvni tlak i stimulira rad srca. U isto vrijeme, aminergijske se molekule luče i u mozgu, a neuralna čvorišta koja kontroliraju pažnju, analizu tjeskobe i donošenje odluka zagrijana su do svojih najviših točaka.

Da bi Bertal budan halucinirao, i da bih ja halucinirao u snu, mora se dogoditi neki zajednički pomak, promjena u ravnoteži sustava kontrole naših kemijskih stanja mozga. Znanje o tome što se događa u mojem »mozgu–umu« moglo bi nam otkriti što se događa u njegovu. Osvjetljavanjem specifične kemije promjena u kontrolnom sustavu, mogli bismo u potpunosti shvatiti blagotvoran učinak kemije na Bertalove halucinacije, čime ga ne bismo samo riješili straha nego ga i upoznali s njegovim problemom i s mogućnošću kontrole.

Ako su ti principi barem djelomice točni, nova je paradigma vrijedna pozornosti, poštovanja, pa čak i ushita. Ja vjerujem da je ona mnogo točnija negoli se na prvi pogled čini.

Kompjutori, koji demonstriraju umjetnu inteligenciju, sustavi su koji stalno procesiraju podatke i pritom otkrivaju obrasce u njima. Ti obrasci automatski ulaze u software koji pokreće kompjutor, što mijenja njegovo reagiranje na nove podatke. Kompjutor rafinira svoje reakcije provođenjem malih testnih programa na sebi. Korisno je na taj način promišljati o načinu na koji mi učimo. Neuroni u našoj glavi pohranjuju podatke i zamjećuju obrasce. Jedna teorija snova kaže da su oni test–programi, koje pokrećemo tijekom spavanja da bismo ispitali vlastite reakcije. Prema kompjutorskom modelu, snovi su dijagnostika koju stvaramo dok spavamo da bismo bili sigurni u to da su naši procesori i dalje u dobrom stanju.

Iz istraživanja spavanja saznali smo da naš mozak neprestano procesira informacije, čak i kad smo u najdubljem snu. Donedavno se, primjerice, mislilo da um–mozak zahtijeva vanjske poticaje da bi i dalje radio. Velika imena psihologije, uključujući Ivana Pavlova, mislili su da se naš mozak noću gasi. Čak i danas postoje popularna razumijevanja sna koja kažu da poticaj ili podražaj, okidač sna dolazi izvana, poput buke kamiona koji prolazi ulicom noću, neko iskustvo koje smo imali danju ili čak loša probava. Danas, međutim, u laboratorijima, vidimo da vanjski poticaj nije nužan, pa čak ni dovoljan da bi se induciralo snivanje. Većina živčanih stanica u mozgu gore stalno, cijelu noć i cijeli dan. Osim toga, nije točno da naš »mozak–um« samo reagira. On predviđa; stvara vlastite slike. To čini spontano, bez prestanka, i automatski.

To je zapravo sreća! Zamislite da se morate prisjetiti da dišete? No, iako uživamo mjeru robotske pouzdanosti, slobodni smo birati što će ući u naše umove i mozgove. Informacije koje odaberem procesirati te hrana i lijekovi koje odaberem uzimati (ili ne uzimati) utječu na stanja mojega mozga–uma. Istraživanja mozga kazuju nam da u mozgu ima stotine milijardi neurona, da svaki od njih može kontaktirati s 10 000 drugih, i da svaki od njih može slati do 100 poruka u sekundi. Mozak–um je lako zamisliti kao kotao prepun vještičjeg napitka koji svakog trenutka može prekipjeti. Suđeno mu je, reklo bi se, da se poremeti.

Zašto onda svi nemamo epileptične epizode ili manično psihotične epizode? To ne znamo. Ali znamo da je kemijsko ograničavanje našega složenog sustava »mozga–uma« ishod napetosti između aminergijskog i holinergijskog sustava. Galaksije imaju uredne sunčane sustave, oceani imaju međuovisne struje, vrijeme ima stalne izmjene vjetrova. I stanja »mozga–uma« se samoorganiziraju, u čemu im pomaže aminergijsko–holinergijski sustav. Naš »mozak–um« povremeno, međutim, iskače iz te ravnoteže. To se, u većine ljudi, zove snivanje. Promjene u nekih vode u duševnu bolest. Oluje, plimni valovi naših života. Neka od tih promijenjenih stanja mogu biti voljna, kako zna u većoj mjeri istočna filozofija. Meditacijom, promjenom stanja uma, može se liječiti i tijelo.

Čemu nova paradigma?

Pokušat ću ponajprije osvijetliti neka bitna pitanja: zašto nam je potrebno spavanje? Budući da svi patimo od smanjene pozornosti nakon malo sna, funkcija je sna, čini se očito, umanjiti mogućnost poremećaja, inherentnu toliko opterećenoj i napetoj spravi kao što je naš »mozak–um«.

Determinizam je drugo važno i teško pitanje. Ono je odvelo Freuda u krivu pretpostavku: da je »mozak–um« osuđen da uvijek iznova uprizoruje konfliktne scenarije. I nova paradigma, koju izlažem, priznaje determinizam, ali i tvrdi da je sustav »mozak–um« previše bučan da bi se naprosto ponavljao. On se stalno prevrće u nova stanja. Stanja se, naravno, mogu ponavljati, kao što se ponavljaju u snovima ratnih veterana. Ipak, usudit ću se ustvrditi da ne postoje dva savršeno identična stanja »mozga–uma«.

Jedan jamac različitosti stanja prolaženje je vremena. Kako se naš mozak i osobne povijesti mijenjaju svake sekunde, ne možemo posve identično ponoviti neko prethodno informacijsko stanje. Naše se unutrašnje skladište slika (možemo ga zvati i sjećanjima) mora stalno obnavljati — dobrim i lošim — jer drukčije ne bismo mogli biti obaviješteni o zapravo stalnim novinama izvanjskog svijeta.

Kako to činimo? Time što stalno kružimo između stanja našeg mozga–uma, od buđenja do spavanja, do sanjanja. Vremena za skupljanje i vremena za obradu podataka. Taj je informacijski ciklus automatiziran koliko i disanje. Danas se radi velik broj pokusa kojima se pokušava odrediti što se, električno i kemijski, događa kad pohranjujemo nove podatke i kad učimo iz njih.

Tri dimenzije prostora »mozga–uma«

Aktivacijska energija, informacijski izvor i modus su tri dimenzije, poput širine, duljine i dubine kocke, koje nam mogu poslužiti u posve artificijalnom zamišljanju prostora mozga–uma.

Aktivacijska je funkcija količina električne aktivnosti koja se odvija u mozgu i može se mjeriti iz frekvencija EEG–a. Neurologija nam kaže da je aktiviranost visoka tijekom REM sna i u buđenju. U psihologiji, aktivacija interpretira rezultate proučavanja memorije: da bismo nešto zapamtili moramo aktivirati skup povezanih stanica koje dekodiraju podatke. Ideja aktivacije postala je središnja u neuralnim mrežama, kao software koji upravlja artficijalnom inteligencijom softwarea. O stupnju aktivacije — »pogonu« ili »snazi« — ovisi hoće li ili ne naše neuralne mreže, mijenjajući svoje značajke tijekom vremena, moći učiti, kao i to hoćemo li iz inputa dobiti ikakav output u kompjutoru ili u našem mozgu. Ako nema aktivacije, nema ni procesiranja.

Informacijski izvor govori nam, pak, o tome jesu li podaci koje procesiramo iz vanjskog svijeta (što jesu, kad smo budni i pozorni) ili iz naše glave (kao kad sanjamo ili maštamo).

Eksperimentalna psihologija i neurologija pružile su znatan broj dokaza da je percepcija suradnja između slika koje u mozak donose naša osjetila te informacija koje postoje u memoriji. Noću je, primjerice, svaki šum, bljesak ili pokret — dok se ne pokaže suprotno — potencijalni napadač onima koji su sami i predosjećaju opasnost. To psihologija zove projekcijom i uvijek se pojavljuje kad se ravnoteža snage inputa prebaci s vanjskoga na unutarnje. Krive percepcije uvećavaju tjeskobu, a tjeskoba pojačava krive percepcije. Taj začarani krug može odvesti u neuroze, pa i psihoze. Varijabla zvana »izvor informacija« je kontinuum, kao i prethodna varijabla, stupanj aktivacije.

Kad ste pospani, aktivacija mozga se smanjuje, opadaju vanjski podaci i holinergijski sustav preuzima kontrolu, održavajući nas u snu. Tijekom REM sna aktivacija mozga je visoka, vizualne su informacije proizvedene iznutra, no i dalje je sve pod kontrolom holinergijskog sustava. U slučaju halucinacije, također je visoka razina aktivacije mozga, a vizualne informacije su proizvedene iznutra. Ali aminergijski sustav upravlja, što znači da je osoba budna.

Modus je treća dimenzija zamišljene kocke »mozga–uma«. To vlada li aminergijski ili holinergijski sustav zovemo modusima stanja mozga–uma. Istraživanja mozga pokazala su da postoji izravna spona između staničnog metabolizma i holinergijsko–aminergijskog sustava. Prisjetimo se, jedan aminski neuromodulator je i serotonin. Primjerice, kad stanicu kontaktira serotonin, njezino aktiviranje može biti ekscitirano, ali istodobno ona može dobiti nalog da smanji ili pojača metaboličku aktivnost, recimo, ili da sintetizira određeni protein. Kad se to učini, narav stanice se mijenja. To je jedno objašnjenje načina kojim mozak »pohranjuje« sjećanja. Ista aktivnost može biti odgovorna za učenje, za zatvaranje u traumu, ili za oslobađanje psihoze. Budući da može utjecati na stanični metabolizam, ta snaga aminergijsko–holinergijskog sustava da kontrolira modus mozga presudna je i za temeljno tjelesni fenomen — zdravlje. Aminergijski i holinergijski sustavi mozga izravno su povezani s tijelom.

Emocije i nagoni

Kad kažemo da su emocije »primitivne«, nasljeđujemo racionalistički prijezir, zbog kojega smo tako malo saznali o emocijama, važnima ne samo zbog njihova utjecaja na naše misli nego i posve zasebnog načina spoznavanje svijeta, neovisna o intelektu.

Psihoanalizi se mora priznati da je emocije uvijek stavljala na prvo mjesto. No, Freudovo krivo razumijevanje sna kao u osnovi neurotskog procesa i prijetnje našem mentalnom zdravlju, ostavilo je loš trag u tom području te bitno urušilo i ostatak njegove teorije duševnog života. Cenzor nam je potreban da bi zaštitio našu čistunsku svijest od divljih, nagonskih snaga nesvjesnog. Naše su pak emocije u snu — posebice tjeskoba — bile siguran znak loše obrane protiv naših nagonskih sila.

U doba kad znanost još nije bila uočila spontanu aktivnost »mozga–uma«, nije se moglo očekivati da će se emocije prepoznati kao ono što one jesu: stalan tijek vitalnih podataka iz dubine osobe. Kad, međutim, prihvatimo ideju da je »mozak–um« ujedinjen, dinamički sustav koji se manifestira u stalno mijenjanom slijedu aktivacijskih stanja, neće nam biti teško pojmiti emocije kao jedan od najpouzdanijih i najkorisnijih proizvoda »mozga–uma«. Imenica »emocija« dolazi od glagola »emote«, što znači pokretati se, pokretati se od... Kao i percepcija, pokretana motoričkim programima, i emocija je spontana ali i reaktivna.

Jedan od načina dopiranja do izvora i prirode emocija pažljivo je proučavanje REM sna. Emocije u snovima, koje nisu plod reakcije na izvanjski svijet, znanstvenicima danas daju snažno istraživačko oruđe za bolje razumijevanje njihovih mehanizama i funkcija.

Amigdala je, saznali smo, važan centar emocija, u mozgu. A neuroni amigdale ne prestaju pulsirati: mi emocije proizvodimo u svim stanjima, bez obzira na to bila ona bizarna ili normalna.

Genetika vjerojatno svakome od nas podaruje njegov ili njezin emocionalni spektar, odnosno njegovu duljinu, kao što i »postavlja« doseg našeg pulsa i krvnog tlaka. Ljudska je posebnost u velikom dijelu upravo to: kako su postavljeni registri emocija u mozgu. Taj registar možemo podesiti tijekom odrastanja, ali emocionalna glazba koja potječe od nas ono je što nas razlikuje od drugih, poput otisaka prstiju. Ako je tiha, jedini smo koji je čujemo. Pojačamo li je samo, cijeli će svijet znati u kakvom smo stanju. Amigdala je i kao automatski klavir, koji sam prolazi svoje partiture. Sanjanje je emocionalni recital.

Istraživanja emocija u snu već nam dopuštaju zaključak da mozak emitira emocije. Bez obzira na to jesmo li znanstveni racionalisti koji pokušavaju smanjiti glasnoću emocija da bismo našu kogniciju oslobodili sentimentalnog nagnuća ili smo romantični umjetnici koji pojačavaju glasnoću emocija da bi stišali glas ratia, fundamentalna realnost emocija je ista. Emocija nije samo reakcija na svijet nego je i spontana i stalno prisutna komponenta našega subjektivnog iskustva, i nas samih, što drugi uočavaju kao našu osobnost.

Preveli Željka Matijašević i Tomislav Belanović

(Emitirano u emisiji »Pitoma misao«, urednica Irena Matijašević.)