Čovjek i zemlja

Čovjek i zemlja

Ludwig Klages (1872–1956) rođen je u Hannoveru. Studirao je prirodne znanosti i filozofiju u Münchenu. München, a osobito njegova boemska četvrt Schwabing, bio je bitan za njegovo intelektualno sazrijevanje. Tu se Klages oko 1893. upoznao s pjesnikom Stefanom Georgeom, počeo objavljivati pjesme u njegovu ekskluzivističkom časopisu Blätter für die Kunst, a čini se da su neko vrijeme mladi mislilac i već prilično priznati pjesnik dijelili isti svjetonazor, snažno obilježen odbojnošću prema tipičnim pojavama moderne civilizacije.

Ali, više od Georgea, na Klagesa je u svjetonazorskom smislu utjecao bizarni i tajnoviti Alfred Schuler, filozof »kozmogonijskoga erosa«, kompilator Nietzscheova vitalizma i Bachofenovih teza o razdoblju matrijarhata u prapovijesti Europe. Schuler je, čini se, Klagesovu antimodernizmu podao životno–filozofski temelj, žudnju za matrijarhalnim diluvijem kao blaženim prastanjem svijeta i osjećaj erotske prisnosti s univerzumom. Sam Klages unio je u taj svjetonazorski kompleks disciplinu školovana prirodoznanstvenika i filozofa. Njegovu varijantu antimodernizma karkaterizira jak pesimizam, a tipične neprijatelje izvornoga života nalazi u kršćanstvu i kapitalizmu. Osim knjige Čovjeka i zemlje (1920), odakle potječe istoimeni članak što ga ovdje objavljujemo, a koji je sam nastao 1912, za upoznavanje s Klagesovim antimodernizmom važni su Kozmogonijski eros (1921) i osobito Duh kao protivnik duše (1929–1932), trotomna filozofska saga o raju što ga je čovjek izgubio povjerivši svoj opstanak i funkcioniranje svojih zajednica duhu kao »izvanživotnom načelu«. (Z. K.)

Svako vrijeme, a pogotovu naše, ima svoja gesla, preko kojih, kao bubnjem, oglašava svoje težnje, prigušujući glas sumnje u redovima privrženika i dozivljući iz krugova neopredijeljenih nove povorke pod svoju zastavu. Tri danas najjača gesla glase »napredak«, »kultura« i »osoba«, pri čemu ideja napretka, kao jedina primjerena današnjici, nosi druge dvije te im, kako to vidi vladajuća misao, podaje karakterističnu boju. Ona se, dakle, samouvjereno osjeća nadmoćnom podjednako prirodnim narodima kao i starijim povijesnim razdobljima, a na pitanje o utemeljenosti takva uvjerenja ima spreman odgovor: znanost je na dosad nedosegnutoj razini, tehnika vlada prirodom, pred kojom se nekadašnje ljudstvo bespomoćno povlačilo, iz neiscrpnih zemaljskih izvora planski se napaja opće dobro, duh prožimlje prostor i vrijeme eterskim valovima telefonije, a njegov izumiteljski genij »osvojio« je čak i bezgranično zračno more. Ne za odlučne pristalice toga uvjerenja, nego za mlađi naraštaj, koji se još pita, pokušat ćemo podići veo barem na jednom mjestu i otkriti prijeteću samoobmanu koju on skriva.

I onaj tko još ne vidi užasne posljedice prouzročene idejom »napretka« trebalo bi da bude sumnjičav prema navedenim obrazloženjima. Antičkom Helenu najviši je cilj bila »kalokagatija«, što će reći, izvanjska i unutrašnja ljudska ljepota koju je vidio u slici Olimpljana; srednjem vijeku »spasenje duše«, što je podrazumijevalo duhovni uspon bogu; goetheovskom čovjeku savršenstvo držanja, »majstorstvo« u mijeni sudbina; i koliko se god ti ciljevi međusobno razlikovali, bez daljnjega razumijemo duboku sreću njihova dosezanja. Ono pak čime se ponosi napredak puki su uspjesi, porast ljudske moći, koja se nepromišljeno brka s porastom vrijednosti, te smo prisiljeni posumnjati je li on sposoban vrednovati pravu sreću ili poznaje samo prazno zadovoljstvo što ga jamči svijest o gospodstvu. Sama moć slijepa je prema svim vrijednostima, prema istini i pravu, koje još mora dopustiti, kao i prema ljepoti i životu. Pri sastavljanju ovoga proturačuna nadovezat ćemo se na dobro poznate stvari.

Znanosti valja priznati razinu, koliko je god nesigurna pred iskušenjima; izvan sumnje stoji i razina tehnike. Što su, međutim, njihovi plodovi, po kojima — u skladu s mudrom biblijskom riječju — mjerimo vrijednost svakoga ljudskog čina? Počnimo s onim pojavnostima života kojih životnost nikada nije bila sporna, s biljkama i životinjama. — Stari narodi sanjali su izgubljeno »zlatno doba« ili Raj, gdje je lav miroljubivo obitavao s janjetom, a zmija, kao proročki duh, s čovjekom. To i nisu bili samo snovi, kako nas uvjerava pogrešno učenje koje iz prirode iščitva samo jedno — neograničenu »borbu za život«.

Polarni istraživači pričaju nam o neustrašivoj povjerljivosti pingvina, sobova, morskih lavova, foka, čak i galeba pri prvoj pojavi ljudi. Pioniri tropa neumorno nam predočuju slike netom dosegnutih stepa gdje se u miroljubivoj društvenosti miješaju divlje guske, ždralovi, ibisi, plamenci, čaplje, rode, marabui, žirafe, zebre, gnui, antilope, gazele. O istinskim simbiozama znamo da su proširene u svemu životinjskom carstvu i preko cijele Zemlje. Tamo pak gdje je gospodstvo stekao čovjek napretka, svuda se širi ubojstvo i užas smrti. Što je, na primjer, preostalo u nas od životnjskoga svijeta Germanije? Medvjed i vuk, ris i divlja mačka, bizon, sob i tur, orao i sup, ždral i sokol, labud i sova ušli su u bajku prije nego što je počeo moderni uništavajući rat. A on je sve temeljito počistio. Uz najslaboumniji od svih izgovora — da su nebrojene životinjske vrste štetne — on je iskorijenio gotovo sve osim zeca, tetrijeba, srne, fazana i, u najboljem slučaju, divlje svinje. Vepar, divokoza, lisica, kuna, lasica, jazavac i vidra, životinje o kojima legenda sadržava prastara zapamćenja, prorijedili su se, ako ne i posve nestali; riječni galeb, obalna lastavica, kormoran, gnjurac, ždral, vodomar, kraljevska eja, sova — prepušteni su bezobzirnu progonu, a tuljani Istočnoga i Sjevernoga mora uništenju. Više od dvije stotine njemačkih gradova i sela nose ime po dabru, što dokazuje nekadašnju proširenost marljiva glodavca; a danas postoje samo malobrojne kolonije na Elbi između Torgaua i Wittenberga, koje bi i same nestale da nisu pod zakonskom zaštitom! A tko ne zamjećuje s potajnim strahom sve brže prorjeđivanje naših ljupkih pjevica, ptica selica! Još prije jednoga ljudskog vijeka u ljetno je doba čak i u gradovima plavi svod ispunjavalo cvrkutanje lastavica i piljaka, pjev koji kao da pobuđuje čežnju za daljinom i skitnjom. Tada se u jednom od münchenskih predgrađa brojilo po tri stotine gnijezda, a danas ih je najviše četiri ili pet. Čak je i na selu postalo neobično tiho, pa više ne lepeću, kao u rosnim zorama poletnih Eichendorffovih pjesama, »bezbrojne ševe«. Već valja smatrati sretnim slučajem kad se na zabačenim šumskim stazama ili na sunčanim livadama začuje svijetao i čeznutljiv zov jarebice, koja je nekada u tisućama i tisućama nastanjivala njemačke župe, pa živi u pjesmama naroda i pjesnikâ. Svraka, djetlić, vuga, sjenica, crvendać, grmuša, slavuj — svi oni, kako se čini, nestaju nepovratno.

Naši suvremenici, stisnuti u velegradima i od mladosti navikli na dim iz dimnjaka, kloparanje i uličnu buku, na noći svijetle poput dana, uglavnom više nemaju mjerila za ljepotu krajolika. Pri pogledu na krumpirište vjeruju da vide prirodu, a svoje više zahtjeve smatraju zadovoljenima kad začuju kako u oskudnim krošnjama drvoreda cvrkuće gdjekoji čvorak ili vrabac. Dirne li pak opustošene duše zvuk i miris njemačkoga krajolika, kakav je bio još prije sedamdeset godina, iz riječi i slike onoga vremena, odmah se začuju tvrdokorne uzrečice o »ekonomskom razvoju«, o načelu »korisnosti«, o neizbježivim nuspojavama kulturnoga procesa, kako bi se otjerao opominjući prigovor. Tu se javlja potreba da krug našega razmatranja ponešto proširimo.

Ostavljamo postrani pitanje odakle pukoj korisnosti pravo da bude najviše načelo djelovanja i opravdanje za žalosna pustošenja. Ne želimo ponavljati da čovjek ni u kojem slučaju ne može uspješno ispravljati prirodu. Tamo gdje nestaju ptice pjevice, prekomjerno se razmnažaju kukci krvopije i štetne gusjenice, koji u nekoliko dana ogole vinograde i šume; gdje se iskorjenjuju škanjci i vidre, množe se miševi, koji uništavaju bumbarova saća, a s njima i djetelinu kojoj su bumbari potrebni pri oprašivanju. Veće zvijeri nekad su se brinule za selekciju divljači, koja sada degenerira, jer se razmnažaju i nezdravi primjerci; i tako to ide dalje, sve do još gorega propadanja ranjene prirode egzotičnih zemalja u liku onih užasnih zaraza što progone Europljanina, »donosioca civilizacije«. Istočnoazijska kuga, na primjer, nastala je uglavnom kao posljedica masovne trgovine krznom tamošnjih glodavaca kliconoša, kao što je sibirski svizac. Sve ćemo to ostaviti postrani, da bismo uz pomoć malobrojnih primjera osvijetlili samo jednu odlučnu točku, a to je da korisnost, na koju se ljudi pozivlju, nema ništa zajednoičko s materijalnom oskudicom.

Ono što današnji Nijemci zovu starom šumom zapravo su nedavno zasađene kulture; istinska pak stara šuma, koja je u nas postala pobožnom pričom, na cijelom se globusu bliži svom kraju. Sjeverna Amerika — u indijansko doba najšumovitiji od svih kontinenata — mora svoju potrebu za drvom pokrivati uvozom; a jedine zemlje iz kojih se drvo danas izvozi — Mađarska, Rusija, Skandinavija i Kanada — uskoro će ostati bez svojih višaka. »Naprednim« narodima potrebno je, u cjelini, 355 000 tona drva za proizvodnju papira, kako bi se, prosječno, svake druge minute proizvela po jedna knjiga, a svake sekunde po jedne novine. Tolika je, otprilike, proizvodnja tih artikala u krugu »civilizacije«. Neka nam tko dokaže zašto je potrebno da čovječanstvo bude preplavljeno milijardama loših novina, paskvila, kriminalističkih romana; ako dokaza nema onda je krčenje prašuma golo zlodjelo. — Talijani svake godine love i okrutno ubijaju milijune ptica selica koje se odmaraju na njihovim obalama, a što od toga ne pojedu sami, izvoze u Englesku i u Francusku. Brojke govore jasnije: jedan jedini brodski transport prenio je 1909. god. 72 000 živih jarebica, zatvorenih u bijednu stanju u uske kaveze, gdje su zaklane za ljubitelje. Na sorentinskom ih poluotoku love godišnje do 500 000. Prosječni broj za Egipat penje se do ukupno 3 milijuna, ne računajući nebrojene ševe, ortolane, grmuše, lastavice, slavuje. Pernate pjevice žrtva su blagostanja i trgovine, a ne gladi. — Još strašnije štete čini moda, što će reći profit krojača i trgovaca, za čiju se oskudnu invenciju čini da potječe od Sotone. Evo citata iz lista Cri de Paris:

Pariški šeširdžije prerade godišnje do 40 000 obalnih lastavica i galeba. Jedan londonski trgovac prodao je prošle godine 32 000 kolibrića, 80 000 različitih morskih ptica, 800 000 pari krila različitih vrsta. Pretpostavlja se da svake godine ne manje od 300 000 000 ptica biva žrtvom ženske mode. Ima zemalja u kojima su krakteristične domaće vrste ptica već posve nestale. Da ukrasno perje ne bi izgubilo sjaj, moraju se čerupati žive ptice; stoga se jadne životinje ne love puškom, nego mrežom.

Čovječanstvo koje se nazivlje uljuđenim ravnodušno dopušta da se takve stvari događaju, a dok se neviđeno ubijanje valja cijelom Zemljom, žene se nepromišljeno kočopere svojim trofejima. Nije potrebno naglašavati da su sve nabrojene vrste i mnoge druge, među njima šarolika rajska ptica i albatros moćnih krila, blizu izumiranju. A ista sudbina prijeti, na kraći ili dulji rok, svim životinjskim vrstama, osim onima što ih čovjek uzgaja i pripitomljuje. — Milijuni sjevernoameričkih krznaša, nebrojene plave lisice, samuri, hermelini iz Sibira stradavaju zbog modnih ispada. — Otkad je u Kopenhagenu 1908. utemeljeno dioničko društvo »za kitolov velikoga stila i po novoj metodi« (naime, s plutajućim tvornicama gdje se ulovljene životinje odmah prerađuju), u samo dvije godine ubijeno je 500 000 primjeraka najvećega sisavca te je blizu dan kad će on pripadati povijesti i — zoološkim muzejima. — Tisućljećima su milijuni američkih bizona, omiljena lovina Indijanaca, lutali prerijom. Čim je, međutim, »napredni« Europljanin stupio na tlo, počelo je jezivo i besmisleno ubijanje te je danas s bizonima gotovo. Ista se tragedija upravo ponavlja u Africi:

Da bi se tzv. kulturno čovječanstvo opskrbilo bilijarskim kuglama, ukrasnom dugmadi, finim češljevima i lepezama i ostalim strašno korisnim predmetima, godišnje se, prema proračunu pariškoga proučavatelja Tourniera, prerađuje 800 000 kg slonokosti. Za to je potrebno ubiti oko 50 000 primjeraka najveće životinje na svijetu.

U istom stilu bespoštedno se uništavaju antilope, nosorozi, divlji konji, klokani, žirafe, nojevi, gnui u tropima, a sjeverni medvjedi, mošusi, polarne lisice, tuljani, morski lavovi u arktičkim zonama. Orgija uništavanja kakvoj nema ravne obuzela je ljudstvo, »civilizacija« ima obilježje razuzdane manije ubijanja, zemaljsko izobilje iščezava pred njezinim otrovnim dahom. To su, dakle, plodovi »napretka«!

Oni su, kako je već rečeno, poznati. Dobronamjerni i osjetljivi ljudi u posljednjih su desetak godina uvijek iznova podizali opominjući glas, zahtijevajući da se zlu doskoči osnivanjem zaštitarskih udruženja; no nije poznat najdublji uzrok i opseg nevolje. Ipak, prije nego se time pozabavimo, nastavljamo s našom optužbom.

Ne moramo rješavati pitanje je li život nešto što nadilazi svijet pojedinačnih bića ili nije, je li zemlja, kako pretpostavlja vjera starih, živo biće ili je (prema novijim nazorima) neosjetljiva gruda »mrtve materije«; jer, jasno je da tlo, igra oblaka, vodene površine, vegetacija i ponašanje životinja tvore u svakom krajoliku duboku cjelinu, koja poput kakve arke obuhvaća pojedinačno biće te ga upleće u veliko zbivanje svemira. U zvukovlju planeta nenadomjestivi su akordi uzvišena pustoš pustinje, svečana visina gorskih vrhova, privlačna melankolija širokih poljana, tajnovito tkanje šume, svjetlucanje mora uz obale. U njih se uklapaju ili s njima srastaju izvorna ljudska djela. Svratimo li pogled na opominjuće dubokoumlje piramida, nizova sfingi, lotosovih stupova staroga Egipta, na prividnu kićenost kineskih zvonika, raščlanjenu jasnoću grčkih hramova ili na toplinu donjonjemačke seoske kuće, stepsku slobodu tatarske jurte — sve to očituje dušu okolnoga krajolika i diše njome. U starih naroda, koji su se smatrali od zemlje rođenima, svi su artefakti, po boji i po obliku, povezani sa zemljom, od nastambi do oružja i kućnoga oruđa, bodeža, kopalja, strijela, sjekira, mačeva, lanaca, kopči i prstenja, lijepo oblikovana i urešena posuđa, šalica i bakrenih pokala, raznolikih pletova i tkanina. — Još je strašniji od onoga što smo dosad čuli, premda možda nije u istoj mjeri nepopravljiv, utjecaj »napretka« na izgled naseljenih krajeva. Pukla je veza između ljudskih tvorevina i Zemlje, uništena je za stoljeća, ako ne i zauvijek, prapjesma krajolika. Jednake tračnice, telefonske žice, električni vodovi presijecaju grubom pravocrtnošću šumu i profil gorja, bilo ovdje, bilo u Indiji, Egiptu, Australiji, Americi; jednake sive najamne zgrade nižu se ravnomjerno jedna za drugom gdje je god obrazovani čovjek razvio svoju »blagotvornu« djelatnost; i u nas i drugdje usjevi se »parceliraju«, tj. sijeku u pravokutne i kvadratne parcele, jarci se zasiplju, cvjetne živice iskorjenjuju, a ribnjaci okruženi šaši isušuju; bujna divljina nekadašnjih šuma mora ustupiti mjesto nemiješanim kulturama, vojnički raspoređenima u nizove i očišćenima od »štetna« gustiša; od riječnih tokova, koji su se nekada u labirintskim krivuljama protezali između plodnih padina, prave se ravni kanali; brzaci i vodopadi, čak i Nijagara, moraju puniti umjetna jezera za električne centrale; šume tvorničkih dimnjaka dižu se na njihovim obalama, a tvorničke otpadne vode pune otrova namaču tlo — ukratko, lice kontinenata pomalo se pretvara u svojevrsni poljodjelski Chicago! Još prije sto godina uzviknuo je viteški Achim von Arnim:

Bože moj, gdje su stara stabla pod kojima se još jučer sudilo, prastari znaci čvrstih granica, što se s tim dogodilo, što se događa? Narod ih je gotovo zaboravio, a mi oholo udaramo u njihovo korijenje. Je li tjeme visokih gora ogoljelo, tamo više ne raste šuma; pobrinimo se da se Njemačka ne upropasti!

A Lenau je dojmove o našem zavičajnom krajoliku sažeo: »Čovjek je zgrabio prirodu za grlo tako da joj krv štrca iz svih pora.« A što bi danas rekli ti ljudi! Danas bi možda, poput Heinricha von Kleista, radije napustili Zemlju koju je njezin izrođeni sin, čovjek, tako oskvrnuo. Ni pustošenja Tridesetgodišnjega rata u gradu i selu nisu toliko temeljito oštetila baštinu kao zahvati modernoga života i njegovi bezobzirno jednostrani praktični ciljevi. — Što se pak tiče licemjerna turističkoga osjećaja za prirodu, jedva da je potrebno upozoriti na pustošenja do kojih je došlo kad su daleke obale i gorske doline postale dostupne. Š...š

Ali, to nije sve, jer je bijes uništenja svoju krvavu brazdu povukao i preko ljudi. Prirodni narodi posve su ili gotovo posve iščezli, bilo da su pobijeni i izgladnjeli ili su ih na beznadno uvenuće osudili darovi »napretka«: rakija, opijum, sifilis. Gotovo je s Indijancima, gotovo je s australskim prastanovnicima, gotovo je s najboljim polinezijskim plemenima; a uprvo smo doživjeli da Europa ravnodušno promatra kako Srbi planski ubijaju u tisućama i tisućama njezin posljednji pranarod, Albance, »sinove orla«, koji svoj korijen vuku još od basnoslovnih »Pelazga«. — Nismo se prevarili kad smo »napredak« optužili kao puku želju za moći, a sada vidimo da u ludilu razaranja ima metode. Uz izgovor »korisnosti«, »gospodarskoga razvoja«, »kulture« on zapravo kreće u uništenje života. On pogađa život u svim njegovim pojavnim oblicima, krči šume, ništi životinjske vrste, briše izvorne narode, premazuje i preobličuje firnisom proizvodnosti krajolik i obeščašćuje preostala živa bića, pretvarajući ih, poput stoke, u puku robu, u lovinu neograničene pljačke. U njegovoj je pak službi ukupna tehnika, a u njezinoj službi daleko najveći dio znanosti.

Ovdje ćemo se načas zamisliti. Ovako ili onako prirodi pripada i čovjek; neki čak misle da joj on pripada u cjelini, premda je to, kako ćemo još vidjeti zabluda; ipak, i on nedvojbeno živi, pa ako se u njemu nešto spori sa životom, spori se samo sa sobom. Lancu naših dokaza nedostajala bi najvažnija karika kad ne bismo ponudili i primjere samorazaranja ljudi.

Popis žrtava koje se tu bilježe, čak ako se spomenu samo najvažnije, daleko nadmašuje čak i popis iščezlih životinja, pa je dovoljno nabaciti nekoliko bitnih činjenica. — Kamo su nestale narodne svečanosti i sakralni običaji, tisućljetni nepresušni izvori mita i pjesništva: obilazak polja radi dobre sjetve, povorka nevjesta, bakljade po žitnim poljima! Što je s nepreglednim bogatstvom nošnja, u kojima je svaki narod izražavao svoju narav prilagođenu krajoliku! Za bogate ovjese, šarene prsluke, pletene veste, teške pojase, lake sandale, toge, naborane turbane, glatke kimone nudi »civilizacija« na cijeloj Zemlji muškarcima sivilo sakoa, a ženama — najnoviju parišku modu! — Kamo je, napokon, iščezla narodna pjesma, prastaro i uvijek novo pjesničko blago, u kojem se ublažen, kao u srebrnom tkanju, krije cjelovit čovjekov nastanak i nestanak! Vjenčanje i pogreb, osveta, rat i propast, obijest pri piću i skitništvo, jahačka drskost, osjećaji djeteta i materinska sreća disali su u neiscrpnim pjesmama i strujili iz njih, kadšto potičući na odlučan čin, a kadšto uljujkujući u drijemež zaborava. Stvaralo se i pjevalo uz ples, uz pun pehar, pri rastanku i povratku, pri posvećenju i bajanju, u polumraku tkaonica, uoči bitke, uz odar palih, ljudi su se draškali rugalicama, rješavali sporove natpjevavanjem, tamno–svijetlom poezijom ovijali brda, izvor i grm, domaću životinju, divljač i biljku, let oblaka i kišu. Napokon čak je i rad — što mi danas jedva možemo pojmiti — bivao svečanošću. Nije se pjevalo samo u skitnji i pri svečanim gozbama nego i uz spuštanje sidra i u ritmu zaveslaja, pri nošenju teška tereta i pri vuči brodova, pri obručenju bačava, u taktu kovačeva čekića, pri sjetvi, kosidbi, vršidbi, mljevenju žita, kidanju lana, tkanju i pletenju. Nije od »napretka« život samo posivio, nego i onijemio. Ali, ne — zaboravili smo da je on iz nestale podoknice izveo operetu i sladunjav kabaretski napjev, da je samonikla glazbala poput španjolske gitare, talijanske mandoline, finske kantele, južnoslavenskih gusala, ruske balalajke zamijenio klavirom i gramofonom! Eto, dakle, ukupnih plodova »napretka«! Poput proždrljiva požara pomeo je on Zemlju, a gdje su nastali gradovi, tamo, barem dok je ljudi, više ništa ne uspijeva! Zbrisane biljne i životinjske vrste više se ne obnavljaju, pritajena toplina ljudskoga srca potopljena je, zasuto je unutrašnje vrelo iz kojeg su se napajale pjesme i svete svečanosti, a preostala je mrzovolja radnoga dana i lažni sjaj bučnih »zadovoljstava«. Nema dvojbe, nalazimo se u razdoblju propasti duše.

Kako su u tim uvjetima moguće velike osobe! Ne zanemarujemo, naravno, invenciju u majstora tehnike ili računarski talent u veleobrtnika; ali, čak i ako ta umijeća poistovjetimo sa živim stvaralaštvom, jasno je da nikada ne bi bila u stanju obogatiti život. Najinteligentniji stroj ima značenje samo u službi određenu cilju, ne sam o sebi, a najobuhvatniji strukovni savez bit će za tisuću godina ništa, dok Homerova pjevanja, Heraklitove izreke, Beethovenove skladbe pripadaju nezastarivu blagu života. Kako pak tužnu sliku ostavlja današnje naše mislilaštvo i pjesništvo kojim smo se nekada razložno hvalili! Koga još imamo otkako su nas napustili veterani duha i djela: Burckhardt, Böcklin, Bachofen, Mommsen, Bismarck, Keller, otkako je i Nietzsche, usporediv s posljednjim proplamsajem staroga žara, nestao bez traga i bez nasljednika! Prazno je i na Parnasu, u politici i u mudroslovlju, a da se o istrunuloj likovnoj umjetnosti i ne govori. — Čak i kad se spustimo na razinu svakidašnjice, razotkriva se u svoj svojoj ništavnosti govor o »osobi« i o »kulturi«.

Većina ne živi nego samo još egzistira, bilo kao robovi »zvanja«, trošeći se poput strojeva u službi velikih pogona, bilo kao robovi novca, bezglavo prepušteni brojčanom deliriju akcija i poduzeća, bilo kao robovi velegradske rastresenosti; mnogi, međutim, mutno osjećaju slom i rastuće neveselje. Ni u kojem vremenu nije nezadovoljstvo bilo veće i otrovnije. Grupe i grupice okupljaju se radi partikularnih interesa, u žilavoj borbi za opstanak sudaraju se profesije, staleži, narodi, rase, svjetonazori, a u svakoj interesnoj skupini ambiciozni pojedinci. A budući da čovjek prema slici vlastitoga stanja tumači svijet, sklon je i u prirodi vidjeti pustu borbu za moć, vjeruje da je u pravu kad sam opstane u »borbi za život«, predočuje sebi svijet po modelu velikoga stroja, gdje se klipovi stalno kreću, a kotači se stalno vrte, kako bi nastajala — ne znamo u koju svrhu — »energija«; uz pomoć brbljava monizma polazi mu za rukom da krivotvori bezgraničnu raznolikost zvijezda i svede je na puko postolje ljudskoga Ja. Kao što se nekada veličala ljubav ili askeza ili mističko jedinstvo s bogom, tako se danas tjera svojevrsna religija uspjeha, a na grobu staroga svijeta objavljuje se vjera malih ljudi koju užarenom porugom anticipira Nietzsche kad svoga »posljednjeg čovjeka« pušta da, treptajući očima, kaže: »Mi smo izumili sreću«.

Plitke zablude svih tih sistema, sekta i pravaca zacijelo će biti kratka vijeka. — Priroda ne poznaje »borbu za opstanak«, nego samo brigu za život. Mnogi kukci ugibaju nakon oplodnje, što pokazuje koliko malo priroda mari za održanje, samo ako se val života dalje kreće. Što životinja lovi i ubija drugu životinju obrazloženo je glađu, a ne profesijom, ambicijom, željom za moći. Tu zjapi ponor koji evolucijska logika neće nikada premostiti. Nikada neka vrsta nije iskorijenila drugu, jer pad na jednoj strani uzrokuje pad i na drugoj, budući da prorjeđivanjem plijena neprijatelju nestaje hrane; nego, razvoj vrsta odigravao se u divovskim vremenskim rasponima u planetarnom okviru te je uzrokovao stalno umnažanje podvrsta. Uništenje stotina vrsta u nekoliko ljudskih generacija ne dopušta usporedbu s izumiranjem, recimo, dinosaura ili mamuta. — Posve je bezumno prenošenje količinskih fizikalnih zakona poput onoga o održanju energije na pitanja života. Još nije retorta proizvela živu stanicu, a da ju je i proizvela, ne bi se to dogodilo spajanjem »energija«, nego zato što kemijske supstancije već sadržavaju život. Život je oblik sposoban za neprestano obnavljanje; ako se obnova zaustavi uništenjem vrste, Zemlja ostaje bez dotične vrste, bez obzira na održanje energije. — Takve će zablude, kako smo rekli, nestati, ali ne i posljedice stvarnoga zbivanja kojem su one samo misaona sjena. Ničim nije poduprto mišljenje onih koji počinjeno uništenje smatraju popratnom pojavom prolaznih stanja, nakon kojih će uslijediti regeneracija. S time razotkrivamo smisao onoga slijeda zbivanja što ga obično nazivljemo »svjetskom poviješću«.

Taj smisao promašujemo ako ga tražimo u učincima »čistoga razuma«. Moramo se otresti odviše naivna shvaćanja da spoznaja, radom učenjaka, raste sama u sebi te da svaka nova generacija znanjem i umijećem povećava nasljeđe prošlih generacija. To što Grci nisu znali slati poruke žicom, kablom i zrakom uobičajena predrasuda objašnjuje slabošću njihove fizikalne znanosti. Ipak, oni su gradili hramove, klesali kipove, brusili dragulje takve ljepote i nježnosti kakva nama više nije dostupna, uza sve naše instrumente. Ne praveći pokusa, oslonjeni na svakidašnja zapažanja, ostavili su zgradu mudrosti koja je podrug tisućljeća potpuno odredila misao zapadnjačkoga ljudstva, a djelomično je određuje još uvijek. Sokratov pojam vrline donekle se obnavlja u Kantovu »kategoričkom imperativu«, platonsko učenje o idejama u Schopenhauerovoj estetici, misaoni okvir kemijske atomistike potječe od Demokrita! Pitanje je stoga zašto nisu promicali fiziku: iz neznanja ili zato što uopće nisu htjeli? I nije li njihova mistika krila uvide što smo ih mi zaboravili?! Ili, drugi primjer: Kinezima, starom kulturnom narodu, bili bi svi novovjekovni izumi strani da im mi nismo nametnuli potrebu za njima. Otvorimo li, međutim, kojega od njihovih velikih filozofa, Laotsea ili Liä Dsia, iz njih govori takvo dubokoumlje da se u odnosu na njih i Goethe može učiniti tupim. Ako nisu posjedovali znanost uz čiju se pomoć grade topovi, dižu u zrak brda, proizvodi umjetni maslac, valja pretpostaviti da za to nisu bili zainteresirani. U pozadini spoznajnih napora stoje, potičući ih i upravljajući njima, ljudski ciljevi, pa se samo po njihovoj usmjerenosti može razumjeti smisao spoznaje. — Da bi se afirmiralo progresističko znanstveno istraživanje novoga vijeka morao se dogoditi veliki svjetonazorski obrat. Njegovo se očitovanje nazivlje kapitalizmom.

Da su sjajna dostignuća fizike i kemije služila isključivo kapitalu, o tome danas za misleće ljude više nema dvojbe; isto se, međutim, usmjerenje lako prepoznaje i u osnovi vladajućih doktrina. Razlikovno obilježje modernih znanosti — zamjena svih vrstovnih obilježja pukim količinskim odnosima — svojstveno je spoznajnom interesu onoga voljnog usmjerenja koje šarolikost duševnih činjenica (krvi, ljepote, dostojanstva, zanosa, ljupkosti, topline, materinstva) žrtvuje prijevarnoj vrijednosti umišljene moći koja se mjerljivo utjelovljuje u posjedovanju novca. Iskovana je za to riječ »mamonizam«; ali samo su malobrojni svjesni da je taj Mamon stvarno biće, koje se domoglo ljudi kao oruđa kako bi zbrisalo život sa Zemlje. Neka je dopuštena riječ objašnjenja o tome.

Ako već »napredak«, »civilizacija«, »kapitalizam« označuju samo različite strane istoga voljnog usmjerenja, prisjetimo se da su njihov isključivi nosilac kršćanski narodi. Samo je u njih slijedio izum za izumom, cvala egzaktna, tj. računalna znanost i širio se bezobzirni nagon za osvajanjem koji teži da od nekršćanskih naroda napravi kmetove, a od čitave prirode predmet ekonomske eksploatacije. U kršćanstvu, dakle, mora da leže najbliži uzroci svjetskopovijesnoga »napretka«. Istina, kršćanstvo je uvijek propovijedalo ljubav, ali ako se ta ljubav bolje promotri, vidi se da je ona samo retorička pozlata bezuvjetnoga »moraš«, imperativ pokornosti, i to isključivo čovjeku, čovjeku u stavu divinizirane suprotstavljenosti čitavoj prirodi. Ljudskom vrijednošću ili »humanošću« prikriva kršćanstvo ono što doista misli: da je sav ostali život bezvrijedan, osim ako služi čovjeku! Njegova »ljubav« nije ga sprečavala da ubojitom mržnjom progoni prirodnu vjeru pogana, a ne sprečava ga ni danas da s prezirom odbacuje sakralne običaje izvornih naroda. Budizam, kako je poznato, zabranjuje ubijanje životinja, jer one s nama dijele svoju narav; Talijan kojem se prigovori kad mrcvari životinje, kaže: senza anima i non #cristiano, jer prema mnijenju kršćanskoga vjernika pravo na život imaju samo ljudi. Starinsku pobožnost, koja se još uvijek pomlađuje u pučkim kolibama, kršćanstvo je zabranilo svojim stjegonošama, a potaknulo je, zamračivši njome sav svijet, onu grandomaniju koja i najkrvavije zločinstvo nad životom smatra dopustivim, štoviše, nužnim, ukoliko se njime promiče ljudski interes. Kapitalizam, zajedno sa znanošću, koja mu utire put, zapravo je ispunjenje kršćanstva, Crkva je, poput njega, samo interesna zajednica, a »Mamon« bezbožna morala istoznačan je s ukupnošću subjekata suprotstavljenih životu, koji u ime jedinoga boga ratuju s neekonomičnim mnoštvom svjetskih bogova:

Svem je onom cvijeću bilo pasti

Pred zamahom strašna sjevernjaka.

Da bi jedan od svih bio bogat,

Morao je propast svijet bogova.

Onaj pak tko vjeruje da se obogatio pogazivši cvijeće jest, kako se sada pokazuje, čovjek kao nosilac volje za prisvajanjem, a bogovi što ih je otrgnuo sa životnoga stabla duše su osjetilnoga svijeta od kojega se čovjek otrgnuo. Ikonoklazam što ga je srednjovjekovlje flagelantski njegovalo u sebi morao se okrenuti prema vani i dostići svoj cilj: dokinuti vezu između čovjeka i zemaljske duše. U svojim krvavim naletima na sva druga stvorenja, čovjek samo dovršava ono što je prvo počinio sam nad sobom, žrtvujući upletenost u slikovito mnogoobličje i neiscrpnu raskoš života radi uzvišenja u bezavičajnoj duhovnosti odijeljenoj od svijeta. On se zavadio s planetom koji ga je rodio i othranio, s vrtnjom zviježđa, jer je opsjednut vampirskom moći koja se osjeća kao rezak neskladan ton u glazbi sfera. Na ovom pak mjestu postaje jasno da kršćanstvo znači samo jednu epohu u mnogo obuhvatnijem razvojnom slijedu u kojoj je nešto što se započelo mnogo ranije doseglo svoj završetak i, osobito kad je posrijedi Europa, svoju izazovnu formu.

Snaga, naime, koja se iz čovjeka usmjerava prema svijetu stara je koliko i — »svjetska povijest«! Razvojni slijed što ga zovemo »poviješću«, koji napušta kružnu stazu zbivanja te biva neprispodobiv sudbini ostalih živih bića započinje se upravo u času kad čovjek gubi stanje »raja« te odjednom otuđena pogleda u trezvenu osvjetljenju stoji vani, otrgnut od nesvjesna suzvučja s biljkama i životinjama, vodama i oblacima, stijenjem, vjetrima i zvijezdama. Predaje gotovo svih naroda daju naslutiti krvave bojeve između »sunčanih junaka«, koji donose nov poredak, i htoničkih sudbinskih sila, kojima je na koncu suđeno da utonu u mračno podzemlje. Nije li jedan isusovac, čudnim ali i poučnim izokretanjem činjenica, predaju o djelima Grka Herakla okrivio da je unaprijed plagirala životni put kršćanskoga spasitelja! To je, međutim, posvuda jedan te isti smisao novoga obličja s kojim se započinje »povijest«: da se nad dušu uzdiže duh, nad san poimljuća budnost, nad život, koji nastaje i nestaje, djelovanje koje teži statici. U evoluciji duha, koja je započela tisućljeće prije, kršćanstvo je bilo samo posljednji i odlučni pomak, u skladu s kojim je duh, izišavši iz stanja još nemoćne spoznaje (iz stanja »okovanoga Prometeja«, kojega je oslobodio Heraklo!), počeo prožimati i volju te ubojstvenim djelima, kojima otada odzvanja povijest naroda, objavio svima još nezaslijepljenima: izvansvjetska sila prodrla je u sferu života.

Otvoriti oči za to, sve je što možemo učiniti. Morali bismo već jednom prestati brkati ono što je najdublje podijeljeno: moći života i duše s moćima razuma i volje. Morali bismo uvidjeti kako »racionalna« volja po svojoj naravi teži da »Mayin veo« raspara u prnje te da ljudstvo koje se toj volji prepustilo pustoši u slijepu bijesu svoju majku Zemlju, sve dok sav život, i ono samo s njim, ne ode u ništa.

Nema učenja koje će nam vratiti ono što je izgubljeno. Zaokret bi se mogao postići samo unutrašnjim životnim obratom, a da se on potakne, nije u ljudskoj moći. Rekli smo već da stari narodi nisu bili zainteresirani špijunirati prirodu uz pomoć pokusa, zasužnjiti je u strojevima i lukavo je pobijediti uz pomoć nje same; sada dodajemo da bi to za njih bilo svetogrđe, asebeia. Šuma i izvor, stijena i špilja bili su za njih ispunjeni svetim životom; s vrhova visokih brda puhala je božanska jeza (zato se, a ne zbog nedostatatna »osjećaja za prirodu«, nisu na njih penjali), oluja i tuča prijeteći su se ili obećavajući miješale u igru bitaka. Kad su Grci premošćivali rijeku, ispričavali su se riječnom bogu radi ljudske samovolje i nudili žrtvu ljevanicu; tko se u starih Germana ogriješio o stablo, plaćao je krvlju. Otuđen od planetarnih strujanja, današnji čovjek vidi u tome samo djetinjasto praznovjerje. On zaboravlja da su fantastična tumačenja bila cvat na stablu unutrašnjega života, koji je skrivao znanje dublje od njegove znanosti: znanje o svjetotvornom tkanju sveobuhvatne ljubavi. Samo ako bi ona ponovno niknula u ljudima, mogle bi možda zacijeliti rane, što joj ih je zadao matricidni duh.

(Ludwig Klages, Mensch und Erde. Zehn Abhandlungen, Kröner Verlag, Stuttgart 1956.)