Budućnost arhitektonske naobrazbe

Budućnost arhitektonske naobrazbe

Obrisi današnje arhitektonske prakse nejasni su — okvir discipline više ne sadrži samo namjeru da se ostvari sigurnost, stanište i reprezentira institucija. Nekoherentni svijet više ne treba arhitekta da mu da čvrstu sliku i viziju uređenosti.

Arhitektura, rezignirana (ili samo realistična), mijenja svoje područje pokušavajući sudjelovati u procesima koji danas održavaju svijet. Ne moralizirajući uključuje se u dobre ili loše suvremene konstelacije: grada, izmijenjenog krajolika, infrastrukture. U najboljim svojim kreacijama stvara nove predloške ponašanja, učinkovitosti i korištenja. Pomaže evoluciji čovjeka i skupine u vrtložnim i često nerazumljivim uvjetima današnjega grada i vremena.

Svjetovi u kojima arhitekt funkcionira umnožili su se. Imperativ gradnje zamijenjen je potrebom istraživanja suvremenih fenomena, gibanja, tokova, potreba i zadataka.

Arhitektonske škole te okolnosti ne mogu zanemariti, moraju ih prihvatiti ne samo novom tehnološkom opremom već promjenom težišta u nastavi i interesima.

Odgojna filozofija kraja XX. stoljeća poznata kao konstruktivizam govori o granicama ljudskog znanja te kao obrazovni cilj definira razvoj sposobnosti za učenje. Konstruktivistički usmjeren učitelj posreduje između učeničkih predznanja i njihova svijeta života. On organizira okoline za učenje koje će učenicima pomoći da razviju sve složenija razumijevanja i umijeća. Pedagoški problem jest problem upoznavanja sugovornika i pronalaženje načina da se samostalno učenje dogodi ili ne spriječi. Treba stvoriti okolinu za učenje primjerenu učenikovim sposobnostima; pristup obrazovanju je diferenciran, individualiziran i refleksivan.

Obrazovnom konceptu koji zovemo znanje–stanje s idealom učenosti suprotstavljen je obrazovni ideal znanja–procesa koji zagovara istraživačko i kritičko stajalište, te sposobnost nadilaženja dosegnutog stupnja znanja.

Baudrillardova cinična slika sveučilišta govori o obostranoj tjeskobi studenata i predavača zbog primanja diploma bez rada, zbog nestanka sudioništva koje je studente i nastavnike suprotstavljalo ili ujedinjavalo oko nekog znanstvenog ili političkog spora. Sveučilišna tržišna vrijednost, diploma, odvaja se od svojeg sadržaja i funkcionira posve sama prema samoj svojoj formi, kao privid vrijednosti. Taj svijet simulacije nikakav dokaz stvarnosti neće ukinuti.

Samo sveučilište izgrađeno je na ideji o slobodi riječi, težnji k stvarnom znanju i samoodgovornosti — odgovornost sveučilišta kao naddržavne i nadnacionalne instance Zapada. Zajednica fakulteta, universitas, okvir je unutar kojeg se ostvaruje »moguće zajedništvo tražitelja istine u slobodi«. Ideja univerziteta danas je samo latentna. Danas tržište očekuje i zahtijeva od sveučilišta kompetencije, a ne više ideale. Trend je obrazovanje bez ikakve obrazovne ideologije. Visoka naobrazba postala je sastavni dio industrijskoga kompleksa i komercijalnoga biznisa. No, svoju težnju da ostvari jedinstvo istine i slobode može ostvariti opirući se državnoj kontroli i tržišnoj dominaciji.

Postideologijska era, brze promjene, svijet slika i konzumentski svijet spektakla i komercijalizacije, apsorpcija svih pa i kontroverznih ideja mijenjaju i cilj obrazovanja i način na koji se ono događa. Statična naslijeđena znanja, koja se prividno podrazumijevaju, ne mogu biti osnova za training course, pogotovo ako iz njih slijedi moralizatorsko prosuđivanje o dobroj i lošoj arhitekturi, pozitivnim i negativnim procesima i pojavama. Prihvaćanje stvarnosti bio je prvi korak, poduzet u osamdesetim godinama, koji je redefinirao i ulogu arhitekta. Prihvaćanje realiteta omogućilo je otkriće novih zadataka za disciplinu i novih mogućnosti suvremenosti te stvorilo potrebu manipuliranja njima.

Mi danas živimo u kulturi uključivanja, raznolikosti, izmjenjivosti, međuodnosa. Herojske i apodiktične izjave u postideologijskoj eri nisu primjerene ni moguće, one su isključive. Izmijenjeni svijet neuhvatljiv je u simplificiranim oprekama dobrog i lošeg, etičkog i neetičkog, politički korektnog i nekorektnog. Opstati u njemu mora se kroz uključivanje, reciprocitet i sudjelovanje. Cross–over je lekcija tolerancije.

U korijenima tih ideja su šezdesete. Tada je nastao i politički i artistički, donekle i obrazovni, okvir današnjice (koja je gotovo Fluxusovsko doba). Relacija prijelaza stoljeća i 60–tih podsjeća na odnos XX. i XIX. stoljeća.

Postoje neke trajne kontradikcije u obrazovanju za arhitekturu pa i artističkom obrazovanju: tradicionalna znanja i vještine konfrontiraju se s vremenom u kojem one nisu djelotvorne ili čak potrebne. Njihova je svrha možda izvan njih samih, možda se ne provjeravaju svojom djelotvornošću. Što danas znače nekad neupitna temeljna znanja i kontinuitet, ono što nazivamo tradicijom? Jesu li nepotrebni balast i relikt bez važnosti? Sudjeluju li ona u stvaranju specifične inteligencije? Njihovu svrhu možemo opravdati analogijom s obrazovanjem prvih konceptualnih umjetnika. Ovladavamo znanjem i vještinama samo kako bi ih mogli napustiti. Proces osvajanja i napuštanja. Zaborav onoga što najbolje znamo, napuštanje virtuoznosti uvodi nas u prostor otkrića, jer stvaramo situaciju opstanka, tragamo za novim postupcima, novim sredstvima i novim medijima.

Sve je naše podučavanje u arhitekturi utemeljeno na ideji o trodimenzionalnom prostoru. No pojavili su se problemi vremena i nedimenzionalnih aspekata arhitekture kao što su identitet ili tehnološki sustavi. Upitna je postala i nekada karakteristična težnja za cjelovitošću sredine koju čovjek stvara. Suočeni smo s heterogenim konfiguracijama, neprekinutim izmijenjenim krajolikom, left–over mrljama, složenim sustavima: prometnim, komunikacijskim, transakcijskim itd. koji mijenjaju zadatke i sredstva arhitekata.

Granice između obrazovanja i profesije manje su oštre. Obrazovanje prihvaća realnost nove prakse, a arhitektonska praksa ugrađuje nove, iz obrazovne sredine posuđene načine rada — intenzivni seminar, teoretsku potku, ekstenzivnu analizu. Parafrazirajući suvremenog arhitekta:

Sveučilište (stroj za proizvodnju fantazija) strukturirano je tako da drugi mogu klicati »Eureka!«.

Sudar sa stvarnošću omogućava se treningom senzibiliteta i erudicije, korištenjem aparatusa drugih disciplina. Teoretičnost se nadopunjava refleksivnom praksom. Podučava se takvo arhitektonsko djelovanje koje problematizira arhitekturu kao disciplinu, njezina sredstva, diskurs, vrijeme, zadatak i autora samog. Područje podučavanja može se utemeljiti kao stanje nesigurnosti, provocirati izazov koji konstruira nove obrasce ponašanja, dosad nepoznate konfiguracije koje će kreirati svijet za nove nužne osobine i vrline. Težište je na stvaranju drukčijih kulturoloških situacija, a ne previjenih formi. U tom smislu zanimljivo je predvidjeti treći stupanj postmodernog stanja. Ako je vrijeme oko sedamdesetih pritisnuto nostalgijom, a ono devedesetih simulira amneziju (jer skriva izvore svojih poticaja), jesmo li mi pred korakom koji će biti više od priznanja i ubrzanja sadašnjice? Kad već govorimo o amneziji, ima nešto evolucijski nužno u njoj. Doista je vremenu potreban osjećaj da stvara novo i neviđeno.

Položaj studenata se mijenja. Studenti postaju i subjekti i medijatori koji razumiju vrijeme koje žive i posreduju instant duh vremena. Na 7. bijenalu arhitekture u Veneciji u paviljonu SAD–a postavljen je javnosti dostupan studentski workshop. Studentima je ponuđena infrastruktura i platforma: Bijenale i paviljon SAD–a.

Možda je to nova mogućnost za akademsku zajednicu nastavnika i studenata u kojoj umjesto transfera znanja nastaje situacija stvaranja znanja kroz istraživačke postupke kojima se skenira suvremenost, otkriva nepoznato i potencijalno. Smionost sudionika tog procesa, samostalnost i određena autodidaktičnost studenata vodi možda prema drukčijoj ideji univerziteta. Možda je moguće zajedničko traganje studenata i nastavnika za djelotvornom istinom koja može pokušati obnoviti humanističke norme današnjeg svijeta.

Warholov Factory, studio u Rue de Sevres ili roterdamski melting pot pokazuju mogućnost atmosfere akcije. Može li i škola stvoriti atmosferu u kojoj student, koji po prirodi svoje dobi participira u mnoštvu raznolikih svjetova, posreduje nove sadržaje, nove zadatke i novu osjetljivost informatičkog doba?

Nema nadređenih apriornih ciljeva arhitektonskog treninga, za svakog studenta postupno se ostvaruje njegov pedagoški cilj. Ohrabruje se otkriće, dvojba, netočnost, neprekidno narušavanje i uspostavljanje ravnoteže. To je sloboda unutar zadanih granica institucije — vidljive kao kolegij, sadržaj, zadatak i konačno: diploma.

Obrazovanje arhitekata dio je univerzitetskog zajedništva. Mora se rekonstruirati ideja univerzitetske zajednice. Edukacija ne smije biti zaštićena već izložena profanom dirty realismu: tržištu ideja i neukrotivoj stvarnosti. Globalizacijom koja sve nivelira i čini istim treba manipulirati koristeći je kao izvor ravnopravnosti. Podučavati prioritete: teritorijalna organizacija, koegzistencija, naseljeni svijet. Stvoriti uvjete za znanje–proces. Poništiti razliku između podučavanog i učitelja: zajedno postaju moćno sredstvo razumijevanja civilizacijskog trenutka. Poticati kod studenata arhitektonsko djelovanje koje afirmira život i omogućava izrastanje spontanih kultura.