Brusnica

Brusnica

Evo jedne lijepe riječi ženskoga roda koja je toliko raširena u hrvatskome jeziku da joj je gotovo nemoguće nabrojiti sva značenja. Zadivljuje svojom polisemičnošću i punim životom kojim živi bez predrasuda i konvencija. Rušeći sve barijere pred sobom, nameće se svojom fonetskom ljepotom i semantičkim bogatstvom. Jednostavno, to je rijetka riječ koja ne miruje, koja pristupa svakome smislu koji je imalo hoće pogledati, i u toj mreži značenja uspijeva uvijek prštati i isijavati nizom asocijacija na koje se lako i podatno veže. Nabrojit ćemo samo neka, koja su se bez mukotrpna traganja po rječnicima i enciklopedijama nametnula našemu umornome umu na kraju još jednog uobičajeno zamornog i kišovitog tjedna.

BRUSNICA, imenica ženskog roda, od brus, brusovi, razgovorni jezik. Ako izraz »namjerila se sjekira na brusa«, to jest našla se dva jednaka, primijenimo na dvije jednake, to jest na dvije oštre i nepomirljive, tvrde sugovornice, valja reći: »namjerila se sjekira na brusnicu«. Brusnica se može odnositi i na ženu koja »brusi«, odnosno glanca. U doslovnom smislu, ona koja je pretjerano pedantna, a u figurativnom, to je ona koja voli brusiti jezik, to jest zajedljivo pričati, olajavati nekoga.

BRUSNICA je, zatim, i svaki predmet od nečega brusnog. Predmet od brusnog papira ili brusnoga kamena je brusnica. Obično se misli na malu figuricu kakve su početkom stoljeća izrađivali dadaisti kako bi poručili svijetu da su nabrušeni na sve oko sebe. Poznata je i pod nazivom brusnica figurativa.

BRUSNICA ili bruseljska groznica opaka je bolest koja je harala u sedamnaestom stoljeću, a ime je dobila po gradu u kojem se prvi put pojavila: Bruselju, danas zastarjelom nazivu glavnoga grada Belgije.

BRUSNICA (prema njemačkom die Brust, grudi, prsa) germanizam je koji označuje ženu koja doji, dojilju ili Brustfrau.

BRUSNICA je i stanovnica iz Bruse, grada u Maloj Aziji, ali i vrsta vezilje koja se također veže uz taj grad, vezilja koja se koristi posebnim koncem zvanim brus ili brusali. Brusali jastuk poznat je folklorni element iz narodnih pjesama.

BRUSNICA je i posebna iskra koja frca prilikom brušenja, to jest kad kamen za oštrenje sječiva brus dodiruje metalnu površinu.

BRUSNICA je i područje obraslo šipražjem, od provansalskog brousso, što u francuskom daje broussaille i brousse. Riječ je vjerojatno za napoleonskih osvajanja ušla u naš jezik dok se francuska vojska kroz makiju probijala prema Dubrovniku.

BRUSNICA, ili u nekim krajevima bruškin ili bruškina, prema talijanskom brusca, odnosno bruschino, posebna je vrsta četke za konje.

Kako se često za onoga koji izrađuje brusove, kamen za oštrenje, pogrešno kaže brusnik, umjesto brusar, žena brusnika bila bi BRUSNICA, kao i stanovnica otoka Brusnika, otočića zapadno od Visa, isto i Brusničanka.

BRUSNICA je modrica koju dobijete kad vas netko odalami brusom.

BRUSNICA je trgovina u kojoj možete kupiti brusove.

BRUSNICA je sinonim za ma kakvi: »Sve što smo rekli je istina. Ma, brus!«

Vaccinium vitis idaea ili BRUSNICA, zimzeleni je grmić iz porodice vrijesova s jestivim bobama u gorskim područjima Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Džem od brusnica služi se uz jela ŕ la wild, uz divljač ili crvena mesa, teletinu i junetinu, i može zamijeniti chutney u indijskim jelima s curryjem, a nezaobilazan je prilog američkoj purici za Dan zahvalnosti. Ma kako ti razvikani umaci s vrhnjem uz knedle od kruha, ili curry umaci s jabukama i ananasom uz piletinu ili janjetinu djelovali primamljivo, meni kao vegetarijanki ne izazivaju sline, tako da ostajem vjerna klasičnoj varijanti: bombica džema preko maslacem premazana prepečenca, ili u legendarnoj kombinaciji na vrhu croissanta. Zašto legendarnoj?

Svaki proustovac koji drži do sebe to već sigurno zna, ali široj publici manje je poznato da je za spomenutim džemom ludovao Marcel Proust. Naime, senzacionalno otkriće da je poznati pariški dućan Tanrade u rue de Sčze za izbirljiva pisca naručivao poseban džem iz Švicarske, gdje ga je Proust prvi put i kušao za posjeta St. Moritzu, baca posve novo svjetlo na isforsiranu priču o madlenici kojom su ljubomorni Francuzi htjeli zataškati značenje švicarskoga džema, koji je posebno za Prousta pripremala Madame Claudette Fritzmeister, rođakinja Proustova sobara Arthura, pa se u biografijama ističe da je chez Tanrade Céleste kupovala d‘em od ribizla. Nove podatke znanost o knji‘evnosti ima zahvaliti dnevniku Proustove tipkačice Miss Hayward koji je nedavno objavio britanski Athlone Press i gdje se jasno ističe kako je nekoliko puta na inzistiranje nakladnika Proust mijenjao iskaz o madlenici.

Umoran od tolikih prigovora, što službenih, što privatnih, u strahu da ne povrijedi najmilije o kojima je najradije pisao, Proust je, protiv svoje volje, razvio ideju da je književnost transformacija zbilje i zdušno se trudio da svaki detalj iz vlastita života preobliči u nešto drugo, počevši, naravno, od svoga ja.

A tako je bilo i s vrškom croissanta s kapicom džema od brusnica što ga je uzimao natašte prije prvoga gutljaja bijele kave koju mu je brižna Céleste odlagala kraj uzglavlja, jer dok je ležao i cijelu noć pisao u postelji, zaspao bi, naliv–pero bi mu skliznulo niz plahtu, papiri se raspršili, i jedino su ga mirisi bijele kave i božanstvena džema mogli probuditi. Slatko–kiselkasti okus džema s bobicama, koje bi se neko vrijeme nakon želatine još zadržavale na jeziku dražeći ga, savršeno se nadopunjavao s prpošnim lisnatim tijestom koje se na dodir sa slinom talilo u veličanstvenu sladostrast. Croissant je morao biti iz pekarnice u rue de la Pépiničre, a Proust bi pojeo samo vršak. Katkad ga je znao zamijeniti komadićem brioša chez Bourbonneux. Proust je toliko bio opčinjen tim slatkim namazom da ga je vrlo brižno i škrto konzumirao, jer neponovljivost užitka koji mu je pružao nije želio istrošiti banalnim umnožavanjem. O čudotvornom zalogaju pisao je u svojim pismima, dok mu se u prozi izgubio svaki trag.

Jedne se noći, ili bolje rečeno jutra, Proust probudio prije nego što je vjerna Céleste donijela srebrni pladanj s kavom i malim zalogajem. Bio ga je oblio znoj, tijelo mu se zgrčilo, nije mogao ni viknuti, toliko ga je obuzela želja za žličicom džema od brusnica na podlozi od lisnatog tijesta svježe pečena croissanta. Jedino se uspio dohvatiti pera kako bi pišući o dragoj slastici proživio ono nekoliko minuta ili sati koje su ga dijelile od trenutka kad će se Céleste pojaviti na vratima sa spasonosnim sadržajem. Evo što je napisao nepoznatome prijatelju, vjerojatno Léonu Daudetu: »Suviše sam umoran da nastavim ovaj početak pisma i da ga ponovno pročitam. (...) stigavši u aveniju Montaigne i vidjevši ljude kako izlaze s bala, a nitko ne dolazi, zaključio sam da mora biti vrlo kasno. Nisam mogao, a da ne uđem, jer nisam htio priznati g–đi Lemaire da mi je na pameti samo jedna pomisao (...) I nije li u tome (toj slasnoj lelujavoj loptici) sreća?« Proustovi biografi sla‘u se da u nastavku pisma, u kojem slavni pisac opisuje nepčane do‘ivljaje s toliko strasti da nadmašuju i slavni opis madlenice, treba vidjeti njegovu opsjednutost d‘emom od brusnica koji se izrjekom nigdje ne spominje, ali na temelju novih dokumenata i svjedočenja iz svakodnevnog ‘ivota pisca, posebno prema popisima stvari koje je Céleste kupovala ili naručivala, prema listi namirnica koje je dr‘ala u kuhinji, jasno je da d‘emu od brusnica pripada istaknuto mjesto.

Poznato je da Proust gotovo ništa nije jeo, osim roščića, i da je pio mnogo, mnogo kave. Čak i kad bi nekog pozvao u goste, uvijek jednu osobu, samo bi sjedio kraj nje (jelo se služilo na malom stoliću uz Proustovu postelju) i ništa ne bi okusio izgovarajući se da želi održati duh slobodnim. Na večere bi uvijek kasnio tako da ne mora sjesti za stol. Ipak, kako u svojim sjećanjima navodi šef kuhinje hotela Crillon gdje je Proust često organizirao gala večere (Jean–Pierre Doulez, Proust i njegovi gosti, Gallimard, 2001), Proust bi se znao iskrasti iz dvorane i zamoliti osoblje hotela da mu na porculanskom tanjuriću u srebrnoj žličici posluže lopticu džema od brusnica u predvorju salona za čaj.

Tako oslabljenu organizmu bilo je uvijek hladno, pa nikada nije skidao kaputa, a kako je volio previše pričati, ljudi su se znali razbježati čim bi ga spazili. Gospođe su obično bile strpljivije i njima je mogao govoriti o tom osobitom zalogaju. U nekim zapisima te se dame čude »što li je Marcel mogao vidjeti u toj ljepljivoj, tamno crvenkastoj sluzavoj smjesi koju on zove božanstvenim džemom«. Iz toga je jasno da u tim opisima nije moglo biti riječi o madlenici, koja je suha i žućkasta. Zajedničko im je jedino to što se lako tope u ustima i što se tada šire u valovima prema neslućenom.

Dok je boravio u Grand–Hôtelu u Cabourgu, u romanu Balbec, zabilježeno je da je Proust tražio neki poseban džem, ali u kuhinji čak i tako otmjena hotela nije ga bilo. To je toliko rasrdilo osjetljiva pisca da se zatvorio u sobu i danima nije izlazio. Onda je jednoga jutra, kao dobra vila, Céleste osvanula s cijelom bočicom koju je Proustova ljubljena majka poslala po posebnom izaslaniku. Proust se radovao kao dijete. Izašao je na balkon, La Manche je bio, kao i obično, žut od pijeska, nebo zastrto oblacima, a njemu se učinilo da ga je oblilo mediteransko plavetnilo.

— Spremite mi bež odijelo. Idem k Pierreu (de Polignacu koji je tada bio oženjen za monegašku princezu Charlotte).

Mislio je da je u Monte Carlu, izgubio je osjećaj za vrijeme i prostor. Céleste je pripremila odijelo, uzela ga pod ruku i otišli su šetati uz more. Poslije petnaestak minuta, Proust joj je šapnuo:

— Ipak sam preumoran. Sutra ćemo k Pierreu. Najbolje je da se sad vratimo.

Tu je noć, kao i brojne druge, nakon Casina gdje je gubio velike svote novca, do rana jutra uz slabu svjetlost Proust proveo pišući. Kad ga je svladao umor, iz jedne ruke skliznulo mu je nalivpero, a iz druge bočica džema od brusnica.

Šteta, reći će mnogi, da minijaturni zalogaj nalik na engleski scone, a opet tako različit, tako jedinstven, nije ovjekovječen u Proustovoj prozi. Ali, treba jednostavno prihvatiti činjenicu da su Proustovo ja i Proustov svijet netko i nešto posve drugo. Kao i sve što pišemo, samo se, u više ili manje jasnim naznakama, dotiču zbilje življenja, jer su tako duboko uronjeni u zbilju postojanja. I tako je, ni kriva ni dužna, madlenica, običan i ne baš uzbudljiv keks, koji je Proust, čekajući da mu pripreme željeni buket, iz uljudnosti znao gricnuti u cvjećarnici Lachaume nedaleko od čuvene pariške Madeleine, posvjedočila o nezaboravnom učinku buđenja zamrlih živaca koji na podražaj otpočnu uzburkanu moždanu aktivnost, tako uzbudljivu čitateljima, a tako zbunjujuću, i nerijetko neshvatljivu, liječnicima, psihoanalitičarima, književnim teoretičarima i kritičarima, sociolozima i brojnim drugim umovima.