Bankomat

Bankomat

Bankomat: konačni objekt svih potisnutih želja, skrivenih čežnji. Možeš uvijek, možeš sam, možeš sve, možeš da te nitko ne vidi, da te nitko ne zna. Možeš i sam zaboraviti, ne htjeti zapamtiti da si to učinio, da to stalno radiš. Nikada te nitko ne gleda, nikada te nitko ne vidi. Na upit bankomata hoćeš li tiskanu potvrdu o transakciji, utisneš tipku s velikim štampanim slovima »NE«. Doista nikakvih tragova, osim u nekome nestvarnom neizmjerno dalekom, pa onda i neopasnom kompjutoru.

Idealna lokacija: utisnut u pročelje zgrade koja se ne nalazi na odviše prometnom mjestu, skriven u međuprostoru između dviju trgovina čiji izlozi plijene poglede, u predvorju banke, na autobusnom kolodvoru ili aerodromu.

Ukratko, tamo gdje ljudi gledaju svoja posla, a ne vire preko leđa drugima. Svatko sam sa sobom, na svom privatnom bankomatu, usmjeren prema nekoj od pogubnih financijskih transakcija.

Poželjna dostupnost: 0–24 sata. Naročito poželjni — noćni sati, od 22h nadalje.

Česte nepogodnosti: »bankomat u kvaru«, »bankomat trenutno nije u funkciji«.

Odulji red za čekanje teško da će bankomatnog ovisnika omesti u naumu. Jedini strah subotom popodne i nedjeljom: poharani i opustošeni svi bankomati u kvartu. Naprosto ispražnjeni.

Usprkos tomu, pobjeđuju posebne pogodnosti: bez svjedoka, bez prijekornoga pogleda bankovne činovnice koja vidi da srljate u dno dna minusa na tekućem računu (a što je s čekovima koji još nisu dospjeli na naplatu, je li??). Vrlo jednostavna uporaba: za banku se, priznajte, ipak treba pristojnije obući, sjesti na tramvaj, provjeriti imate li osobnu kartu... A do bankomata, ma gotovo u šlafroku i šlapama, pospani, zgužvani, u neizvjesnosti, ali bez straha. Bez straha da budete javno posramljeni zbog toga što već treći put u jednom tjednu na istom šalteru pitate je li stigao neki honorar, neki sitni, eto, oko tristopedeset kuna, moralo je, rekli su mi, trebao je otići u ponedjeljak popodne, mislim, da, svakako provjerit ću. Bez opasnosti da vas vaše vlastito izvanjsko oko vidi kao nepouzdanu osobu sklonu prekomjernu trošenju. Pa to je ipak jedna sasvim privatna stvar.

Sve u svemu, bankomat je savršen, kao ubojstvo bez tragova. Točnije, kao samoubojstvo bez svjedoka.

Glasovi:

Sin (8 godina): Ako nemaš novaca, idemo na bankomat, tamo uvijek dobiješ. Tamo uvijek ima puno novaca.

Kolega s posla (54 godine): Ja se više uopće ne usudim ići na bankomat, imam osjećaj da će početi tuliti sirena čim stavim karticu unutra, a zatim će se iz zraka na moje ruke spustiti lisice.

Djed (76 godina): Meni to ne treba. Nemam pojma koji je moj PIN. Jednom mjesečno odem po svoju penziju, tamo u poslovnicu na Maksimirskoj, i onda sam cijeli mjesec miran.

Pratetka (83 godine): /Hitna poruka na sekretarici/ Je li istina da su povisili dnevni limit dizanja novaca na tri hiljade? Javi mi odmah, to mi je jako važno.

Unutarnji glas: Samo još danas, još samo jedanput. Bože, daj da je nešto sjelo. Hura, još nisu proknjižili ono dizanje na Zrinjevcu.

Krenimo još jednom ispočetka. Bankomat, definicija: Automatizirana bankovna usluga. Kod Klaića, naravno, u »Rječniku stranih riječi«, izdanje iz 1989, ne postoji. Zar je to uopće »strana riječ«? Klaić se podrobnije zaustavlja na određivanju banke, razlikujući uz pomoć Lenjina, tri tipa banki: u kapitalizmu, u imperijalizmu, u socijalizmu. Shvaćam pouku: banke stvaraju profit od mrtvoga novčanog kapitala i taj prihod (citat Lenjina) »stavljaju na raspolaganje kapitalističkoj klasi«. Iskustveno mogu potvrditi da bankomat, posebno na kreditnim karticama, ostvaruje profit na meni. Na svakih petstotina kuna, dvadeset odlazi — fijuuu! Točno na onome mjestu gdje bi se u Klaićevu rječniku trebala nalaziti riječ bankomat, nalazi se »bankrot«. Kakva opaka slučajnost! U prenesenu značenju, čovjek koji je bankrotirao, upropašten, »materijalno ili moralno« propao čovjek. Između materijalne i moralne propasti, dakle, u arhaičnom dobu planirane potrošnje stoji znak potpune jednakosti. Danas će prije biti riječi o obrnutim odnosima međusobne ovisnosti...

Iz pisanja o riječi uvijek kliznem u pisanje o stvari. Ali on jest stvaran, tako stvaran, tako moj — bankomat u kvartu, posljednja spojnica između realnosti i virtualnosti u svijetu financijskoga poslovanja. U tisućama civilizacijskih era koje smo preskočili u posljednjih tridesetak godina, od Klaića dolazimo do Žižeka. Bankomat kao mogući sublimni objekt jedne sasvim privatne ideologije. Prepuštanje najprljavijim i najopscenijim financijskim fantazijama. Roba — novac — roba. Virtualni novac — stvarna roba — virtualni minus. Ne bih se poigravala odnosima označitelja i označenog, ali da je sintagma »subverzivna moć« prikladna za ovu temu, to svakako.

Glasovi:

Pratetka (83 godine): Jutros mi nije htio dati novac. Baš ništa. Kaže da imam pogrešan PIN. Nemam pogrešan PIN. Probala sam sva tri PINa koja imam. Ništa nije funkcioniralo. Možeš li sutra ići sa mnom na banku?

Djed (76 godina): /poruka na sekretarici/ Jesam li kod vas ostavio svoje dokumente? Ono u plastici, tamo su mi osobna, bankovna kartica i čekovi. To je u zelenoj plastičnoj, pogledaj malo, možda je palo iza fotelje, u fotelju, ispod fotelje. Pa nisam valjda izgubio po putu.

Kolega s posla (37 godina): Čuo sam da u Erstestaiermarkische Bank odmah dozvoljavaju 20.000 kuna kredita, to jest minusa. Zašto naš faks ima sve račune preko Zagrebačke banke, sigurno neko diže proviziju?!

Sin (10 godina): Kad ću ja više dobiti svoju karticu??