Arijadna

Arijadna

27. srpnja 2002.

Isprekidan san. Poodmaklo jutro. Sveta Ana i Joakim. Velika misa na Kalvariji. Bračni par.

Bože moj — nizašto nisam sposobna no za čitanje knjiga i izležavanje. Budućnost mi se ukazuje u smrtnom liku. Razmišljam o materinoj smrti i svom životu nakon toga. Čini se užasan. Samoća i nesposobnost udružene. Užas. Otkloni od od mene, Bože, takve misli.

28. srpnja

Organizam kao poslušna mašina. Stroj. Reagira. Kao lokomotiva iz Čevengura Platonovljeva.

Potomstvo moje papirnato. Ispisujem svoje potomstvo. Ne želim tako da bude, ali tako jest. Noći su svježe i moglo bi se lijepo spavati. Uvijek nešto priječi zadovoljstvo. Kratka buđenja — svako nekoliko, nemaš osjećaj da spavaš u komadu nego samo u trenutcima. Dan se širi preda mnom — jesam li već prešla neki put u svome izlječenju. Još nisam ona stara i pitanje je hoću li ikada više i biti. Mirim se s ovim što nadolazi. A ništa ne nadolazi — ništa što bi se moglo prepoznati. Bezobličnost.

U ovim se bilješkama ipak nešto uobličuje. Može se čitati nakon nekog vremena kao dokument vremena. U čemu je bolest? Moja bolest. U krhkom duševnom zdravlju, kako kaže moja psihijatrica; ona zapravo kaže — nježno psihičko zdravlje. U čemu se očituje ta nježnost? Ima li je ovdje? Zacijelo ima. Namrijeti svijetu svoju nježnost. I svoj strah i ujedno suludu hrabrost. Svaki luđak mora biti hrabar — da u ime suočenja sa strahom izgubi sve ostalo. Suočenje s mrakom. Možeš potpuno nestati u tamnim hodnicima labirinta. Svjetlo postoji, ako nikako drukčije, ono kao sjećanje. Sjećanje na svjetlo spasi mnogu dušu. I kod mene sada opstoji sjećanje na svjetlost. Na njezin blagotvorni utjecaj. Makar ga sad ne osjećam i ne radujem se danu — sjećanje na doba kad jesam, odr‘ava me.

* * *

Na bilježnici je sad voda, slap vode — hraniteljice — oplođivačice. Različiti zvukovi dopiru do mene, zvukovi strojeva.

* * *

Nepojmljivo je koliku tugu osjećam. A to je ipak neki osjećaj. I ništa je ne može odagnati. Čeljade svedeno na ono što jest. Bijedni ostatak ljudskosti. I nekakvo samožrtvovanje. Osjećaj tuge je toliki da bih najradije napustila tijelo. Umrla bih. Na samoubojstvo ne pomišljam. Ali umrla bih za nekoga. Odmah. Ovako umirem neizrecivo sporo. Sve u meni odumire od tuge. Krevet kao jamstvo života, ovoga moga nepokretnog.

* * *

Srce. Srce mi boluje. Ne organ pumpica — on je vjerojatno u redu. Ono unutrašnje srce stvari boluje. Nikada neću moći opisati ljubav što sam ju osjećala i koja je opustošila moj svijet prošavši kroz mene. Ta je ljubav nosila sobom smisao mog života. Iz mene istječe živodajna tekućina. Čistim se. To je utješna misao. To o čišćenju.

* * *

Nemam volje za rad. Mogu se samo nadati da će ovaj umor proći kao što sve prolazi. Ovaj strašni umor.

* * *

Pristala sam na tvoju sliku svijeta iako u njoj za mene nema mjesta. Pomiješalo mi se. Vrijeme pokazuje da mi se sudbonosno pomiješalo u glavi. Tko je zapravo ljubavnik, tko demon. I stalno se miješalo, ubrzano, do neprepoznatljivosti. Mnome su vrtjeli vrtlozi — uvijek sam mislila da postoji razlog. A sad se pokazuje da ništa nije imalo svrhu. Da se sve dogodilo — ni zbog čega — bez razloga. Jedino zato da bih ja sad ovdje mogla sjediti i pisati o tome. To se pokazuje kao jedini razlog.

* * *

Ne znam više dugo razgovarati. Srce u gaćama. I krvari. Jest, kao da više nema one srčanosti ili je ima? Ima — u ovom ispisivanju je. Ovi zapisi daju mi snagu za život. Potroši san mladost na ludost. To je teško priznati kao što valja priznati da sam se junački borila s ludilom. Da li se i sada s njime borim? Ne. Ali pokušavam shvatiti što mi se dogodilo i ne ide. Oglupjela sam. Oglupavjela sam od tolike količine vremena što mi je naleglo na tijelo. Zadatak mi nije težak — podnijeti sebe ovakvu kakva jesam. Otrpjeti se. Sa svim svojim slabostima. Sa svojom nepokretnošću, bezvoljnošću, očajem.

* * *

Moje vojevanje završilo je porazom, mogu ustvrditi. Iscrpio si me, a da me nisi neposredno uživao — živote!

* * *

Ne nalaziš li — još uvijek ne nalaziš u meni neku zalihosnu budućnost. Tetka Kata i njezina duša koja nikako ne želi napustiti tijelo. Kći joj je već očajna što ne umire. Nije pošteno kad smrt tako dugo muči tijelo.

* * *

Sigurnost da mi ništa neće biti uskraćeno. Jednom, na balkonu u Hvaru, osjetila sam ju. Tu sigurnost. Možda ću ovako steći i potomstvo. Tkogod bude čitao, moj je potomak. Preuzetno se čini možda. Množenje duha. Napravio joj je duševno dijete. Niste nikad čuli takvu rečenicu? Zašto sam baš ja morala ući u tu zemlju magije? A Henry Michoux?

Neka se oljušte sve laži. S mene. Čovjekoliko sunce.

* * *

To je moj život. Ove riječi što se preobraćaju same u sebe. Što mogu više tražiti? Trebat će puno vremena da ja iziđem iz ovih riječi onako kako sam ušla. Zaljubljeno i znatiželjno dijete. Kako sam već rekla. Mudrost vožnje — divim se vozačima. Moram mudro voziti. U svakom se času vrši izbor. U svakom svom času biraš što ćeš biti. Kakvo ćeš biće postati. Život je borba stalnih mogućnosti. Svaka sljedeća riječ te odaje. Užasava me činjenica da ću možda sav idući život provesti u ovakvom zapisivanju. Stalno u istrazi, stalno u izgnanstvu. Dnevnik jedne šizofreničarke morao bi biti bogatiji. Bogatiji ludošću. Ili je sva ludost, sva moguća ludost, devet puta protutnjala mnome i sve opustošila. Bit će da je tako. Sad ćemo opisivati tu pustoš. Nema dana — nema ponedjeljka, nema utorka, nema srijede, nema četvrtka, nema petka, nema subote, nema nedjelje — sve se pretvorilo u jedan dan. Gdje je moje kršćanstvo? Gdje se zametnuo Krist, iz hrvatske poezije istjerali su ga. Nema ga više. Ja ga očajnički tražim na stranicama antologije. U što se prometnula riječ? Kao sidro u dubinama šuti — lađa bez kormilara odsječena od sidra.

* * *

Predstoji mi osvojiti ljude. Posvojiti ih, da ih osjećam svojima. Da se radujem kad ugledam ljude u crkvi. Ipak, koliki s ljubavlju dođu u crkvu? Ljubav mora biti veća od svega.

Svijet se odijelio od svoje biti — kao kad raskalaš breskvu i pojedeš je — ostala je samo koštica. Koštica koju bi valjalo zasaditi u zemlju. Pokopati je u šutnju da bi moglo nići novo stabalce breskve — makar bilo i divlje. Kalem će doći odozgora. A što svijet čini — igra se tom košticom, premeće ju po rukama, pravi ukras od nje, prefarbava ju. Ne da joj da se shrani. Ili je baca u smeće i završi negdje na smetlištu gdje nikad neće moći niknuti novo stabalce breskve. Ne može u plastični otpad oko sebe pustiti klicu.

* * *

Jesi li svjestan, Bože moj, kakva je žrtva cijeli moj život? Primi ju. Naizgled bezbolna je to žrtva. Šum pisaljke — nalegnut položaj na krevetu, skoro ležeći, i pisanje. Pušenje cigareta, gledanje kroz prozor. Čitanje knjiga. I to je sve. Tko bi mogao pomisliti da je takav život žrtva. Mama se brine za cijelo kućanstvo. Kuha, uređuje vrt, brine se kad treba okrečiti kuću. Ja ni o čem ne vodim računa osim o tvojoj riječi.

* * *

Ofeliji je i bolje što je umrla. Sretnica. Nije nadživjela svoje ludilo.

* * *

Ne želim ostaviti vjeru otaca. Otuda sva moja borba. Otuda križ. Želim nasljedovati. Moram preživjeti duh vremena. Duh vremena baš je takav da se mora preživjeti i nadživjeti, pun površne zabave s košticom pojedenog ploda. Tvrdo i nejestivo. Bez smisla ta igra. Neki preuzetniji u besmislu tucaju u prah tu košticu. Nikada do ploda. Da nikada više ne bude ploda. To je njihova briga. I uspijevaju.

* * *

Polutalenti ili njihov potpun nestanak. Oduzeo si mi, Bože, moje talente. Nisam se dobro služila njima. Sve manje ostaje onoga dobroga, lijepoga i istinitoga što sam htjela zabilježiti svojim slikama. Priroda je neumoljiva, nemilosrdna i ne suosjeća sa mnom. Stvari su bešćutne. A ljudi ne traže svog pravog lika. Ne zanima ih njihov portret. Imaju fotografski aparat. Digitalni.

* * *

Kad god čujem da mama radi neki posao — zapeče me savjest. Ipak se ne mogu odvojiti od svoje bilježnice. Kažem, ovdje jedino posjedujem svijet da živim. Čim se ostavim olovke i bilježnice, tonem u svijet beznađa, besmisla, praznine. Možda ona zjapi i s ovih stranica, ali ostat će bar kao znamen borbe s njom sve što ovdje bude zapisano.

* * *

Bila sam na misi. Inače, tijekom ovih svojih zapisa stalno idem na misu. Molim Boga da postoji.

* * *

Zauzela sam svoju pozu za pisanje. Poluležeći stav — srce olovke puno. Kao da je i moje malčice punije. Nedjeljno je podne prošlo. Suđe, moj tanjur poslije jela opran. Na televizoru će emisija za poljoprivrednike. Kad sam se istinski brinula za svijet, gledala bih tu emisiju. Dok sam imala ljubavi, mogla sam gledati bilo što i prosuđivati. Sad mi je i to izvan dosega, svaka procjena, svako suđenje.

* * *

Na svijetu vlada osamljenost. Svatko sam. Barem ja živim u takvu svijetu. Nigdje ne vidim zajedništvo. Ni u bračnih parova, a ipak postoje sretne obitelji. Valja vjerovati u to. Ništa mi drugo ne preostaje nego vjera. Vjera može ispuniti prazninu kojom te vrijeme zajazi. Ludilu se nitko ne približava. Mislim ludilu u čistom stanju. Jer ludilo je umiješano u svijet. Daleko od doktora. Ne možeš promijeniti svijet — bila je izjava moje doktorice. Možeš promijeniti sebe i već si promijenio svijet. Jer i ti si svijet. Sudjelujem i ja svojim neznatnim djelićem u svijetu. Radost sudjelovanja. Homeini pod stablom u Francuskoj provodi iransku revoluciju. Slika iz moje mladosti.

Kad razmislim — cijeli mi je život bio u čekanju i kad sam svim osjetilima gnjurila se u budućnost — nikad je doista nisam mogla zamisliti za sebe. Nikad je nisam zamišljala kao ženu koja sjedi u muškaračkoj pozi i piše. U trenutcima ludila imala sam apokaliptičke vizije. Od potamnjeloga sunca do nemoguće ljubavi. Ljubav je bila ono za čim se očajnički vapilo. Ljubav Božja ili ljudska, obje bi nedostajale u tim trenutcima.

Postala sam mlada umirovljenica, dobila sam slobodu na poklon i iznova sam se predavala ludilu — gotovo obredno. Zašto sam to činila? Htjela sam mijenjati svijet ogrezao sam u sebe. Ili proširiti granice svome svijetu. Neposredno prije zadnjeg odlaska u bolnicu imala sam viziju raja, pakla i čistilišta. Metafizičku i fizičku.

* * *

Neko razblaženje — kao svježina usred vrućeg ljetnog dana. Mogla bih pisati danonoćno — svaka ova riječ blaži me kao netom od požara poharanu zemlju. Ove riječi su voda, pitka voda i trebat će proći još mnogo vremena prije nego po njoj nikne štogod iz čudom spašena sjemena. Ovo je sama voda. Pišem tako već tri — četiri mjeseca. Otkako sam izišla iz bolnice.

* * *

Može li se ovdje utopiti ili se samo u svjetlosti treba utapati, a sve ostalo primati s rezervom? Ne znam. Znam da je danas manje mučno nego što je bilo jučer. Ne znam ni što je uzrok tom olakšanju. Iz ovih spisa reinkarnirat će se moje ozdravljeno ja.

* * *

Još nije vrijeme da se vraćam na zapise. Treba pisati još i još — pisati, pisati. Na meni je pseći miris i s tim mirisom u rukama pišem. Idem oprati ruke. Sad je to osvježeni pseći miris. Pas mi se ne da ničemu naučiti — pokazuje samo zaigranost i nesmirenost kao i sva štenad. Kad će to već jednom biti pravi pas? Nestrpljenje. Pokazujem li to nestrpljenje i spram psa? Nee. Strpljivo živim, krajnje strpljivo. Šetnja nije imala zenovski učinak, poput olovnog vojnika prošetala sam jedan krug. Ukočena. Još me prati ukočenost od tableta. Ili je to neka stečena ukočenost? Jest, oklop od ludila koji je nepovratno stavljen na mene i ja ga pred svijetom moram nositi dok sam živa. Doći će i slobodniji dani. Uhvatim se kako čeznem za čašom piva ili čašom vina. Za drogiranjem. Skuhat ću si sad jedan čaj. Uživanje. Dugujem si uživanje. Tako malo ima uživanja u mom svijetu, a nekad je sve bilo satkano od njega. Od uživanja u životu. I općenito. Uživanje je bilo neomeđen prostor.

Pokušava mi neki san probiti opnu budnosti. Grašci znoja na vrhu usnice. S uživanjem mogu pratiti čitkost ovih zapisa. Tako su čitki, ali još ne vape za čitanjem. Još žude za ispisivanjem, ispisivanjem... U sitnopisu.

Vrijeme je zatočeno u njih — to nije šala. Bacam mrežu slova na vrijeme — vodim ga u ovaj bezopasni labirint. Ubili su Minotaura, Tezej ostavio Arijadnu. To je mit u kojem se mogu prepoznati. Možda ću ove zapise i nazvati tako — Arijadna, a u zagradi — dnevnik jedne šizofreničarke. A ova slova su crvena nit koja je izbavila Tezeja od Minotaura. Sad već žalim za Kretom, žalim za Minotaurom, ali sad sam već na onom otoku gdje me je ostavio Tezej. Bhakus će doći, Bhakus će doći. Divni Dioniz umjesto Apolona.

* * *

Divni Dioniz umjesto Tezeja. Dođi, Dionize!

* * *

Sjedeći šutećke među ženama. Skupe se na klupi žene iz ulice. Ja sjedim među njima i šutim li ga šutim. Povremeno me netko oslovi. Ali ne traži odgovora.

Nitko ne traži od mene odgovore. Ove zapise bi morali čitati svi oni koji su bili sa mnom u umobolnici. Oni bi ih savršeno razumjeli.

Opustošeni ljudi. Kako malo ludila ima u umobolnicama! Ć utiš samo muku. Neizrecive muke. I drže te tamo dokle god osjećaš muku — nikako ti ju ne skraćuju. Sve što mogu jest davati tablete, ali ipak psihijatri, dobri psihijatri steknu neku religioznost ili posvemašnju ravnodušnost. Ili i oni polude. Postoje i takvi slučajevi. Ako je psihijatar dobar, to je najteži mogući posao na svijetu. Ako se dokraja preda svom poslu, ali to ne čini ni jedan. Ljudi su. Svatko ima svoj život i mora njega čuvati ordinacijskim granicama.

I sretan otperjati doma ostavivši ludnicu ludima. Naslikala sam Gospu Remetsku, zagovornicu Hrvata i nju ću pokloniti bolnici. I to za onaj tijesni prostor u kojem prebivaju bolesnici preko dana.

* * *

Crkva griješi, duboko griješi što prepušta paklu duševne bolesnike. Jadan je svećenik koji ne može zacijeliti jednog duševnog bolesnika. I psihijatar više liječi svojom osobom negoli medikamentima. Ja možda griješim što glavom bez obzira bježim od luđaka. Ako me je sudbina dovela u njihovo društvo, ne bih ga trebala izbjegavati. Samo što smo raspršeni, a oni s kojima sam pokušala uspostaviti kontakt — nije išlo. Jedan me je neko vrijeme nazivao na telefon kriomice od svoje žene — ne treba mi takvo prijateljstvo. Imam osjećaj da je bio u muškom klimakteriju. Meni bi trebao luđak koji ozbiljno shvaća svoje ludilo i ne da se tako lako eutanazirati. Ostali se rasprše čim iziđu iz bolnice. Postoji klub liječenih šizofreničara, ali ni s jednim od njih nisam uspjela uspostaviti kontakt. Jednom sam s jednim pokušala razgovarati, ali taj je doista bio uvjeren da je genije. Svršio je i nekakav fakultet, ali je djelovao krajnje zapušteno i neuredno, čak i prljavo. Nisam ga zbog toga odbacila nego zbog te njegove vjere u vlastitu genijalnost. Što se toga tiće, ja uopće nisam luda. Mene je izluđivao neizgovoreni tekst. Stekla sam dijagnozu i sad je se ne mo‘eš riješiti. Što se mo‘e?! Prihvatiti to. Kao u američkom društvu kad se okupe i ka‘u — šizofreničarka sam, alkoholičarka sam, itd. Ostali plješću. Ako ja doista imam šizofreniju (čula sam da neki liječnici govore shizofrenija, ali meni je dra‘e — šizo —), kako ja to odmah za par sati u bolnici dođem k sebi — to priznaje i moja doktorica. I kako onda funkcioniram? Ili je u pravu moj psihijatar? Jest u pravu kad govori o nedostatku ljubavničke veze, normalne ljubavničke veze kod ljudi koji su stvoreni za ljubav. A svi su ljudi stvoreni za ljubav. Ja sam je dugo čekala i kad je došla, nisam ju prepoznala. To je bio Hrvoje. I još je umro. Da barem nije umro. Ja sam dovoljno sna‘na eda bih ga mogla prenašati od kolica do kreveta, a nisam to činila. Tako da ga nikad nisam imala u naručju. Nikad neću zaboraviti onaj osjećaj dok ga drugi dotiču — u masa‘i, naprimjer, a ja sam znala bolje kako to treba činiti, a nisam.

To je ono izmicanje — izmakla sam se od dužnosti mog života, a to je biti uz Hrvoja.

Zapravo, prvi put sam u bolnicu otišla nakon poljupca s njim. Možda se na meni ostvarilo ono što je rekla časna sestra Slavimira — poludjela bih kad bi mi se to dogodilo. Ona me je prepoznala. Ja bih poludjela... — ponavljala je. Mislila je kad bi se doista susrela s ljubljenim. Blaženi oni koji ne vide, a vjeruju.

Oš u časne sestre? — pitala me je. Ja sam se već jednom bila spremala u časne sestre. Negdje sa šesnaest, sedamnaest godina. Došla sam u samostan Svetog križa u Đakovo. Ravno k nadstojnici. Rekla sam joj što očekujem — da me školuju. Bila sam dobar učenik. Sve pet. Neću s takvom svjedodžbom prati gaće nekom popu. Možda sam baš tako i rekla. Nije bio nikakav svetac, iznijeli su doručak — pečenka i rajčica. Iznenadila sam se i prionula, ali čini mi se da se nisam ni prekrstila prije jela. Završili smo tako da mi je poklonila knjižicu — Naučite se moliti — i rekla da dođem nagodinu. Poslije mi je jedan prijatelj pričao o ledini pred njegovom kućom. Kaže, to su časne sestre sebi bile odabrale za ne znam kakav objekt, a mjesna je zajednica namijenila ledinu za stadion. I zalud su tu pokušavali sijati travu, uvijek bi nicao korov, krtičnjaci se nisu dali iskorijeniti i uglavnom nikad nisu zaigrali na toj ledini nogomet. Možda sam ja takva ledina. Časne su me sestre izabrale za sebe i ne daju da se išta drugo dogodi na mojoj zemlji.

I još sam jednom kad sam radila u Zagorju i dobila stan na osamljenom brijegu — Strmecu — do kojeg se valjalo popeti, zaspala tamo u krevetu plačući, ponavljala sam u suzama — Daj mi, Gospodine, da postanem časna sestra. Sad jesam li mislila na to da postanem časna sestra svojoj braći ili na to da navučem uniformu, ne znam. Možda i jedno i drugo. To su moja tri susreta, najizravnija, sa časnosestrinstvom.

* * *

Ovo nije autobiografija i rekla sam da se neću vraćati u prošlost — možda zbog straha od tolikog neuspjeha koji prati moj emocionalni život. Vazda uvijek neka beznadna zaljubljivanja. Zaljubljivanja koja su trajala beznadno dugo. I jedan život paralelan s tim ljubavima — život u kojem nije sudjelovalo to zaljubljivanje — život koji me je dogurao do sada. Atomi čistog preživljavanja — atomi lirskog subjekta, moglo bi se reći. Ili atomi pisca, jer uvijek sam nešto pisala. Atomi egipatskog pisara. To mi je jedan od najdražih kipova iz cijelog starog vijeka. Oči zadivljene, ruka čeka. Tako sam i ja pisala. Tako pišem i sad — na koljenima. I sad postoje trenutci zadivljenosti u suočenju s vremenom. Ne pišem u grču. I to se mora osjetiti. A i kad jesam u njemu, činim sve da se riješim toga grča. Nekako mi se čini da od grčevitosti ništa dobro ne može izići. S druge strane molim, molim za sugovornika. Očajnički vapim za sugovornikom. Ludilo je monološki svijet. Monomanijski svijet. Zato tako mnogo znači bolesnicima kad im psihijatar najavi razgovor. U našim umobolnicama ne možeš razgovarati s psihijatrom kad god hoćeš kako se to uobičava gledati u američkim filmovima i serijama. Barem nije tako bilo u državnim bolnicama u kojima sam ja bila — Vrapče, Jankomir. Na razgovor se čeka i on je privilegij, ostali ti bolesnici zavide. Zanimljivo je kako ne mogu međusobno razgovarati, ali od tog »razgovora« s psihijatrom očekuju sve — sve s velikim slovom — Sve. Oslobođenje iz svog pakla, a onda kad se dogodi taj »razgovor«, najčešće nemaju riječi. Kako izići iz onog monološkog svijeta tako odjednom i naprečac. Kako izići iz muke? Doslovno postoje duševne muke. Duša se muči. Tragove toga osjetim još i sad. Nakon devet puta u umobolnici imam što o tome reći. Ako su ovi spisi izašto pozvani, pozvani su zato da umanje samoću duševnog bolesnika. Da premoste taj strašni jaz koji dijeli takozvane normalne od takozvanih bolesnih. Pisanjem se to mo‘e zajaziti. Netko bi naprosto rekao da sam u depresiji. I vjerojatno jesam. Nakon onih muka koje vidiš u umobolnici, ne mo‘eš biti sretan što si na ovom svijetu.

Kao što sam već toliko puta rekla — ludilo ti opustoši život i kad se pokušavaš suočiti s njim, njega više nema — tu je samo tvoj opustošeni život u kojem se ne možeš ni za što uhvatiti. Sve izmiče. Sve se sklonilo u oaze i brani ih beduinskom okrutnošću od tebe. Ne možeš se više napiti vode sa zajedničkog zdenca. Taj osjećaj da ne piješ vodu sa zajedničkog zdenca. Izgubljen osjećaj zajedništva. Njega su proživljavale i udane žene koje su bile sa mnom u bolnici. Njima je bilo još i teže. Imale su nekog tako bliskog kao što su muž i djeca, a ipak su bile isključene iz tog osjećaja zajedništva. Izbačene u pustinju. Izbačene iz svijeta i smještene u pakao umobolnice. Jest, postoji razlika između luđaka i bolesnika. Bolesnika boli, boli ga ono neizdiferencirano mjesto koje se naziva dušom, a za koje nitko ne zna gdje je. Mogli bismo reći da duševni bolesnici jedini još dokazuju postojanje duše. Ne možeš poreći da te boli duša. Kemija je tu irelevantna. Osjećaš bol. Neprekinut, stalan, sveprisutan. Tijelo više ne osjećaš. Izmještenost iz tijela na mjesto koje boli. Nesnosno. Ludilo pronađe to mjesto i tamo se nastani. Malo je duševnih bolesnika sposobno za ples. Većinom se kreću kao Zombiji.

Kao kad predaš svoju vlastitu dušu u nečije tuđe nebožje ruke. To se uvijek doživljava kao mrcvarenje.

Teško onom koji bude nakon ubojstva proglašen neuračunljivim. Taj godinama i godinama bude u bolnici. (Usporedivo je — zatvor i bolnica.) Sa mnom su u Vrapču bili takvi: jedni tamo gdje se pletu košare, drugi prepušteni uzaludnoj šetnji bolničkim krugom. Većinom ljudi bez ikoga svoga. Čak je i svećenik u bolničkoj kapelici bio duševni bolesnik. Govorio je ričućim glasom. I po glasu možeš prepoznati. Taj glas kao da je rascijepljen. Govorio je misu kao da ima nož u grlu. Nije bilo utjehe. Vizita je bila dva puta tjedno — doktori bi samo prošetali, ako bi te što upitali — to je bila velika stvar.

* * *

Jest, odgurnutost u stranu, izmještenost bića ćutiš. Dok nisam počela pisati o tome, i ja sam se tako osjećala. Kao osuđenik na život. Ne kao netko nagrađen životom, nego kao netko osuđen da živi, a nikakve volje za životom nema. I kako mi onda netko može reći da pisanje nema smisla?! Ipak je to čudesna djelatnost. Djelatnost koja opstoji na samoj granici čuda. Svaka nova rečenica je poklon, dar. Bilo bi sramotno odbijati te darove. U najmanju ruku nezahvalno. Dobro je što je ovaj dnevnik bolesnički bez datuma — datumi nisu potrebni bolesniku, oni su za čovjeka s poslovnim obvezama. Bolesnik nema takvih obveza. Ni sa čim se ne može zabaviti — staviti se u posao. Sve radi na silu. Svatko poznaje taj osjećaj kad nešto radi na silu — kod bolesnika je on stalan. Tako sam se i ja osjećala prošlih mjeseci. Pokrpat ćemo te — rekla je doktorica. Jest, duša se podere, kao poderana astralna haljina.

Dodijavaju mi muhe, one nemirne, sitne, a inače me ništa drugo ne priječi da pišem. Ipak tekst ne teče ravnomjerno. To je još jedno čudo pisanja — ono što ti jedva skrpiš, pojavi se glatko i bez zastoja. Red za redom. Htjela sam reći da kad ti se podere ta astralna haljina, više ne mariš za ovozemaljsku haljinu — tijelo. Možeš danima biti neokupan — ništa ti ne smeta. Tijelo nosiš poput križa — i padaš pod njim i nikako dospjeti do kraja Kalvarije. Nema odmora.

* * *

Slušam radio i svi šlageri polažu na svoju istinitost. I to nabadanje rime. Glasnici s drugog svijeta spram ovog spisateljskog. Muhe ne prestaju plaziti okolo mene, ja ih podnosim s istočnjačkom strpljivošću. Jedan je Nijemac snimio dokumentarac o religijama svijeta. Kad je bio u Indiji, dok je govorio pred panoramom u kojoj se vidio grad i rijeka, sletjela mu je jedna muha na lice i on ju je sveudilj govoreći odagnao s lica. Odmah se tu vidjela razlika između istočnjaka i zapadnjaka. U tom pokretu ruke. Indijac bi govorio trpeći muhu i, ako je to moguće, smirivši je na sebi.

* * *

Ne moram gledati gdje sam stala u svojim bilješkama — čak i ne želim nadovezivati se. Želim se ispisati trenutačno. Muhe su me zaokupile kano crkotinu, neprestance zuje — stoga sam morala i njima dati koju rečenicu. Za osamljenika sve je važno. Drugi razlog ovog spisivanja može biti upravo to — samoća. Koliko je danas u Hrvatskoj osamljenih ljudi! Mojih godina i starijih. Knjiga je družbenica. Činjenica da se piše knjiga ispunjava spokojem. Misao da će od tih bilježaka ipak nešto biti. Možda se neće ukazati Gospa ili koje istočnjačko božanstvo, ali duh neće sasvim, nikada neće sasvim napustiti područje u kojem caruje riječ. Ma koliko knjiga bezbožna bila, duh prizvan ili barem prizivan riječima mora se u njih useliti — ne može ih ostaviti ovako nenaseljene i osamljene. Kao kuće povratnika koje su obnovili, a nema se tko u njih vratiti. Samo starci, mlađi svijet nema zaposlenja, djeca se ne rađaju, a kuće stoje. Hoće li moja slova biti takve kuće?

Bože, za kakvim čeznem životom — od jutra do mraka ispunjenim poslovima, s mnogo djece od kojih svako znade svoju dužnost i pomaže odraslima kao znatiželjni anđeo. Molim Boga da takvi životi postoje kad već moj nije takav.

Ponekad se pitam je li grjehota fizičko zdravlje i krepkost trošiti na pisanje. Onda vidim da nemam drugog izlaza. Živim povučeno na selu — ono malo brige oko svinja i oko psa. I to ne sama, mama živi sa mnom — to mi je sve. Sve zabave. Nekoć sam slikala, kad sam izišla iz bolnice više nisam ni zato niti sposobna niti orna.

O Bože, kako je nešto treslo mnome! Ubrzanje svih misli i činova. Kako do toga dođe? Da nije to neki oblik epilepsije? Liječnici ne daju odgovore. Nitko ne daje odgovore. Nitko se ne da time zajebavati, kako bi rekao moj telefonski prijatelj. I nije mi prijatelj — nikad on mene da nazove, uvijek ja njega. Kao što rekoh, svi bježe od ludila, a ja sam njime obilježena. Nije važno. I tako se može živjeti, da zaključim fatalistički. Da, ali kakav život!! Ne prilaze nit anđeli, nit demoni. Jedna vrsta sažaljenja prema proderanoj astralnoj haljini, dronjcima duše. Ja si, dragi čitatelju, ovdje stvaram novu dušu. Moraš mi to dopustiti. Zločin bi bio da mi osporiš to pravo. Moraš me prepustiti mojoj vjeri u riječ, ako je ti sam nemaš, a ja te nimalo ne uvjeravam — žao mi je.

Ne izmišljam ti ništa, kolikogod mogu ne uvlačim te u priče svog života — samo pišem ono što mi bude dano za zapisivanje. Koji je ovo diskurs? Terapijski? Moguće, ali meni to nije dostatno — treba mi čitatelj. Treba mi svjedok. Netko tko će provesti određeni dio vremena sa mnom. Samo to mi daje hrabrost da preživim ove dane.

Ako te zanima, čitatelju, na svijetu još postoje muhe i ne pitaju ni za kakav smisao. Kaže se kao muha bez glave, ali muha i s glavom jednako besmisleno lijeće s mog koljena na mišicu, s mišice na stegno. Nikakve hrane ne može biti za nju na mojoj suknji, na mom nožnom palcu, na mom ramenu. To bi dalo neki smisao njezinu kretanju. Iako neprestano napominjem kako bih voljela umrijeti, nije valjda da već i te moje misli zaudaraju na mrču i privlače muhe?! Ne znam.

Eto, vidiš kako nam je lijepo zajedno! Što će tebe koštati da pročitaš ove retke, a meni si pružio neizreciv užitak — svijest da nekome nešto govorim. Ono što mi se tako rijetko događa u životu. Ne tiče me se da li je to umjetnost. Pismenost jest. Nema ovdje puno gramatičkih pogrešaka. Uživaj u pismenosti, ako ni u čemu drugom. Nije danas ni pismenost tako česta pojava kao što se misli. Ako budeš ovo pročitao, učinio si dobro djelo. Mirne duše si možeš pripisati dobročinstvo. Ovdje, s moje strane, dobio si zahvalan pogled i prijateljicu.

Sumoran je srpanjski dan. Siv, a ljeto je. To rezultira pritiskom u zraku. Nekom vrstom omare. Ja ju ne osjećam budući da sam unutra i budući da sam zdrava — valjda. Fizički zdrava. Vidiš kao zapadnjaci moraju odvojiti tijelo i dušu. Njima je to kao ugrađeno — zanima me kako izgleda ludnica u Indiji. Ma, što me ima zanimati — zapad je kontaminirao cijeli svijet. Voljela bih da me liječe Aboridžini. U Afriku ne diram — tamo ima svašta. Ja sam pacijent zapadne civilizacije. Lijekovi koje sada pijem dvije su tabletice — velika bijela — AKINETON i mala zelenkastožuta — HALDOL. Na svoju inicijativu pijem PRAXITEN kad ne mogu zaspati. Sitna, sitna, mala bijela. Akineton i Haldol imaju na sebi nacrtan križ. Uvijek pomislim na to kad ih pijem. Na te križeve. Koliko li sam ih popila za ovo tri — četiri mjeseca otkako sam izašla iz bolnice. Koliko križeva!

* * *

Ja nudim u ovim zabilješkama, u ovom pismu, čistu prisustnost. Svoju vlastitu prisutnost. Ne vrijedi dokazivati kako si zapravo normalan. U Glasu koncila javio se jedan duševni bolesnik koji je magistrirao i uz pomoć tableta sada ‘ivi. I ne zna na koji bi način upozorio na diskriminaciju koja de facto postoji prema duševnim bolesnicima. Čak i u redovima crkve. Mogla bih reći — pogotovo u redovima crkve. On je pitao — znači duševni bolesnici nemaju pravo na svetost? I doista nemaju. Ne prihvaćaju duševne bolesnike, a skrbe o dušama. Zar to nije proturječje? Prepuštaju duše, a oni moraju vjerovati u dušu, liječnicima. Isus nije tako činio. Nije nikome rekao — idi ti lijepo doktoru. Pij tablete! Ili što je onda već postojalo — postojale su trave što je unekoliko opet bolje od tableta.

Dakle, ne vrijedi dokazivati, samo je slabašne učenike Isus ostavio za sobom — to je nedvojbeno.

* * *

Kako rekoh, dakle — čista prisutnost. Oko nje se splićem u riječi. Vršim uprisutnjavanje. Neka osoba koja je bila bolesna — moja osoba — možda iz ovog tkanja iziđe zdrava. Možda si bude ovim tekstom ponovno otkala dušu. Onaj dronjak što je ostao od nje bit će kao punk — ukras. Ne znam hoće li zablistati, a postoje naznake da hoće. Vidim to letimično na staklu vrata — moj nasmijani lik. Kaže mama — još nisi zapjevala otkako si izišla iz bolnice. Po tome je znala da mi je teško. Inače sam radila pjevajući. Sad već i ne pamtim to doba. Predstoji mi borba. Recimo pet godina da ne dospijem u bolnicu. To bi bio uspjeh — izlječenje! Toliko će se pisati i ove bilješke. Bilježnica ima, vremena ima, dakle, što me priječi? Uzdahnuh.

* * *

Ovo je put kojim želim steći prijatelja. Već ga zamišljam. Zamišljam tebe, čitatelju. Možda bih te trebala ostaviti na miru da čitaš, ali ne mogu a da se ne smiješim pri pomisli na tebe.

* * *

Nastajanje ovog teksta je kao Kafkino čekanje da ga prime u dvorac, svaki dan se onaj mogući pravi, sočni tijek odgađa nekim uzrokom i razlogom koji mi izmiče. Umjesto tog tijeka misli ostaje ovaj tekst na papiru i nada da će sutradan tekst biti drugačiji, smisleniji, cjelovitiji, bogatiji. I tako iz dana u dan. Nastaje ovaj u sitne riječi preveden vapaj u pomoć.

Kad riječi ne žele preuzeti značenje, ja ih ne mogu prisiliti. Bit će ovdje i svijetlih časova. Kada — ne znam. Ali bit će ih — časova u kojima se razrješuje smisao pisanja. Ili još bolje — ukazuje se.

* * *

Ovo ću ljeto izgleda provesti u društvu s muhama. Od ranog jutra napadaju, nepojmljivo brze. Imam u biblioteci knjigu Gospodar muha. Na ćirilici i u srpskom prijevodu. Možda bih to trebala uzeti čitati. A možda ne bih trebala ništa, ne nametati si nikakav plan. Imam knjiga iz knjižnice još nepročitanih.

Svi zamišljaju slobodno vrijeme, vrijeme bez zaposlenja kao način da se konačno posvete nekoj djelatnosti koju, zamišljaju, vole. Recimo to ovako, srednjoškolska profesorica zamišlja kako bi se bavila oblikovanjem u glini da ima slobodnog vremena. Laž. Ili blaže — koketerija. Svi koketiraju s tim slobodnim vremenom, a Boga mole da ga nemaju jer ne bi znali što bi s njim. To je prava istina.

Hrvoje je (Pejaković) bio nepokretan i imao je stalno slobodno vrijeme, ali ispunjavao ga je isključivo pišući o tuđim knjigama i čitanjem. To je bio, kako mi je rekao, jedini način da se probije iz strašnog oklopa osamljenosti koju mu je nametnulo njegovo fizičko stanje. Nepokretnost.

Druga verzija opstanka bila bi da gleda u televizor od jutra do večeri i ne mari ni za što — kako mi je sam jednom rekao. Sad sam ja unekoliko u njegovoj poziciji. Od bolesti i od tableta u stanju sam nepokreta. Zbog siromaštva nisu mi dostupna putovanja. Zbog siromaštva — osiromašenja duha koje se dogodilo u zadnjem napadaju ludila, nisam sposobna ni za kakvu drugu djelatnost osim za ovakvo pisanje.

* * *

Ovo nije moj život. On će tek započeti — još nije započeo. Ovo ne može biti život — ovo čekanje na smrt. Tvoju ili tvoga bližnjega. Ovo je grešan način života. Pisanje. Jednom se mora otisnuti ta lađa. Ja sam se bila otisnula, ali sam se vratila u luku — zbog kvarova na motoru, zbog poludjele kapetanice, zbog pobunjene posade, zbog strašnog nevremena u koje zapadoh, zbog rata na moru, a onda opet zbog kvara na motoru, onda opet zbog poludjele kapetanice, onda opet zbog pobunjene posade, onda opet zbog nevremena u koje lađa zapade. To su sve razlozi što sam još u luci.

* * *

Istina treba vrijeme. Svoje vrijeme. Ovo nije vrijeme od istine. Moje istine. Mora i za nju doći vrijeme. Ispisujem svoju laž.

Uvijek vazda neko nezadovoljstvo. Kao plesačica kojoj su sputali noge i ruke. Jedno gluho vrijeme. Za šizofreničare kažu da čuju glasove — ja ne čujem nikakve glasove. Posvemašnja gluhoća. Poodsijecati grane — neki suludi drvosječa krenu u šumu i siječe grane — ne odabire stabla nego redom siječe grane — pravi od šume stupovlje. Takav nekakav posao kao da se vrši. To je slika ludila. Takav posao može vršiti samo ludilo. Ima još takvih poslova.

* * *

Useliti se u svoje dane. Imam stalan osjećaj da sam izvan. Izvan svoje biti, izvan svoga bitka, izvan svoga bića. Na koji način izvršiti uprisutnjenje?

* * *

Voda — okupan život. Skidanje prljavštine. Razumijem religije u kojima je važno obredno kupanje. Sporost — oporost. Pronaći svoj govor. Puni krug šutnje. Opisujem ga. Postoje dani na koje nalegne šutnja i svaki se progovor čini suvišnim. Ovo je jedan od tih dana. Samodostatna šutnja. Ništa izvan — a nutrina smirena, ne glasa se. Bijela šutnja.

* * *

Nemoć poezije. Ili njezina posvemašnja suvišnost. I kakve sve vratolomije izvrši vrijeme na nama. Da bi se konačno smirilo i utonulo u tišinu. Tišina je ljekovita. Kao okrepljujući san.

* * *

Snaga da podneseš vlastiti život kad izostaje, čime ju nadomjestiti? Snaga u kajkavskom znači čistoća. Osnažit štalu znači očistiti ju. Ja sam se danas osnažila u kupaonici.

* * *

Samotnice — zaljubi se u svoju samoću. Neću. Zaljubit ću se u doba kad više ne budem morala ispisivati svoju samoću. Planiram otići u časne sestre i dobiti zaduženja za cijeli dan — i onda samo umoran leći i zaspati. Jedno iscrpljivanje planiram. Ne mogu umrijeti ovako neiscrpljena.

* * *

Smrt mi je nekakvo obećanje kojem se mogu radovati. Na pol svog životnog vijeka ili sam već prešla pol?

Odakle god da dolazim, krevet mi je na pameti — ležati i ležati, novi zakon svemira. Planeti se ne odmaraju, samo se čovjek može odmarati. Dakako i životinja. Zadnji je dan mjeseca srpnja. Voljela bih da steknem slobodu i da pišem štogod hoću, a ne samo ovo što moram. Istinu. Ne kažem da želim pisati laži, ali, recimo, izmišljotine bi mi dobro došle. Kao da uopće nemam mašte kad pišem. Goli osamljeni razum, još uz to proglašen ludim — što možeš od njega očekivati? Doista — što ja mogu očekivati od svog razuma. Mi duševni bolesnici patimo od najgore vrste diskriminacije. Što je onaj jadnik koji se javio u Glasu koncila išao magistrirati ili čak doktorirati, ne sjećam se. Tko će ga zaposliti? Komu će njegova riječ nešto značiti? Mi smo getoizirani. U duhovnom smislu. Nitko nam ne može prići ni na puškomet. Nitko nam u današnjem društvu ne želi prići. Nikoga ne zanimaju muke paklene već na ovom svijetu. Četica luđaka prognana iz smislenog svijeta. Četica osamljenika. Kažu da ima previše luđaka — je li to baš tako?

Koje je naše mjesto u konstelaciji svijeta? Što se dogodilo s našim zviježđima — nešto se moralo promiješati, gadno zakuhati da čovjek poludi.

* * *

Smrt je lopov koji ne dođe nigdar kad ga očekuješ. Pokušavam naći korijen svoga nezadovoljstva. Je li ono u vremenu u kojem nešto staro i duševno svagda umire, a ništa se novo ne rađa? Ja želim pišući potrošiti vrijeme što mi je dano. Koliko sekundi traje jedna riječ? Koliko nam je sekundi dano, a koliko riječi?

Molim za dar riječi. Tek koju protisnem. Ne usuđujem se Boga sazivati u svakodnevnom razgovoru. Glas mi nije visok i čist. Boravi negdje dolje među slinama. Ima jedna scena iz Biblije kad kralj David hini ludilo i počeo je puštati slinu da mu teče, tako je izbjegao ubojstvo.

Što se treba dogoditi da se ja raspričam? Ne znam. Moram pristati na ovaj nenadahnuti govor. Govor tako blizu muke. Šutljive muke.

Ljeto je dosegnulo svoju visinu i sad opada. Prvi je kolovoza. Vrijeme ipak prolazi iako ja imam dojam vode stajaćice. Nekoliko noći uspijevam zaspati bez tableta za spavanje. Život je dozlaboga dosadan. Ne mislim ni o čemu, ni za što me nije briga. Ni za sebe samu. Ne izgrađujem ovako neki egoizam, samo brige — brige više nema — za svijet. Čak mi se čini da ta imenica uopće ne opstoji u mojoj svijesti. Neka tavoreća svijest je preživjela i ona živi. Nikakvo znanje ne nailazi. Ne sjećam se kad sam zadnji put nešto naučila.

* * *

Ja pišem samo zato da ne sjedim i pušim uprazno. Toliki talenat za nepokretnost, za ovo ništa koje živim. Bilo koja djelatnost otpada od mene. Ni u čem ne sudjelujem svom dušom i svim srcem. Sve obavljam s pola volje. Da mi je samo ležati, ležati, ako se već ne može spavati. Kad luđaku oduzmeš njegovo ludilo — što mu ostane? Ništa, savršeno cijelo okruglo ništa. Ni sa čim se ne može ništa započeti. Valja si priznati posvemašnji poraz u životu. To je vrsta poraza koju osjeti svaki čovjek. Poraženost od prirode koja nesmiljeno ide svojim razvojnim tokovima, poraz od društva koje je takvo kakvo jest. Ova nepokretna muka, ni za čim se ne mogu krenuti. Svaka mi se djelatnost čini besmislenom. To je ludilo — ova nepodnošljiva praznina. Valja mi se s njome boriti. Osjećaj da ništa nije tvoje. Kako se boriti protiv toga osjećaja. Sami istočnjački osjećaji. Neposjedovanje. Skuhala sam si kaubojsku dozu kave — ne bi li mi proradio koji nerv. Koji posvojnički nerv. Ove su bilješke moje. Jesu li ti medikamenti tako moćni da mogu poništiti sve osjećaje koje normalno ljudsko biće ima? I koje luđak dok je lud ima?

Odgovora nema. Odjekuje samoća. Je li svemu tome očaju — uzrok u samoći — ne znam. Prolazim kroz dosadnu fazu svog života. Nikada mi nije bilo toliko dosadno. To je i bezbožno. Ne usudim se ni pomisliti na Boga. Gdje si sad, Bože, i što radiš? Ima li bilo koji posao smisla? Zar me ne vidiš više? Osjećam se okrutno (a znam da može biti i gore!) ostavljenom od tebe. Kao prognana sestra, prezrena ljubavnica, ostavljena žena, odbačena zaručnica... A muhe plaze li ga plaze — one se ne pitaju o smislu života. Daj mi da ponovno izgradim svoj svijet. Ti znaš koju si ulogu imao u njemu. Ništa me više ne veže za stari svijet. Nema više čak ni moga psa. Kad bi on bio živ, bilo bi mi lakše. Ovog novog nisam zavoljela kao onog starog. Muhe se pare okolo mene. Život. Život sa svojim nepodnošljivim satima koji kao da stoje. Ljeto. Više nisam pjesnikinja. Pjesnikinja se ne može tako osjećati. Ni slikarica nisam. Ni slikarica se ne može tako osjećati.

Neka mi bude po riječima tvojim. Čini mi se da je i maloprije kad sam pogledala bilo jednako sati. Vrijeme kao da stoji — ne mogu ga pokrenuti. Pokrenuti vrijeme znači da činiš nešto u duhu vremena — da si ušao u njegov duh. Ja sam izvan. Takav osjećaj izvanjkosti — bez doticaja sa stvarnošću. Pravog doticaja. I takva nesposobnost za trpljenje, ma i dosade. Uzgajaj u meni, Bože, ono što vrijedi — nemoj me više ovako prepuštati ništavilu. Nešto me mora zanimati. Pronađi to nešto. Daj mi da ozdravim od ništavila od kojeg sada bolujem.

* * *

Spremanje za molitvu. Čitanje Tibetanske mistike Lame Anagarike Govinde.

Sve ovo što ja zapisujem jesu balastne gluposti. Nikome od toga veselja, nikakve spoznaje — morala bih više trpjeti. Manje zapisivati.

* * *

Već sljedeće jutro uzimam olovku u ruku. To je postala navika, ne znam kako započeti dan bez zapisa. Kad bih ušla u neki ritam dana i našla sebi u njemu mjesta u svakom času. Neka molitva pomalja se iz dubina. Ako dubine uopće postoje u ispra‘njenom umu. Um mi je doslovce ispra‘njen. Živim do Bo‘je volje. Od moje volje ne naslućujem tragove.

Sabirem tren po tren od kojega se može živjeti da nekako ispunim sate. Trenutak po trenutak, a trenutak tako brzo prođe, a sati su tako dugi. Dugi i nemilosrdni, gutaju me u sebe — i ja nestajem, nestajem u njima. Nemam onaj osjećaj početka dana, početka nečeg novog. Stalno odumiranje. Oduzimanje osjeta. Ulazim u novu bešćutnost. Ili sam pak tako osjetljiva da svaki titraj ništavila hara mnome. Na djelu je pohara. Netko hara mnome. Moram se boriti protiv te pohare. Ograditi jedno područje i ne dati na nj.

* * *

Istina bježi od ludila — ili je u ludilu ima previše. Neizdrživa količina istine. Kakva je priroda moga ludila. Onaj »kolega« luđak što je u Mariji Bistrici poubijao četvero ljudi tvrdeći da su vršili egzorcizam nad njim — inače je bio miran i povučen. Je li i moje ludilo takvo da bi moglo krenuti u agresiju? To nitko neće provjeravati i svi će na neki način zazirati od nas takvih — obilježenih.

Svaka kuća ima svoje vrijeme — ja sam bila pronašla vrijeme ove kuće. Sa zadnjim napadajem ludila sve sam izgubila. Taj osjećaj gubitka svega. Ići do korijena tuge. Patnje po Budinu.

* * *

Nakon ispisanih soneta, nastala je u meni praznina.

* * *

Doba je dana za zapisivanje — nemam što za reći, bilježnico, nemam što za reći, olovko! Osjećaj bezdomnosti. Nikakve odgovornosti. Ludilo me je svega razriješilo. Imam samo zadatak nekako provesti svoje vrijeme, a ono je beskonačno. Protežno Newtonovo vrijeme, ni u kakvoj svezi s prostorom.

* * *

Prepuštena vremenu, prepuštena budnom snu. Hoćeš li, vrijeme, izroditi štogod iz svoje vjetrovite utrobe? Nešto za što bih se ja mogla uhvatiti. Svaki mi je dan kontroliran medikamentima. Ne mogu ništa raditi a da ne mislim o plodovima te djelatnosti i oni mi se čine ništavni. Drugi je kolovoza. Već je kolovoz. Za devet dana ući ću u četrdesetu godinu života. Jedva čekam. Jedva čekam da dani prođu. Priprema za ispovijed. Što reći — u nedoumici sam. Kad zgrabi srce dosade, sumnjam u sve. Nešto svoje kad bih osjetila, to bi mi pomoglo, Bože. Čak ni majku ne osjetim kao svoju. Vidim tu jedan živi organizam više. Živ i živahan — sa svojim potrebama, koji se još uz to brine za mene. Kuha mi, organizira čišćenje kuće, poslove kao što je krečenje. Vidi prašinu tamo gdje ju ja ne vidim. Meni ništa ne smeta. Spremim ono najosnovnije — svoj krevet i odmah nakon što ga spremim, uvalim se u njega — sjedeći i domalo ležeći. Naučiti se živjeti — to me tek čeka. Bog je milosrdan i milostiv. Strpljiv sa mnom. Ja se jedva podnosim takva kakva jesam, Bog me još podnosi. Ne razumijem što to moram još naučiti?! Kao da sam odživjela svoj život, tako se osjećam, a tek ću ući u četrdesetu. Moram naučiti trpjeti i nešto me mora početi zanimati. Kad bih osjetila dašak nadnaravnog, to bi mi pomoglo. Moga nadnaravnog. Isuse, budi prijatelj kojeg nemam. Kako je Nikola Bonifačić rekao — čovjek se osjeti iskorištenim i bačenim. Odbačenim kad ne može više ništa dati. Ja ne mogu ovog časa ništa više dati. Napisala sam tako puno stihova, a za koga? Za dva–tri književna kritičara. I to je sve. Ostat će neki trag, nešto zabilježeno. To jest neka utjeha, neka dvojbena utjeha. Strašan muk. S obje strane. Osjećam strašan muk — s obje strane. I s ove s koje se piše i s one s koje se čita. Vjetar treperi u granama. Ispražnjen um. Proučavam budizam. Neću te valjda tamo pronaći, Isuse. Čeznem da se vratim u tvoj svijet. Ne napuštaj me. Hoćeš li na kraju vijeka zaključiti da te nikad nisam ni voljela? Stvarno voljela. Nek me obuhvati tvoja milost. Kao onog razbojnika. Kao Mariju Magdalenu. Idem ispovjediti svoju nezahvalnost.

* * *

3. kolovoza 2002.

Ipak, Bog je Bog živih i radosnih. Čitajući tibetansku mistiku — za istinski religioznog čovjeka — svuda su poteškoće. Ili s gledišta nereligioznog — svuda su poteškoće. Ja sad gledam nereligioznim očima i sve je doista teško. Teško je preklečati krunicu, teško je slušati svećenika dok prežvakava Sveto pismo, jedne te iste riječi po tko zna koji put. Otkako je dvije godine ovdje nisam ga vidjela da se od srca nasmijao — odobrovoljen. Stalno je kao na žici. Nemam više povjerenja u njega. Premalo sliči na čovjeka. Bože, ti ćeš učiniti čudo. Čovjekoliko čudo. Koje prihvaća sve ljude i sve tradicije. Godi mi čitati tibetansku mistiku. Tvoji pastiri znaju samo ponavljati krunicu do besvijesti. Možda je i to dobro, ali ja se osjećam sada izvan, a želim biti vjernik. Ne mogu si naći prikladnu konfesiju. Kršćanin koji proučava budizam. Kršćanin koji proučava hinduizam. Naročito mazdaizam. Kršćanin koji ne pristaje na osiromašenje. Da bi se jednog dana vratio. Čaši vina i korici kruha.

Ako se nije križ mogao urezati u mene, ne mogu se urezati ni mandale. Zen — mudrost. Japanski vrt. Satima se može sjediti i meditirati u njemu.

* * *

Riječi ograničavaju. Možda bi moj svijet bio veći da ne pišem. U sobi je ugodan hlad, vani je sunce sa svom svojom mudrošću i sa svojim zavjetom da sija i dobrima i zlima. Ne brinem se u koje ja pripadam dok uživam hlad. Počela sam uživati vrijeme — vrijeme kao takvo. Vrijeme u kojem sjedim i ne činim ništa. Počela sam se navikavati na takav način života. Ništa mi ne stoji na putu. Slobodan put unutra. Slobodan put van.

Novine mogu čitati kad već prođe njihov datum. Ničemu iz svijeta ne hrlim. Moglo bi se reći — bezinteresno bivanje.

* * *

Što se dan više penje, mir se ne povećava, već se javlja želja za odmaranjem. Iako se nije učinilo bogznakakav posao. Svaki se dan odmaram od podne do tri. Onda obično skuham kavu i čitam. Čitam. Po cijele dane čitam.

* * *

4. kolovoza 2002.

Ne znati uživati večer — svaki dan muka. Već dugo nisam osjetila sladak san kako mi slazi nad obrve. Legnem, zatvorim oči i prizivam ga budna. Željna sam spavanja, spavanja koje dolazi od umora svladanog dana. Svladati dan. Sporo se pomiče vrijeme na svojoj crti. Moraju proći godine da se ja prođem svoga ludila, svoje bolesti. Sad bolujem od bolesti vremena. Neprepričljivi razgovori u kojima se sloj po sloj skida ljuštura s bitka — razgovori o bitnom. Ostat će izvan dosega pisma. Ovdje tako dugo nema razgovora. U ovim krajevima. Još nije vrijeme da pišem o svojih devet krugova. Ovo je međuvrijeme, procjep u vremenu. To se zove i depresija. Zašto ja ne mogu nikakvu priču iz toga iscijediti? Zašto se u mom svijetu ne začinju priče? Ostavili su me svi talenti.

Ipak — ne mogu se žaliti na ovu oazu slobode — bezgranične slobode. S kojom ja ne znam što započeti, doduše. Postoje jutra u kojima mislim da bih mogla romansirati svoja iskustva, ali svaka volja ishlapi tijekom dana. Ne mogu izmišljati stalno suočena s istinom. Mogu tek pisati ovaj dnevnik.

Oholost — gdje su časovi kad sam bila uvjerena da ja nešto mogu bolje. Nema ih. Krist me satire u prah. U prah u kojem se i on sada nalazi.

Ostala mi je tuga nad sobom. Radosni Isus kad bi me pohodio! Čekat ću ga. Zacijelo mi nisi nešto oprostio, dok mi je ovako. Nestrpljiva sam, priznajem. Da osjetim patronat.

Lijenost me pritišće. Borim se koliko mogu, a koliko ne mogu prepuštam Bogu. Osobni odnos s Bogom. Sjediti podno njegovih nogu. Uvijek ja zamišljam čovjeka na tom mjestu. Ruta kako spava pokraj Boaza.

Mogu li još zamišljati zemaljsku ljubav? Svijest da je sve prošlo. Sanjala sam kako sam ubila jednu osobu noćas u snu, u samoobrani. Napala me je žiletom. Svijest da je sve prošlo — ostalo je ništa. Sad treba živjeti ni sa čim. Ustvari, nije toliko loše samo da uđem u onaj kolosijek da se osjećam normalno i da ne silazim s njega. Kao vlak da uđem u tračnice. Treba mi suprug.

Neka ti bude po vjeri tvojoj. Ja očekujem milosrđe, ne više žrtvu. Kad bih te prepoznala, Bože, u svojem danu i svojoj noći! Kad bih prestala strahovati! Strahovati od ludila u koje sam hrabro kročila. Da se nikad više ne povrati. Utoneš u svoj svijet i nema povratka. Osjećaj bezgraničnosti, beskraj koji vreba. Krist se ne želi u sve umiješati — negdje je budist — sam čovjek svojim snagama da se uzdigne do njega hoće.

Sin Božji ustade iz groba. Jedno je sporo vrijeme preda mnom. Želim se vratiti, Gospodine, iz svog svijeta u koji sam utonula. Želim uskrsnuti.

* * *

5. kolovoza 2002.

Nek mi netko bude družbenik dok sjedim i pušim. Umor od života u bilo kojem obliku. Daleko od Tibeta, u pitomoj ravnici panonskoj. Kad bi čovjek mogao zavoljeti ove dane što mu uporno sviću — kad bi mogao naći sebe negdje u tom pejzažu! Kad bi se mogao prepoznati u kome! Bila to biljka ili životinja ili Bog. Umor već od ranog jutra. Ničemu se ne veselim. Gledala sam jučer alku — prvi put nakon nekog vremena da sam mogla nešto gledati na televiziji. Počinju dani koji nijesu mi mili. I drugi proživljavaju takve dane. Stoljećima — ne samo od jučer. Nemogućnost da zamislim budućnost. Ona je već ispisana. Što bi čovjek dao za malo blaženstva, za malo nezemaljske sreće. Za onaj osjećaj da te negdje nešto čeka bez obzira na tvoj sadašnji život. Onaj osjećaj da tvoje vrijeme još nije došlo, ali da će doći.

Što bi čovjek dao za časak ispunjenja! Za obećanje. Ne još jedan dan izručeni praznini — ne još jedan dan izručeni svim silama ovog svijeta koje te raznose, raznose u svim smjerovima. Vjetrometina. Grob izgleda tako smireno u svoj napuštenosti — grob moga oca. Tako sam daleko od njega.

* * *

Koje još snage da probudim u sebi? Jesu li sve uspavane? Imam snage zapaliti cigaretu. I uzeti bilježnicu na koljena — u tome su iscrpljene sve moje vitalne snage. Sav smisao potrošen. Živim između psihijatrijskih pregleda — sljedeći je 27. kolovoza — već s približavanjem jeseni. To su neki događaji u mom životu. Neke stanice — od do. Jedna trasa. Kad bih se mogla uživjeti bez ostatka u svoj sadašnji život. Kiša u Zagrebu. Moja mladost kisne u Zagrebu. Zagrebe, prekrasni grade! Ima li u tebi još mjesta za mene? Nakon svih prijeđenih granica, eto me u bezgraničnom, a tako surovo ograđenom mojim namještajem, mojom kućom i dvorištem što sve skupa ne do‘ivljavam kao svoje. Vrijeme, vrijeme mora proteći — jedna velika rijeka mora iscrpiti svoj tok ne bih li ja opet došla na svoje. U svoj samostan. Izbiti si iz glave obitelj za kojom sam čeznula od najranijeg doba. Slikala sam kraljevske obitelji. Svaka je obitelj kraljevstvo. Kralju moj, ne ‘ivimo jedno daleko od drugog, a ne mo‘emo se sresti. Ispuniti ‘ivot jedno drugom. Ne mogu više moliti, sve moje molitve pokazaše se uzaludnima. Mogu čitati i tako participirati u samoći drugih. Majčinsko strpljenje spram svoga ‘ivota — kao da si sam svoja majka, takvo strpljenje moraš imati spram svog ‘ivota.

Majka želi da život koji ti je podarila ima smisla. Tako moraš i ti željeti sebi — neovisno o majci koja je još tu. Majčinski gledati na svoj život. I onda će polako doći smilovanje — smilovanje s gledišta one univerzalne svijesti o kojoj govori budizam. Ali ipak to je ona duboko kršćanska milost, ona milost koja ti kaže da više nije potrebna žrtva. Žrtva je cijeli život.

Za razliku od poezije u kojoj se uvijek vidi odlučnost da se pjesma svrši, ovi se zapisi protežu s onu stranu svršavanja. Naslanjaju se na vrijeme koje sporo protječe i ne vide svoju svrhu.

(Emitirano u emisiji »Dnevnici i pisma«, urednik Danijel Dragojević.)