Arhitektonska naobrazba u SAD–u: Problemi, mišljenja i ljudi — konferencija o ispitivanju postojećih alternativa

Arhitektonska naobrazba u SAD–u: Problemi, mišljenja i ljudi — konferencija o ispitivanju postojećih alternativa

Bernhard Berenson je sebe opisao kao »diplomiranog kršćanina«. Kaže da mnogo duguje kršćanskoj tradiciji koja ga je uvelike formirala. No nastavlja da više ne želi biti uronjen u tu tradiciju na isti način kao što više ne želi biti student Harvarda, pa je prema tome diplomirani kršćanin isto tako kao što je i diplomirani student. Njegovo zaključivanje je korisno — bar za mene, jer volio bih za sebe tvrditi da sam diplomirao modernu arhitekturu. To, mislim, znači da u isto vrijeme dok priznajem dug i podrijetlo, dok me neprestano potiče veličanstvenost izvorne ideje o modernoj arhitekturi i dok razmišljam jedino u kategorijama riznice njezinih oblika, ja više ne mogu doista vjerovati u njih ili, kad gotovo mogu, radi se o credo quia absurdum — ne baš dadaističkom vjerovanju u nju zbog toga što je apsurdna.

Smatram da uvođenje tog pseudoteološkog tona nije potpuno u neskladu s predmetom konferencije; a onda — nakon što sam već prihvatio ton — nametnula mi se misao da je ta konferencija slikovito prikazana u obliku jabuke. U početku je jabuka cijela, zatim zagrižena i na kraju gotovo potpuno pojedena. Radi li se ovdje o ispraznosti slikovitosti? Ili taj plod drva znanja upućuje na čovjekov pad i pojavu prvoga grijeha? Ili opet, je li jednostavno moguće da cijela i nenačeta jabuka predstavlja nas na početku konferencije, nas netaknute i u stanju milosti, a da njezino uništenje naviješta nas na kraju, iskvarene, izvitoperene, nakon što nam je priopćena tajna dobra i zla?

Jabuku je, nedvojbeno, moguće i drukčije protumačiti, ali ja ću nastaviti kao da su ta tumačenja važna, kao da je jabuka istodobno iskušenje i pokazatelj neke neizmjerno prikrivene i zamršene zamke.

To ne znači da mislim kako je arhitektonska naobrazba toliko teška i zamršena kako se to često pretpostavlja. Naprotiv, pretpostavljam da je arhitektonska naobrazba vrlo jednostavna; uvjeren sam da se zadatak pedagoga može vrlo jednostavno ovako opisati:

1.

potaknuti studenta da vjeruje u arhitekturu i modernu arhitekturu;

2.

potaknuti studenta da bude sumnjičav prema arhitekturi i modernoj arhitekturi;

3.

potaknuti studenta da sa strašću i razumijevanjem manipulira predmetom ili ciljem svog vjerovanja ili dvojbe

Ali, nakon što sam to rekao, mogao bih biti optužen kao veliki simulant.

Proglasio sam se nevjernikom ali sam si isto tako pripisao misionarsku ulogu. Dao sam naslutiti svoju želju da potaknem vjeru, ali i da je potkopam, i što je najgore, priznao sam interes za »manipulacijom« — po svoj prilici jednog i drugog — ideja i formi. No, vjerujem da se te očite nedosljednosti mogu poništiti, a dotle njihovo uvođenje služi jedino tome da preduhitri raspravu. Na kraju će postavljanje niza vjera–sumnja–manipulacija, zatim način na koji je taj niz nastao i kako se razvija, potjecati od onoga što pojedinac smatra arhitekturom ili modernom arhitekturom.

Dakle, kao prvo, tu je javnost i prihvaćena ideja o modernoj arhitekturi kao važnoj reakciji na utjecaj tehnologije, kao manje–više racionalnom pristupu gradnji koju treba razlikovati od svake prethodne arhitekture prema projektantovu nedostatku formalne zaokupljenosti i istančanijem poznavanju znanosti. Može se pouzdano tvrditi da moderna arhitektura jest, ili bi to barem trebala postati, ništa više nego logična izvedenica iz podataka koji su sami po sebi činjenične komponente suvremenog svijeta; i baš zbog toga zdravorazumskog odnosa prema realnosti ona postiže autoritet koji uživa ili će tek početi uživati.

To su bile tipične predrasude mnogih govora i napisa o arhitekturi u zadnjih trideset do pedeset godina. Napravljen je raskid s iracionalnošću i morbidnim sentimentalizmom. Arhitekt se više ne zanima za forme tako da isključuje sve drugo. On više ne opskrbljuje bogate i povlaštene privatnim luksuzom. On je, umjesto toga, prosvijetljeni graditelj »za stanovništvo koje nema vremena za luksuz« u kojem su uživale mušterije prijašnjih doba. On pozorno proučava funkciju i, ako gradi tvornicu sapuna, on će otkriti sve o načinu proizvodnje sapuna, a ako gradi dječji vrtić, spremno će i temeljito naučiti sve o metodama rada u dječjim vrtićima.

Takvo se stajalište provlači u tumačenjima Nikolausa Pevsnera na zadnjim stranicama njegova izvrsnog i uglavnom suptilnog Pregleda europske arhitekture. No, nije teško izvući nešto vrlo slično i iz mnogih drugih izvora. Jer, kad god se radilo o »objašnjavanju moderne arhitekture«, kad god se radilo o uvjeravanju naivnih i nesumnjičavih, to su bili uobičajeni argumenti koji su se ponavljali; i budući da su već oslabili u svojoj bljutavosti, ne može se poreći da daju ne baš potpuno iskrivljen prikaz o tome za što su se moderni arhitekti nekad smatrali sposobnima. Na kraju i bez straha, arhitekt je napokon sposoban suočiti se sa stvarima kakve jesu. Oslobodio se predrasuda, nije pristran, bez samovoljno nametljivih pretpostavki on je sada gotovo dostigao objektivnu neutralnost fizičara. Odbacio je maštu i sada se može zanimati za »gradnju« radije nego za »formu«, za »javno« radije nego za »privatno«, za »potrebe« radije nego za »želje«, »dinamično« radije nego »statičko«, za »inovaciju« radije nego za »običaj«. Ako to nije bila poruka Bauhausa i prevladavajući ton u polemici 1920–ih, onda se nešto vrlo slično tome nametalo i dalje se nameće. Napokon smo otkrili, to je bila poruka (koja se nakon pola stoljeća i dalje provlači), novi pristup gradnji. To je stil koji nije stil, jer je stvoren prikupljanjem stvarnih reakcija na vanjske događaje i koji je prema tome neokaljan i čist, autentičan, valjan, kontinuiran.

Ta mistična vizija nove arhitekture, besprijekorne i neiskvarive, bila je tako nužno zavodljiva, da se ne treba čuditi da je to, čak i kad je, kao sada, ustuknula i patetično oslabila, vizija na koju se i dalje uvelike, možda nesvjesno, poziva. Svakako se ne treba čuditi da će te pretpostavke o načinu funkcioniranja moderne arhitekture, koje su sada pod čudnim utjecajem ideala poslovanja, i dalje nadzirati i utjecati na obrazovne sustave koji se smatraju naprednim i prosvijećenim. I tako, budući da je vrlo utjecajno vjerovanje prema kojem se moderni arhitekt s pravom zanima za činjenice i odriče nagađanja, i arhitektonska se izobrazba sve više usmjerava »činjenicama«. Dok iz boemskih i liberalnih razloga arhitektonsko obrazovanje praktično odobrava takozvanu »kulturu undergrounda« (što nije tako bezuvjetan prosvjed protiv poslovanja i tehnologije), ono sve više postaje skup predmeta koji se bave iznošenjem informacija. Ti predmeti su oblikovani kao pomoć »poslovanju« i izvedeni iz tehnologije, sociologije, psihologije, ekonomije, kibernetike itd, sa zaključkom da nije moguće donijeti nikakvu odgovarajuću, a kamoli valjanu odluku o projektu sve dok se ne probave sve te informacije. To se odvija pod još zavodljivijim podsvjesnim uvjetom da, kad su jednom sve te informacije probavljene, više ionako neće biti potrebe ni za kakvom projektantskom odlukom. Jer, zar ne bi trebalo biti očito da će se »činjenice«, kad ih već imamo, automatski same svrstati i vjerojatno će promicati vlastite pretpostavke bez obzira na bilo kakvu ljudsku intervenciju.

Trebalo bi biti očito da će takvo stajalište na kraju uništiti ili onemogućiti inicijativu, ali ne bi trebalo čuditi da ono još prevladava premda su mu spoznajno–teoretski temelji krhki i bolno ranjivi. Jer bilo kakva kritika toga stajališta postala je sada napad na ukorijenjenu ustanovu, na ustanovu koja pretpostavlja sklonosti empiričara, naturalista, biheviorista, tehnofila, ustanovu koja ulaže mnogo emocionalnog i političkog kapitala i koja, prema tome, može u svom djelovanju pokazivati samo minimum racionalnosti.

Jer, opće je poznato i nije nužno to isticati, da iza tako razumne javnosti i lica moderne arhitekture koju čine odnosi s javnošću, ključa uvelike neistražen metafizički i psihološki vulkan. Metafizički, jer možemo zamisliti da je njegova lava hegelijanskog podrijetla. Psihološki, jer možemo pretpostaviti da su mu ostaci platonsko–židovsko–kršćanski. To znači da iza ili ispod navodno neutralne površine i na podlozi tako često izloženih ideala znanstvene objektivnosti i/ili izravne društvene obveze, svatko tko čak nasumce pokuša istražiti može pronaći — da pomiješam metafore — cijelu džunglu uglavnom neopaženih i neprovjerljivih pretpostavki koje su, kao španjolska mahovina sve sami lijepi nametnici koje u obilju podupire drvo domišljatog racionalizma. I tako, tu je zamisao o neminovnim društvenim promjenama kojima se donekle treba prilagoditi. Zatim, postoji i ideja o duhu vremena, takozvanom zeitgeistu, koja predviđa moralni imperativ što ga je nemoguće odbaciti. Na kraju, i u vezi sa svim tim, tu su one nikad obuzdane maštarije o arhitektu kao kombinaciji Mojsija, sv. Jurja, Galahada, Siegfrieda, kao mesijanskog junaka, kao onoga koji vodi svoj narod u obećanu zemlju, kao ubojice zmajeva i onoga koji ne gubi nadu.

Sada, koliko god ponekad bili zavedeni da to niječemo, sve su to pretpostavke i personifikacije koje već poznajemo; a kada ih priznamo, sve su one pogubne za prihvaćenu ideju o modernoj arhitekturi kao jednostavno racionalnoj ili podložnoj racionalizaciji i za sve čvršću ustanovu arhitektonske naobrazbe. Ili bi to trebale biti. Ali otkriti neko stajalište ne znači i riješiti ga se. Ideju o »totalnoj« arhitekturi koja je, unatoč brutalnosti koju povlači za sobom, i dalje raširena, ideju o arhitekturi »znanstveno« utemeljenoj na »činjenicama«, neprestano dopunjava i prožima obilje eshatoloških entuzijazama, iluzija, utopijskih fantazija i snova o novom tisućljeću, tako da je praktično neodoljiva za kritiku. Štoviše, to je mješavina koja na kraju, kao i marksizam, gradi svetište vjeri u znanost, ali je i iracionalno, protivno uvjerenje u imanentnost Novog Jeruzalema i koja, kao svako primitivno vjerovanje, uspješno štiti svoje vjernike od svakog upletanja i poticanja zdravog razuma.

Jasno je da je moderna arhitektura uvijek — ili bih možda trebao reći da je u svojem herojskom razdoblju uvijek — sama po sebi poricala posljedice tog urođeničkog jedenja jabuke, posljedice navodnog pada i njegovih kasnijih objašnjenja. To znači da je uvijek — u dobru i zlu — sama po sebi nijekala izvorni grijeh. Poznavala je vrlo, vrlo malo od »dobra koje propustih i zla koje učinih«. Umjesto toga recimo da je rođena pod neobičnom astrološkom kombinacijom: s jedne strane tu je Oswald Spengler, s druge H. G. Wells; s jedne strane predviđanje neizbježne kataklizme, s druge proricanje sjajne budućnosti. I tako je moderna arhitektura, uzmičući pred prijetnjom katastrofe prihvatila vjerovanje u usavršivost i u mogućnost, možda konačnog, kulturnog ujedinjenja.

Ne želim dalje kritizirati zastarjelu i sada pomalo sklerotičnu religiju arhitekture — pogotovo zato što sam i sam osjetljiv prema doktrinama i velikom dijelu poetike te religije. Umjesto toga samo želim napomenuti da se repertoar njezinih proturječnih pretpostavki, svjesnih i nesvjesnih, može korisno podvrgnuti minimumu teološke taktičnosti. Slažem se s Janet Daley da će se te dvije tendencije moderne arhitekture — arhitekt kao pomoćnik sociologa i arhitekt kao čovjek kozmoloških sustava — na kraju međusobno dopuniti u kobnom i možda zastrašujućem misaonom okviru koji bi isto tako mogao postati autoritaran. No, također mislim da se ti zastrašujući i kobni učinci koji se skrivaju u svim primitivnim religijama, uz dovoljno razumijevanja, ironije, suosjećanja, duhovitosti, razboritosti, mogu ublažiti, izložiti u javnosti i podvrgnuti diskusiji, ako ne i učiniti da potpuno nestanu.

Još 1865, pretpostavljam u drugom izdanju svojih Promatranja, Abbé Laugier počinje privlačnom objavom da »Još nije sve rečeno o arhitekturi. Ostaje veliko područje otvoreno istraživanjima umjetnika, opažanjima amatera i otkrićima genija«; i upravo zbog toga što su, više od sto godina kasnije te iste primjedbe točne, čovjek ima hrabrosti nastaviti.

I tako, čovjek je ohrabren ići dalje i dopustiti da se postavi veliko pitanje: za koje se tvrdnje može dokazati da su točne ili netočne na primjeru bilo kojeg arhitektonskog djela? To se pitanje gotovo nikad ne izlaže, vjerojatno zato što bi odgovori bili potpuno neuvjerljivi. To znači da, iako je moguće provjeriti određene tvrdnje o zgradi, o njezinim materijalima, trošku, održavanju itd, većina tih podataka neće biti pretjerano zanimljiva. Isto se tako mogu postaviti kao važne, jednako tako provjerljive, premda mnogo zanimljivije, tvrdnje koje se odnose na zakone statike, ali isto tako postoji i mnoštvo čvrstih stajališta koja se odnose na uporabu i izgled.

Tu nastaje poteškoća koja je važna zbog krajnje nemogućnosti njezina dokazivanja ili pobijanja, a ona bi trebala otvoriti pravi znanstveni pristup arhitekturi i problemima podučavanja, ne koristeći se apriorističkom metodom koja dolazi iz fizike, nego polazeći od institucije arhitekture, s njezinim ograničenjima, načinom postojanja, njezinim najintimnijim i bitnim vrjednotama.

Već sam naveo da postoji gotovo potpuna nesklonost da se to promotri i da se predvide neki znanstveni temelji. Ali držeći se tog pristupa mogli bismo prihvatiti — premda je arhitektonsko djelo uvelike slaganje opeka, žbuke, čelika, betona, drva, cijevi i drugih elemenata prema načelima određenih poznatih statičkih zakona — da opće prihvaćena pretpostavka kako arhitektura usklađuje te vrlo raznolike materijale radi uporabe i užitka već zadire u osnovne probleme metafizike. Jer ako možemo pretpostaviti da su zakoni statike nedvojbeni, »zakoni« uporabe i užitka, praktičnosti i udobnosti još nikako nisu bili podvrgnuti nekoj newtnovskoj revoluciji, i premda nije nepojmljivo da bi u budućnosti i mogli biti, do tada će sve ideje o tome što je korisno ili lijepo ostati nedokazive hipoteze. A to možemo postaviti kao glavni i očiti problem arhitekture, problem koji neće nikad potpuno svladati ni spretni zaključci zdravog razuma, ni profinjena intuicija prosvijećene osjećajnosti, ni vanjski sjaj znanosti.

Kao i tumač teologije, političke teorije, filozofije, ili bilo koje druge discipline koja želi napraviti red u nasumičnom iskustvu, a koji nikako ne može čekati na idealno rješenje svojih problema u budućnosti, koji je prisiljen izvući važne i uporabljive strukture iz neprestanog strujanja podataka, arhitekt je prisiljen raditi, u biti, na »nesigurnom« supstratu. Na kraju će njegova formulacija pojmova uporabe, ljepote, poboljšanja, itd. počivati na ideološkim ili bar idealističkim temeljima. To znači: bilo koji arhitektonski sustav ili pristup, ili čak svaki rad, uvijek će za sobom povlačiti pretpostavke o prirodi stvarnosti, značenju novosti, prirodnom čovjeku, valjanom društvu i sve druge kriterije koji se nameću pri donošenju sudova o problemima vrijednosti.

To je temelj gotovo svega što on radi, i premda je sklon priznati da je to prisutno u cjelokupnoj povijesti arhitekture, arhitekt je gotovo uvijek spreman poricati ono što se tiče njega samog. A to je i za očekivati. Osjeća se krivim zbog toga i želi, u današnje vrijeme, prebaciti krivnju na sociologa i možda na socijalnog psihologa za koje smatra da ih ne muče dvojbe u vezi s njihovim disciplinama, kao što njega muče u vezi s njegovom. No, stalna arhitektova kriza identiteta zacijelo neće pomoći arhitektonskom obrazovanju; i budući da je arhitektura na kraju zaokupljena istodobno prepoznavanjem i rješavanjem izrazito složenih i vrijednošću obilježenih problema, to ozračje u arhitektonskoj izobrazbi, koju možemo nazvati neopozitivističkom prije će zamračiti nego što će osvijetliti ključne probleme.

Možda sam do sada bio uvelike negativan; možda sam čak ostavio dojam neprijateljskog odnosa prema računalima, statistici, tehnologiji, sociologiji, kulturnoj antropologiji i svemu ostalom. Zato bih trebao pokušati ispraviti taj dojam. Što se mene tiče, sve te stvari i zanimanja imaju svoje mjesto i svoj doprinos; ali, isto tako, njihovo mjesto i njihov doprinos neće nikada imati toliku vrijednost da bi mogli poslužiti kao surogat za arhitektovu društvenu krivnju ili da dopuste ili olakšaju njegovo napuštanje odgovornosti.

Gledano s praktične strane, ja sam sumnjičav prema institucionaliziranim sustavima, a još i više prema institucionaliziranim ciljevima. Skeptičan sam prema pretjeranom istraživanju, jer kako se student može baviti istraživačkim radom ako nije obaviješten o onome što je već poznato. Isto tako, uvjeren sam da kad se nešto može naučiti, specificirati i kodificirati, to više gotovo sigurno nije vrijedno da se nauči. Zbog toga smatram da vjerujem u prednosti konfuzije i improvizacije. To znači da vjerujem, ponekad čak i pretjerano, u središnji položaj studija arhitekture i u vjerojatan fizički proizvod koji od tamo potječe. Citiram, »projektni studio je vjerojatno najbogatiji i najnapredniji sustav učenja o rješavanju složenih problema koji postoji na sveučilištu, a čak i sada predavanja mogu studentima ponuditi mnogo više nego bilo koji drugi sveučilišni odsjek, pa me čudi što ih se nitko ne usudi izravno reklamirati.« To je citat iz časopisa R. I. B. A–e, Britanskog kraljevskog arhitektonskog instituta, od siječnja 1970, no to je mišljenje sociologa, a ne arhitekta, i možda da je zato još važnije.

Kako upravljamo studijem arhitekture ovisit će o našem vjerovanju u vezi s jabukom, o tome što mislimo o programu nasuprot prototipu, kako ocjenjujemo ulogu empirijske informacije nasuprot mitu, smatramo li da je svrha informacije da bude odlučujući čimbenik ili samo test, i, općenito, o stupnju do kojeg želimo ili ne želimo priznati da je arhitektonsko djelo smjesa činjenica temeljenih na iskustvu i vrijednosnim sudovima. Nadalje, strategije projektnog studija ovisit će o zauzetim stajalištima, s jedne strane spram znanstvenog istraživanja, a s druge prema još gotovo nevjerojatnom jatu noviteta koji su se pojavili početkom ovog stoljeća, o našem mišljenju o tome da student otkriva sam za sebe i da postaje uronjen u tradiciju koje je neizbježno sastavni dio.

Koji je od tih pristupa konzervativan, a koji radikalan, ne bih znao; a vjerojatno ni jedno određenje nije baš pogodno. Ali ako je među mojim osobnim uvjerenjima i vjerovanje u veliku važnost nekih otkrića od prije pedesetak godina, za sada bih želio opozvati to vjerovanje. Umjesto toga izložio bih argument koji dugujem Fredu Koetteru. Radi se o linearno silaznom nizu i rotaciji kotača, a tiče se načina na koji bi arhitekt trebao prihvatiti spoznaje usporednih disciplina koje bi s pravom trebao smatrati važnima. Jedan način prihvaćanja je hijerarhijski. Tu je sociolog, zatim dolazi tehnolog pa računala, a zatim, na kraju niza, arhitekt. Ali drugi način prihvaćanja, kotač, puno je ravnopravniji, i u njemu svi dijele odgovornost i krivnju, jer kad govorimo o kotaču, otkrivamo da svatko želi i hoće izmisliti model, ali svi su ti modeli djelomični, nepotpuni i izvrgnuti nečijoj provjeri.

I tako, u tom prikazu kotača, arhitekt je, makar on to nije želio, »uzdignut« na razinu sociologa i prisiljen prihvatiti odgovornost, a sociolog je, pretpostavljam na svoju sreću, »reduciran«. Ali u svojoj biti, ta ideja ne sadržava ni uzdizanje, ni reduciranje. Ona radije za sobom povlači nespornost svih vrsta kontradiktornih modela i zapažanja. Nitko nije u središtu. Svi su na vanjskom rubu; i svi modeli podvrgnuti su kvalifikaciji svih drugih.

No, moguće je da, s obzirom na arhitektovu društvenu krivnju i želju da se dvaput na dan temeljito ispere, takav prijedlog, tako očit i lagan, tako tolerantan i razuman, nikad neće stupiti na snagu. I ako je to slučaj, pa čak i ako nije, volio bih završiti kako sam i počeo, oslanjajući se na citat toga besprijekornog liberala Alfreda Northa Whiteheada.

U svojem predavanju Ciljevi obrazovanja, iz daleke 1912–te, Whitehead osuđuje ono što on naziva tiranijom tromih ideja, »ideja koje um jednostavno prihvaća, a da ih ne uporabi, ispita ili ubaci u svježe kombinacije«. Ali kada je to svladao, Whitehead na kraju kaže:

»Treba razvijati najozbiljniju od svih duhovnih vrjednota, mislim na osjećaj za stil. To je estetsko osjetilo koje se temelji na divljenju prema izravnom postignuću očekivanog cilja, jednostavno i bez otpadaka. Stil u umjetnosti, stil u literaturi, stil u znanosti, stil u logici, stil u praktičnoj izvedbi imaju u osnovi iste estetske kvalitete, naime sposobnost i ograničenja. Ovdje smo se vratili na početni položaj, koristi obrazovanja. Stil, u svom najistančanijem obliku jest zadnje postignuće obrazovanog uma; isto tako je i najkorisnije. On prožima cijelo biće. Administrator s osjećajem za stil ne podnosi rasipanje. Strojar s osjećajem za stil štedi materijal. Majstor s osjećajem za stil daje prednost kvalitetnom radu. Stil je temeljni moral uma. Sa stilom se cilj postiže bez usputnih problema, bez nepoželjnih rasplamsavanja. Sa stilom postižete svoj cilj i ništa drugo nego svoj cilj. Sa stilom se učinci vašeg rada mogu izračunati, a sposobnost predviđanja je posljednji dar bogova ljudima. Sa stilom se vaša moć povećava, jer vam um nije zaokupljen nebitnim stvarima i mnogo je vjerojatnije da ćete postići svoj cilj. Stil je isključivo povlastica stručnjaka. Tko je ikad čuo za stil slikara amatera, za stil pjesnika amatera? Stil je uvijek proizvod stručnog istraživanja, on je osebujan doprinos stručnosti kulturi.«

Stil — »najozbiljnija od svih duhovnih kvaliteta«, »temeljni moral uma«, »osebujan doprinos stručnosti kulturi« — osjećam se dužnim citirati Whiteheada zbog sadržajnosti ovakvih definicija i zato što je na kraju, nakon svega što je moglo biti rečeno, on naveo ono što svakako mora biti cilj.

Prevela Ivana Martinčić

(Emitirano u emisiji »Život prostora«, urednik Tomislav Pavelić.)