Apologija Raimonda Sebonda

Apologija Raimonda Sebonda

Š...š Riješimo se one preuzetnosti na kojoj počiva tiranija zlog duha, »jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost« (Petrova poslanica I., 5, 5).1 Inteligenciju posjeduju svi bogovi, veli Platon, i vrlo malo ljudi.

Čemu nas opominje istina kada od nas traži da se klonimo mondene filozofije i kad nas uči tako često da naša mudrost nije doli mahnitanje pred Bogom; da je čovjek sâm najveća od svih taština; da čovjek koji sebi umišlja da sve zna, niti ne zna što je to znati; da čovjek, koji je ništa, ako i smatra da je nešto, tek se zavarava samim sobom. Ove riječi Duha Svetoga Šizrečene svetom Pavluš izražavaju ono što želim ustvrditi tako jasno i živo te ne bih potrebovao nikakav drugi dokaz za one koji se sa svom poniznošću i krotkošću uzdaju u njihov autoritet. Oni drugi, međutim, traže da ih se uvjeri njihovim vlastitim oružjem i svoje rasuđivanje žele vidjeti pobijeno istim sredstvima.

Razmotrimo dakle sada čovjeka sâma, bez vanjske pomoći, oboružan jedino vlastitim oružjem, lišena milosti i spoznaje Božanskog, koje je sva veličina njegova veličina, snaga i temelj njegova bića. Da vidimo sada kako se drži kad je sam sa sobom. Neka me uvjeri, snagom svojeg rasuđivanja, na kojim je temeljima izgradio onu nadmoć koju smatra da ima nad ostalim stvorenjima. Tko ga je uvjerio da je veličanstveno kretanja nebeskog svoda, vječni sjaj baklji što kruže nad njegovom glavom, pa strahovita gibanja beskrajnoga mora, da je sve to nastalo i da se nastavlja kroz tolika stoljeća samo zato da mu bude na ugodu i službu? Je li moguće zamisliti išta smješnije od toga bijednog i ništavnog stvorenja koje nije ni gospodar nad sobom, izloženo udarcima sa svih strana, je li moguće da se ono smatra gospodarom svemira, a zapravo nije u stanju spoznati ni njegov najmanji dio a kamoli vladati njime? I ta povlastica koju sebi pripisuje — da je u tom velikom zdanju jedini koji bi imao sposobnosti u njemu vidjeti svu ljepotu i kakvoću, jedini koji može zahvaliti graditelju i spoznati ono što nastaje i ono što se gubi u ovom svijetu, tko ga je obdario tom povlasticom? Neka nam taj pokaže povelju dobivenu za tu lijepu i velebnu dužnost. Je li ona udijeljena tek Mudrima? Ona se daje tek malom broju ljudi. Mogu li i luđaci i zlotvori biti dostojni takve visoke časti; smiju li, premda ono najgore u ljudskoj vrsti, biti pretpostavljeni svima drugima?

Što međutim ima ovaj jadničak da bi bio dostojan takve nadmoći?

Preuzetnost je naša prirođena i izvorna boljka. Najbjednije i najkrhkije od svih stvorenja jest čovjek, a opet i najoholije. Taj stvor se osjeća i vidi sebe smještena ovdje, u kaljuži i glibu svijeta, stiješnjen i prikovan za najgori, najsmrtniji i najučmaliji komadićak svemira, na zadnjoj stepenici zdanja, najudaljenijoj od nebeskog svoda, u društvu životinja najnižeg reda od onih iz zraka, voda i kopna, a u mašti svoje mjesto vidi iznad kruga mjeseca, stavljajući nebo podno svojih nogu. Upravo preuzetnošću te mašte izjednačava sebe s Bogom, pripisuje sebi božansku veličinu, bira i izdvaja sam sebe od gomile drugih stvorenja, oduzima svojstva životinjama koje su mu srodnici i sudrugovi, udjeljujući im onoliko sposobnosti i vještina koliko se njemu čini zgodno. Ma kako to njegova inteligencija može znati o unutarnjim i tajnim poticajima životinja? Kakvom to usporedbom njih i nas zaključuje on o njihovoj navodnoj ograničenosti?

Dok se igram sa svojom mačkom, tko će znati zabavlja li se ona više sa mnom nego ja s njom. Zabavljamo se uzajamnim igrarijama. Ponekad sam ja na redu da započnem ili uzmaknem, drugi put je red na njoj. Platon, opisujući zlatno Saturnovo doba, među glavne prednosti ondašnjeg čovjeka ubraja vezu koju je imao sa životinjama. Proučavajući ih i istražujući, poznavao je njihova prava svojstva, jednako kao i ono po čemu se međusobno razlikuju. Na taj je način stekao jednu vrstu savršena razumijevanja i mudrosti te stoga daleko sretnije živio nego što bismo to znali mi. Treba li nam boljeg dokaza za osudu ljudske bestidnosti u odnosu na životinje? Taj je veliki filozof smatrao da je tjelesno obličje kojim je priroda obdarila životinje, oholu čovjeku služilo u to vrijeme uglavnom samo za pretkazivanja budućnosti.

Zar ne bismo mogli reći da je taj nedostatak koji priječi općenje između njih i nas isto toliko naš koliko i njihov? Valja procijeniti čija je pogreška to što se uopće ne razumijemo: jer kao što one ne razumiju nas, nimalo više ne razumijemo ni mi njih. Iz tog razloga mogu i one nas smatrati glupima, baš kao što mi smatramo njih. I nije veliko čudo to što ih ne razumijemo; pa ne razumijemo ni Baske ni Troglodite. Ipak, neki su se pohvalili da razumiju životinje — Apolonij, Tijam, Melampod, Tiresija, Tales i drugi.

Budući da, kako tvrde kozmografi, ima naroda koji psa štuju kao svoga kralja, zacijelo njegovu glasanju i pokretima pripisuju nekakvo tumačenje. Trebamo priznati jednakost koja vlada između njih i nas. Kao što mi imamo osrednju predodžbu o njihovu rasuđivanju tako i životinje imaju o nama slične stavove. Životinje nam laskaju, prijete nam, ali nas i trebaju, a to vrijedi i za nas u odnosu na njih.

Uostalom, očito je da među njima ima i nekog potpunog i cjelovitog općenja, te da se međusobno razumiju, i to ne samo one koje pripadaju istoj vrsti nego i one različitih vrsta.

»I životinje koje nemaju moć govora, čak i one divlje, puštaju najrazličitije krikove, ovisno o tome potiče li ih strah, bol ili radost.«

Lukrecije, V, 1058

Po određenu lajanju psa konj zna da je ljut; neke pak druge vrste laveža nimalo se ne plaši. Jednako tako i životinje koje se ne glasaju: po prešutnom sistemu uzajamnih usluga koje opažamo među njima, lako se dade zaključiti o postojanju neke druge vrste općenja; njihovi pokreti govore i izražavaju misli.

»Otprilike isto kao što možemo vidjeti djecu koja, ne poznavajući još govora, pribjegavaju jeziku pokreta.«

Lukrecije, V, 1029

Konačno, i naši se gluhi tako sporazumijevaju, raspravljajući i pričajući među sobom uz pomoć znakova. Vidio sam ih tako umješne te, ako ćemo po istini, baš ništa nije nedostajalo savršenosti njihova uzajamnog razumijevanja; zaljubljeni se ljute, mire, mole, zahvaljuju jedno drugome, ugovaraju sastanke i, konačno, sve jedno drugome kažu očima:

»I tišina će sâma znati moliti i zboriti.«

Tasso, Aminta

A ruke? One traže, obećavaju, zovu, otpravljaju, prijete, mole, preklinju, odbijaju, propituju, broje; njima se divimo, povjeravamo, kajemo, strahujemo, ustežemo, sumnjamo, optužujemo, osuđujemo, odrješujemo; njima možemo vrijeđati, prezirati, prkositi, ljutiti se, laskati, pljeskati, blagoslivljati, ponižavati, rugati se, miriti se, savjetovati, veličati, slaviti, radovati se, rastužiti se, očajavati, začuditi se, vrištati i zanijemiti. I što sve ne? Tko umije bolje, neka izvoli još više. Glavom pak: pozivamo, odbijamo, odobravamo, odbacujemo, poričemo, izražavamo dobrodošlicu, slavimo i štujemo, preziremo, tražimo, otpravljamo, razveseljujemo se, žalimo se, umiljavamo se, korimo, potčinjavamo, vrijeđamo, nagovaramo, prijetimo, uvjeravamo, ispitujemo. A onda obrvama? Ramenima? Nema kretnje koja ne bi nešto govorila... Š...š

Jedan je izaslanik grada Abdere nakon duga razgovora sa spartanskim kraljem Agesilajem upitao potonjega: »Onda, gospodine, kakav odgovor želiš da ponesem svojim sugrađanima?« — »Taj da sam te pustio reći sve što si htio, i onoliko koliko si htio, ne uzvrativši ni jednom jedinom riječju!«. Nije li ovo dobar primjer rječite i vrlo razumljive tišine?

Što se ostalog tiče, koje to od naših umijeća ne bismo mogli prepoznati i kod životinja? Postoji li zajednica bolje uređena, s preciznijom podjelom zadataka i dužnosti i k tome stabilnije održavana, od zajednice pčela? Može li se i zamisliti odvijanje tako organizirane raspodjele radnji i funkcija bez prisutnosti razuma i mudrosti?

»Zbog ovih su znakova i ovakvih primjera, neki rekli da su pčele primile česticu božanske duše i emanacije etera.«

Vergilije, Georgike, IV, 219

Vidimo kako lastavice po povratku proljeća prekopavaju svaki zakutak naših kuća; zar bi one mogle tražiti bez prosuđivanja i bez logike birati od tisuću mjesta baš ono koje im je najudobnije za smještaj? I kad promatramo taj lijepi i zadivljujući izgled njihovih nastambi, mogu li se ptice služiti radije četverokutnim negoli zaobljenim oblikom, tupim a ne pravim kutom, a da pritom ne poznaju njihova svojstva i učinke? Zar bi uzimale sad vodu, sad zemlju, a da pritom nemaju svijest o tome da se tvrdoća smanjuje ako se navlaži? Prekrivaju li svoje »palače« mahovinom i paperjem a da pritom ne predvide da će nježnim nožicama njihovih malenih tako biti mekše i ugodnije? Sklanjaju li se od kišnog vjetra i odlaze li na istok podići svoj dom, a da pritom ne poznaju različitosti prirode tih vjetrova i bez svijesti o tome da im je jedan od njih blagotvorniji od drugoga? Zašto pauk zategne svoju mrežu na jednom, i olabavi na drugom mjestu, sada se služi ovakvim čvorom, drugi put onakvim, ako nije kadar razmišljati i zaključivati? S velikom sigurnošću vidimo koliko su, u većini svojih djela, životinje superiornije od nas i kako ih u tome naše umijeće nije sposobno imitirati. A opet, o svojim ćemo djelima, koja su nesavršenija, rado procijeniti da su rezultat sposobnosti kojima se svesrdno služi razum; pa zašto onda to isto ne bismo priznali životinjama? Zašto pripisujemo nekakvom prirodnom i ropskom nadahnuću djela koja nadilaze sve ono što mi možemo postići i po prirodi i po umješnosti? Zbog čega im, i ne sluteći, pridajemo divovsku prednost nad nama, tvrdeći da ih priroda nekom majčinskom brižnošću prati i vodi, kao rukom, u svim njihovim djelovanjima i životnim uvjetima, a nas prepušta slučaju i sudbini, pa nam stoga valja stjecati i učiti znanja neophodna za preživljavanje; i k tome se priroda pobrinula da niti jednim od naših učenja i napora duha ne uspijevamo dostići prirodnu umješnost jedne životinje: pa tako njihova takozvana životinjska glupost u svemu nadilazi ono što može naš božanski razum.

Netko će reći da bismo zbog ovoga prirodu imali pravo zvati vrlo nepravednom maćehom. Ali ona to ipak nije; poredak ovoga svijeta nije toliko izobličen i nesređen. Priroda je obgrlila sva stvorenja; i ne postoji ni jedno a da ga nije izdašno opskrbila svim potrebitim sredstvima za očuvanje njegove vrste. I te nepromišljene jadikovke koje čujem od ljudi (kao da ih smionost njihova razmišljanja diže katkad iznad oblaka, potom ih baca na najdublje dno), da smo mi jedina živinica ostavljena gola na goloj zemlji, privezana, stegnuta, i da se nemamo čime oboružati i pokriti doli tuđim ostacima; tamo gdje je priroda sva ostala bića zaogrnula (svakoga prema njegovoj potrebi) školjkama, ljuskama, korom, dlakom, vunom, iglicama, kožom, maljama, paperjem, perjem, ljušturom, runom, svilom; za napad i obranu oboružala ih kandžama, zubima, rogovima; i sâma ih na koncu podučila onome što im treba, plivanju, trčanju, letenju, pjevanju, tamo gdje čovjek ne zna niti hodati, niti pričati, niti jesti, ništa doli plakati, dok ga se u tome ne poduči.

»I onda, nalik kormilaru kojeg bjesomučni valovi baciše na obalu, dijete se nađe na zemlji, golo, bez riječi, bez ičega što mu je potrebno za život, u trenutku u kojem ga je priroda nasilno istrgnula iz majčine utrobe i izložila svjetlosti dana; ono žalosnim kricima ispuni mjesto svojega rođenja; i ima razloga plakati, jer tolike ga nevolje u životu čekaju. Za razliku od njega, sve vrste životinja, krupna i sitna stoka, divlje zvijeri, rastu bez muke, ne treba im ni bučnih zvečaka, niti umiljata tepanja nježne dadilje; ne traže različitu odjeću za pojedina godišnja doba; konačno, ne treba im ni oružja ni visokih zidina kojima bi štitile svoju imovinu, budući da su zemlja i vješta priroda obilno obdarile sve životinje svime što im treba.«

Lukrecije, V, 223

Ovakve jadikovke nemaju temelja: odnosi na ovome svijetu ipak su ravnomjerniji. Naša bespomoćnost pri rođenju jednaka je kao ona što prati rođenje drugih stvorova. Poput njihove, i naša je koža dovoljno opskrbljena otpornošću na vremenske nepogode: o tome nam svjedoče brojni narodi koji još nisu naučili rabiti odjeću. Naši preci Gali uopće nisu bili odjeveni; nisu ni naši susjedi Irci, a kako je tek hladno nebo nad njima. No bolje možemo prosuditi po nama samima, jer svi dijelovi tijela koje nam se ushtjedne otkriti vjetru i zraku, bivaju sposobni to podnijeti: lice, stopala, ruke, noge, ramena, glava, već prema tome što nam nalaže običaj. Jer, ako ima neki dio u nas koji je slab i koji bi po svoj logici trebalo čuvati od hladnoće, to bi trebao biti trbuh u kojemu se probavlja; u naših je očeva bio otkriven; i naše gospe, sve onakve nježne i mekoputne, hodaju katkada raskopčane sve do pupka. Pelene i dječji povoji također nisu neophodni; majke Lakedemonjanke svoju su djecu podizale ostavljajući im udove u potpunoj slobodi kretanja, bez ikakva povijanja i stezanja. I naš je plač zajednički kao u većine ostalih životinja; i nema nijedne koja ne kuka i ne jeca još dugo nakon rođenja: i takvo što je sasvim sukladno bespomoćnosti koju osjeća. Što se tiče prehranjivanja, ono je, kako u njih tako i u nas, prirodno i ne traži nikakvu poduku.

»Jer svako biće osjeća što je sposobno učiniti«,

Lukrecije, V 1032

Tko sumnja da dijete koje je dostiglo snagu da se samo hrani ne bi znalo tražiti svoju hranu? A zemlja je proizvodi i nudi mu je dostatno za njegove potrebe, bez ikakve dodatne naobrazbe i umijeća; i ne čini li oduvijek to isto životinjama, o čemu nam svjedoče zalihe što ih mravi i druge životinje spremaju za neplodne dijelove godine? Narodi koje smo nedavno otkrili i koji su bez posebnog truda i rada tako obilno opskrbljeni hranom i prirodnim napicima, uče nas da kruh nije jedina naša hrana, te da nas je i bez potrebe za obrađivanjem naša majka priroda neštedimice opskrbila svime što nam treba; štoviše, po svemu sudeći, izdašnije i potpunije nego što to čini sada kada smo mi u to umiješali svoje naučene vještine,

»I zemlja je sama, u početku, smrtnicima stvarala izdašne žetve i plodne vinograde; iz sebe im je sâme nudila slatko voće i obilate pašnjake; a sada sve to jedva možemo proizvoditi svojim radom, služeći se pritom volovima i radom zemljoradnika.«

Lukrecije, II, 1157

budući da naše potrebe u svojoj neumjerenosti nadmašuju svaki izum kojim ih pokušavamo zadovoljiti.

Kad je posrijedi oružje, priroda nas je u tome obdarila više nego što je to uradila s većinom drugih životinja. Omogućila nam je veliku pokretljivost udova i spretnost kojom se njima koristimo potpuno je prirodna te nam za to ne treba nikakva posebna poduka: vidimo kako se oni koji su naučili boriti se goli, bacaju bez straha jedni na druge. Ako i ima životinja koje nas u tom nadmašuju, naspram većine drugih — mi smo ipak u prednosti. I kada se domišljamo različitim načinima kako ojačati i obraniti svoje tijelo, vještinu kojom to činimo imamo zahvaliti svojem instinktu i prirodnom nagonu. Da je tome tako, dokazuje nam primjer slona koji oštri zube koje rabi u borbi (on, naime, ima zube kojima se služi samo za tu svrhu, štedi ih i ne upotrebljava ni u kojoj drugoj prilici). Kada kreću u borbu, bikovi oko sebe bacaju prašinu, veprovi bruse svoje kljove, a faraonov miš, uhvati li se u koštac s krokodilom, oboruža svoje tijelo, premaže ga i sveg obloži zgnječenim i stvrdnutim blatom, kao kakvim oklopom. Zašto onda ne bismo rekli da je jednako tako prirodno i kad se mi koristimo drvom i željezom kao svojim oružjem?

Kad se radi o govoru, sigurno je da ako nije prirodan — nije ni neophodan. A opet, vjerujem da bi dijete koje bi odraslo u potpunoj samoći, daleko od ikakva doticaja s drugima (što bi doduše bilo teško postići), ipak našlo načina kako izraziti svoje misli. I teško je vjerovati da bi nam priroda uskratila ovu vještinu koju je dala većini drugih životinja: jer što je drugo doli govor ona njihova sposobnost da se tuže, raduju, dozivaju u pomoć, upućuju ljubavni zov — sve to služeći se svojim glasovima?

Kako i ne bi razgovarale među sobom, pa one govore i nama, kao uostalom i mi njima? Pogledajmo samo na kakve se sve načine obraćamo svojim psima, a oni nam odgovaraju. I kada dozivamo ptice, svinje, goveda, konje, svaki puta se koristimo drukčijim jezikom, prilagođavajući ga tim životinjama:

»Tako i mravi unutar svoje crne bojne prilaze jedni drugima, ispitujući tako možda o svojem daljnjem putu te plijenu.«

Dante, Čistilište, XXVI, 34

Čini mi se da Laktancije životinjama pripisuje ne samo sposobnost govora nego čak i smijanja. A razliku koja postoji među ljudima, koji žive u različitim zemljama, isto se tako može vidjeti i kod životinja iste vrste. Aristotel tako navodi primjer jarebice koja svoj pjev mijenja u ovisnosti o situaciji i mjestu,

»Glas u ptica ovisi o vremenskim prilikama te ih ima kod kojih promjena klime od cvrkuta načini hropac...«

Lukrecije, V, 1077, 1080, 1082, 1083

Toliko o tome kojim bi jezikom pričalo to dijete; a i ono što se tumači kao sposobnost proricanja nije baš uvjerljivo.

Ako bi netko htio pobiti ovakvo razmišljanje navodeći činjenicu kako su ljudi gluhi od rođenja ujedno i nijemi, odgovorio bih da razlog tome nije samo to što gluh čovjek nije mogao čuti upute o tome kako govoriti, nego je to prije zbog toga što je osjet sluha, koji mu je uskraćen, povezan sa sposobnošću govora; ovo dvoje naime tvori prirodnu cjelinu, pa riječi najprije izgovaramo u sebi i tek nakon što smo ih sami čuli, upućujemo ih svojem sugovorniku.

Sve sam ovo rekao kako bih razotkrio ljudsku prirodu i čovjeka pridružio ostalim živim bićima. Mi nismo niti iznad niti ispod ostalih: sve što je pod kapom nebeskom, kaže mudrac, podliježe istom zakonu i istoj sudbini:

»Sve su stvari povezane koncima vlastitih sudbina.«

Lukrecije, V, 874

Postoje, doduše, neke razlike, ima tu nekih redova i nekih stupnjeva; no ništa od toga ne izmiče jednoj jedinstvenoj prirodi:

»Svaka se stvar razvija na svoj način, i svaka čuva razlike ustanovljene nepromjenljivim poretkom prirode.«

Lukrecije, V, 921

Čovjeka treba spustiti i smjestiti u granice tog poretka. Taj nesretnik doista nema mogućnosti iskoračiti iz okvira koje mu je nametnula priroda: sputan je i vezan istim okovima kao i druga stvorenja njegova ranga. Prosječan je, njegova sudbina nije ni u čemu iznimna i on nema nikakve istinske nadmoći nad drugima. Nadmoć koju je sam sebi pripisao tek je plod njegove vlastite tlapnje i umišljanja: potpuno je neutemeljena i dostia — ne postoji.

Ako čovjek jedini, od svih životinja, ima slobodu rasuđivanja i smionost misli koje mu govore što jest i što nije, što želi, što je lažno a što istinito, ta mu je prednost vrlo skupo naplaćena i malo je razloga da se njome diči, jer otuda i glavni izvor zala što ga pritišću: grijeha, bolesti, neodlučnosti, nemira, očaja.

Kažem stoga — da se vratim na svoju misao — kako nema ni najmanjeg razloga smatrati da životinje prirodnom i intuitivnom sklonošću čine iste one stvari koje mi činimo našim vlastitim izborom i spretnošću. Prema istim nam učincima valja zaključiti o postojanju istih sposobnosti i priznati da je isti onaj razum, isti postupak za koji držimo da nas vodi, svojstven i životinjama. Zašto mislimo da je kod njih ta prisila prirodna, mi koji ne osjećamo ništa slično?

Osim toga, vrednije je i uzvišenije ispravno djelovati vođeni prirodnom i neizbježnom sudbinom, negoli pravilno djelovati čistom slučajnošću. Konce svoje sudbine sigurnije nam je prepustiti prirodi, nego sebi samima. Zbog isprazne taštine više volimo svoja umijeća dugovati vlastitim naporima negoli darežljivosti prirode. Tako ostale životinje oplemenjujemo prepuštajući im prirodne sposobnosti, da bismo sebe počastili stečenim sposobnostima. Stav, uostalom, vrlo površan. Osobno sam naime sklon jednako cijeniti svoje vlastite i prirođene darove kao i one koje bih trebao iznuditi nekakvim učenjem. Ništa nam ne bi moglo služiti više na čast od toga da su nam milost udijelili i Bog i priroda.

Navedimo onaj primjer s lisicom kojom se služe stanovnici Trakije kada žele prijeći preko zaleđene rijeke. Puste je ispred sebe: vidimo je tada kako uz rub vode prislanja uho tik uz led i osluškuje stiže li šum vode koja dolje teče iz veće ili manje blizine. Napokon, ovisno o tome koliku je debljinu leda procijenila, lisica uzmiče ili ide naprijed. Ne bismo li imali razloga smatrati da glavom te lisice prolazi rasuđivanje identično ljudskom i da je to zaključivanje proisteklo iz ovakvog, sasvim prirodnog razmišljanja: ono što proizvodi buku, to se miče; ono što se miče, nije zaleđeno; što nije zaleđeno, tekuće je, a što je tekuće, savija se pod teretom. Potpuno je neuvjerljivo i nepojmljivo pripisati to tek oštrom osjetu sluha, bez prisutnosti razuma i zaključivanja. Isto bi tako trebalo nazvati lukavstvima i domišljatostima sve one načine na koje se živinice brane od ljudskog progona.

A ako želimo smatrati nekakvom prednošću to što mi njih hvatamo, njima se služimo i koristimo ih za svoje potrebe, onda valja znati da istu tu nadmoćnost iskazuju i ljudi jedni nad drugima. Za to mi imamo svoje robove. Tako su neke žene u Siriji sa svim udovima na tlu služile kao podnožak damama koje se penjahu u kola. Puno je slobodnih ljudi koji zbog sasvim neznatnih udobnosti prepuštaju svoj život i sudbinu na milost i nemilost drugima. Žene i priležnice u Trakiji natječu se koja će biti izabrana i stavljena u grob sa svojim mužem. Tiranima pak nikada nije nedostajalo ljudi zakletih na vjernost, iako neki zahtijevaju da ih ovi, osim u životu, slijede i u smrt.

Cijele su se vojske tako obvezivale svojim zapovjednicima. Formula prisege u okrutnoj školi za gladijatore uključivala je sljedeća obećanja: prisežemo da ćemo se dati vezati lancem, paliti, tući se, ubijati mačem i podnijeti sve što zakoniti gladijatori podnose od svojega gospodara. Zdušno predajemo svoje tijelo i dušu njegovoj službi.

»Glavu mi u oganj stavi ako želiš, tijelo mi presijeci mačem, zasijeci mi leđa bičem.«

Tibul, I, IX, 21

I premda je njihov zavjet doista bio strahotan, jedne ih se godine našlo nekih deset tisuća koji su prisegnuli i izgubili glavu.

Kada su Skiti pokapali svojega kralja, ugušili bi i uz njegovo tijelo polegli najomiljeniju mu priležnicu, peharnika, štitonošu, kapelana, podvornika, komornika i kuhara. A kad mu je bio rođendan, ubijahu pedeset konja na kojima je bilo pedeset paževa kojima bi nabili kolac od leđa do grla i tako ih obješene pustili da mu krase grob.

Ljudi koji nam služe čine to za nižu cijenu; a mi brižnije i uviđavnije postupamo sa svojim pticama, konjima i psima nego s njima.

Što li sve nismo spremni učiniti da bismo ugodili svojim ljubimcima! Ne bih rekao da i najponizniji sluge drage volje rade svojim gospodarima ono što se vladari hvale da čine za svoje životinje.

Vidjevši kako mu se roditelji muče da ga oslobode ropstva, Diogen je govorio: »Oni su ludi; pa moj se gospodar o meni brine, hrani me i služi mi.« Tako će biti i da oni koji drže životinje prije služe njima nego što bi bilo obratno.

Štoviše, životinje su i plemenitije, jer ne bi jedan lav potčinio drugoga lava, niti konj drugoga konja, zbog nekog svog zločestog hira. I onako kao što mi idemo u lov na životinje, tako tigrovi i lavovi idu u lov na ljude, a životinje love jedna drugu: pas zeca, štuka linjaka, lasta cvrčka, kobac kosa i ševu.

»Roda hrani svoje male zmijama i gušterima koje traži po zabačenim mjestima, a ptice — plemeniti Jupiterovi poslanici — po šumi love zeca i srndaća.«

Juvenal, XIV, 74, 81

Kada dijelimo ulov sa svojim psima i pticama, mi sebe na to prisiljavamo i činimo to na lukav način; nad Amfipolom u Trakiji, međutim, lovci i divlji sokoli dijele plijen točno na pola. Isto se može vidjeti i uz močvare Azovskog mora: ako ribar ne podijeli pravično svoj ulov s mrenama, ove će se rasrditi i poderati njegove mreže.

I kao što se ljudi u lovu katkada služe lukavošću više nego silom te izrađuju zamke, udice, ribarske štapove — isto čine i životinje. Aristotel kaže da sipa ispušta iz svojeg vrata cijev dugu poput ribarskog štapa, ispruži je i, kada želi, uvuče; čim primijeti da se približava kakva mala riba, pusti je da zagrize, ostajući skrivena u pijesku ili mulju, te stane malo pomalo uvlačiti cijev sve dok se ribica ne nađe toliko blizu da je može zgrabiti jednim potezom.

Kad je riječ o snazi, nema životinje na zemlji koja je toliko ranjiva kao čovjek: ne treba nam kit, slon, krokodil ni kakva druga životinja koja sâma može ubiti velik broj ljudi; i buhe mogu srušiti Sulinu diktaturu; srce i život velikog i slavnog cara doručak su malom crvu.

Zašto tvrdimo da je čovjek taj koji zahvaljujući svojem razumu i znanjima posjeduje umijeće i vještinu procjenjivanja koje su stvari korisne za život i pomažu u bolesti a koje nisu; te umijeće i vještinu prepoznavanja ljekovita djelovanja rabarbare i bujadi? Kada se kandijske koze ubodu, krenu tražiti među milijunima travki i izaberu melem za svoje izlječenje. Kornjača, pak, ako je ugrizla zmiju, smjesta potraži origana kako bi se očistila; gušter istrlja i očisti svoje oči komoračem, rode same sebi obave klistiranje morskom vodom; slon izvuče koplja i strelice što ih je dobio u borbi, i to ne samo sebi i svojoj braći nego i iz tijela svojih gospodara. I otrgne ih tako spretno te ni mi to ne bismo znali napraviti tako bezbolno (svjedok nam je slon kralja Pora, kojega je ubio Aleksandar). Zašto sve to isto tako ne bismo nazvali umijećem i mudrošću? I kada tvrdimo, kako bismo umanjili njihovu vrijednost, da ih je tome naučila priroda, to i dalje ne znači uskratiti im pravo na znanje i mudrost: dapače, onda životinje na njih imaju još veće pravo nego mi, i to zahvaljujući jednoj tako dobroj učiteljici kakva je priroda.

Hrisip, unatoč tome što je inače pun prezira, sudi o prirodi životinja kao nijedan drugi filozof: on promatra psa koji se, tragajući za izgubljenim gospodarom ili loveći kakav plijen, nađe na raskršću triju putova. Pas stane isprobavati te putove jedan za drugim i nakon što se uvjeri da prva dva nemaju tragova onoga što traži, otiskuje se bez ikakva oklijevanja trećim. Promatrajući dakle ponašanje psa, Hrisip je prisiljen zaključiti da se kod njega odigrava ovakvo razmišljanje: slijedio sam trag svojeg gospodara sve do ovog križanja; svakako je pošao jednim od ovih puteva; nije ovim, nije ni onim, dakle neizostavno je pošao trećim. I osjetivši se sigurnim nakon takva zaključivanja i razmišljanja, prilikom odabiranja trećeg puta pas se više ne služi svojim njuhom, nego se vodi snagom svojeg razuma. E pa, zašto bi ovaj čisto dijalektički postupak, ovo korištenje različitih i povezanih tvrdnji, te točno zbrajanje dijelova, zašto bi oni dakle bili manje vrijedni ako ih pas duguje svom instinktu a ne Georgiosu iz Trapezunta? Činjenica je, osim toga, da su životinje sposobne učiti i po našim pravilima. Mi učimo govoriti kosove, vrane, svrake i papige, i — što pritom vidimo? Lakoća kojom postižemo da im dah postaje tako mekan i podatan te ga se može oblikovati i dovesti do određenog broja glasova i slogova, svjedoči da oni imaju svojevrsno unutarnje razumijevanje zbog kojeg su tako poslušni i spremni za učenje. Svi smo, vjerujem, često imali priliku vidjeti razne majstorije kojima žongleri podučavaju svoje pse: plesove koje ti psi izvode ne propuštajući ni jedan jedini takt, različite pokrete i skokove koje naprave na zapovijed svojega gospodara. Mene, međutim, najviše zadivljuje nešto što je uostalom sasvim uobičajeno, a to su psi koji vode slijepce: promatrao sam kako se zaustavljaju ispred vratiju gdje su već navikli tražiti milostinju, zatim kako spretno izbjegavaju kočije i kola koja im idu ususret, čak i onda kad samo za sebe imaju dovoljno mjesta za prolaz. Vidio sam ih i kako, prolazeći uz gradski kanal, skrenu s ravne i utabane staze i idu onom gorom, sprečavajući tako da njihov gospodar upadne unutra. Kako se tog psa moglo dovesti do spoznaje da je njegova dužnost gledati isključivo sigurnost svojega gospodara i zanemariti pritom svoje vlastito dobro? Može li on sve to shvatiti ako nema razum i ne umije razmišljati?

Ne treba zaboraviti slučaj onog psa kojega je Plutarh zajedno sa carem Vespazijanom vidio u Marcelovu Teatru u Rimu. Njegov je gospodar bio glumac i svom je psu dao ulogu u komadu u nekoliko prizora i s više likova. Među ostalim je stvarima pas trebao određeno vrijeme hiniti umiranje zbog otrova koji se nalazio u kruhu što ga je bio progutao: nakon nekog se vremena stao tresti i teturati, kao da ga hvata nesvjestica; konačno je, ispruživši se i ukočivši kao mrtvac, pustio da ga vuku po pozornici, onako kako je to uloga od njega zahtijevala. Potom, kad je shvatio da je došlo vrijeme, počne se najprije polako micati, kao da se budi iz duboka sna, podigne zatim glavu i značajno se ogleda na sve strane, pri čemu svi prisutni ostanu preneraženi.

Tu je i slučaj onih volova iz grada Suze koji su služili za zalijevanje kraljevskih vrtova crpeći vodu okretanjem velikih kotača za koje su privezana vjedra (to možemo vidjeti i u našoj pokrajini Languedoc). Svaki je od njih dnevno trebao napraviti tristo krugova. Ti su volovi bili toliko naviknuti na taj broj te ih ni na koji način nije bilo moguće prisiliti da naprave još jedan krug; i nakon što bi obavili svoj zadatak, jednostavno bi se zaustavili. Mi pak ni do adolescencije ne naučimo brojati do sto, a odnedavno se može čuti i za postojanje naroda koji ne poznaju brojeve.

Više nam misaonog napora valja uložiti želimo li podučavati druge, nego kad učimo sami sebe. (Zanemarit ćemo na trenutak ono što je Demokrit uočio i dokazao, a to je da smo se od životinja naučili najvećem broju vještina: tako od pauka tkanju i šivanju, od lastavice gradnji, od labuda i slavuja pjevanju, dok smo se medicini naučili gledajući i oponašajući više životinja.) Aristotel naime smatra da slavuji uče svoje mlade pjevati ulažući u to i vremena i pažnje, iz čega proizlazi da je pjev onih koje mi držimo u kavezu i koji nisu imali sreću pohađati školu svojih roditelja uvelike lišen ljupkosti. Dade se zaključiti da oni taj pjev popravljaju i uljepšavaju disciplinom i učenjem. Pa tako niti među onima koji su na slobodi ne postoje dva koja bi bila ista, budući da ljepota pjeva svakog slavuja ovisi o njegovim vlastitim sposobnostima. I, ljubomorni na svoj nauk, oni se međusobno natječu tolikom žestinom te pobijeđenoga katkada dah napusti prije glasa, i on ostane mrtav. Mlađi napeto razmišljaju i povremeno oponašaju neke melodije. Učenik s velikom pomnjom sluša lekciju od svojeg učitelja; ušuti čas jedan, čas drugi. Čujemo i kako učitelj katkada ispravlja pogreške, no pritom ne rabi niti jedan prijekorni ton. Arije priča da je jednom prilikom vidio slona kako nosi tri cimbala: po jedan na svakom bedru, i jedan obješen za surlu. Na zvuk tih cimbala svi su ostali slonovi stali u krug, počeli plesati i, prateći zvuk instrumenta, dizati se i saginjati na pojedinim kadencama. Ariju bî velik užitak čuti taj sklad. Na rimskim su spektaklima redoviti prizor bili dresirani slonovi koji bi se, čuvši glas, stali njihati i izvoditi plesove s više figura, stanki te različitih i vrlo zahtjevnih pokreta. A bilo je i onih koji bi sami ponavljali i uvježbavali lekciju, predani i zamišljeni, iz straha da ih gospodar ne izgrdi i istuče.

Priča o onoj svraki o kojoj govori sâm Plutarh doista je zanimljiva. Ta je svraka živjela u radnji nekog brijača u Rimu i zadivljujućom vještinom svojim glasom oponašala sve što bi čula. Jednog su dana pred tom radnjom zastale trube i dugo ostale svirati; od tog trenutka i cijeli sutrašnji dan sirota je svraka bila sva zamišljena, šutljiva i melankolična. Zavladalo je opće čuđenje; mislilo se da ju je zvuk onih truba tako ošamutio te je zanijemjela i da se sa sluhom izgubio i njezin glas. No, na kraju se pokazalo da se svraka zapravo povukla u sebe i posvetila temeljitom proučavanju za vrijeme kojeg se njezin duh uvježbavao i pripremao glas na oponašanje zvuka onih truba. I sve to tolikom predanošću te je zbog te nove lekcije zanemarila sve ono što je bila znala prije pa je njeno prvo sljedeće glasanje bio upravo zvuk onih truba: do savršenstva izražena melodija i varijacije.

Naveo bih ovdje i drugi Plutarhov primjer: onog psa kojeg je navodno vidio dok je bio na jednom brodu (svjestan sam da ne idem baš po redu, međutim svrstavanje ovih primjera za mene je od sporednog značenja). Taj je pas s mukom gledao ulje u vrču kojega dno nije mogao dosegnuti jezikom zbog uskog otvora posude, pa je pošao potražiti i metnuo unutra onoliko šljunka koliko mu je bilo dovoljno da ga uspije dohvatiti. Što je to ako ne učinak poprilično istančana duha. Kažu da jednako postupaju i gavrani kad se voda koju žele piti nalazi preduboko.

Sve je to zanemarivo spram onoga što o slonovima priča Juba, jedan kralj iz onih krajeva. Naime, kada se neki od njih nađe uhvaćen u kakvoj dubokoj rupi prekrivenoj gustim šibljem, njegova mu družina, lukavstvom ravnim onom njihovih progonitelja koji su zamku pripremili, hitro donese mnogo kamenja i komade drva kako bi mu pomogli da se izbavi. Uostalom, slon je u tolikim svojim postupcima spretan gotovo kao i ljudi te, kada bih želio slijediti sve primjere što ih je pokazalo iskustvo, lako bih dokazao ono što uvijek tvrdim, a to je da postoji veća razlika među ljudima negoli između čovjeka i životinje. Tako se zbilo negdje u Siriji te je čuvar jednog slona krao na svakom obroku polovicu mjere koja je ovomu bila određena: jednog je dana gospodar poželio sâm nahraniti svoga slona i stavio u njegovu posudu za jelo normalnu mjeru ječma koju mu je bio propisao za obrok; slon, mrko gledajući čuvara, svojom surlom odijeli pola količine i stavi sa strane, ukazujući tako na nepravdu koja mu se nanosi. Drugi je pak slon, kojemu je čuvar u hranu stavljao kamenja kako bi povećao težinu, došao do zdjele u kojoj je taj čuvar kuhao meso za svoju večeru, i napunio mu je pepelom. Istina, to su neki iznimni slučajevi, ali jedno je zasigurno opće poznato, a to je da je jedna od najvećih snaga svake istočnjačke vojske ležala upravo u slonovima. Oni su im donosili neusporedive prednosti, veće nego što ih mi imamo od našeg topništva, koje otprilike danas drži njihovo mjesto u vođenju bitke (s ovim će se lako složiti oni koji poznaju antičku povijest).

»Preci slonova služili su Kartažaninu Hanibalu, našim vojskovođama i epirskom kralju, i na svojim su leđima u borbu vodili kohorte i bojne, a i sami su sudjelovali u bitkama.«

Juvenal, XII, 107

Sva je prilika da je postojala ozbiljna suglasnost o pouzdanosti tih životinja i njihovu rasuđivanju, budući da im se prepuštalo vođenje vojne povorke čak i onda kad je i najmanje zastajanje što su ga mogli napraviti zbog glomaznosti i težine svojeg tijela, i najmanja nesigurnost zbog koje bi okrenuli glavu prema svojim ljudima, bila dovoljna za potpunu propast. I rjeđi su slučajevi da se slonovi okrenu protiv svojih trupa no što su oni u kojima se mi ljudi sâmi obrušimo jedni na druge i prekršimo zavjet. Od njih se nije tražio samo kakav jednostavni pokret: u zadatak su dobivali vođenje različitih dijelova borbe. Onako kako su to, prilikom osvajanja Indije, radili i Španjolci sa svojim psima s kojima su dijelili plijen. Pritom su te životinje bile vrlo spretne i znale procijeniti pravi trenutak za navalu ili povlačenje (već prema okolnostima); znale su također razlikovati prijatelja od neprijatelja, ali su osim svega toga pokazivale i žestinu i odlučnost.

Skloni smo diviti se i bolje prosuđivati o stvarima koje su nam strane negoli o onima koje su nam uobičajene; samo sam se zbog toga pozabavio prijašnjim slijedom primjera. Mišljenja sam, naime, da će onaj tko pomnije promotri uobičajeno ponašanje životinja oko nas vidjeti jednako zadivljujuće postupke koje susrećemo i kad tragamo po davnim stoljećima i dalekim zemljama. Ista priroda okreće svoj kotač. Onaj koji bi valjano procijenio sadašnjost, mogao bi sa sigurnošću donijeti zaključke, kako o cijeloj budućnosti tako i o svojoj prošlosti. Sretao sam ljude koje je more dovelo iz dalekih zemalja: budući da uopće ne razumijemo njihov jezik, i kako su, uostalom, njihov izgled, držanje i odjeća toliko drukčiji od naših, svi smo ih redom smatrali divljima i neuglednima. I nije bilo onoga tko im nije pripisao glupost i neukost vidjevši ih gdje zanijeme, ne znajući francuskog jezika, gdje ostaju u čudu pred našim rukoljubima i zmijolikim naklonima, nikako ne shvaćajući naše držanje i ponašanje koje je tako daleko od prirodnoga.

Osuđujemo sve ono što nam izgleda strano i što ne razumijemo: tako je i kad proučavamo životinje. Među njima i nama postoje velike sličnosti: kad je riječ o tim aspektima njihova ponašanja, mi pravimo usporedbe i izvodimo neke veze, no koliko možemo znati o ponašanjima koja su svojstvena samo njima? Konji, psi, goveda, ovce, ptice i većina životinja koje žive u našem okružju, prepoznaju naš glas i slijede ga. To je činila i Krasova murina, koja je dolazila kad bi ju on pozvao. Isto čine i jegulje iz vrela Aretuze. A vidio sam i sâm dosta ribnjaka u kojima ribe dolaze jesti odazivajući se na poziv onih koji im bacaju hranu:

»Imaju svoja imena i svaka dođe kada je glas njezina gospodara pozove.«

Marcijal, IV, XXIX, 6

Možemo također reći i da slonovi imaju neke zajedničke crte s našom vjerom. Vidimo ih naime kako u određene sate, nakon što su se dobro umili i oprali, podižu surle kao da su ruke i, očiju uperenih u izlazeće sunce, ostaju u dugoj meditaciji i kontemplaciji. I sve to iz neke svoje unutarnje potrebe, bez ičijih uputa i zapovijedi. A to što neku takvu pojavu ne vidimo i kod drugih životinja, to ne znači da bismo smjeli zaključiti kako one nemaju nikakvu vjeru. Kako bismo mogli razumjeti ono što nam ostaje skriveno? Primjerice, nešto u onom ponašanju što ga je uočio filozof Kleant možemo razumjeti, i to upravo zbog toga što ima sličnosti s našim ponašanjem. On, naime, priča kako je gledao mrave gdje izlaze iz jednog mravinjaka noseći tijelo mrtva mrava prema drugom mravinjaku. Iz drugoga izlazi druga skupina mravi i dolazi pred njih, kao da žele s njima razgovarati. Ostanu tako skupa neko vrijeme, nakon čega se ovi potonji okrenu da bi pregovarali sa svojom braćom — i tako nekoliko puta, zbog složenosti nagodbe. Konačno druga skupina mravi donese prvima iz svoje rupe jednog crva, kao cijenu za mrtvo tijelo, kojeg crva onda oni prvi naprte na svoja leđa i odnose k sebi, ostavljajući ovima tijelo mrtvoga. Eto kako je to objasnio Kleant, svjedočeći tako da i onim životinjama koje nemaju moć glasanja ipak polazi za rukom ostvariti uzajamno djelovanje i međusobno općiti. A naša je mana što nismo sposobni sudjelovati u tom općenju; stoga je glupo što se uplićemo i pokušavamo o tome dati svoje mišljenje.

Životinje mogu i ono što uvelike nadilazi ljudske sposobnosti, pa bi kadikad uza svu našu maštu bilo teško zamislivo da bi nama moglo poći za rukom oponašati ih. Brojni su oni koji smatraju da je u velikoj pomorskoj bitci koju je Antonije izgubio protiv Augusta, njegov zapovjednički brod posred juriša zaustavila ona mala riba koju Rimljani zovu remora, zbog njezine sposobnosti da zaustavi sve vrste plovila za koja se uhvati. Isto se dogodilo i caru Kaliguli dok je sa svojim brodovljem plovio obalom Romanije. Tada je sâmu njegovu galiju uspjela zaustaviti ista ta riba koju je morao dati otrgnuti jer se prilijepila za dno njegova broda. Zbilo se tako te je jedna sasvim mala životinjica bila jača i od mora i od vjetrova i uspjela svladati svu silinu vesala, naprosto tako što se ustima prilijepila za galiju. Koliko se tek iznenadio kad su mu je naposljetku donijeli, onako sitnu i još slabašniju na suhom nego što je bila u moru. Jedan je stanovnik grada Kizika stekao reputaciju dobra matematičara zahvaljujući jednom ježu. Promatrajući ponašanje tog ježa čija je »kućica« imala otvore na različitim mjestima i koji je, predviđajući dolazak određenog vjetra, zatvarao rupu na onoj strani s koje taj vjetar dolazi, čovjek je objavljivao svojem gradu točna vremenska predviđanja. Kameleon poprimi boju mjesta na kojem se nalazi; hobotnica, pak, da bi se skrila od onoga čega se plaši ili ugrabila kakav plijen, sama sebi dade boju koju želi, već prema prilici. Kod kameleona to je dakle promjena koju uzrokuje viša sila, no kod hobotnice se radi o svojevoljnom djelovanju. I nama se znade dogoditi nešto slično: strah, srdžba, stid i drugi osjećaji promijene nam boju lica. Ali, kao i kod kameleona, to je učinak više sile koja na nas djeluje: zbog žutice ćemo, istina, požutjeti, međutim to isto nipošto ne možemo postići vlastitom voljom. A gore navedene pojave što ih vidimo kod drugih životinja, i koje nas nadmašuju, svjedoče da one imaju neku savršeniju sposobnost koja nama ostaje nepoznanicom, kao što je vjerojatno slučaj i s brojnim drugim njihovim djelovanjima od kojih do nas ne dopire nikakav vanjski znak.

Od svih proricanja kojima su ljudi u prošlosti pribjegavali, najstarija su i najpouzdanija bila ona što ih se donosilo po letu ptica. Mi nemamo ništa slično i tako čudesno. Ta pravilnost i red u njihovu mahanju krilima, na temelju kojeg se onda pretkazuje budućnost, jedno takvo uzvišeno djelovanje mora biti rezultat neke iznimne moći. Sasvim sigurno bi pogrešno bilo pripisivati tu veličanstvenu pojavu nekakvoj prirođenoj pravilnosti, lišenoj razumijevanja i svijesti od strane tih životinja. Da je tomu tako, dokaz je drhtulja koja uspijeva ne samo umrtviti udove onoga tko je dodirne, nego čak i preko mreže prenijeti nekakvu uspavljujuću težinu na ruke onoga tko je želi pomaknuti. Kažu, čak do te mjere da kada po njoj prolijemo vodu, doživimo isti taj osjećaj, koji se diže sve do ruke i kroz vodu umrtvljuje opip. Ova moć zadivljuje, ali je za drhtulju i korisna: ona je nje svjesna i njome se služi kako bi ugrabila plijen koji vreba. Vidimo je, primjerice, gdje se skrije ispod mulja čekajući da njezina studen uhvati i umrtvi ribe koje plivaju iznad nje i one tako postanu njezinim plijenom. Ždralovi, lastavice i ostale ptice selice mijenjaju svoje stanište prema godišnjem dobu, pokazujući time jasnu svijest o svojoj vidovitosti, koristeći se ujedno njome za svoje dobro. Lovci nas uvjeravaju da je, želimo li izabrati iz određenog broja štenadi ono koje je najzdravije, dovoljno staviti njihovu majku u položaj da sâma izabere: moraju li napustiti svoj dom, prvo koje će ona odnijeti uvijek će biti ono najzdravije među njima; isto tako, njega će prvog potrčati spasiti postavimo li lažnu vatru oko njihova skloništa. Odatle proizlazi da one imaju neku moć predviđanja koju mi ne posjedujemo, ili da imaju nekakav dar za procjenu svoje mladunčadi, drukčiju i jaču od čovjekove.

Način na koji se životinje porađaju, oplođuju, hrane, djeluju, kreću, žive i umiru vrlo je blizak našemu. Stoga uskraćivati im od onoga što ih pokreće i pridodavati istodobno osobine ljudskom načinu života koji bi bio iznad njihova, nikako ne može biti rezultat zdravog razuma. Za dobro našeg zdravlja liječnici nam preporučuju da za primjer uzmemo životinje. Tako su ove riječi oduvijek u ustima puka:

Noge i glavu valja vam utopliti,

u preostalom, pak, poput životinja živjeti.

Reprodukcija je glavna prirodna funkcija: posjedujemo određenu pokretljivost udova koja bi za to bila zgodnija; a ipak nam liječnici savjetuju upravo životinjski položaj kao najučinkovitiji.

»Obično se smatra da je najbolji položaj za ženu, želi li začeti dijete — onaj čeveronožni, budući da tako utroba ostaje prema dolje, a bokovi uzdignuti, pa sjeme prirodno nađe svoje mjesto.«

Lukrecije, IV, 1261

I osuđuju kao štetne one neprimjerene i neukusne pokrete koje žene svojom maštom dodaju tome činu, podsjećajući ih na ponašanje životinja njihova spola kao primjerno skromnije i suzdržanije.

»Jer žena spriječi začeće kada se u pjanosti užitka postavi ispred muškarca, njišući se i iscpljujući tako svoju utrobu. Naime, tako ona čini da lemeš izađe iz brazde, priječeći sjemenu da dođe do mjesta koje mu je određeno.«

Lukrecije, IV, 1266

Ako je pravedno dobro uzvratiti dobrim, onda životinje koje služe, vole i brane svoje dobročinitelje, progone i napadaju strance te one koji im nanose zlo, pokazuju u svojem ponašanju neku sličnost u tom smislu s našim pojmom pravednosti. Kao i onda kad savršeno pravično dijele ono što imaju među svojom mladunčadi. Što se tiče prijateljstva, njihovo je neusporedivo gorljivije i postojanije nego u ljudi. Kad je Hirkanu, psu kralja Lizimaha umro gospodar, on je uporno stajao uz njegov krevet odbijajući jesti i piti; a onoga dana kad su spalili Lizimahovo tijelo, zaletio se, bacio u vatru i sâm izgorio. Isto je učinio i pas nekog Pira, ne mičući se s njegova kreveta od trenutka kad je ovaj umro, a kad su odnosili mrtvaca, pustio je da i njega ponesu, bacivši se na koncu i sâm u vatru u kojoj su spalili tijelo njegova gospodara. Postoje neka nagnuća koja se u nama javljaju bez utjecaja razuma i koja se rađaju potpuno slučajno, a neki ih nazivaju simpatijom. Životinje su sposobne za njih baš kao i mi. Susretnemo ponekad konje koji se na neki način zbliže jedni s drugima do te mjere da nas stave na sto muka trebaju li odvojeno živjeti ili putovati. Vidimo ih kako pokazuju nježnost za nekog svojeg druga, za neko lice, pa čim ga sretnu, krenu prema njemu s nesuzdržanom radošću, iskazujući dobro raspoloženje; kao što će suprotnu reakciju pokazati osjećaju li mržnju i netrpeljivost. Životinje, kao i mi, čine izbor u svojim ljubavima i izvode svojevrstan odabir partnera. A nisu pošteđene ni jednakog osjećaja ljubomore kao u ljudi, kao ni nepomirljive i užasne mržnje.

Potrebe su ili prirodne i neophodne, kao što je ona za pićem i hranom; ili prirodne i ne–nužne, kao ona za spolnim općenjem; ili pak nisu ni prirodne ni neophodne. Od ovoga su potonjeg soja gotovo sve potrebe čovjekove: sve su suvišne i neprirodne. Jer, čudesno je kako malo treba prirodi da bude zadovoljena, koliko malo nas je pustila da žudimo. Izvještačenost našeg pripravljanja hrane nimalo nije u skladu s onim što ona nalaže. Stoici kažu da bi čovjek mogao preživjeti s jednom jedinom maslinom na dan. Sva silna finoća naših vina nije nešto čemu nas je naučila priroda, kao što nije ni ona neumjerenost u našim ljubavnim strastima.

»Njoj ne treba kćerka velikog konzula.«

Horacije, Satire, I, II, 69

Protuprirodne potrebe, koje nastaju zbog čovjekova nepoznavanja onoga što je dobro i zbog iskrivljena razmišljanja, toliko su brojne te potiskuju gotovo sve one prirodne: kao kad bi se u nekom gradu našlo toliko stranaca da na kraju potisnu starosjedioce i potpuno prisvoje vlast. Životinje su mnogo poniznije od nas i s više se umjerenosti zadovoljavaju granicama što im ih je odredila priroda. Ali opet ne toliko da i među njima ne bi katkada bilo nekih ponašanja sličnih ljudskom razvratu. Te baš kao što se moglo vidjeti razuzdanih strasti koje su ljude tjerale na ljubav prema životinjama, i životinje katkada obuzme ljubav prema ljudima i one počnu gajiti protuprirodne osjećaje spram druge vrste. Svjedok je tome onaj slon iz grada Aleksandrije koji je u ljubavi prema mladoj cvjećarici bio suparnik Aristofanu gramatičaru. Štoviše, pritom je bio pravi uzor strastvena udvarača. Taj bi surlom grabio voće prolazeći tržnicom i odnosio ga svojoj ljubljenoj, pratio je u stopu, katkada joj čak stavljao surlu u njedra ispod ogrtača, pipkajući joj bradavice. Priča se i o zmajolikom gušteru koji je bio zaljubljen u neku djevojku, o guski zaljubljenoj u jedno dijete u gradu Asopu i o ovnu koji je služio glazbenicu Glaukiju. A majmuni ludo zaljubljeni u žene svakodnevna su pojava. Ponekad i među životinjama ima onih koje biraju partnere istog spola. Apijan, između ostalih, navodi neke primjere kojima želi dočarati respekt koji životinje pokazuju spram krvnog srodstva, no iskustvo ipak često pokazuje i suprotno.

»Besramno se junica podaje svojem ocu i kobila konju koji ju je začeo; jarac se pari s kozama, svojim potomstvom, a pticu oplodi ona koja joj je podarila život.«

Ovidije, Metamorfoze, X, 325

Kad je riječ o lukavosti i domišljatosti, ima li veće od one koju je pokazala mazga filozofa Talesa? Ta je mazga na svojim leđima prenosila sol i nakon što se slučajno spotakla prolazeći pokraj rijeke, njezine su se vreće potpuno smočile. Shvativši da je tako otopljena sol postala lakši teret, otada više nije propuštala, čim bi ugledala kakav potok, zakoračiti u njega sa svim svojim teretom. Sve dok njezin gospodar, uvidjevši ovu lukavost, nije naredio da je se natovari vunom, nakon čega se, sva zlovoljna, prestala služiti ovom igrom. Ima dosta životinja koje pružaju i neku naivnu sliku naše gramzljivosti: vidimo s kojom velikom pohlepnošću grabe i ljubomorno skrivaju sve što im dođe pod ruku, premda od toga nemaju nikakve koristi.

Što se tiče spremanja zaliha, životinje nas nadmašuju u dalekovidnosti kojom skupljaju i štede za nadolazeća vremena, ali i u brojnim umijećima koja su za to potrebna. Kada vide da se njihova zrna i sjemenke počinju pljesniviti i da se ćuti užeglost, mravi ih, iz straha da se ne pokvare i istrunu, prostiru na otvorenom kako bi ih prozračili, osvježili i osušili. No pomnja kojom glođu zrno pšenice nadilazi svaku ljudsku domišljatost. Zrno pšenice, naime, ne ostaje uvijek suho i zdravo: s vremenom omekša i počne se raspadati, puštajući klicu. Iz straha da ne postane sjemenka koju se neće moći pohraniti, mravi grizu onaj kraj iz kojeg treba niknuti klica.

Što se tiče rata, koji je najveće i najpompoznije od svih ljudskih djelovanja, volio bih znati hoćemo li ga smatrati povlasticom ili — suprotno — svjedočanstvom naše slabosti i nesavršenosti. Budući da se zapravo radi o umijeću da se međusobno ubijamo i upropaštavamo, uništavajući vlastitu vrstu, čini se da se i nema na čemu zavidjeti životinjama koje takvo što ne poznaju:

»Kada je to neki lav oduzeo život drugom, slabijem lavu? U kojoj je to šumi neki vepar izdahnuo pod kljovama jačeg vepra?«

Juvenal, XV, 160

No nisu ni životinje potpuno prikraćene za takva iskustva. O tome nam svjedoče strašne borbe pčela i obračuni vođa dviju neprijateljskih strana:

»Često se između dva kralja Šdanas bismo rekli kraljiceš podigne svađa od koje nastane golem metež; naslućujemo tada bjesnilo i užas rata koji zahvate i ljudsku vrstu.«

Vergilije, Georgike, IV, 67

Kad god vidim ovaj Vergilijev sjajan opis, čini mi se da pred sobom vidim sliku ljudske gluposti i taštine. Jer oni ratni pohodi čiji nas užas i okrutnost ostavljaju bez daha, oni bjesomučni zvukovi i krici,

»Bljesak oružja zaiskri ka nebu i cijelu zemlju obasja metalnim odsjajem željeza; i pod korakom ratnika tlo podrhtava, a planine k zvijezdama nebeskog svoda upute poklike koji do njih dopiru.«

Lukrecije, II, 325

Taj jezoviti stroj od tolikih tisuća naoružanih ljudi, sva ta žestina i odvažnost — zgodno je vidjeti s kakvih ih se samo glupih razloga pokretalo i s kojih isto tako baznačajnih razloga zaustavljalo:

»Zbog Parisove ljubavi, priča se, Grčka se upusti u poguban rat s barbarskim svijetom.«

Horacije, Poslanice, I, II, 64

Zbog Parisova se svodništva cijela Azija iscrpila u ratovanju. Sav je taj metež pokrenula zavist jednog jedinog čovjeka, jedna srdžba, jedan užitak, jedna ljubomora: sve razlozi zbog kojih se ni dvije haringe ne bi bocnule. Želimo li vjerovati glavnim počiniteljima? Čujmo onda najvećeg, najslavnijeg i najmoćnijeg od svih careva koji je, oholo se poigravajući, prokockao brojne bitke, morske i kopnene, živote petsto tisuća ljudi koji su ga slijepo slijedili, te snagu i bogatstvo dvaju dijelova svijeta potpuno iscrpljenih zbog služenja u njegovim pothvatima.

»Zbog toga što je Antonije vodio ljubav s Glafirom, Fulvija mi daje u zadatak da i ja s njom vodim ljubav. Da vodim ljubav s Fulvijom? Hoću li isto to trebati s Manijem, ako zatraži? Ne, ako me pamet služi — Ili ljubav ili rat, kaže ona — Kako dakle? Ako mi je život manje drag od mojeg... Oglasite se, trube!«

(stihovi atribuirani Augustu koje je sačuvao Marcijal, XI, XXI, 3)

(Potpuno se slobodno služim svojim latinskim, a uz dopuštenje koje ste mi vi dali.)2 A iza tog divovskog tijela, s tolikim mnoštvom licâ i udova, koje kao da prijeti nebu i zemlji:

»Nalik strašnim valovima koji se kotrljaju morem Libije, kad ga po povratku zime obuzme siloviti Orion, poput sunca koje u rano ljeto prži zbijeno klasje u dolinama Hermona i požutjelim poljima Likije, štitovi odzvanjaju i zemlja podrhtava pod koracima.«

Vergilije, Eneida, VII, IV, 404

iza te pomahnitale nemani sa silnim rukama i glavama, stoji tek slabi, ranjivi i jadni čovjek. Tek uzbibani i usplahireni mravinjak,

»Crna bojna kreće prema dolini.«

Vergilije, Eneida, IV, 404

Dostaje dašak vjetra iz suprotna smjera, vrana u letu, kriv korak jednog konja, slučajan prelet orla, jedan san, jedna riječ, jedan znak, jutarnja magla — već takvo što dostaje da ga baci na koljena i uništi. Jedna zraka Sunca uperena u lice i on će se onesvijestiti; bacite mu malo prašine u oči, kao pčelama našeg pjesnika (Vergilije), i padaju svi naši stijegovi, sve naše legije, na čelu sa samim veliki Pompejem.

»Te strašne srdžbe i žestoke okršaje smirit će šaka prašine.«

Vergilije, Georgike, IV, 86

Pustite li roj pčela na vojsku, one će biti dovoljno snažne i hrabre obračunati se s tom strašnom nemani. Tu je i nedavni primjer portugalske opsade grada Tamlyja na teritoriju Xiatime. Stanovnici toga grada donijeli su mnoštvo košnica (kojima obiluju) na zidine; pomoću vatre su potom tako snažno natjerali pčele na svoje neprijatelje te su se oni dali u bijeg prekinuvši opsadu. Tako su građani toga grada uz pomoć novog oružja izvojevali pobjedu i obranili svoju slobodu. I to s takvim uspjehom te na kraju bitke nije nedostajala niti jedna pčela

Život vladara i običnog postolara smješten je u isti kalup. Razmatrajući velebnost djelovanja kraljeva i prinčeva, mi želimo vjerovati da je ona posljedica nekih važnih i teških uzroka, no varamo se: iste ih pobude potiču na djelovanje kao i nas. Isti onaj razlog koji će nas potaknuti da se naljutimo na svojeg susjeda, među kraljevima će izazvati rat; iz istog razloga zbog kojeg mi izbatinamo svojeg slugu, kralj će uništiti cijelu jednu provinciju. Oni požele jednako olako kao i mi, ali mogu više. I buhu i slona vode iste strasti.

Što se tiče vjernosti, nema te životinje koja bi se u vjerolomstvu mogla mjeriti s čovjekom. Povijest priča o neumornim potragama koje su neki psi poduzimali nakon smrti svojih gospodara. Kralj je Pir, tako, čuvši za psa koji je već tri dana bio čuvao tijelo nekog mrtvog čovjeka, naredio da se tijelo pokopa i psa poveo sa sobom. Jednog jutra, dok je kralj pribivao smotri svoje vojske, taj je pas, ugledavši ubojice svojega gospodara, stao trčati za njima lajući svom snagom kao da je pobjesnio. Na taj je način pokazao trag zahvaljujući kojem je ubojicama uskoro bilo suđeno. Tu je i priča o psu čuvaru jednog atenskog hrama: taj je pas zatekao lopova kako krade najljepše ukrase iz hrama i počeo na nj lajati svom snagom. No kako se svećenici ni na to nisu probudili, pas je stao sâm slijediti lopova. Sljedećeg se jutra držao podalje od njega, ali ga nije ispuštao iz vida. Kad bi mu ovaj nudio da jede, odbio bi; druge je pak ljude pozdravljao mašući repom i iz ruke im uzimao hranu. Kad bi se lupež zaustavio da počine, i on bi se zaustavio na istom mjestu. Čuvši za taj slučaj, svećenici iz hrama stadoše se raspitivati i slijediti trag tog psa. Konačno su ga pronašli u gradu Kromionu, a zajedno s njim i lupeža, kojeg su onda doveli u Atenu gdje je bio kažnjen. Odobravajući ovo njegovo hvale vrijedno djelo, suci su dodijelili određenu količinu žita od javnog dobra da se psa nahrani, naloživši svećenicima da se o njemu skrbe. Plutarh svjedoči da je priča sasvim pouzdana i vrlo poznata u njegovu stoljeću.

Što se tiče zahvalnosti (jer čini mi se da tome valja pridati posebnu pozornost), bit će dovoljno navesti primjer što ga je vidio sâm Apijan. Jednog se dana u Rimu, priča on, za pučku zabavu organizirala borba egzotičnih životinja, uglavnom velikih lavova. Među tim je lavovima bio jedan koji je svojim gordim držanjem, snagom i veličinom šapa te oholom i strašnom rikom privlačio sve poglede. Među onima koji su se trebali boriti sa životinjama bio je neki Androd iz Dakije, rob rimskoga konzula. Ugledavši tog roba izdaleka, spomenuti se lav prvo zaustavio, kao da je sav u čudu, i potom mu se sasvim polako približio, mekanim i odmjerenim korakom, kao da se želi s njim upoznati. Nakon toga, uvjerivši se u ono što je vidio, počeo je mahati repom poput psa koji pozdravlja svojeg gospodara te ljubiti i lizati ruke i noge tog jadnika koji je bio izvan sebe od straha. Kad je Androd došao k sebi od te dobrostivosti lavove, pogledao ga je bolje i prepoznao: bio je izniman užitak vidjeti pozdrave i nježnosti koje su tada stali ramjenjivati. Na to gomila ispusti krikove oduševljenja, a car dade pozvati tog roba ne bi li od njega saznao štogod o tom čudnom događaju. On mu ispriča zadivljujuću priču:

Moj gospodar, prokonzul u Africi, mučio me, tukao svaki dan i tako okrutno sa mnom postupao te sam bio prisiljen pobjeći od njega. Teško je bilo skriti se od tako moćne osobe u provinciji, pa sam se brzo domogao pustinje riješen, ponestane li mi hrane, pronaći kakav način da ubijem sam sebe. Južno je sunce nemilosrdno pržilo, vrućina je bila neizdrživa pa sam se, naišavši na jednu skrivenu i nepristupačnu špilju, bacio unutra. Uskoro se pojavi i taj lav, s krvavom i ranjenom šapom, sav jadan, uzdišući od bolova. Kad sam ga ugledao silno sam se uplašio, no on se, vidjevši me šćućurena u kutku svoga brloga, sasvim polako približio i pokazao mi svoju ranjenu šapu, kao da traži pomoć. Na to sam mu ja iščupao veliki trn i, pomalo se već naviknuvši na njega, pritisnuo ranu, izvadio iz nje prljavštinu, obrisao je i očistio najbolje što sam umio. On se pak, olakšan muke i boli počeo odmarati i spavati ostavivši svoju šapu među mojim rukama. Otada smo nas dvojica živjeli u toj špilji, cijele tri godine dijeleći hranu: lav me je prehranjivao donoseći mi najbolje komade mesa od svoje lovine koje bih ja onda na suncu pekao jer vatre nisam imao. Nakon nekog vremena taj mi se životinjski i jednolični život smučio; kad je jednog dana moj lav otišao u lov, ja sam pobjegao. Trećeg su me dana zatekli vojnici i odveli natrag mojem gospodaru koji me odmah kaznio na smrt i pustio životinjama. Očito je da su uskoro nakon mene uhvatili i toga lava. I on mi se, eto, sada htio odužiti zato što sam ga bio izliječio.

Eto što je Androd iskazao caru i što su svi poslije prepričavali. Zbog te je priče na zahtjev cijelog puka rob bio oslobođen i odriješen kazne, a lav mu bî dan na poklon. Odonda se, priča Apijan, može vidjeti Androda gdje vodi svojeg lava na uzici, obilazi rimske krčme, ljudi mu daju novac, lav pušta da ga obasiplju cvijećem i svatko kad ih vidi govori: Eto lava domaćina čovjekova i čovjeka iscjelitelja lavova.

Mi često oplakujemo gubitak životinje koju volimo; isto rade i životinje:

»Stiže zatim Eton, njegov bojni konj, na njemu više ni traga znamenjima, plače i lice natapa strašnim suzama.«

Vergilije, Eneida, XI, 89

Kao što je i kod ljudi slučaj da u nekih naroda postoje zajedničke žene, u drugih opet svaki ima svoju, isto se može vidjeti i među životinjama... Ali isto tako i brakova koje one čuvaju brižnije nego mi naše.

Što se tiče zajednica koje životinje stvaraju među sobom, kako bi se udružile i pomogle jedna drugoj, možemo vidjeti kako na poziv jedne koju ste povrijedili cijelo krdo svinja, volova ili drugih životinja dotrče toj u pomoć i brane je. Kod mrena, ako je neka od njih zagrizla udicu, ostale stave tu udicu na leđa prislanjajući na nju bodlju koju su nazupčili poput pile i prerežu je.

Što se tiče pomoći koju pružamo katkada jedni drugima da bismo preživjeli, više je sličnih primjera i među životinjama. Smatra se da kit nikamo ne pliva ako pred sobom nema jednu malu ribu nalik glavoču koju zbog toga zovemo »vodič«. Kit je slijedi, puštajući da ga vodi i njime upravlja s takvom lakoćom kao što bi kormilo okretalo brod. Zauzvrat, iako je svaka druga stvar, bila to životinja ili brod, koja uđe u jezivi bezdan ustiju te nemani smjesta izgubljena i progutana, riba se unutra smjesti potpuno bezbrižno i ondje spava. Za vrijeme njezina počinka kit se ne miče; no čim ona iziđe, počne je slijediti u stopu. Slična zajednica postoji između male ptice koja se zove palčić i krokodila. Na isti način živi školjka periska u zajednici s tzv. periskinim čuvarem, malom životinjom iz roda rakova koja joj služi kao čuvar. Račić sjedi na otvoru školjke (što ga ona stalno drži poluotvorenim), sve dok ne vidi da je unutra ušla kakva mala riba. I kad takav zgodan plijen uđe u školjku, račić je uštipne za njezino živo meso upozorivši je neka zatvori svoju ljušturu. Potom se oboje bace na plijen zatočen u njihovoj tvrđavi i zajedno ga pojedu.

Promotrimo li život tuna, možemo primijetiti svojevrsno poznavanje triju dijelova matematike. Kada je riječ o astrologiji, od njih bi i ljudi mogli nešto naučiti. Naime, one se zaustave ondje gdje ih zatekne zimski solsticij i ne miču se otamo sve do sljedećeg ekvinocija: eto zašto im i sâm Aristotel priznaje to znanje. Što se tiče geometrije i arhitekture, svoje jato uvijek oblikuju u kocku čije su sve stranice okomite jedna na drugu, praveći tako solidne bojne, okruženu sa šest potpuno istih strana. Potom plivaju u takvoj četvrtastoj postrojbi jednako velikoj i sprijeda i straga, tako da onaj koji vidi i prebroji jedan red, lako može izbrojiti cijelo jato, i dubina je jednaka širini, a širina duljini.

Što se tiče ponosa, teško ćemo naći bolji primjer od onoga velikog psa kojeg su iz Indije doveli caru Aleksandru. Prvo su mu za protivnika u borbi doveli jelena, potom vepra, zatim medvjeda: on se nije udostojio ni pomaknuti. No kad je ispred sebe ugledao lava, odmah se uspravio očito dajući do znanja da njega smatra dostojnim protivnikom.

Kada je riječ o spremnosti na pokajanje i priznanje pogreške uzet ćemo primjer onog slona koji je, ubivši u nastupu bijesa svojeg gospodara, počeo osjećati toliku tugu te nije više htio jesti, i na koncu je izdahnuo.

Što se tiče milosti, priča se o tigru, najkrvoločnijoj od svih životinja, kojemu su dali da pojede kozlića: dva je dana trpio glad radije nego da ga ozlijedi. Trećeg je dana razbio kavez i krenuo u potragu za nekim drugim objedom odbivši tako pojesti kozlića, svojeg srodnika i gosta.

A kad je riječ o osjećaju za obitelj i međusobnom ophođenju, navikli smo pripitomiti mačke, pse i zečeve da žive zajedno; no, ono što su oni koji su plovili morima, posebice sicilijanskim, mogli naučiti o morskoj lasti zvanoj i riba poletuša nadilazi svako ljudsko poimanje. Nijednoj životinjskoj vrsti nije priroda ukazala toliku čast pri dolasku na svijet. Antički pisci pričaju doduše kako je zbog Letina poroda bio zaustavljen i sâm otok Delos, koji je nekoć lutao. No, bog je učinio da se sve more umiri, da se valovi, vjetrovi i kiše zaustave sve dok morska lasta ne donese svoje mlade na svijet. Budući da se to uvijek zbiva oko solsticija, najkraćeg dana u godini, u srcu zime imamo sedam dana i noći za vrijeme kojih možemo ploviti bez ikakve opasnosti. Ženke morske laste ne priznaju nijednog mužjaka doli svojega, uz njega su cijeli svoj život i nikada ga ne napuštaju. Postane li nemoćan, stave ga na svoja ramena i svuda nose sa sobom, služeći mu sve do smrti. No, ostaje nam potpuna nepoznanica ona veličanstvena konstrukcija od koje morska lasta napravi dom za svoje mlade. Ne zna se niti od čega je. Plutarh, koji ju je vidio i držao u ruci više puta, smatra da je napravljena od kostiju neke ribe: morska lasta spaja te kosti preplećući ih, jedne uzduž, druge poprijeko, oblikujući pritom lukove i zaobljenja, tako da na kraju od njih napravi okrugao brodić spreman za plovidbu. Pošto dovrši gradnju, nosi ga na mjesto gdje udaraju valovi, tamo gdje će joj more, nježno udarajući, šapnuti gdje valja zakrpati slabe spojeve i bolje učvrstiti mjesta na kojima se njezina konstrukcija urušava i propušta vodu. Ono, pak, što je dobro spojeno, udarci će mora stisnuti i učvrstiti tako da se ne može ni slomiti ni oštetiti udarcima kamenja ni željeza, osim ako nisu iznimno snažni. A najviše zadivljuju proporcije i zaobljenost unutrašnjosti: za bilo koga drugoga zatvorena je i nepristupačna, te nitko osim morske laste ne može ući. Eto preciznog opisa te konstrukcije uzetog iz pouzdanog izvora; i opet mi se čini da nam je i dalje nedokučiva sva umješnost te gradnje. Pa kako onda možemo s visoka gledati i s podcjenjivanjem govoriti o djelima koja sami ne možemo ni oponašati ni razumjeti?

Kako bismo otišli još malo dalje u dočaravanju sličnosti i podudarnosti između nas i životinja, riječ–dvije o sposobnosti kojom se ponosi naš duh — da sve što poima dovede u njemu svojstveno stanje, da svemu što do njega dopre oduzme smrtnost i tjelesnost, da stvari koje smatra sebi dostojnima ogoli od njihovih kvarnih svojstava. Da im, dakle, poput suvišne i ružne odjeće odbaci: gustoću, duljinu, dubinu, težinu, boju, miris, hrapavost, sjaj, tvrdoću, mekoću i sva osjetna svojstva, te ih tako prilagodi svojoj besmrtnoj i duhovnoj prirodi. Pa tako Rim ili Pariz što ih imam u svojoj svijesti; Pariz koji zamišljam, u mojem poimanju nema ni veličine, ni mjesta, ni kamenja, ni žbuke, ni drva. Tvrdim da istu moć posjeduju, sasvim sigurno, i životinje. Pogledajmo konja naviknutog na trube, puškaranja i bitke, kako se ležeći u snu trese i trza kao da je na bojištu. Sasvim je sigurno da on u svojem duhu čuje bubnjeve i trube bez zvuka, vidi vojsku bez oružja i bez tijela.

»Doista, vidjet ćete žilave trkače kako se u snu, dok im se udovi odmaraju na zemlji, preznojavaju, dahću i napinju sve svoje mišiće kao da sudjeluju u utrci.«

Lukrecije, IV, 988

Onaj zec kojeg hrt zamišlja u snu, nakon čega ga vidimo kako dahće, ispravlja rep, trese udovima, upravo kao da trči, to je zec koji nema ni dlake ni kostiju.

»Često se dogodi te lovački psi usred sna odjednom počnu trzati šapama, režati, nervozno njušiti, kao da trče za nekom životinjom. Često čak, netom se probudivši, nastavljaju proganjati zamišljenu sliku jelena, kao da vide kako životinja bježi pred njima, i tako sve dok se iluzija ne rasprši i dok se ne razbude.«

Lukrecije, IV, 992

Često vidimo kako psi čuvari mrmljaju u snu, potom laju i naglo se probude, kao da se približava neki stranac. Taj stranac kojeg vidi njihov duh, to je nestvaran i nevidljiv čovjek, bez dimenzija, boje i stvarnosti.

»Pas, umiljati i udomaćeni stanar naših domova, često s očiju strese nemiran san i naglo se uspravi kao da vidi dolazak nepoznatih lica.«

Lukrecije, IV, 999

Kad je riječ o ljepoti tijela, prije no što o njoj progovorimo, valjalo bi znati slažemo li se oko njezina opisa. Vrlo je vjerojatno da uopće ne znamo što je to ljepota, budući da ljudskoj ljepoti pridajemo tolike različite oblike. Kada bi za nju postojao u prirodi neki unaprijed dani oblik, prepoznavali bismo je jednodušno, kao što osjećamo toplinu plamena. No, mi joj pripisujemo oblike po svojem vlastitom nahođenju:

»Belgijski bi ten bio ružan na licu jednog Rimljanina.«

Propercije, II, XVIIIb, 26

Za Indijance je ljepota crna i preplanula, s debelim usnama, spljoštenim i širokim nosom. Stavljaju k tome velike zlatne kolutove u hrskavicu nosa koja im onda visi sve do usana. U donju pak usnicu stavljaju velike kolutove s dragim kamenjem tako da im ona padne ispod brade; i nalaze ljupkim pokazati zube sve do korijena. U Peruu najveće su uši najljepše i silom se rastežu koliko god mogu. Jedan suvremenik kaže kako je u jednog istočnog naroda to vrlo izraženo i da oni svoje uši opterete toliko teškim nakitom te kroz rupu u uhu mogu provući odjevenu ruku. Drugdje pak ima naroda koji s velikom revnošću crne svoje zube i preziru ih vidjeti bijele; negdje drugdje opet boje ih u crveno. Osim u Baskiji, i u mnogim se drugim zemljama žene smatraju ljepšima ako su im glave obrijane; štoviše, kako kaže Plinije, običaj je to i u nekim hladnim krajevima. Meksikankama ljepota podrazumijeva malo čelo i, premda se briju po svim drugim mjestima, na čelu ostavljaju kosu i k tome je umjetno obogaćuju. I velike su bradavice u njih toliko na cijeni te bi najsretnije bile kad bi svojoj djeci mogle dati dojku preko ramena. Mi bismo to ipak nazvali ružnoćom. Talijanima je ljepota velika i raskošna, Španjolci je vide suhu i ispaćenu. Kod nas pak, jednomu je bijela, drugom crna, jednomu mekana i fina, drugom snažna i žilava; neki traži ljupkost i blagost, neki gordost i uznositost. Isto i kod filozofa: Platon će prvenstvo u ljepoti radije dati okruglom obliku a Epikurejci piramidalnom ili četvrtastom. I ne mogu nikako podnijeti boga u formi kugle.

Bilo kako bilo, priroda nam ni u tome nije dala nikakav izniman položaj. I, pogledamo li se malo bolje, vidjet ćemo da — ako i ima nekih životinja koje su u ljepoti manje obdarene od nas — dosta je i onih s kojima je slučaj suprotan, pa — prema Seneki — »mnogo nas životinja nadmašuje u ljepoti«, čak i među onim kopnenima, našim suputnicima. Naime, kad je riječ o morskim životinjama (ostavimo po strani oblik tijela koji je toliko drukčiji te se ne može ni uspoređivati), uvelike nas mogu posramiti svojom bojom, sjajem, blještavilom, gibljivošću. A ništa manje od njih, i to u svemu, i zračne životinje. I ona povlaštenost koju stari (primjerice Ovidije) vide u našem uspravnom držanju, nalazeći joj korijene u usmjerenosti ka nebu:

»I dok druge životinje, lica pognuta, gledaju zemlju, Bog je čovjeku ispravio čelo i zapovjedio mu da promatra nebo i digne pogled k zvijezdama.«

Ovidije, Metamorfoze, I, 84

To je doista tek pjesničko uljepšavanje, jer postoji mnogo životinja koje gledaju prema nebu. Nalazim, osim toga, da je držanje deva i nojeva još uzdignutije i uspravnije nego naše.

Ma koja to životinja nema lice okrenuto prema gore i ne gleda preda se kao i mi, i ne vidi prilikom svojeg prirodnog držanja isto onoliko neba i zemlje koliko i čovjek?

I koja su to svojstva naše fizičke konstitucije, koja spominju Platon i Ciceron, koja nemaju i tisuće vrsta životinja?

Najružnije i najodurnije u cijeloj družini upravo su one životinje koje nam najviše nalikuju. To su, svojim izgledom i oblikom lica, majmuni:

»Koliko nam samo majmun, najružnija od svih životinja, nalikuje!«

Enije, navod prema Ciceronu,

De natura deorum, I, XXXV

Po unutarnjim i vitalnim organima to je svinja. Nedvojbeno, kad zamislim čovjeka sasvim gola (mislim pritom i na ljepši spol), sve nedostatke i nesavršenost njegove prirode nalazim da smo više od ijedne druge životinje imali razloga pokriti se. S potpunim razlogom posuđujemo od onih koje je priroda u tome obdarila više nego nas, kitimo se njihovom ljepotom i skrivamo ispod njihove kože, vune, perja, dlake.

Prisjetimo se, uostalom, da smo jedina životinja čija nesavršenost šokira i naše vlastite suputnike, i jedino se mi moramo u svojim prirodnim aktivnostima kriti jedni od drugih. I nije li zanimljivo što stručnjaci kao recept za izlječenje od ljubavnih strasti savjetuju cjelovit i slobodan pogled na tijelo za kojim se žudi; da bismo dakle »zamrznuli« osjećaje potrebno je samo slobodno pogledati ono što volimo.

»Onaj koji otkrije tajne dijelove tijela voljene osobe, osjetio je, sred najvećeg zanosa, da mu se želja jednostavno ugasila.«

Ovidije, De remedio amoris, 429

Pa premda ovaj recept sasvim slučajno dolazi od karaktera ponešto odmjerena i hladna, nije li činjenica što nas međusobna bliskost odbija jedne od drugih pravi pokazatelj naše nesavršenosti? Naše su dame vrlo oprezne i odbijaju nam ući u njihove odaje prije nego što se namažu i ukrase za javno pokazivanje. One to čine više iz lukavosti i proračunatosti, negoli zbog stida:

»naše su ljepotice toga svjesne; i zato tako brižno skrivaju svoju privatnost od onih koje žele zadržati i ubaciti u svoju ljubavnu mrežu.«

Lukrecije, IV, 1182

U isto vrijeme, kad je riječ o velikom broju životinja, nema onoga što kod njih ne volimo i u čemu ne bismo uživali, do te mjere da od sâmih njihovih izlučevina i izmeta pripravljamo ne samo poslastice nego i najskupocjenije ukrase i mirise.

Ova razmišljanja tiču se samo prosječna svijeta i nipošto ne bih htio napraviti svetogrđe i tu pribrojiti one božanske, nadnaravne i čudesne ljepote koje se katkada susretnu kod ljudi i koje zrače poput zvijezda zakrivenih zemaljskom koprenom tijela.

Uostalom, i onaj dar prirodnosti koji sâmi pripisujemo životinjama po mojem je mišljenju njihova velika prednost. Mi sebi pripisujemo nestvarne i izmišljene, nekakve buduće i neuhvatljive vrijednosti koje čovjek sâm ne može potvrditi. Častimo se i onim vrlinama koje naš duh u svojoj oholosti sasvim pogrešno pripisuje sebi, poput razuma, znanja i časti. Životinjama pak prepuštamo istinske vrijednosti, opipljive i stvarne: spokojnost, opuštenost, sigurnost, nevinost i zdravlje. Kada kažem zdravlje mislim pritom na najljepši i najdragocjeniji dar što nam ga priroda može dati. Tako se i filozofija, pa čak i ona stoička, usuđuje reći da bi Heraklit i Ferekid bili sretni da su mogli zamijeniti svoju mudrost za zdravlje i tako se riješiti svojih muka: jedan vodene bolesti, drugi ušljivosti. Stavivši je tako na vagu sa zdravljem, učenosti su oni dali još veću vrijednost negoli što čine u svojoj drugoj tvrdnji. Naime, drugom jednom prilikom oni tvrde da bi Odisej, da mu je Kirka ponudila dva napitka, jedan koji bi od luđaka napravio mudra čovjeka i drugi koji bi učinio obratno, radije prihvatio ludilo negoli pristao da Kirka promijeni njegov ljudski izgled u životinjski. Kažu pritom da bi mu mudrost sâma ovako nalagala: Više bih volio da me ostaviš ovdje nego da me smjestiš u tijelu magarca. Tako dakle? Filozofi prepuštaju uzvišenu i božansku mudrost za tjelesnu i zemaljsku koprenu. Ne ističemo se dakle nad životinjama razumom, misaonošću i duhom, nego svojom ljepotom, finom puti i skladnim udovima, pa se zbog potonjega treba odreći inteligencije, mudrosti i svega ostaloga?

Pa opet, ja razumijem tu naivnu i iskrenu ispovijest. Zasigurno, i filozofi su znali da duhovna i misaona svojstva, koja toliko uzdižemo, nisu doli prazne tlapnje. Čak i kad bi posjedovale svu vrlinu, znanje, mudrost i umješnost stoikâ, životinje bi dakle i dalje ostale životinje. A one se nikako ne mogu usporediti s jednim bijednim, zlim i ludim čovjekom. (Sva je dakle naša savršenost u tome što smo ljudi.). Rječju, sve ono što nam ne nalikuje za nas nema nikakve vrijednosti. I samog ćemo Boga štovati tek ako sliči čovjeku. Iz toga je jasno da naše uzdizanje iznad drugih životinja i odvajanje od njihova položaja i zajednice nipošto nije rezultat ispravna prosuđivanja nego praznoglava ponosa i zadrtosti.

I, da se vratim na svoju misao, mi smo ljudi na dar dobili prevrtljivost, neodlučnost, nesigurnost, bol, praznovjerje, nespokoj pred budućnošću, čak i pred onim što će biti poslije našeg života, potom častohleplje, škrtost, ljubomoru, zavist, neumjerene, razuzdane i neukrotive želje, rat, laž, vjerolomnost, klevetu i radoznalost. Nema sumnje, ako smo svoj slavni razum kojim se ponosimo i svoju sposobnost prosuđivanja i znanja kupili po cijenu tih nebrojenih strasti čije smo stalne žrtve, onda smo ta svoja duhovna svojstva uvelike preplatili. Osvrnimo se k tome, kao što čini i Sokrat, i na sljedeću našu povlasticu u odnosu na druge životinje: dok je njihove putene naslade priroda obuzdala odredivši im neke dijelove godine i neke granice, nama je uzde popustila, pa se mi toj nasladi prepuštamo u svako doba i u svakoj prilici.

»Vino je rijetko kada dobro za bolesnike, vrlo često im štoviše čini loše; stoga nije li bolje ne dati im ga uopće nego ih izlagati sigurnoj opasnosti, nadajući se kakvu sumnjivom izlječenju? Zar ne bi onda isto tako bilo bolje za ljudsku vrstu da joj je priroda potpuno uskratila tu nemirnu misao, tu pronicavost i oštroumnost koju nazivamo razumom? Taj isti razum naime, kojim nas je priroda tako velikodušno i izdašno obdarila, poguban je mnogima a koristan vrlo malom broju.«

Ciceron, De natura deorum III, XXVII

Otkud Varonu i Aristotelu svo ono znanje o tolikim silnim stvarima? Jesu li zbog toga bili pošteđeni neugodnosti koje prate ljudski život? jesu li bili pošteđeni zdravstvenih tegoba koje muče jednog nosača? jesu li iz poznavanja logike izvukli neku utjehu za upalu zglobova? i je li im to što su znali kako dolazi do skupljanja tekućine u zglobovima — ublažilo bol? jesu li se pomirili sa smrću zato što su znali da ima naroda koji je slave, i s time da ih žena vara, jer su znali da su u nekim religijama žene zajedničke? Upravo suprotno: premda su bili najučeniji ljudi u doba kada je znanost cvjetala, jedan među Rimljanima, drugi među Grcima, nema pokazatelja da su im životi u ma čemu bili posebni. Dapače, Grkov je život bio pun mrlja.

Može li se reći da su puteni užici i zdravlje slađi onome koji zna astrologiju i gramatiku?

»Ako je netko neuk, znači li to da je manje strastven u ljubavi?«

Horacije, Epode, VIII, 17

i da su mu sramota i siromaštvo manje strašni nego drugima?

»Bez sumnje, na taj ćete način izbjeći bolesti i slabosti, nećete upoznati nikakve boli ni brige, i dug će vam život pratiti sretna sudbina.«

Juvenal, XIV, 156

Susreo sam u svom životu stotine obrtnika i seljaka mudrijih i sretnijih od rektora, i koje bih zasigurno prije uzeo za uzor. Smatram da znanost ide u red stvari koje su za život potrebne — poput slave, plemenitosti i dostojanstva — ili se ona može svrstati među tolike druge vrijednosti koje nam doduše služe, ali posredno i nešto više u našem zamišljanju negoli po pravoj prirodi stvari kakve su primjerice ljepota i bogatstvo.

Ljudima ne treba ništa više pravila, zakona i obveza za život u zajednici nego što je to potrebno mravima i ždralovima u njihovim zajednicama. I premda ih imaju manje, uočavamo u ponašanju tih životinja velik red i bez postojanja ikakvih uputa. Kad bi čovjek bio mudar, svaku bi stvar cijenio po tome je li korisna i priliči li njegovu životu.

Onaj tko bi htio ocijeniti naša djela i ponašanje, našao bi vrednije ljude među neukima negoli među učenima, i to uzevši u obzir sve vrline.

No, valja mi se zaustaviti: ova bi me razmišljanja odvela mnogo dalje nego što bih htio. Reći ću još samo sljedeće: jedino su poniznost i smjernost te koje čine dobra čovjeka. Ne treba prepuštati svakom čovjeku prosuditi o tome što mu valja činiti. Umjesto da mu se prepusti da izabere po vlastitu nahođenju, njemu treba narediti. U protivnom bismo zbog nesavršenosti i beskonačne različitosti naših prosudbi mogli na kraju početi jedni druge jesti, kako to tvrdi Epikur. Prva zapovijed koju je Bog dao čovjeku bila je zapovijed potpune poslušnosti. Čista i jednostavna zapovijed o kojoj čovjek nije trebao ništa znati niti raspravljati, jer je upravo slušanje glavna dužnost razumna duha koji priznaje nebeskog stvoritelja i dobročinitelja. Slušati Boga i pokoravati mu se izvor je svake vrline, kao što je oholost izvor svakog grijeha. Š...š

Izbor i prijevod Lada Burić