Zatvorski zapisi Crvenog Prasca

Zatvorski zapisi Crvenog Prasca

Dannie Martin zvan Red Hog (tj. Crveni Prasac, jer ima crvenu kosu i jednom se u zatvoru potukao oko krmenadle) proveo je veći dio života iza rešetaka zbog raznih prekršaja, te je dugo bio ovisan o drogama i alkoholu. Godine 1986. počeo je za novine San Francisco Chronicle pisati tekstove o zatvorskom sustavu, gdje je opisao sidu, rasizam, lošu zdravstvenu njegu, nasilje i zatvorski seks. Upravitelj zatvora ga je zbog toga bacio u samicu, pa je Martin krenuo u borbu za pravo govora zatvorenika, pozivajući se na Prvi amandman. Slučaj je preko novina i elektroničkih medija postao poznat diljem zemlje. Kad je Martin pušten iz zatvora, izdao je svoje tekstove u hvaljenoj knjizi Počinio sam »novinarstvo«: zatvorski zapisi Crvenog Prasca. Otad je napisao još tri knjige i radi na scenarijima za filmove. Red Hog je dobio brojna priznanja i pohvale, među ostalim: Nagradu Društva profesionalnih novinara za slobodu informiranja, Nagradu Prvi amandman Scrippsa Howarda, Nagradu Prvi amandman Hugha Hefnera i Posebno priznanje Prvi amandman PEN–a.

Hog, u zatvoru ste proveli ukupno dvanaest godina, još od rane mladosti, ali počeli ste objavljivati tek potkraj 1980–ih, kad ste na stranicama novina San Francisco Chronicle razotkrili mane zatvorskog sustava SAD–a. Jeste li u tom času osjetili nadahnuće koje je probudilo vašu kreativnost? Zašto ste tek onda postali borac za prava?

— U zatvoru sam proveo ukupno trideset godina. Majka mi je umrla 1984. godine, kad sam služio petu godinu unutar 12–godišnje kazne za pljačku banke. Osamljenost nakon njezine smrti najviše me potaknula da postanem pisac. Iskreno sam nastojao kao zatvorenik opisati sebe i svoju okolinu, a sigurno sam time pokušavao i riješiti stvari koje nikad nisam rekao svojoj napaćenoj majci. Mislim da bi se ponosila mojim radom.

Ne smatram se borcem za prava. Pokušao sam izgraditi most od riječi između zatvora i slobodnog svijeta. Sretan sam kad mi čitatelji knjige Počinio sam »novinarstvo kažu da sada mnogo bolje razumiju problem zločina i kazne.

Muha na zidu

Članci objavljeni u San Francisco Chronicle bave se mnogim problemima: lažno osuđeni ljudi, silovanje i sida u zatvoru, nemar i okrutnost vlasti. Je li vaše pisanje ispravilo neke od tih nepravda?

— Želim biti kao »muha na zidu« i opisati te probleme onako kako sam ih iskusio. Koautor knjige Peter Sussman, koji je tada bio urednik Chroniclea, zajedno se sa mnom raduje što se našom knjigom danas koristi u mnogim školama kao lektirom. Smatramo kako to pokazuje da su neki problemi riješeni ili da su barem izišli na svjetlo dana.

Što ste pretrpjeli zbog svojih tekstova?

— Negativne posljedice kao što je samica i određene fizičke neugodnosti bile su nevažne u usporedbi sa zadovoljstvom što dobro komuniciram s javnošću te što me čuju i cijene.

Vaš me slučaj podsjeća na šezdesete godine, kad su ljudi kao Leonard Bernstein u vlastitom stanu u ulici Park Avenue organizirali dobrotvorne akcije za društvene programe stranke Crnih pantera. I vi ste okupili razne ljude, od boraca za ljudska prava do pisaca, glumaca, policajaca, bivših zatvorenika, pa čak i članova grupe Hell's Angels. Svi su oni zajedno poduprli vas i vaše pravo govora. Kako je završila tužba koju je uložio Chronicle tvrdeći da se krši vaše pravo slobode govora?

— Sudac je presudio protiv mene i u korist zatvora, ali je sastavio mišljenje od pedeset dvije stranice u kojem je rekao da su zatvori »mračna mjesta« i da je dobro da pisci poput mene malo osvijetle njihove tamne kutove. Vjerojatno bih dobio slučaj da se išlo na priziv, ali to je postalo akademsko pitanje čim su me uvjetno pustili. Zapravo, nitko nije ni dobio ni izgubio.

U zatvoru s Bušićem

Kako sada stvari stoje sa zatvorskim piscima? Imaju li više slobode za pisanje nakon vaše tužbe?

— Zatvorski pisci danas moraju početi sve ispočetka. Ali nadam se da će im moje iskustvo poslužiti kao vodič.

Neki kažu da svi zatvorenici imaju nešto što se zove »utamničena mašta«. Slažete li se s tim?

— Nije mi baš jasno što znači »utamničena mašta«. Najviše se divim vrlo rijetkim zatvorenicima poput Zvonka Bušića, na primjer, za kojeg su vaši čitatelji vjerojatno čuli. To su ljudi koji ne dopuštaju da im se na bilo koji način izobliči ili promijeni um, duh i mašta, što god pritom trpjelo njihovo tijelo. (Napomena: Dannie Martin i hrvatski građanin Zvonko Bušić proveli su više godina u istom kalifornijskom zatvoru u osamdesetima.)

Drugi opet kažu da je u zatvoru spas, te da su Oscar Wilde i Jean Genet, među ostalima, »trebali« zatvor kako bi pisali. Jeste li i vi našli nekakav spas u zatvoru?

— Ljudi mogu govoriti da je Oscaru Wildeu ili kome god »trebala« zatvorska struktura kako bi pisao. Ali odgovorit ću riječima Oscara Wildea: »...najgora djela bujaju na zatvorskom zraku kao otrovni bršljan. U zatvoru uvene i ugine samo ono dobro u čovjeku«.

Glasoviti glumac Paul Newman uručio vam je u ime PEN–a u New Yorku prije nekoliko godina jednu od mnogobrojnih nagrada koje ste dobili za pisanje. To je sigurno bilo neobično iskustvo za starog robijaša.

— Tako je. Paul Newman je vrlo pristupačan čovjek. Cijelu je večer hodao okolo s bocom piva u ruci, upravo kao i u svojem filmu Hud.

Zatvor i Hollywood

Mnogi su zatvorski pisci postigli velik uspjeh u Hollywoodu, radeći kao savjetnici za filmove i televiziju, uređujući svoje knjige za filmove te pišući scenarije. Radite li i vi tako nešto?

— Nedavno sam pomogao scenaristu Craigu Andersonu da napiše scenarij po mojem romanu U šeširu. On sada radi na scenariju za Počinio sam novinarstvo.

Pišete li neku novu knjigu?

— Upravo sam završio krimi–roman Druga prisega.

Pišete li bolje na slobodi ili u zatvoru?

— Što god čovjek radio — osim kaznu odslužiti — na slobodi će raditi bolje nego u zatvoru.

Jeste li pisanjem ispunili onu prazninu zbog koje ste nekad upadali u nevolje?

— Nisam upadao u nevolje zbog neke »praznine«. Tada mi je u duši vladao kaos. Pisanje me uvijek smirivalo.

Kad možemo očekivati hrvatski prijevod zapisa Crvenog Prasca?

— Čim Hrvati shvate da se obraćam i njima. Mislim da znaju što je sužanjstvo jednako dobro kao i ja.

Razgovarala Julienne Bušić

Skraćena verzija ovog intervjua objavljena je 15. 3. 2003. u Jutarnjem listu.

Knjiga Martina i Sussmana, Počinio sam novinarstvo: zatvorski zapisi Crvenog Prasca nedavno je u Hrvatskoj objavio Profil International.

Odlomak iz knjige:

»Jednog dana u zatvoru Lompoc u Kaliforniji, dok smo ručali u bučnoj blagovaonici, neki je čovjek uboden nožem u prsa. Protrčao je pokraj stola gdje sam jeo s trojicom drugih zatvorenika. Tamna krv iz arterije šikljala mu je iz prsa i škropila pod na jedan metar od našeg stola.

Gledali smo kako odlazi iz blagovaonice i pojeli ručak do kraja. Nakon jela napomenuo sam jednom od ljudi za stolom kako mislim da smo trebali barem izgubiti tek.

— Ne znam zašto — odvratio je. — Baš nas briga, to je njegov problem.

Bio sam u zatvoru već sedam godina, ali tada sam polako shvatio da sam prošao kroz veliku promjenu. Više nisam vezao svoje osjećaje uz stvari oko sebe. Moja su se osjetila povukla u svijet koji nije imao veze s mojom okolinom... Takva pomisao uznemiruje čovjeka. Ali također mi je jasno da živim u nagužvanom kavezu što pluta kroz more buke i da zato moram imati mentalitet kaveza, inače neću preživjeti.

Kad je zatvorenik osuđen na nezamislivo dugu robiju, on je prvo šokiran. Kad prođu dvije godine i svi prizivi budu odbijeni, šok se obično istroši. Onda zatvorenik počne mrziti samoga sebe zbog onoga što je učinio sebi i svojoj obitelji. Ako preživi takve osjećaje, a neki ne prežive, onda počne plivati kroz brzace bijesa, frustracije i otuđenja. Kad prijeđe brzace, zatekne se u mirnim vodama nemoći, besmisla i rezignacije. To nije život kojem se čovjek raduje. Budućnost ne nudi nikakvu nadu, a beznadni su ljudi opasni, za sebe ili za druge... Oni koji služe dugogodišnje kazne morat će robijati u zatvorima koji su sve nagužvaniji i sve nasilniji... ovdje neke ćelije predviđene za dva čovjeka već imaju trojicu. Nas tisuću i dvjesta leži u zatvoru koji je predviđen za petsto zatvorenika.

Još je zlokobnija pojava red za kemijske pilule pred zatvorskom bolnicom koji je sve duži. Zatvorenici svakodnevno idu u bolnicu kako bi dobili sredstva za smirenje i psihotropske lijekove kao što su Prolixin i Haldol. Dugogodišnji zatvorenici trebaju te lijekove jer u njima vlada kaos. Dapače, ironično je da ljude koji desetljećima leže u zatvoru zbog šverca droge sada vladini liječnici drogiraju kako bi im pomogli da podnesu agoniju kazne. Red za kemijske pilule bio je prije dvije godine vrlo kratak. Sada se proteže prilično daleko. Društvo stvara klasu ljudi koji nemaju što izgubiti osim razuma.«

Preveo Marko Maras