Zagrljaj sa životom

Sanja Lovrenčić: Portret kuće; Naklada MD, Zagreb 2001.

Prozno djelo Portret kuće, autorice Sanje Lovrenčić, suočava nas s dvojbom o osnovnim autoričinim literarnim i svjetonazornim uporištima, nudeći nam zauzvrat živu lavinu ugođaja u njezinim razigranim impresionističkim solilokvijima. U zanosu dojmova, čitajući ovo djelo povremeno se pitamo ima li uopće tih uporišta ili nema.

Ipak, reći da nekom djelu nedostaju takva uporišta gore je negoli reći da su ona na specifičan način prikrivena, jer mu time oduzimamo važnu vrijednosnu dimenziju, umjesto da se potrudimo pronaći je, ako postoji. Stoga se ispravljam: Portret kuće prava je riznica raznovrsnih autoričinih istančanih dojmova, knjiga i u nama pobuđuje impresionističku reakciju, ali koja u samim (»obostranim«) impresijama ipak ne završava.

U onoj etapi čitanja djela Portret kuće književnice Sanje Lovrenčić, kada se naši dojmovi već ponešto »slegnu«, zapažamo da je to djelo poput snopa osebujno isprepletenih literarnih »transformacija« temeljnih proznih elemenata (uloge pripovjedača, priče, vremena, prostora, likova). Njihovo razumijevanje možda ponešto »otežavaju«, a ponešto objašnjavaju, činjenice o autoričinu književnom opusu koji sadrži nekoliko objavljenih zbirki pjesama, nekoliko knjiga priča za djecu, zbirku kratkih proza i jedan roman, te radio–dramske tekstove. Takvi podaci za razumijevanje književnog djela Portret kuće imaju važnost utoliko što nam svjedoče da se u njemu radi o spoju proznog teksta i literarnih iskustvenih sadržaja poezije i drame. U ovom su proznom djelu osobito poetski elementi iznimno zaslužni za bujne senzacije kojima smo prilikom samog čina čitanja obasipani, kao očiti tragovi autoričinih ranijih pjesničkih radova.

Budući da se »osjećamo« kao da čitamo poeziju, čitajući proznu knjigu Portret kuće ipak se povremeno pitamo radi li se o nastavku autoričine poetične orijentacije razvidne kroz njezin literarni opus, o poeziji odjevenoj u formu proze ili samo o njezinim vlastitim poetskim utjecajima na vlastiti rad u sferi proznog diskursa? Možda bi situacija bila jednostavnija da smo lišeni takvih informacija i da »gledamo« ovo djelo »nevinim okom«, da ga čitamo kao da ništa ne znamo o kontekstu ostalih autoričinih radova ili da te podatke namjerno nastojimo »zanemariti«odričući im ikakvu »iradijacijsku« snagu. No, mislim da bi i tada ovo djelo u svakom svojem pripovjednom aspektu uvijek iznova produbljivalo rascjep naše osnovne genealoške dvojbe: radi li se o prozi ili o nekoj drugoj književnoj vrsti?

Moglo bi se primijetiti da je ovakvo »teoretiziranje« i nepotrebno ako nam djelo Portret kuće pruža dovoljan »užitak«, kao što nam ga i pruža, i to u svojoj poetičnoj asocijativnosti, višeznačnosti, konotativnosti, općem ugođaju. Ako bismo u skladu s tim poetičkim značajkama ustanovili da se ovaj tekst »sadržajno« približava poeziji u tolikoj mjeri da ga nije potrebno klasificirati kao prozu, možda bismo zatvorili vrata pregrštu teoretskih problema koje tekst otvara. Naime, s poetičkim elementima u ovom književnom tekstu srasli su prozni elementi i oni otvaraju pitanja: poetički elementi pružaju određeni ugođaj u impresionističkom sloju djela, no također prisutne prozne elemente (pripovjedač, priča, likovi, vrijeme, prostor) nije jednostavno smisleno povezati i razumjeti, kao ni denotativnu razinu djela bogate konotativnosti.

No, crte »posebnosti« ne nedostaje ni samoj poetskoj razini ove vrlo lirične i emotivne proze. Naime, zamjećujemo često autoričino stvaranje kategorija, počevši od samog prostora kuće koja je polazište narativne strukture djela, pa sve do kategorizacije ljudi i njihovih osobina, gotovo smještanje u »ladice«, a to je pomalo neobično za poeziju za koju nisu karakteristične filozofičnost, racionalnost i intelektualističnost.

Portret kuće prozno je djelo koje iz poglavlja u poglavlje opisuje različite dijelove interijera jedne kuće, i to na način subjektivne proživljenosti tog prostora. Unutrašnjost kuće koju autorica »portretira«(iako nije uvijek jasno radi li se o kući u kojoj je stvarno živjela, o roditeljskom domu ili o nekoj zamišljenoj kući u kojoj je s voljenom osobom željela živjeti), sadrži simboliku unutrašnjih stanja autorice, njezinih raspoloženja, sjećanja, očekivanja. Kada smo na području poezije, uopće nam nisu »jako« bitna ta pitanja (je li kuća o kojoj se radi stvarna ili nestvarna, štoviše uživamo u lepršavoj igri njezinih konotata), no kada smo na području proze, trebamo čvršće temelje.

Unatoč tome, autorica kroz vlastite doživljaje unutrašnjeg prostora progovara o relacijama društvenog i intimnog, javnog i privatnog, kao i o pitanjima obiteljskih odnosa, o njihovom mjestu na granici tih dviju sfera. Iako se autorici bitni detalji o pojedinim članovima i njihovim ulogama kontinuirano provlače ovom knjigom, u onim dijelovima ovog proznog teksta u kojima se uloga najužeg kruga obiteljskih članova osvješćuje i naglašava uočljive su dvije autoričine »intencije«: težnja za »formalizacijom« obiteljskih odnosa (da uloge s kojima smo se u prvim fazama života najviše susretali budu na »svom mjestu«, da budu onakve kakve bismo željeli da budu) i njihovim razumijevanjem (uloga kakve one doista jesu, s nizom međusobnih povreda i opraštanja), kao i težnja da se shvate i putem obiteljskih uloga objasne novi odnosi koje stvaramo tijekom života.

U tom smislu »portretiranje« kuće shvaćamo zapravo kao »prostor« ljudske duše: neki dijelovi ljudske duše svijetli su i prozračni zbog otvorenih »prozora« prema svijetu, našoj društvenoj okolini i u njima je ugodno boraviti, neki su, međutim, mračni i zatvoreni, zatrpani problemima koji su poput starinskog namještaja postali prošlost.

U proznoj knjizi Portret kuće perspektiva kojom se pripovijeda je polifonična, autoričina perspektiva pomiče se s jednog lika na drugi (ako »likove« shvatimo kao različite pripovjedne vizure istog, autoričina svjetonazora), no povremeno imamo dojam »preklapajućih« perspektiva. Primjerice, iako nam, čitajući ovo djelo, nije posve jasno »pripovijeda« li se u njemu iz perspektive jedne »starice« čijim prebiranjem po vlastitim sjećanjima i zapisivanjem vlastititih »kontemplacija« počinje ovo djelo, ili se u njemu pripovijeda iz perspektive njezine »nećakinje« (ili je to »starica« u mladim danima) koja pokušava pojmiti vlastiti život u sadašnjosti, iz perspektive nekog muškarca ili su to tek različiti autoričini pripovjedni aspekti. U svakom slučaju, svi nam ti aspekti i pripovjedne perspektive kazuju isto: neovisno o generacijskim jazovima i vremenu u kojemu naš pojedinačni život traje, gotovo ciklički se ponavljaju tragične ljudske sudbine, neostvarene ljubavi, usamljenost i, na koncu, rezignacija.

Osnovna je tema ovog proznog djela, do u nijanse razrađena kroz različite pripovjedne perspektive u njoj, neostvarena ljubavna priča, problem komunikacije između muškarca i žene, očekivanog i dobivenog, realnih i nerealnih želja u ljubavnim odnosima, i to, možda ponajviše, zbog unutrašnjih barijera koje sputavaju otvorene odnose.

Unatoč razbijenom kronološkom redu i pomiješanim pripovjednim perspektivama, retrospektivnim »analizama« uspomena ili nečijim trenutačnim proživljavanjima, konstantu ove tematike čini trajno i duboko ženino ljubavno obraćanje muškarcu. Ono je nenapadno, prikriveno, prigušenih strasti i takvo da posjeduje utjecajnu snagu u kreiranju životnog svjetonazora: život bez realizacije ljubavnog odnosa s vremenom postaje siv, nestrastven i jednoličan. U tom su smislu, u jednom poglavlju spominjani, simbolični motivi »leda« i »vatre«, kao prevladavanja razuma nad osjećajima (kada su okolnosti protiv nas), motiv »ptice« koja simbolizira slobodu i »vode« koja znači sam život, ali i podsjeća na naš unutrašnji svijet koji dugo izmiče oblikovanju i društvenim nastojanjima da ga se ukalupi.

Iako unutar ove iznimno impresionističke proze ne susrećemo pobunu protiv fatuma života nego »dostojanstven« zagrljaj s njim, ipak se u jednom poglavlju knjige pojavljuje i ekspresionistički detalj, netipičan za osnovnu intonaciju cjelokupnog djela. To je motiv »tijela« nasilno ometanog u plivanju (zapravo u slobodnom djelovanju), sa simbolikom unutrašnje podvojenosti bića, jer je nasilje prema ostvarivanju slobode predstavljeno i kao vanjsko i kao »pounutreno« sputavanje slobode i individualnosti koje uzrokuje trajno povlačenje u »vlastiti«, prosuđujući na temelju ovog proznog djela, vrlo maštovit umjetnički svijet.

Zaključno rečeno, prozno djelo Sanje Lovrenčić, poput mnogih suvremenih djela, izmiče preciznim geneološkim klasifikacijama, što je jedna od njegovih temeljnih značajki, a implicira i probleme tumačenja njegovih, i poetskih i proznih aspekata. Portret kuće Sanje Lovrenčić hibridni je spoj narativnog diskursa s lirskim i dramskim elementima, s dnevničkim, epistolarnim i memoarskim pasažima, a fragmentarnim pripovijedanjem kroz koje se postupno gradi ljubavna priča između muškarca i žene, nepostojanjem fabule, konfuzijom u određenju vremena i prostora zbivanja, ili, primjerice, izostavljanjem ikakva globalnijeg zahvata u društvenu problematiku, možemo reći da se najviše približava pojmu modernog romana. Koji doduše više »doživljavamo« kao poeziju.

Svjetlana Janković Paus