Zagonetka mjesta

Refleksije uz zbirku pjesama Vlade Vladića

Razsredištenost

— posvećeno Marku Whitwellu, mojem Učitelju Života —

O mi,

koji ne prestajemo živjeti na rubu samih sebe

i nikako da se osmjelimo otisnuti se

u vlastito središte!

O Bože,

kada budeš hitao da nas spasiš,

hoćeš li nas raspoznati od ništavila

— tako razsredištene?!

(»Razsredištenost«, str. 6)

Pjesnik Vlado Vladić otvara svoju novu zbirku misaone poezije Razsredištenost,1 istoimenom pjesmom–vapajem u kojoj postavlja jedno od temeljnih egzistencijalnih pitanja čovjekove potrage za njemu primjerenim mjestom u svijetu, istodobno upućujući na čovjekovu zlouglavljenost u vlastitom okružju, njegovo mimoilaženje sa samim sobom, odnosno na njegovu promašenost s obzirom na unutarnje središte, ishodište i stjecište svih silnica čovjekovog života koje ga određuju kao biće mjesta.

Neosporno je da biti uvijek znači biti negdje. A biti čovjekom uvijek znači i »biti čovjekom na svom mjestu«. No, koje je to čovjeku najprimjerenije mjesto, odnosno gdje mi je biti da bih opstao kao čovjek? Ili, najkraće: Gdje pripadam? Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, prvo se mora razvidjeti gdje smo upravo sada i je li to mjesto na kojem uistinu trebamo i želimo biti. Ako jest, pitanje se razrješava samo po sebi, a život, barem u načelu, zadobiva jednu novu kvalitetu sabranosti i jasnoće u pogledu toga tko smo i kamo idemo. Ako pak nije, onda se taj problem razsredištenosti ili izmještenosti pretvara u osobnu agoniju egzistencijalne izgubljenosti i bezavičajnosti koja, čini se, mori velik broj ljudi u njihovom nastojanju da se nastane u svijetu, dobro uglave u život i pronađu »svoje mjesto pod suncem«.

Nakana ovog ogleda, koji nije književna kritika, jest dakle u tome da, oslanjajući se na Vladićevu poeziju kao nadahnuće i glavnu nit vodilju, ukaže na važnost promišljanja o misteriju ljudske »bačenosti u svijet« (M. Heidegger) i iznalaženja mogućega izlaza iz čovjekove zbunjenosti vlastitom situiranošću/bezmjesnošću, ne bi li se on, umjesto kao »stranac u svijetu« (A. Camus), možda ipak mogao osjećati »svugdje kod kuće« (Novalis). Vladić izlaz traži u poeziji, filozofiji, ljubavi i religioznosti, to jest u integraciji uma i srca, u iscjeljenju pojedinca kao prirodnog, društvenog i duhovnog bića koje svoje mjesto vidi i traži u Bogu. Je li to rješenje zagonetke čovjekovog bitka u svijetu, te u kojem smislu i na koje sve načine je čovjek u svojoj biti određen mjestom pokušat će, barem u nekoj mjeri, odgovoriti stranice što slijede.

I

Tu sam gdje jesam.

I gdje god bio uvijek ću biti

ondje gdje ću biti.

I čemu svakodnevno samorazapinjanje

da budem tamo, negdje, ondje...?

— kada nigdje neću biti

ondje gdje neću biti,

kada ne postoji mjesto gdje bih bio

ondje gdje ne bih bio!

(»Biti u nebiti«, str. 43)

Mjesto kao uvjet, pretpostavka i granica ljudske egzistencije

Čovjek je, nedvojbeno, multidimenzionalno biće i nemoguće ga je svesti na samo jednu dimenziju, jednu odrednicu koja bi ga definirala u cjelini. Odrednica pozicionalnosti, iako samo jedna u mnoštvu drugih, uistinu je bitna za čovjeka i bez te dimenzije prostornosti, situiranosti ili smještenosti, ljudska egzistencija je posve nezamisliva. Kao fizičko tijelo, odnosno u svojoj dimenziji tjelesnosti, čovjek zauzima fizički prostor (topos). Kao prirodno biće, u svojoj biološkoj dimenziji, čovjek obitava u svojem prirodnom okružju (fysis). Kao biće kulture i civilizacije, dakle, u svojoj stvaralačkoj dimenziji, čovjek nastanjuje svojim radom stvoren ljudski svijet (oikos) i finotvarniji svijet duha (nous). Kao biće zajednice, odnosno u svojoj socijalnoj dimenziji, čovjek se odnosi prema drugim jedinkama svoje vrste stvarajući kompleksnu mrežu međuljudskih odnosa (ethos) koji tvore različite društvene strukture, od obitelji do čovječanstva. I kao kozmičko biće, u svojoj svemirskoj dimenziji, čovjek treperi pod nebeskim svodom (kosmos), zgranut nad vlastitom neznatnošću i začuđen pred veličanstvenom tajnom Života.

Naravno, osim spacijalne tu je i temporalna dimenzija ljudske egzistencije koja u jednakoj ili sličnoj mjeri određuje samu bit njegove opstojnosti. Dakle, čovjek je biće koje uvijek postoji u nekom prostoru i vremenu, odnoseći se kako prema samome sebi tako i prema svemu onome što ga okružuje a tvori njegov svijet. Uvijek je netko, dokle god traje, s nekim ili nečim negdje i negda u nekakvom odnosu. I to su bitne sastavnice ljudskog života, od rođenja do smrti. Izvan prostora i vremena svaki odnos je nezamisliv, a gdje nema nikakvog odnosa, nema apsolutno ničega; ni subjekta i objekta, ni mene ni Tebe. Ili, kako bi to rekao Vladić u svojoj pjesmi »Locus naturalis« (str. 7–8):

...jer izvan mjesta ničega nema.

(...)

Sve što postoji povezano je s mjestom.

(...)

Sve je mjesto a mjesto je neuhvatljivo...

Ta neuhvatljivost, neshvatljivost i zagonetnost mjesta upravo je ono što tišti čovjeka u njegovom nastojanju da razumije samoga sebe, orijentira se u vrlo surovom i nikada do kraja spoznanom svijetu, te zaživi punim životom umjesto da životari klateći se smušeno i mahnito od mjesta do mjesta, nigdje ne nalazeći svoju pravu postojbinu i duševni mir osobe koja se negdje udobno smjestila, skućila ili udomaćila. To bauljanje, jurcanje i lutanje svijetom oduvijek je bila i još uvijek jest toliko uobičajena pojava da mnogi ljudi misle kako je takvo mimoilaženje sa čovjeku prikladnim mjestom, s drugim čovjekom i samim sobom, ta posvemašnja dezorijentiranost i obezglavljenost u potrazi za izgubljenim ili još–ne–pronađenim rajem, ta bačenost u kaos izmještenosti, razmještenosti i bezmjesnosti, te otuđenost od vlastite ljudske biti i odrođenost od Zavičaja, zapravo čovjekova neizbježiva sudbina. I često se događa da im

...čitav život prođe u potrazi za mjestom.

dok su istodobno

...zatočenici mjesta.

(»Locus naturalis«, str. 43)

U čemu je, onda, smisao takvoga življenja? Vječno pitanje o conditio humana, o čovjekovu habitusu i ethosu zapravo je pitanje istinskog mjesta čovjeka kao pojedinca i bića među drugim bićima, a time i njegove prave naravi, biti i bitka, dakle jedno egzistencijalno pitanje par excellence. Ono je također i moralno pitanje čovjekovog karaktera i njegove osobnosti, stvar etičkoga »snalaženja« u odnosu s drugima dok se gradi »čvrsto tlo pod nogama«. Problem iznalaženja istinskog mjesta također je spoznajno pitanje otkrivanja istine o vlastitom stanju i položaju u kozmičkom poretku bićâ, odnosno pokušaj ocrtavanja vlastite pozicije unutar cjeline svega postojećeg. I, na kraju, to je religiozno pitanje smisla (telos) i svrhe (eshaton) ljudske egzistencije, ali i njegovog iskona (arhé) jer, odnekud smo došli na ovo mjesto gdje smo sada i nekamo ćemo otići s ovog mjesta. Ili, pak, uvijek ostajemo na istom mjestu živeći u iluziji da se nekuda krećemo? Vladić sva ta pitanja poetski sabire u jedno jedino:

...Stojim li gdje mi je stati?

(»Gdje mi je stati«, str. 27)

i potom jezgrovito odgovara:

...Tu sam gdje jesam.

(»Biti u nebiti«, str. 43)

I to je, koliko god štur bio, možda jedini mogući odgovor na zagonetku mjesta, koja se često doima kao zagonetka Života samog. No, pogledajmo pobliže što taj odgovor podrazumijeva i predmnijeva kako u filozofijskom tako i u egzistencijalnom smislu.

Kao što smo već istaknuli, čovjek je u svojoj biti relacijsko biće koje stvara svoj život u odnosu s drugim bićima u prostornom i vremenskom kontinuumu. No on je istodobno i totalni diskontinuitet, jedna neponovljiva izdvojena jedinka »osuđena« i upućena na samu sebe u kreiranju vlastite egzistencije. Njegova ograničenost i fragmentarnost možda se najbolje vide u toj njegovoj dvostrukoj naravi. U ljudskom životu sve kao da se odvija u dualističkoj napetosti među parovima suprotnosti, granicama Cjeline:

život — smrt

ljubav — mržnja

ja — ne–ja

ja — Drugi

moje — tvoje

mi — oni

naše — njihovo

muško — žensko

um — srce

prisutnost — odsutnost

mjesto — ništavilo vrijeme — vječnost

materija — duh

tijelo — duša

blizina — daljina

nutrina — vanjština

istina — laž

zbiljnost — privid

svjetlo — tama

toplo — hladno

dobro — zlo sveto — svjetovno

čovjek — Bog

stvaranje — razaranje

sloboda — ropstvo

jedno — mnoštvo

odnos — izolacija

bliskost — otuđenost

dio — cjelina

osamljenost — zajedništvo

rascijepljenost — sjedinjenost

punina — praznina

smrtnost — besmrtnost

užitak — bol

napetost — opuštenost

spontanost — izvještačenost

ograničenost — bezgraničnost

rascjepkanost — cjelovitost

mirovanje — kretanje

akcija — reakcija

razumnost — ludost

budnost — san

I tako u nedogled. A življenje se doima kao razapetost između sada i onda, ovdje i ondje, svugdje i nigdje. Življenje kao da se zbiva u premještanju s mjesta na mjesto, u preoblikovanju iz ovoga u ono, u prelaženju iz prisutnosti u odsutnost i obrnuto. Pri tome se obično neprimjetno izgubi osjećaj za cjelinu, a svijest o cjelini često zamijeni zapalost u svijet i zaspalost u sebičnost. Življenje je, k tome, neprestana borba u prilagođavanju okolišu i žestoko trvenje u prilagođavanju okoliša čovjeku, jer on je omeđen, određen i ograničen svojim okružjem, pa je stoga situirano biće, a njegova je egzistencija strogo kontekstualna. Sve to čovjek doživljava kao neslobodu i grčevito se opire svim granicama, a taj otpor se često prometne u smetenost i sapetost koje se potom slijevaju u gotovo očajnički krik pjesnika:

...Kuda zakoračiti? U što se preobličiti?

(»Rastvorena ostvarenost«, str. 11)

Jer čovjek se, naime, pretače u svijet, a svijet pak prodire u čovjeka, pa kada pitamo o mjestu čovjeka u svijetu, ujedno pitamo i za mjesto svijeta u čovjeku. U tom neprekidnom stapanju i rastvaranju unutarnjeg i vanjskog zbivaju se preobrazbe čovjeka koji se zapravo kreće u krugovima; iznutra prema van i obratno, odavde tamo i opet nazad, kako bi uvijek iznova našao drugog (istog?) sebe i uvijek se iznova vraćao na isto (drugo?) mjesto.

II

Mjesto je naš grob

316 i nikakav pokret nas iz njega ne može izmjestiti.

Ne samo pokret. Ni misao ni osjećaj ni mašta

ni vjera ni ljubav...

Jer sve je smješteno u svom mjestu

kao što je mrtvac smješten u svom grobu.

Stoga umrijeti ne znači ništa više

do li mjesto zamijeniti mjestom

— a to je drugo ime za život.

Živeći u promjeni mjesta

mi zapravo umiremo

kao što se nadamo u smiraju mjesta

pronaći život.

(»Smiraj mjesta«, str. 46)

Bezavičajnost kao ljudska sudbina

Glavni razlog zbog kojeg čovjeku nijedno mjesto ne paše u potpunosti vjerojatno je taj što se ni na jednom mjestu nije moguće sakriti od smrti, te granice svih granica koja nije povučena negdje tamo daleko od nas, nego zjapi upravo ovdje i upravo sada, duboko i neposredno u nama, kao ponor koji nam neprestano podriva tlo pod nogama. Čovjekova potraga, nostalgija i čežnja za Zavičajem stoga je možda samo sumanuto uzmicanje i uzaludno izbjegavanje onog neizbježivog, poništavateljice Smrti kao konačnog odredišta i neizbrisive sastavnice ljudske egzistencije. Zavičaj je tako sklonište od usmrtivosti i nesigurnosti, utočište pred nezamislivim, mjesto gdje ne osjećamo strah i tjeskobu, a kontinuitet života je koliko–toliko, po mogućnosti apsolutno, zajamčen. No, svi znamo, takvog mjesta nigdje nema jer

...Svijet je ništa.

(»Sve u svijetu«, str. 17)

...Svaki trenutak je tek mogućnost za umiranje,

sve što jesam je tek budući mrtvac.

(»Napuštanje samoga sebe«, str. 12)

i

...Sada sam ovdje.

Ali to je samo sada.

Uskoro ćemo prijeći tamo

i to će biti to.

(»Slutnja I«, str. 52)

To misteriozno i zastrašujuće »tamo« zapravo je toliko nepodnošljivo ovdje da činimo gotovo sve u našoj moći kako bismo ga odgurnuli što dalje od sebe, da uvijek ostane jedno daleko »tamo« i nikada ne postane neko blisko »ovdje«. Blizina toga nas boli a daljine nas gutaju, i dobro znamo, ili barem naslućujemo, da je bezavičajnost naša sudbina, da nam nije dano šćućuriti se u svijetu, možemo samo proći svijetom nadajući se »Ujedinjenju u prahu« (str. 19):

...Jednom će sve ono što nas razdvaja

postati prah.

I mi ćemo postati prah.

Ujedinit ćemo se u prahu

koji nas je razdvajao.

I to će biti to. Toliko o našoj budućnosti. No, što je s našom sadašnjošću, s našim »sada« i »ovdje«? Jesmo li »pri sebi«, ili posve »izvan sebe«? Prolazimo li »mimo sebe« (i Drugoga), ili se pak primičemo samima sebi (i Drugome)? Propuštamo li život dok se bjesomučno pokušavamo smjestiti u svijetu? Jesmo li svjesni vlastite prisutnosti? Možemo li opravdati vlastitu egzistenciju, prostor koji zauzimamo, zrak koji udišemo? Kako u nama odjekuju pjesnikovi stihovi:

...Nije uvijek lako opravdati vlastitu prisutnost.

Kada bi me netko povukao za rukav

i upitao: Što ti radiš ovdje?

— zadrhtao bih i zanijemio.

(»Prisutnost I«, str. 32)

Imamo li hrabrosti izići na čistinu i pogledati Životu pravo u oči, suočiti se sa stvarima kakve uistinu jesu, umjesto da gotovo svu svoju energiju bešćutno trošimo na traganje za iluzornim skloništem; skloništem od smrti, od života, od samih sebe, od ljudi koje smo povrijedili ili odbacili, od užasa koji smo izazvali oko sebe i pustoši koju smo stvorili u sebi? Zanosimo li se i dalje, u doba ekološke i duhovne krize čovječanstva i sverazarajućeg nihilizma, utopijsko–holističkim projekcijama idealnog mjesta savršenog za čovjeka negdje u nedohvatljivoj budućnosti? Strahujemo li još uvijek od distopijskih totalitarizama najprimjerenijih nepopravljivo »životinjskoj« ljudskoj naravi? Čeznemo li još uvijek za mitskim Zlatnim dobom kada je sve i svatko bio na svom mjestu a Majkom Zemljom vladao sveprisutni mir i sveopće blagostanje? Ili pak znamo, kao što je to znao Aldous Huxley, da

Nitko ne treba ići nikuda. Svi smo mi, samo kada bismo to znali, već tamo. Kada bi samo znao tko sam zapravo, prestao bih se ponašati kao onaj koji mislim da jesam; a kada bih se prestao ponašati kao onaj koji mislim da jesam, znao bih tko sam.2

No koga od nas uistinu zanima naš pravi identitet? Mi smo uglavnom zaokupljeni imitiranjem tuđih života, prihvaćanjem tuđih »rješenja« i uklapanjem u postojeće društvene strukture i odnose. Neki od nas infantilno žude za besvjesnim stanjem bezbrižnog »života« u majčinoj utrobi ili pak čeznu za djetinjstvom. Neki »vječno« ostaju uz majku ili oca, dok drugi uz voljenu ženu ili muškarca, obično okruženi svojom djecom, nastoje pronaći životnu sreću i osigurati svoj kutak u svijetu. Drugi se pak, a to su često najbolji među nama, nepovratno urušavaju u vlastite bezdane, gubeći razum i svaki dodir sa svojom okolinom, a neki si čak oduzimaju i vlastiti život, odabirući očajničko rješenje za svoje probleme. Većina razara, tavori u prosječnosti i jednoličnosti, ili iz prikrajka motri zbivanja oko sebe očekujući skori kraj, cijelog svijeta ili svojih ništavnih i mizernih egzistencija. A najrjeđi su, naravno, oni koji uistinu odrastu, osove se na vlastite noge, smognu »hrabrosti da stoje sami« (U. G. Krishnamurti) i ostave nekakav kreativan trag u svijetu koji grca u destrukciji. Svaki čovjek, na koncu, završava u grobu kao svojem krajnjem odredištu, »vječnom počivalištu«, i tu promašaja nema. Mjesta se promašuju za života, jednim dijelom zato što se

...Na mjestu ne može biti. S njim se je moguće

samo mimoići.

(»Locus naturalis«, str. 8)

jer čovjek je tu samo u prolazu, on je biće u tranziciji između granica rođenja i smrti, no tome je tako vjerojatno i zato što čovjek najčešće nije usidren u svojem Srcu, tom mjestu svih mjesta u koje konvergiraju sve kozmičke sile a Život ima svoje čvrsto uporište. Posljedica te izsredištenosti ili izmetnutosti iz Života su svi oni bezbrojni oblici ljudske patnje zbog kojih skoro svatko katkad i kad–tad zamrzi život: nihilizam, destruktivnost, agresivnost, okrutnost, bezosjećajnost, apatičnost, pesimizam, pasivizam, anksioznost, neurotičnost, sapetost, nezrelost, ovisnost, razjedinjenost, osamljenost i tako u beskraj. Možda je čovjekova

...golema žudnja za svim mjestima...

(»Vlak«, str. 24)

zapravo žudnja za tim jednim »mjestom«, koje zapravo nije nikakvo mjesto, nego ljudska snaga koja nam omogućuje da se, dokle god jesmo, osjećamo kao ljudi, dostojanstveni i slobodni, bez obzira na vlastitu smrtnost, ograničenost i sićušnost u kozmičkim razmjerima. Pitanje o pravom mjestu za čovjeka se stoga pretvara u sljedeće pitanje: Kako dospjeti na tu unutarnju krčevinu s koje puca pogled na cijeli krajolik ljudskog života?

III

Kada bismo samo jedan pokret mogli učiniti

prema mjestu radi mjesta samoga...

Naši pokreti ugušeni u strastima,

predodređenim svrhama,

vlastitoj nepostojanosti.

Ali, kada bismo mogli...

Pokret prema mjestu radi mjesta samoga

prestaje biti pokretom.

Odsutnost pokreta znači prisutnost mjesta,

svih mjestâ;

onih do kojih nas pokreti vode

i onih s kojima se pokreti mimoilaze.

U mjestu vlastite prisutnosti

došli bismo u posjed svakoga mjesta.

Prebivali bismo u mjestu

iz kojeg izviru i prema kojem smjeraju

svi naši pokreti.

(»Pokret i mjesto«, str. 48)

Cjelina, cjelovitost i iscjeljenje kao smisao ljudskog opstanka na Zemlji

Kao biće razapeto između Neba i Zemlje čovjek nije nigdje, on je »demonsko biće« (Heraklit) koje lebdi u nekom međuprostoru predomišljajući se između ukorjenjivanja u tlo na kojemu stoji i leta u visine koje ga mame. No moderan, odnosno postmoderan čovjek zaboravio je jednu jednostavnu činjenicu: nema rasta, razvoja i transcendencije bez čvrste utemeljenosti u samome sebi. Mitotvorni i takozvani »primitivan čovjek«, te naravno mistici svih tradicija i epoha, to su oduvijek znali, živjeli su u skladu s tom spoznajom najbolje što su mogli i rijetko su sami sebe doživljavali kao suvišne i napuštene na svijetu, čak i onda kada su posezali za utopijskim rješenjima čovjekove sudbine. Uvijek su znali da je ta sudbina u tome da čovjek, kao Dijete Majke Zemlje i Oca Neba, kao spona među krajnostima, kao sjecište najmoćnijih kozmičkih sila, održava, čuva i njeguje to krhko ravnovjesje Cjeline uravnotežujući silnice djelatne u vlastitoj nutrini, budući da je on ogledalo svega postojećeg, cijeli svemir u malome, odnosno mikrokozam. No da bi se Cjelina u njemu doista ogledala, on se prvo mora zagledati sam u sebe, umjesto da sluđen zabludom o raskolu od Cjeline, razsredišten od unutarnjeg prostora slobode, raspršen u nebitno i rastresen osjetilnošću uzaludno uzmiče pred neumitnim. Naime, iako čovjek nema nikakvog zadanog, unaprijed određenog mjesta, on ipak mora, unatoč svojoj bolnoj bezmjesnosti, naći svoje »mjesto« u sraslosti sa Svijetom, mora iznaći svoju mjeru s obzirom na cjelinu opstojnosti i mora otkriti put do i izlaz iz Središta. Glavni i osnovni način na koji se to može učiniti jest zaustavljanje; odnosno neophodno je

...Jednostavno stati

tamo gdje se livada, šuma i nebo spajaju u jedno.

(...)

Tamo gdje se razlike stapaju u isto,

sve u jedno,

nedostatnost se pretvara u obilje

i svaka kretnja postaje bezrazložnom i suvišnom.

(»Putovati i stati«, str. 45)

Za takvo zastajkivanje potrebna je prije svega srčanost, čije sastavnice su danas već gotovo sasvim zaboravljene vrline obuzdanosti (dama), darežljivosti (dâna) i suosjećajnosti (dayâ);3 potrebno je ukotviti se u vlastitom Srcu kako bi se moglo biti na svom mjestu na svakom mjestu! Bez toga nema blagosti, smirenosti i opuštenosti koje su prijeko potrebne rascjepkanom pojedincu i svijetu u rasulu kako bi konačno »sve sjelo na svoje mjesto«; kako bi odcijepljeni i rascijepljeni čovjek konačno sebe doživio integralnim dijelom Cjeline, odnosno cjelovitim, iscijeljenim i potpunim, kako u svojoj posvemašnjoj odnosnosti spram svega postojećeg tako i svojoj neponovljivoj i čudesnoj pojedinačnosti. Tada se više nećemo toliko pitati što nam je činiti »kako bismo živjeli razumno u posve suludom svijetu« (J. Krishnamurti), nego ćemo se, možda konačno i trajno, ugodno smjestiti u razumno uređenom unutarnjem svijetu i uglavnom se »osjećati dobro u svojoj koži«. Dok se to ne desi, svakome od nas preostaje »život u prijateljstvu sa smrću« (J. Krishnamurti) i usavršavanje u »umjetnosti postajanja čovjekom« (Novalis).

Kao jedan od unutarnjih, intimnijih aspekata te najveće od svih umjetnosti, ističe se poezija kao pjesmotvorno zahvaćanje zbiljnosti. Ona se može razumjeti i kao pokušaj primicanja stvarima kako bi se prebivalo i pribivalo u njihovoj blizini a one same nam možda »otvorile dušu« u našim najtišim trenucima. To su oni rijetki trenuci kada naprosto postojimo u kontemplativnom zrenju zadivljeni svijetom oko sebe, trenuci kada nismo nigdje a istovremeno smo svugdje, jednom nogom u sebi a drugom izvan sebe, posve prijemčivi i otvoreni za tajnu Života, što je sama srž mistike kao najunutarnjijeg aspekta ljudske religioznosti. U tim dragocjenim momentima ekstaze, ili bolje enstaze, sa ili bez pomoći misli, zbiva se transcendencija, transformacija i transmutacija »onog ljudskog, i suviše ljudskog« (F. Nietzsche) a čovjek, dok pjeva ili tek motri, ponekad nasluti svoj iskon i svoj eshaton. Možemo to nazvati »Bogom«, »jednomjesnošću vječnosti«, »nagnućem prema nadprostornom« ili »ljubavlju bez granica« (V. Vladić), no bitno je da nas ta slutnja i ta šutnja oplemenjuje i osposobljava za bliskost, zajedništvo i jedinstvo sa svime što nas okružuje a bez čega ne možemo živjeti kao ljudi ili uopće opstati. Poezija, i umjetnost općenito, te filozofija, religija, spiritualnost i mistika mogući su putovi ka tom Jedinstvu, putovi k Središtu Kozmosa u Čovjeku. On potom cijelu Zemlju iznova otkriva kao svoje Sveto Mjesto, svoj Jedini Zavičaj. Vladić to čini kroz svoje misaono pjesništvo koje u integralnu cjelinu nastoji stopiti filozofiju i poeziju, refleksivnost i umjetnost, misaonost i osjetilnost, um i srce, duh i dušu radi duhovnog iscjeljenja čovjeka. Dakle, svrha te sinteze razvijanje je smisla za Sveto i pobuđivanje religioznog osjećaja nagnuća prema Bogu kao bezgraničnoj ljubavi kako bi

...sva mjesta našega života zacijelila

u jedno mjesto...

(»Jednomjestnost vječnosti«, str. 54)

odnosno

...da Bog bude u svemu i sve u Bogu,

da mi budemo u svemu i sve u nama,

da sve bude u svemu.

(»Sve u svemu«, str. 56)

I na kraju: očevidno je da nitko niti može niti ima pravo drugome govoriti gdje mu je mjesto, kao što nitko drugi ne može biti na našemu mjestu. Žalosno je uopće i htjeti biti na tuđem mjestu. Valja nam, dakle, izdržati puninu praznine i prazninu punine svakog mjesta na kojemu se zateknemo, poći ususret vlastitom životu i posvetiti bar malo pažnje onome što se nalazi između dva mjesta, dvije misli, dva osjećaja, između udaha i izdaha, između dva zvuka, dva trenutka, dva pokreta ili dva dodira; onome što se nalazi između sna i jave, svijesti i nesvijesti, rođenja i smrti. Nema tu ničega, čini se na prvi pogled, osim cjelovitosti Života samog, Tvojeg i mojeg života u svoj njegovoj snazi i krhkosti, nepredvidivosti i ljepoti! Ili još snažnije i dojmljivije iskazano u nenaslovljenoj pjesmi mlade, još neobjavljene pjesnikinje Snježane Stanić sličnog poetskog senzibiliteta Vladićevom:

Zašto sam tu, a ne tamo?

I zašto nisam ondje, nego ovdje?

Zašto sam odovuda, a ne odatle?

I zašto nisam odatle, nego odavde?

Zašto sam ja, ja, a ne ona, on ili oni?

I zašto nisam ona nego sam ja?

Zašto sam... zašto? a zašto nisam... zašto?

jer trenutno je baš ovdje moje mjesto, ovdje je MOJ život!

Domagoj Orlić