Zadah starog, vlažnog baršuna

Zadah starog, vlažnog baršuna

Soba je uronjena u tamu.

Samo dvije svijeće pružaju neodređenu svjetlost s jedne i s druge strane otvorenog lijesa.

Zrak je ispunjen otežalim mirisom jorgovana i žalovanja koji udara u glavu i skoro izaziva mučninu.

Jedna stara gospođa se naginje nad lijes smješten na visokom odru koji je prekriven tamnocrvenim baršunastim prekrivačem, starim i iščupkanim.

Tiho plače milujući ćelavu lubanju muškarca koji leži zatvorenih očiju i ruku prekriženih na grudima. Vadi iz svoje torbice krunicu i nespretno je ovija oko otvrdlih prstiju pokojnika.

Zatim se kao dijete podigne na vrhove svojih nožnih prstiju da bi poljubila svog supruga, ali nogari odra su previsoki, njezin poljubac ne dostiže obraz...

Okrene se prema mladoj ženi koja se tiha i nepokretna nalazi u uglu te mrtvačke sobe.

Zavapi:

— Željela bih samo... posljednji poljubac...

Mlada žena, mirno izlazi iz sobe i vraća se nakon nekoliko trenutaka noseći podnožak. Pomaže staroj gospođi da se na njega popne i nevješto je pridržava za ruku. U drukčijim okolnostima imala bi želju da se nasmije tom nestabilnom položaju koji graniči sa smiješnim...

Čovjek je olovne boje. Obrazi su mu upali, a njegove usne zabijene u usnu šupljinu bez zubala. Odjeven je u crno odijelo s crnom kravatom, a na njegovim su stopalima, koja su udvostručila svoju veličinu, jednostavne čarape od sivog lana.

— Hajdemo bakice, vrijeme je.

Mlada žena lagano vuče ruku stare gospođe i s teškoćom joj pomaže da siđe s podnoška, zatim je izvodi iz prostorije.

Djelatnici posmrtnog obreda već su zauzeli smrtnu prostoriju i počinju sa zatvaranjem lijesa...

U golemoj sobi za primanje, u tišini za umrijeti, mlada žena sjedi u fotelji bez dna, smještenoj nasuprot kaminu. Zidovi i namještaj su prenatrpani slikama i sitnicama koji izgledaju kao otisci neke uspomene, neke priče.

Njezina majka sjedi nasuprot nje, trgnuta s vremena na vrijeme iz svoje nepokolebljive šutnje bukom i dugim uzdasima.

Stara gospođa je malo dalje, nepokretna, na antiknom divanu stila Louis XVI. Zatvorenih očiju, ali ne spava.

Ponekad, kao za sebe samu, bolno izusti sljedeću litaniju: »Moj bože, Raymonde, zašto si me napustio? Zašto si tako brzo otišao? Kako ću ja bez tebe?«

Vani pada kiša. Kapi udaraju u stakla zatim brzo odcure u cik–cak smjeru, velike bezoblične kapi koje na kraju nestaju iza drvenih okvira nagriženih vremenom i nevremenom...

U kuhinji, sluškinja Jeanne, mora da je upalila stroj za kuhanje crne kave očekujući prve posjetitelje, jer se privlačan miris kave počeo širiti sve do dnevne sobe počinjući golicati prazan trbuh mlade žene.

Isparavanje kave širilo se iz bifea na željezničkoj stanici.

Peron je prepun putnika u vrijeme najvećeg odlaska.

Među putnicima koji su čekali vlak koji u 7.55 polazi za Namur, jedna je malena djevojčica odložila svoju naprtnjaču pokraj nogu.

Lica posutog rumenim točkicama, nosa lagano podignutog, prodornog plavog pogleda i duge plave kose stegnute jednostavnom gumicom za kosu, za nekoliko tjedana imat će dvanaest godina.

Visok i krupan čovjek, kratke tamnokestenjaste kose, počešljane uvis pratio ju je. Imao je iste oči kao i njegova kći.

Prijatan glas najavio je dolazak vlaka koji je išao za Namur.

— Hajde mačkice i lijepo se zabavi!

Tatica nježno popravi nestašni čuperak iza uha malene.

— Doći ću po tebe u nedjelju...

Tatica joj nježno da »poljubac zvončić«, kako ga je on zvao, u svaki obraz prije negoli će ona izreći zadnje »doviđenja« kroz prozor kupea.

Djevojčica brzo nađe mjesto između gospodina pogleda udubljena u časopis koji je čitao i starije gospođe koja joj se nasmiješila prije negoli je nastavila sa svojim pletivom, jedna očica pravo, jedna očica krivo... Djevojčica razmota pločicu čokolade koju je izvadila iz jednog od brojnih džepova svoje naprtnjače i uroni u čitanje »Croc–Blanca«.

Mlada žena slasno zagrize u malenu pločicu gorke čokolade koja je bila poslužena uz kavu koju je donijela Jeanne.

Mahinalno odgovara na neumorna pitanja posjetitelja: »Kako se to desilo?«, »U koliko sati počinje misa?«, »Kako će bakica sada sama u ovoj velikoj kući?«

Mlada žena puni šalice crnom kavom, s mlijekom, sa ili bez šećera, dok posjetitelji anegdotama nadopunjavaju sjećanje na Raymonda u atmosferi ispunjenoj teškim dimom cigareta koja ubrzo postaje neugodna.

Uvlačeći lagane dimove uz kašljucanje, Raymond čeka na peronu željezničke stanice s cigariljom stisnutom među usnama. Na glavi mu je karirana, lanena sportska kapa iako je srpanj u punom jeku, odijelo boje kestena, ispod sakoa ima pamučnu radnu majicu protiv neugodnih napuha vjetra. Silazeći s vlaka, djevojčica odmah primjećuje svog djeda i radosno ga doziva.

Starac počne trčati toliko brzo koliko mu noge šezdesetogodišnjaka dopuštaju i brzo oslobodi djevojčicu njezine naprtnjače.

Poljubi djevojčicu jako je stišćući u zagrljaju.

Ona ne voli njegove poljupce navlažene nikotinom i ne može izbjeći a da ne obriše svoj obraz krajem rukava... Ali je djedica već vuče kroz gužvu koja dolazi sa svih perona i žuri prema izlazu.

Zadihani stižu blizu starog zelenog peugeota i dok djed otvara stražnji gepek, djevojčica se počinje smijati:

— Pa tu ima više smeća, nego obično, tu dolje!

— Da, ali gle — odvrati djed smijući se isto tako — kupio sam novi alat za vrt i računam na tebe da ćeš mi pomoći!

— Tvoj sam čovjek! — odgovori djevojčica ozbiljno, zauzimajući vojnički stav.

— Hodi, ulazi unutra. Idemo potražiti cvijeće za baku, prije povratka...

Cvijeće se gomila oko lijesa kao podsjetnice u košari blizu izlaza. Isparavanje frezija i ruža u ovom trenutku uzdiže se zajedno s onim od jorgovana da bi zajedno tvorili neobičan mirisni mozaik koji ispunjava mirisom čitavu sobu žalovanja.

Sve tri su tu. Baka, majka, kći. Odgovaraju stiskom ruke i sigurno odgovaraju: »Hvala« na: »Iskrena sućut«, »Samo hrabro« i »Budite jake« koje susjedi, poznanici dalji i bliži, izgovaraju u sjeni lijesa. — Ali, to je Alexandra?... Naravno, ne bih te nikada prepoznala!

Mlada žena se prisjeća svoje stare učiteljice koja joj je pružila ruku. — Kako vrijeme prolazi! Napustila sam te, mora da si imala jedanaest ili dvanaest godina, a sada, koliko godina imaš? — Trideset i četiri — odgovori Alexandra uz ponosan osmijeh. — Jako mi je drago da sam vas ponovno vidjela. — Postala si lijepa djevojka, hmm... Ali još nisi udana?... Što? Još nisi pronašla pravog čovjeka?!!! — Ne, odvrati djevojka kratko i zatim pretvarajući se da hini malo humora — mislim da imam gadan karakter: ne postoji taj koji me može pratiti. — Ah, ma doći će to, vidjeti ćeš! — uvjeri je učiteljica dok se mlada djevojka melankolično nasmiješi, bez odgovora...

Pogrebnici upozore da će početi s podizanjem tijela i pozovu sve da napuste sobu žalovanja.

Vani, mrtvačka kola lagano uđu kroz dugu aleju obavijenu mirisom svježe pokošene trave.

Zeleni i cvjetni buket izviruju iz aranžmana postavljenih tu i tamo, pa i na podu, neki u jednakim, visokim vazama. U dogovoru, izabrali su za bakicu bijele ruže. Izlazeći od cvjećara, djedica prihvati Alexandrinu ruku i čvrsto je stisne u svoju. Nebo se zatamnilo... počinje kišiti. Vlaga razdražuje isparavanja karbonskog plina uzavrelog grada. Požure se prema automobilu.

Kišobrani se rastvaraju šireći neugodne mirise vlage oko mrtvačkog lijesa kojeg djelatnici pogrebnog poduzeća unose u unutrašnjost crkve.

Svećenik počinje svoj nadgrobni govor, bakina ramena podrhtavaju, majka obriše diskretnu suzu, Alexandra je mirna, očiju prikovanih za lijes; mehanički počinje brojati vijke kojima je poklopac zakovan.

Dok svećenik poziva okupljene da kleknu, Alexandra se primiče drvenoj klupici ispred nje, ali najedanput, taj miris starog, vlažnog baršuna...

Djedica joj je rekao da joj ima nešto pokazati dok su čekali bakicu koja je otišla obaviti kupovinu i odvodi je u staru susjednu kućicu koja im je služila kao odlagalište.

Brava odolijeva i on mora upotrijebiti svoje rame da bi prolomio neposlušna vrata koja bučno stružu po terasi. Kada se napokon otvore, osjeti se miris spaljenog drveta, ustajalosti... i jedan neugodan miris starog, vlažnog baršuna. — Mračno je ovdje! Nećemo upaliti svjetlo? odvaži se djevojčica napredujući naslijepo i najednom se ne osjeća više jako smirena... — Nije problem! dobaci djed prekopavajući po jednoj polici... Sjedni na divan. Čekaj, gle, pronašao sam stare crtane romane koje si tražila, sjećaš se?

On sjeda na baršunasti divan nabubrio od moljaca i stavlja na koljena djevojčice te poznate almanahe za koje se ona sjeća da ih je neprestano tražila od njega. Želi započeti s njihovim pregledavanjem, ali doista nema dovoljno svjetla... Ona može samo mirisati te stranice koje izlučuju zadah prašine pomiješane s tisuću i jednim mirisnim tragom zaostalim od prstiju žurne djece koja umaču nos u marmeladu ili u blatne barice...

Jedva da je svjesna ruke oko svog vrata, tijela tako blizu njezinom i, najednom, vlažnih starčevih usana na njezinom zatiljku.

Srce joj počinje jače kucati. Ukoči se. — Ne boj se... Djedov glas postao je promukao... i njegovo disanje okuži hladan duhan. Djevojčica želi povraćati.

Kadionica ovješena o svoj lančić ljulja se u rukama svećenika.

Alexandra, praznog stomaka i srca punog zastrašujućih uspomena najedanput je zahvaćena mučninom.

Osjeća ruku na svom bedru. Trgne se! — Ne želiš poljubiti patenu, Alex?, zabrine se njezina majka vidjevši je skamenjenu.

Ustane i polagano se pridruži redu prijatelja i susjeda od kojih se svaki ponaosob zaustavlja da bi poljubio patenu koju svećenik briše nakon svakog poljupca. Prođe je drhtaj dok spušta usne na hladan metal.

Prolazi je drhtaj dok on približava svoje lice njezinom.

Ona koja još ne poznaje okus poljubaca osjeća obloženi jezik kako se uvlači u njena usta i mahnito pokreće...

Ne shvaća zadovoljstvo koje starac osjeća.

Želi se ustati, vikati, plakati, pobjeći ali se ne usuđuje napraviti ni jedan jedini pokret niti ga pogledati. Cijelo tijelo joj je skamenjeno, skamenjena je i duša malene djevojčice...

Osjeća starčeve prste, zatim njegova usta koja ispod njezine T–shirt majice traže bradavice njezinih procvalih grudiju. On joj čini nešto loše. Ona je tako jadna...

Pokušava se osloboditi ali on je zadržava tako čvrsto usmjeravajući njezinu ruku prema njegovom nabreklom patent zatvaraču na hlačama... Ona je užasnuta. Zatvara oči...

Alexandra ponovno otvara oči da bi vidjela kako lijes polagano izlazi iz crkve, nošen od četiri nezainteresirana pogrebnika i da bi vidjela kako ga oni ubacuju na mrtvačka kola...

Vani se osjeća kiša, bol i mržnja...

U odlagalištu, zla kob, zaudara na strah i seks...

Malena, bezazlena ruka ošamućeno otkriva čvrstoću muške želje, naduti ud, toplinu krvi koja kola venama kože koja se miče pokretima gore–dolje koje joj snažni prsti muškarca nameću, sve do udara, sve do hropca koji ljepljiv curi po njezinim malenim užasnutim prstima.

Želi se probuditi, želi biti negdje drugdje, želi biti mrtva. Želi bilo što samo da ovo muško tijelo nije više na njoj, da se više na njezino tijelo ne lijepi taj miris muškarca pomiješan s oporim mirisom znoja i ta slina natopljena nikotinom.

U trenutku kada lijes spušten u jamu udari o tlo uz težak i potmuli zvuk, Alexandra napokon osjeća da niz njezine obraze curi toplina suza...

Suze gnjeva prije negoli suze tuge. Suze ljutnje prije negoli suze boli.

Oružje onoga koji je ubio njezino djetinjstvo i izbrisao njezin život kao žene.

U središtu tog velikog groblja šibanog vjetrovima željela je izreći neoprostivu tajnu koja ju je gušila već više od dvadeset godina. Ali šutjela je.