Zabilješka o suvremenom belgijskom romanu

Zabilješka o suvremenom belgijskom romanu

Belgijska književnost na francuskom jeziku zauzima značajno mjesto u korpusu literature francuskog jezičnog izraza. Uzrečica Jean–Jacques Brochiera, urednika poznatog belgijskog časopisa Le Magasin Littéraire, a koja glasi »Danas je svaki drugi pisac u Francuskoj Belgijanac...«, dovoljno govori o brojnosti pisaca belgijskog podrijetla koji su svoje priznanje potražili izvan granica matične zemlje, a samim tim i naglašava problem s kojim se suočava većina pisaca frankofonskog jezičnog izričaja pri pokušaju određenja prema svojoj zemlji i prema svome jeziku. Naime, Belgijanci govore tri jezika: francuski, njemački i nizozemski. Njemački se govori na istoku, francuski na jugu, a nizozemski na sjeveru zemlje. Svaka regija je jako ponosna na svoj jezik i ne želi izgubiti ni svoju kulturu ni svoj jezik na uštrb drugih. Belgijanci često pričaju o podjeli regija iako se Belgija u svijetu predstavlja kao jedinstvena zemlja. Stoga nije začuđujuće da se u zemlji koja ima najmanje tri kulture i tri različita jezika, belgijski autori različito identificiraju.

Ovaj blok zamišljen je kao kratak pregled povijesti belgijske književnosti na francuskom jeziku. Oglede su pisali dobri poznavaoci belgijske književnosti francuskog jezičnog izričaja. Predstavljaju belgijske pisce francuskog jezičnog izričaja koji su obilježili belgijsku književnost u području romana s posebnim naglaskom na fantastični žanr koji je jako razvijen u Belgiji, zatim poezije, kao i pregled nastanka i trajanja najpoznatijih časopisa frankofonije.

Na kraju bloka nalazi se prijevod dviju priča čiji su autori pobjednici ovogodišnjeg natječaja za kratku priču »Fureur de lire 2003« koji organizira časopis La Libre Belgique i frankofonska zajednica »Communauté française« na zadanu temu: mirisi. Smatram da je bitno napomenuti da je nagradu koju dodjeljuje časopis La Libre Belgique dobila priča Zadah starog, vlažnog baršuna, koja obrađuje temu seksualnog iskorištavanja djece, dok je nagradu frankofonske zajednice »Communauté française« dobila priča Ibuka Muzungu — sjeti se bijeli grabežljivče, koja obrađuje problem genocida i rata u Ruandi.

Ovim kratkim pregledom belgijske književnosti željeli smo samo ukazati na raznolikost i važnost frankofonske jezične zajednice u Belgiji čiji su pripadnici ostavili značajan trag u onome što se danas naziva belgijskom književnošću francuskog jezičnog izraza. Tematsku cjelinu priredila i prevela Romana Horvat.

Od samih svojih početaka belgijski romanopisci bježe od definicija i klasifikacija, jer su veze koje ih ponekad povezuju s njihovom rodnom zemljom a nekada s Francuskom neodređene. Nasuprot svojim susjedima koji su se uvijek mogli upisati u dovoljno precizne nizove, oni proistječu iz kulture i povijesti koja je relativno novijeg datuma, što je u svakom slučaju dovoljno da budu bez čvrstih temelja. »Rođeni iz nepostojanja i noći »(Jean–Pierre Otte), ove je pisce tradicionalno apsorbirala ili jednostavno zaboravila francuska kultura, bilo da su odabirali Pariz kao mjesto svog egzila, kao mjesto gdje im je priznanje bilo vjerojatnije, ili su svojevoljno ostajali živjeti na rodnoj grudi, tj. mjestu gdje je vladajući akademizam gušio brutalne inovacije. Zbog toga su stoljećima manifestirali, osim nekoliko iznimki od kojih se nama najbliža inkarnira u osobi Pierra Mertensa (vidi njegov »Une paix royale«), jasnu distancu glede njihove nacionalne povijesti, koja se potvrđuje još i dan danas u teškoći pronalaska opipljive pripadnosti. U toj se činjenici nalaze pretpostavke krize identiteta koja je prisutna u belgijskoj književnosti u njezinoj cjelini, i koju je roman, možda mnogo jasnije nego li poezija koja je dovoljno dobro znala udružiti svoje figure (misli se svakako na grupu Cobra), znao ilustrirati prihvaćajući stav zatvaranja u sebe sama, blizak ispitivanju univerzuma intime i bližnjih, sve u svemu stav koji malo brine o povijesnim kretanjima. O tome možemo napraviti samo diskretne, bolje rečeno apstraktne potvrde. Belgijska književnost uvijek ostaje zapažena kao književnost implicitno podvrgnuta jako označenim estetskim i etičkim normama.

U tom je smislu Novi roman pod tako teškim posljedicama za cijeli jedan naraštaj stvaralaca i čitatelja imao malo odjeka u Bruxellesu ili Li#geu a belgijski roman nije upoznao učinak ni pročišćenja ni prisile u trenutku kada su druge europske zemlje više ili manje asimilirale inovacije koje su dolazile iz heksagona. Oglušujući se na avangardu koja je dolazila u godinama nakon II. svj. rata, belgijski je roman često ostajao vezan uz klasične norme. Priče iz tog razdoblja se većinom koncentriraju na subjekt, ispituju njegove antagonizme i kolebanja; time nastavlja tradiciju realističnog i psihološkog romana koji se smještaju izvan bilo kakve povijesne dimenzije. Ipak neke figure, ako se oštro ne vezuju uz Novi roman, odražavaju namjeru k zapletima koji se ostvaruju u dubini naracije. Radi se prvenstveno o djelu Jacques–Gérard Lizea čija La conquęte de Prag (1956) čini jedno od najkoherentnijih ostvarenja tog doba, te na umjeren način Hubert Juin (autor djela promjenjiva oblika — proteiforme, koji sa svojim La Cimenterie (1962) prvi put hvaljenu kronologiju realističnih priča), zatim djelo Dominique Rolina (posebice sa svojim djelima Le Lit i La maison, la foręt). Djela tih autora, iako se ne organiziraju ni oko refleksije niti oko obilne rasprave, ostaju svjedoci određene emancipacije, ne samo glede normi toga trenutka, već također glede francuske kulture. Jer ona su, preuzimajući učinke nedavnih događanja, bila svojim autorima sredstvo, kao što to navodi Marc Quaghebeur »da ponovno prisvoje svoju vlastitu povijest i siđu u temelje (svoje) biografije«.

Od šezdesetih godina (prošlog stoljeća) slijedom događaja koji su u Belgiji kao i drugdje vidno uzburkali socijalni poredak, roman je otvoreno zadobio na svojoj autonomiji i promjene koje su se događale odvele su neke (kao Pierrea Mertensa koji objavljuje članak pod naslovom »L'autre Belgique« u jednom broju časopisa Nouvelles littéraires iz 1976. godine; Jacquesa Sojchera koji četiri godine poslije objavljuje La Belgique malgré tout ili Jacquesa Antoinea koji kao izdavač ponovno izdaje zagubljene klasike belgijske književnosti) da pokušaju vratiti, uz oprez prema nacionalnom zanosu, svoju kulturnu pripadnost i samim tim se radikalnije odcijepiti od jakog francuskog utjecaja. Ipak, izgleda da pojam »belgitude« (termin zahvaljujemo Pierreu Mertensu i i sociologu Claudeu Javeau), nastao iz tih mutacija, nije proizveo zadovoljavajuće odvajanje i nije pružio odgovor na problem estetskog identiteta. Štoviše, zatvaranje u sebe, karakterističan zaborav povijesti, kontradikcije na koje je opisani naraštaj želio odgovoriti kao da su se potvrdile nakon tih pokušaja okupljanja; i osjećaji koje su belgijski pisci unatoč svemu ipak osjetili glede svoje zemlje su, općenito govoreći, kao što misli Jean–Luc Outers: »...prožeti averzijom, fatalizmom i beznađem.«1

Marc Quaghebeur ovako definira situaciju: »U svijetu koji je više od pola stoljeća obilježen trijumfom akademizma zatvorenog kruga te odbijanjem avangardi do granice progonstva u kojem bi potonule, u nedostatku stvarnih idejnih rasprava kao percepcije stvarnih formalnih uloga, što drugo i možemo očekivati od zemlje osim konstantnog poricanja povijesti.« Zatim dodaje: »U svakom slučaju dva su problema na dnevnom redu: ne zatvaranje kapaciteta valonskih kulturnih miljea u iluzije regionalnih specifičnosti i onaj izlaska »briselske inteligencije« iz svojih skleroznih obreda; tj. artikulacija jakih snaga dviju regija ili njihovo zatvaranje«.2

Možda je važno, u obliku umetnute rečenice, ovdje spomenuti da je pojam zatvaranja u sebe, izvan svakog kronološkog razmatranja, jako favorizirao sanjarenje, introspekciju, prodiranje fantastičnog u svakodnevno — sve ono što se naziva »pomaknutom stvarnošću« — kao i rad na strukturama koje su se mogle asimilirati na poetski postupak te elemente koji su nekima pomogli da ostvare formalna i tematska zbližavanja. Tako u jednom bogatom članku, koji je posvetio različitim oblicima belgijskog izraza i koji je naslovio izražajnim naslovom: »Un certain regard sur le réel« (1986), Michel Otten bilježi invarijante kod nekolicine inventivnih prozaika koji u njegovim očima čine a priori heterogeno porijeklo i koje on opravdava ovim riječima: »Razmišljajući 1958. godine o belgijskom romanu, Marcel Thiry je tvrdio da je u usporedbi s francuskim romanopiscima koji su nastojali strogo poštovati podjelu žanrova, većina Belgijanaca pisala poetičke romane. Iste je godine Carlo Bronne vidio specifičnu notu naših romanopisaca u tome što su imali izraženi ukus za »fantastično u svakodnevici«. Ove spoznaje (...) navode na to da se najoriginalniji belgijski pisci odmah smještaju nasuprot dokumentarnog realizma.«3

Zaključak svojih analiza, koji Ottens navodi nekoliko stanica poslije, preokreće proces koji se obično namjerava provesti — prozni pisci su obično prvi u tom nizu — u belgijskom romanu: očiti preokreti, osobito nastali zbog krivudanja pokreta ili škola, nisu nužno ni operativniji ni trajniji od »sporog i podmuklog posla potkopavanja« koji može učinkovitim načinom promijeniti »temelje jednodimenzionalnog univerzuma tradicionalnog romana«. Diskretna potvrda, često metaforična, koja se ostvaruje u ovim napisima, imala je tako svoj »oblik učinkovitosti«.

Ali više od problematike obnavljanja i poboljšavanja aktivnosti naracije, Michel Otten nam pomaže da bolje razumijemo određenu sklonost ka Belgijancima i sklonost, pošto nemamo boljeg termina, čudnovatom i neobičnom, koja izvire iz djela kao što su ona Franza Hellensa i koja se zadržala sve do naših dana preko djela Jeana Munoa (Histoires singuli#res, 1979) ili Gastona Comp#rea (Les griffes de l'ange, 1981).

Ovdje više nego igdje drugdje zapisi istražuju imaginarno, nesvjesno, iracionalno, njihova forma još jednom odgovara manje na opći pokret, a više na određene unutrašnje naloge za koje stoga možemo reći i da su izolirani.

Bilo kako bilo, šezdesete godine prošlog stoljeća moramo zadržati kao one koje u univerzumu izričaja čine ključnu epohu koja odgovara stvarnoj želji za obnovom. Tako, uz nedostatke koji im se mogu pripisati, belgijski romanopisci podržavaju već više od dvadeset godina nove odnose s tradicionalnim narativnim kodovima; danas se otkrivaju upleteni u najrazličitija i najkontrastivnija istraživanja i, ako ta moć uopće ima više smisla, u ona najmodernija. Svezak »Au Nord«, uostalom, među raznim smjerovima kojima je današnji izričaj krenuo, navodi dvije velike tendencije koje, ma kako arbitrarne bile, imaju privilegij da se o njima govori: jedna će se bazirati na »zazivanju suvremenog okružja«, ali očito distanciranog krivuljama smijeha, parodije, a ja dodajem i osporavanja (romanopisci kao što su Marcel Moreau, Paul Emond i ponovno Jean Muno); druga tendencija će se detaljno baviti »neobičnosti nadnaravnog koje je povezano sa snom, utopijom« (tom tematikom se bave Eug#ne Savitzkaya, Francis Dannemark, Jean–Claude Pirotte). Takva podjela u svakom slučaju zaslužuje da se o njoj raspravlja. Prepuštam je mudrijim komentatorima.

Zadivljujuće mnoštvo naslova zadnjeg naraštaja,4 ako ona nije nužno sinonim kvalitete, ima čime iznenaditi. Ona je po svemu rezultat simptomatičnog uzroka živosti koja proizvodi važna djela. Možemo, kao dodatak, navesti nekoliko autora osim onih koje smo već spomenuli: Henry Bauchau, Jacqueline Harpmann, Conrad

Detrez, Jacques Sojcher, Jean–Baptiste Baronian, Jean–Luc Outers, Jean–Pierre Otte, François Emmanuel, Jean–Philippe Toussaint, Pascale Tison, Philippe Blasband, Sophie Buyse. Zabilješke za čitanje koje navodimo5 nisu sveukupan prikaz svih belgijskih suvremenih pisca, cilj njihova navođenja je da vam pružimo stvaran kratak pregled koji može nagovijestiti stvarnu kreativnost.

1

Jean–Luc Outers: »Une littérature décalée« u Les écrivains belges de langue française, članak iz »L'Oeil de la Lettre« iz 1992.

2

Marc Quaghebeur, Encylopeadia Universalis, članak »Belgique. Lettres Françaises«.

3

Michel Otten: »Un certain regard sur le réel«, u Cheminements dans la littérature francophone de Belgique au XX#me si#cle, Léo Solschi, 1986. U tom nizu koji je naravno diskutabilan i nepotpun, ali u svakom slučaju zanimljiv, nalazimo sljedeći niz autora: Franz Hellens, Jean de Bosch#re, André Baillon, Charles Plisnier, Marie Gevers, Hubert Juin, Dominique Rolin, Gaston Comp#re, Guy Vaes, Pierre Mertens.

4

Navodim nekoliko naslova literarne jeseni 1995: Jean–Luc Outers: La place du mort, La Différence; Patrick Roegiers: Hémisph#re Nord, Seuil; Pierre Mertens: Une paix royale, Seuil; Sophie Buyse: L'escarbilleuse, Talus d'Approche; François Emmanuel: Le tueur mélancolique, La Différence.

5

Sophie Buyse / Pierre Mertens / Nadine Monfils / Marcel Moreau / François Muir / Jean–Claude Pirotte / Eug#ne Savitzkaya / Jacques Sojcher / Pascale Tison / Yves Wellens.