Virtualna slika svijeta

Sanjin Sorel: Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja; MH, Sisak 2001.

Riječki pjesnik Sanjin Sorel poznat je po svojoj kritičarskoj i esejističkoj djelatnosti, a u prostoru suvremenoga hrvatskog pjesništva afirmirao se 1990–ih kao autor čija pjesnička proizvodnja kontinuira (post)modernistička propitivanja jezika, što će jednim dijelom nastaviti i u drugoj zbirci pjesama Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja (2001). Već i površan uvid u zbirku otkriva temeljne karakteristike Sorelova pjesničkog pisma. Na generičkom planu riječ je o pjesmama u prozi, s naglašenim elementom esejizacije diskursa, čime odstupa od mlađih autora koji su se također afirmirali 1990–ih godina, a približava se pjesnicima poput B. Bošnjaka i I. Rogića Nehajeva. Kada je riječ o predmetno–semantičkom sloju pjesama, odnosno motivskom repertoaru, uočljiva je njihova »znanstvena« opskrba. Zbirka se, naime, u cijelosti bavi pitanjima suvremenih elektroničkih, digitalnih i virtualnih tehnologija pa zatim i komunikacijskim fenomenima koje proizvode.

Prodor računala u umjetnost i kulturu nužno je uvjetovao nastanak novih medijskih obrazaca, kompjutorske grafike, hiperteksta, virtualne realnosti, a samim tim i drukčiju komunikacijsku situaciju. Globalizacija i internetizacija vode dehumanizaciji, mogućoj zamjeni čovjeka računalom. Književnost, odnosno preciznije, suvremena je poezija upozorila na problematičnu poziciju subjekta, promjenljivu poziciju njegova identiteta i slabljenje izravne osjetilne komunikacije, uvjetovanih prodorom novih tehnologija. I dok se kod jednih ta zabrinutost subjekta za vlastitu egzistencijalnu poziciju obrće u propitivanje vlastite »vertikalne« povijesnosti, uvode motivi djetinjstva, prošlosti, zavičajnog prostora kao pokušaj očuvanja vlastitoga identiteta, ili lirskome subjektu tijelo postaje komunikacijskim kodom, instrumentom osjetilne spoznaje ili mjestom naglašavanja potrebe za intimnom komunikacijom, Sorel ide u drugu krajnost. Pjesnički tekstovi u zbirci Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja lišeni su međuljudske penetracije, potrebe lirskoga subjekta za komunikacijom s Drugim (koji nije stroj — računalo) i jedini način na koji zbirka upozorava na problem emotivnoga, osjetilnoga ljudskoga kontakta jest u njegovu nepostojanju pa se tako može pročitati: »Da, memorija, emocije, razum, gledanje, motorika, oblaci, nebo, planete, okna, stabla, grananje, sazrijevanje, plođenje, smrt, gradovi, ribe, bića, da sve su to aplikacije jednostavno instalirane u kapacitetu kompjutora« (Aplikacija).

Prostor erotskoga (u svojem emotivnom i tjelesnom aspektu) sveden je na interakciju tijela u virtualnom prostoru, a muško–ženski odnosi podvrgnuti su »znanstvenoj« analizi, iz pozicije emotivno distanciranoga lirskoga kazivača (Mikrokozmos). Za Sorela realnost suvremenoga svijeta ne postoji, a jedina stvarnost koju priznaje jest virtualna pa je tako začeće i rađanje djeteta običan digitalni proces programiranja (Imagine). Sorel, nadalje, na više mjesta u zbirci provlači ideju, u oslonu na cyber teorije, o robotiziranoj slici čovjeka čije tijelo ulazi u virtualnu stvarnost: »u svoju mrežu hvata duše onih čija je duša tipkovnica, tijelo tastatura bez muskulature« (Arahna). Sav taj motivski repertoar nastoji se funkcionalizirati uporabom »svemirske« metaforike (»predmemorije sunčevih pjega«, Silikoni; »Evolucija procesora s Bogom u mikronima svoga tkiva, osjećajući njegov hladan dah udaljenosti bijelih patuljaka«, Krugovi) te mnogobrojnim nefunkcionalnim religijsko–mitološkim toposima koji otkrivaju pretjeranu fascinaciju računalnim tehnologijama.

Lirski subjekt u osnovi se javlja kao korisnik računala (Fotografije, Corel), računalni program (Corel, Word World), a najčešće je u Sorelovim pjesničkim tekstovima riječ o racionalnome subjektu, lirskome kazivaču koji izlaže određeni »znanstveni« materijal. Tekstovi su, naime, leksički bogato opskrbljeni raznolikim računalnim pojmovljem, a i sami naslovi pjesama upućuju na općepoznata mjesta iz svijeta računalnih tehnologija i usluga koje nude: Yahoo, Internet, Čip, Corel, Chat itd. Upravo su s obzirom na svoju znanstvenu opskrbu ti pjesnički tekstovi pretjerano iskonstruirani, racionalizirani te katkada postaju entropijskima, premda im je upravo to i funkcija — upozoriti na obilje, odnosno prezasićenost informacijama u kibernetičkom prostoru — simuliranoj dimenziji koja se sve više nudi kao nadomjestak čovjekovih psihološko–socijalnih dimenzija.

Zbirka se otvara pjesmom Bog, duša i slični filmovi, u kojoj je računalo izjednačeno s Bogom. Takva »standardiziranog« i u osnovi deinstitucionaliziranog Boga Sorel nastoji prikazati kao materijalnu tvorevinu kojoj su oduzeti atributi svemoćnosti jer treba shvatiti kako »Bog nije tašt i ljubomoran, da nije srditi monarh i diktator — jer netko tko dopušta da se u njemu kursorom igra, naređuje, briše zasigurno to ne može biti«. U opisivanju procesa ljudske komunikacije s takvim Bogom Sorel ide još dalje, pretvarajući dualitet čovjek/Bog, odnosno čovjek/računalo u stanje izjednačenosti: »Ušavši u njegovu glavu više niste isti. Sada ste ravnopravni, vi ste on, on je vi. (...) Sada ste vječni. Sebi ravni.« (Kako biti Bog)

U zbirci Sorel također pokušava protumačiti osnovne pojmove računalnih tehnologija te tako vezu između Interneta i Weba (Mreže) ispituje kroz lik pauka, njegove mitološko–teološke implikacije, biološku zadanost, a zatim i metaforičnu primjenu (Arahna). Zbirka upućuje i na simulaciju pamćenja koju proizvode nove tehnologije te drukčije poimanje vremena »jer nema potrebe za slikama iz albuma jer, jer za Internet era slika je nešto uzgredno, njegov kompromis« (Internet). Nasuprot prošlosti zabilježenoj na fotografiji danas se govori o virtualnoj stvarnosti, simulaciji i atemporalnosti.

U posljednjem ciklusu zbirke, naslovljenom Appendix, javljaju se tekstovi koji naglašavaju svoj vizualni aspekt, u biti »prepisujući« računalnu matricu u tekstovni prostor. Tako se u pjesmi Geneza miješaju različiti fontovi slova, u Crno, selektivno tekst pjesme otisnut je u zatamnjenom okviru, a pjesma Konfiguracija u cijelosti je sastavljena od različitih računalnih pojmova razmještenih na prostoru stranice. Nadalje, dio pjesme Mreža organiziran je u stupce, a leksemi su razlomljeni, no ovdje se ne inzistira na osamostaljenju semema jer čitatelj pjesmu može čitati okomito, iz stupca u stupac, pri čemu se uočavaju posve jasne semantičke cjeline i sintagmatsko–sintaktičke veze. Osnovna je intencija pjesme, čini se, upućivanje na sposobnost hipertekstualnoga sustava fragmentirati i atomizirati diskurs, dovodeći u pitanje riječ i rečenicu kao jezične jedinice: »U Mreži teksta što ga je Microsoft Word kreirao otkriven je nov svijet krpica, dijelova riječi što im slučaj daje smisao.«

Sorel u biti »preslikava« površinsku strukturu, ne uspijevajući prevesti računalnu matricu u logiku teksta jer o problematičnom mjestu gubitka subjektova identiteta zbirka ne govori iz pozicije lirskoga subjekta koji »surfa« unutar kibernetičkoga prostora lirske pjesme, gubeći ili skupljajući krhotine identiteta, nego ostaje zabavljen površinskim planom.

Dubravka Brunčić