Uslojavanje »uvjetovanih motrišta«: Uz neke probleme engleskog prijevoda Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan

Uslojavanje »uvjetovanih motrišta«: Uz neke probleme engleskog prijevoda Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan

I, to, am a translated man. I have been borne across.

It is generally believed that something is always lost in translation;

I cling to the notion — and use, in evidence, (...)

— that something can also be gained.*

(Salman Rushdie, Shame, str. 29)

Uključenost i/ili isključenost1 motrišta: Originalni i prevedeni (post)moderni tekst

Tema ovoga rada vezana je uz mogućnosti i ograničenja prevođenja modernističkog teksta u kojemu su iščitljivi elementi postmodernog urušavanja tekstualnog jedinstva trase, odnosno zamišljene linije razumijevanja.2 Elementi urušavanja tekstualnog jedinstva promatraju se obično u jeziku na kojem je djelo napisano i u okviru referenci prema kontekstualnim i izvantekstualnim uokviriteljima kulturalnog okruženja matične jezične i kulturološke zajednice. Čitav se problem dopunski komplicira u slučaju prijevoda teksta na drugi jezik i kod njegova uključivanja unutar okvira drukčije organizirane kontekstualne i izvantekstualne zadanosti nametnute interpretacijskoj intenciji koja se ostvaruje u tom drugom jeziku. Zato će pitanje poteškoća u procesu određivanja tekstova mjesta unutar šire zamišljenog korpusa biti još više naglašeno kad proučavamo prijevod teksta i njegove konotacije u odnosu na drukčije parametre uokviravanja, a onda i na sam originalni tekst. Tako se na prvi pogled čini da upravo prepoznavanje elemenata urušavanja jedinstva modernističke strukture, odnosno »rađanje« post–modernosti teksta u recepcijskoj svijesti, u okruženju drugog jezika i kulture postaje očiglednije i lakše prepoznatljivo ponajprije zbog reduciranja perspektive, ali i radi kontekstualnih ograničenja koje čitatelju nameće izdvojenost iz raznih procesa koji su prisutni u originalnoj kulturi u kojoj je tekst nastao. Ona se često nameće u obliku površnosti koja se na prvi pogled čini gotovo »postmodernom« i ostvaruje se izabirom i aproprijacijom u procesu dekodiranja određenih elemenata iz ukupnosti konotiranog. Osim toga, »uspješnost« kontekstualnog uključivanja prijevoda u promijenjeno okruženje govori nešto i o univerzalnosti samog teksta.

(Post)modernistički tekst funkcionira na više razina pa često, čak i prilikom čitanja na jeziku u kojem je nastao, proizvodi »ostatak« koji neće biti do kraja iščitan tijekom procesa konkretnog, pojedinačnog čitanja. Tekst o kojem je ovdje riječ predstavlja osobito dobar primjer takvog procesa proizvodnje »viška« značenja. Naime, u slučaju romana Mirisi, zlato i tamjan nije riječ samo o »ostacima« značenja koja iza svakog pojedinačnog čitanja ostaju kao potencija za iduću interpretaciju, već je riječ o tipu teksta koji, uz samu semantičku trasu, ima i alegorijski značenjski i intencijski sloj. Taj semantički sloj prepoznatljiv je već prvim čitanjem, ali samo iz onog uvjetovanog motrišta koje posjeduje odgovarajuću izvantekstualnu i intertekstualnu uključenost. Za tip čitatelja kod kojeg se javlja uslojavanje uvjetovanog motrišta o obliku isključenosti (iz jezika, sredine ili čak oboje), dekodiranje alegorijskog sloja može predstavljati problem, posebno ako mu se ne pruže indikatori u obliku određenih okvirnih parametara/vodiča. Kako u tom romanu alegorijski sloj predstavlja jednu od središnjih značenjskih jezgri (čvorišta) samoga teksta, bez dekodiranja te dimenzije tekstualne intencije čitava interpretacija može se smatrati »promašenom« (Hawkesworth, 1976). Manje radikalan stav će naglasiti da je recepcija prikraćena za »najzačudniji« element recepcijskog potencijala ovog romana.

Taj ispod površinskih slojeva teksta prikriven makrostrukturalni sloj »putanje razumijevanja« s recepcijskom intencijom korespondira putem umreženih ironičnih žarišta na razini literarnih i neliterarnih podrazumijevanih okvira i prepoznatljivog sustavnog ukazivanja na »drugo značenje« prema kojem autorska i tekstualna intencija neprekidno referiraju.3 Govoreći jedno, tekst ustvari ukazuje na drugo, a njegova intencija podrazumijeva dekodiranje tog drugog kao važan element čitateljeve konstrukcije fiktivnog. Istodobno, to drugo ne želi biti nametnuto kao dominantno značenje i njegova interpretacija, u odnosu na sugeriranu autorsku intenciju, ne bi trebala biti postavljena s namjerom da zauzme mjesto jedinog mogućeg iščitavanja umreženih značenjskih slojeva. No već na razini »doslovnog« prihvaćanja djela jasno je da bez dekodiranja »ostataka« koji uvjetuju razumijevanje nekih dubinskih značenjskih slojeva, uvjetovanih izvantekstualnim i intertekstualnim čimbenicima, recepcija ostaje prikraćena za bitnu dimenziju. Bez razumijevanja putanje značenja, zapravo, tekst nije moguće smjestiti u okvir čitanja s intencijom koja ga prihvaća »kao da je nov«, što predstavlja put do dekodiranja originalne autorske (ne nužno i narativne) intencije. Drugim riječima, bez te dimenzije tekstualnog nije moguće ostvariti dogovor na temelju kojeg se određuje »ecovski« shvaćena »najbolja moguća interpretacija« koja umrežava pojedinačna stremljenja sve tri interesne intekcije aktivirane u procesu književne komunikacije. Što se pak tiče potrebe za čitanjem tekstova »kao da su novi«, bez uživljavanja u poziciju »promijenjena motrišta«, teško je shvatiti kako su tekstovi čitani i koje su bile intencije autora i čitatelja u vrijeme nastanka djela. Evo i jednog »izvantekstualnog« primjera: bez uzimanja u obzir te distance i pripadnih joj okvira ne bi bilo moguće shvatiti Pupačićev usklik nakon što je pročitao rukopis romana Mirisi, zlato i tamjan i pogotovo njegovu s udivljenjem izrečenu rečenicu »Ovo je pisao za sve nas« (Prica, 1991: 59).

Pitanje koje se nameće izvanjski zadanoj recepciji više je nego očigledno. Za koje to »sve nas« je pisan roman o razbaštinjenoj kontesi koja ima problema sa stolicom? Vjerujem da će se odmah upravo to zapitati kontekstualno neuključeni čitatelj čije uvjetovano motrište nema uvid u elemente »jake« izvantekstualne zbilje, odnosno represije sustava koji je tada vladao, niti u tipove zaobilazne komunikacije koji su prevladavali u »komunikacijskom kanalu« generacije pedesetih i šezdesetih i koji su svojim »slabim iskazom« utjecali na »podrivanje stabilnosti« (Stojanović, 1984) zadanih represivnih izvantekstualnih okvira.

Kako onda na temelju tako strukturiranog teksta, kojem su dvije najbitnije značajke umrežena ironična žarišta na mikrostrukturalnom planu i »drugo« (alegorijsko), »zaobilazno« značenje na makrostrukturalnom, pronaći konsenzus koji bi zadovoljio različita čitanja, uključujući vremensku i prostornu dislociranost? Uz to postoje dakle i čitanja koja su kontekstualno neuključena i vremenski i prostorno. Pod tim podrazumijevam upravo prijevode teksta na druge jezike i njima primjerena uslojavanja uvjetovanih motrišta. Ona često moraju biti uokvirena pratećom literaturom i drugim tipovima ne–iskustva, odnosno »prijenosa« izvantekstualnog i kontekstualnog okvira. Može li uopće tako uslojena recepcija uspostaviti razinu čitanja koja uvažava uvjetovano motrište tekstovo? Ili se, kao što je to slučaj s našim čitanjem nekog prevedenog teksta ili djelâ koje teško možemo čitati »kao da su nova«, zapravo radi o dva, ili čak tri, različita modela čitanja? I konačno: postoji li uopće, ukoliko je književnost važno prevoditi i kontekstualno uključivati u drukčija uvjetovana motrišta, svijest o uspostavi dva (ili tri) različita načina čitanja?4 U traženju odgovora na ta pitanja, mislim da je važno odrediti tipove uslojavanja različitih »uvjetovanih motrišta« i njihov utjecaj na različite intencije koje se pojavljuju (ili se ne pojavljuju) u procesu interpretacije.5 Tako dolazimo do paradoksalne situacije prema kojoj prijevod teksta na drugi jezik zapravo pridonosi u procesu pronalaženja njegova mjesta u korpusu jezika nastanka djela. To se događa prije svega zbog izravnijeg ukazivanja na izvorna motrišta koja su uvjetovala njegovo uslojavanje, a koja su često u prostornom kontinuitetu (istom jeziku), putem nadovezivanja pojedinačnih čitanja na prethodne interpretacije, postala zagubljena (displaced; usp. Jackson, 1988).

Tekst (djelo) s umreženim ironičnim žarištima, koja su isprepletena s izvantekstualnim i intertekstualnim konotatorima, navješćuje ustvari kraj jednog razdoblja hrvatske književne (prozne) tradicije i navješćuje uspostavljanje okvira hrvatskog postmodernog (proznog) izraza u kojemu se »na drukčiji način i novim metodama pokušavaju riješiti određena pitanja koja su već prije bila prisutna u modernoj književnosti«. I dok s jedne strane postoji snažna tendencija prema kojoj se o postmodernom u književnosti govori kao o novom razdoblju čije su glavne karaketeristike ogoljivanje postupka, neočekivana isprepletenost stilova i formalni elementi destrukcije fiktivnog jedinstva vidljivi prostim okom, sve se više stručnjaka danas slaže s tezom kako je zapravo samo riječ o novim taktikama modernizma koje, da se poslužimo Šklovskim, traže nove moguće načine postizanja »začudnosti« unutar učvršćenog već modela moderne, suvremene književnosti. Danas se dakle cijele teorijske škole slažu s mišljenjem kako se uopće ne radi o novoj stilskoj formaciji, već samo o novom pokušaju iznalaženja načina za »izricanjâ neizrecivog«. Upravo je u tom smislu Richard Murphy u svojoj knjizi o povezanosti određenih elemenata strukturiranja ekspresionizma i postmodernizma zaključio kako postmodernizam nije ni potpuno nov »ni potpuno radikalan pokret« (2001: 279–280). Radi se samo o novom pokušaju »usustavljivanja neusustavljivog« i novim načinima da se zaobilaznim govorom izreče ono što više nije moguće izreći na izravan način, da parafraziram ovdje Behlera (1990).

U konkretnom slučaju Novakova romana taj »novi način« najlakše je uočiti u autorskoj intenciji umrežavanja ironičnih žarišta koja proizvode jak negativni naboj teksta u odnosu prema jakoj zbilji kojoj se tekstualno suprotstavlja. Taj izričajni element postavlja drukčiji tip pripovjednog subjekta od dotad uobičajenih, a njegova isključenost iz prvo zavičaja a onda i društvenog poretka, odnosno »Revolucije« (Biti, 1994: 79 i 92) nudi mogućnost koju kasnije prihvaća cijeli niz pripovjedača. U nekim drugim istočnoeurpskim književnostima sličan se proces odvija istodobno ili čak nešto ranije, ali uglavnom bez prisutnosti navedenog već alegorijskog značenjskog sloja, odnosno isključivo na nivou umrežavanja ironičnih naslaga »iza« trase razumijevanja. Na taj se način narušava stabilnost kontekstualne statike, a čitavo jedno razdoblje književnosti »iza željezne zavjese« dobiva određene zajedničke karakteristike koje su prisutne na razini strukture romana, a iza površinskog sloja analiziranog.

Autor Mirisa, zlata i tamjana tako se primiče zamišljenom srednjoeuropskom modelu, uz specifičnosti koje njegovoj knjizi daju dopunsku dimenziju.6 Uz to približavnje s jedne strane, s druge pak strane Novak u hrvatskoj književnosti nudi drukčiji tip rješenja od »neprekidnog povijesnog poniranja« Krležinih Zastava (1962– 1969), Slamnigova »otpora forme« u Boljoj polovici hrabrosti (1972) ili Šegedinova zamagljivanja događajne razine ispripovijedanog u složenom međuodnosu esencije i egzistencije, što čini osnovu Crnog smješka (1969), romana koji unatoč izvrsnom potencijalu u hrvatskoj književnosti ostaje neiskorišten kao »mrtvi rukavac modernizma« (Jelčić, 1995). Šoljanov Kratki izlet (1965) i Slamnigov roman, unatoč opreci modelâ proze u trapericama i egzistencijalističke proze, najbliže su Novakovu romanu u smislu opisivanja mogućeg obrasca književne produkcije i pripadanju onoj skupini hrvatskih romana šezdesetih i sedamdesetih koji se uklapaju u poetički minimum elemenata što su ga na nekim zapadnim sveučilištima bili nazvali »romanom otpora«, a gdje se prije svega mislilo na Kunderine romane Žert (Šala, 1967) i Život je jinde (Život je negdje drugdje 1969), pa onda i neke druge slovačke, poljske, mađarske i ruske egzilne romane.

Ovakav način iskazivanja iz pozicije »isključenosti« uspostavlja specifičan tip komunikacije koja traži suradnju recipijenta i njegovu uključenost šire od razine same iskazne trase. Upravo u tom suprotstavljanju naoko slabog subjekta jakoj zbilji i u uspostavi ironičnog tipa komunikacije može se otkriti i Novakova veza s piscima čiji iskazni sklop ulazi u okvire ovakvog opisa uslojavanja značenja putem opreke trase i putanje, odnosno stvaranjem ironičnih žarišta koje svojim umrežavanjem destabiliziraju kontekstualno uključenu »jaku zbilju«. To se ne odnosi samo na autore poput Kundere, Škvoreckog, Milosza ili kasnije Nádasa, već na cijeli niz autora i sam duh tadašnje književnosti zemalja iza »željezne zavjese« (Milosz, 1983. i 1988).7 U tom »tipskom diskursu« određeni elementi autorske intencije organizirani su tako da neki dijelovi, važni za razumijevanje značenjskog sloja romana, ostaju prešućeni u procesu organizacije diskurzivnih taktika koje prema njima ukazuju upravo prešućivanjem očiglednog, a drugi su dijelovi na određenim mjestima ostali neizrečeni, iako su ispod površinskog sloja tekstualnog naznačeni kao »kontekstualno uključivi materijal«. No ključno je pitanje ovdje koji to tip kontekstualnog uključivanja omogućuje »dešifriranje«, odnosno čitanje s konsenzusom, takvo koje će uvažiti ove složene elemente međuigre intencije teksta, autora i čitatelja i »ukazati« na prešućeno i sugerirano. Uz sve navedeno treba uzeti u obzir i to da se radi o tipu intencije koja podrazumijeva »dogovor« prema kojem ova igra nije ludistička, već proizilazi iz složenih odnosa izvantekstualnog pritiska »jake zbilje« na »slabog« subjekta i njegov svijet koji svojim »slabim« iskazom, da tako kažem, »ranjava diva« i njegovu »jakost«. Ali ta Davidova »pobjeda« nad Golijatom moguća je jedino uvažavanjem i dekodiranjem nekoliko slojeva koji zadaju okvire tekstualnog i koji su vezani uz uvažavanje uvjetovanih motrišta bez kojih se neke slojeve »upletenog nerečenog« jednostavno ne može iščitati.8

Problem »isključenosti« na mikrostrukturalnoj razini

Je li takav postupak uopće moguć u sredini uvjetovanoj činiteljima koji ne mogu uspostaviti izravan odnos prema izvantekstualnim »jakim« zadanostima, onima koje u ovim romanima »trpe« ironiju klasičnog ironijskog trokuta? Jer upravo je na tom iskustvu zasnovana ironija, umrežena kroz jezične igre, u Novakovim, Šoljanovim pa i Slamnigovim prozama. Može li kontekstualno neuključena intencija, odnosno prostorno i vremenski uslojeno uvjetovano motrište čitatelja, otkriti prema kome je usmjeren i na kojem sloju iskazanog funkcionira ironični izraz ovih romana? Odgovor na ovo pitanje otežava činjenica da u sredini u kojoj je izvršen prijenos teksta u »drugi jezik« često ne postoji širi uvid u korpus. Naime, vrlo je malo djela hrvatske književnosti prevedeno na engleski, a uz to je situacija s Novakovim djelima posebno slaba. To bitno otežava uvid u razvoj iskaza ovog autora i njegove intertekstualne odnose prema drugim hrvatskim i stranim autorima. S druge pak strane sličnu situaciju nalazimo i na razini uvida u povijesno–društveni kontekst, jer su vrlo rijetke studije koje se bave vremenom i prostorom nastanka Novakovih i Šoljanovih romana, a koje otvaraju perspektive šire od onih crno–bijelih, novinarskih i politikantskih.9

Evo primjera jednog takvog mikrostrukturalnog pokušaja uključivanja (interpretacije/prijevoda) i pružanja modificiranog uvida u prikraćenosti izazvane redukcijom, odnosno uslojavanjem uvjetovana motrišta čitateljeva. Najprije dajemo hrvatski tekst, a onda i engleski prijevod uz nekoliko napomena koje slijede:

»(...) Tko više od mene voli Otok! (...). Samo kad ne bih ovdje morao sjediti nakrivljene glave kao crvljivo pseto u koprivama i kad bih bio pošteđen kao invalid, kao penzioner, ako već jesam to. O ljudi! Invalid invalida mora njegovati! Invalida prošlosti jedan invalid budućnosti, tako reći! Ja ne kažem da mi što fali, bogu hvala, ruka ili noga ili crijeva ili bilo što. ali nisam ni ja penzioniran tek onako, zbog šizofrenije, nego valjda su drugovi već nešto pronašli što im je bilo kod mene sumnjivo i što im se nije svidjelo!«

(PSHK, knjiga 166, str. 302).

»Who loves the island more than me! (...) If only I did not have to sit here, my head on one side like mangy dog in a nettle patch, listening to hear whether Madonna was going to start droning. If I were not a watchman, if I were exempted, like someone disabled, like a pensioner, seeing that is actually what I am. Oh, brother, an invalid nursing an invalid! An invalid of the past tendered by an invalid of the future, as it were! I do not mean to say there is anything wrong with me, thanks the Lord, Im not missing an arm or a leg or an intestine or anything. But I have not been pensioned off just like that either, as a schizophrenic, some comrades must have found something about me they thought suspicious or that they did not like!«

(Novak, 1991: 37, prijevod Celije Hawkesworth).

Premda se radi o izvrsnom prijevodu/interpretaciji teksta, zapravo jednom od najboljih prijevoda novije hrvatske književnosti na engleski, nekoliko problema uvjetovanog motrišta zadanog specifičnostima pojedinih jezičnih i kulturoloških sustava uočljivo je odmah, posebice u odnosu na prostornu i vremensku udaljenost.

Naratorova logika uvjetovana je motrištem trenutka i uporabom jezika onih kojima se suprotstavlja. »(Valjda...) su drugovi već nešto pronašli što im je kod mene bilo sumnjivo i što im se nije svidjelo«, govori nam kazivač i prividom potpune hladnokrvnosti potiče otvaranje ironijskog žarišta koje će se tijekom čitanja umnožiti kroz preplitanje s drugim žarištima. »Drugovi« su ovdje semantem koji ima svoju težinu upravo u neprebrojivosti, oni su brojni i jednostavno »drugovi«. Ironična težina postignuta je između ostalog i time da ih nije trebalo ni na koji način pobliže određivati. Čitatelj i narator pripadnog uvjetovanog motrišta dobro znaju na koga se to žarište odnosi. U svom prijevodu na engleski, Celia Hawkesworth ne može napisati *»comrads have maybe found« upotrijebivši riječ drugovi u svojoj neprebrojivosti, a nema ni glavnog destabilizatora »valjda«. Umjesto toga moguće je konstruirati povratni prijevod na hrvatski koji bi glasio: *»Neki drugovi mora da su pronašli kod mene nešto što im je bilo sumnjivo ili im se nije svidjelo«. U tom doslovnom prijevodu natrag s engleskog prijevoda na hrvatski nedostaju dakle neki ključni elementi koji ukazuju na jezik moći (jake zbilje) ondašnjeg socijalističkog rječnika: drugovi kao autoritet (koji je neprepoznatljiv u sintagmi »some comrads« /neki drugovi/), a nema ni relativizatora »valjda« (doslovni prijevod natrag s engleskog je *»mora da su«). Ali najbitnija razlika je u činjenici da nema jedne od ključnih riječi kojima je »jaka zbilja« negativno diskriminirala, a što je determinator »sumnjivo« u kombinaciji »i što im se nije svidjelo« (umjesto toga u povratnom prijevodu s engleskog čitat ćemo *»nešto sumnjivo ili nešto što im se nije svidjelo«).

Tako je dislocirano, odnosno uslojeno, uvjetovano motrište prevoditeljevo izvršilo prilagodbu uvjetovanom motrištu potencijalne recepcije, istovremeno propuštajući nekoliko elementa za koje ustvari niti nije imalo odgovarajući terminološki aparatorij, to jest riječnik »destrukcije jake zbilje putem destabiliziranja njihova rječnika njegovim ponavljanjem«.10 Jer kod Novaka sumnjivo je ono što im se ne sviđa, a u prijevodu drugovi postaju dio nečeg od sebe većeg (komunizma), a ne to nešto samo. Između sumnjivosti i nesviđanja postavljena je u prijevodu logična veza, dok u Novakovoj destrukciji govora i moći postignutog doslovnim ponavljanjem (mišljenja koje nije pravo) te logične veze nema, baš kao i u stvarnosti koju citira i tim ironičnim postupkom zapravo mimezom dekonstruira.

Mislim da se mora naglasiti kako prevoditeljičino/interpretatorovo motrište nije uvjetovano samo odnosom kazivačeve intencije i pretpostavljane intencije čitatelja kome je tekst upućen. Kao i kod svakog prijevoda, nedostaju kontekstualno uključene riječi za ostvarivanje zasićenosti pojedinih fraza koje u hrvatskom funkcioniraju kao »puni označitelji«. Oni će na engleskom biti prilično neutralni, gotovo »prazni« i neće proizvoditi »ostatak« koji i s minimalnim kontekstualnim uključenjem posjeduje određenu dozu ironičnog naboja, a u ovom Novakovom romanu je naročito važan, što se posebno odnosi na situacije u kojima ga autorska intencija koristi kao simulatio.

Tako je potpuno logično da u engleskom jeziku i njime determiranoj izvantekstualnosti čitatelji ne prepoznaju neke elemente zasićenosti teksta koji u hrvatskom imaju ironičnu težinu. Uzmimo na primjer činjenicu da u hrvatskom uvjetovanom motrištu i danas, nakon uslojavanja vremenskom distancom, prepoznajemo ironični naboj ovog monologa. Prepoznajemo da »drugovi« u kombinaciji sa »sumnjivo i što im se nije svidjelo«, promatrano iz uvjetovanog motrišta socijalističkog žargona i života u takvom sistemu, kontekstualno aludira prije svega na osobnu hrabrost autorovu. Tako uključivi materijal također je sugeriran u prijevodu, ali je teško prepoznatljiv. Osim toga, u citiranom tekstu ima i čitav niz drugih elemenata »ostatka značenja« koje drukčije motrište ne može uvažiti. Radi se uglavnom o prešućenim značenjskim žarištima umreženim iza »trase« razumijevanja. Do njih prostorno uslojeno čitateljevo motrište ne dolazi, unatoč općem znanju, odnosno razini kontekstualne uključenosti. Što se tiče »sumnjivosti« kod recipijenta koji tekst prima u engleskom prijevodu/interpretaciji, taj će stilem imat mnogo uže značenje negoli kod kontekstualno uključenog čitatelja koji je dio intencijske ironijske zajedince koja simulatio prepoznaje kao iznošenje mišljenja koje nije pravo. Zbog nemogućnosti sugeriranja simulatia u tom narativnom paragrafu, prevoditeljici ne preostaje drugo nego da recepciji predloži izbor između dvije značenjske mogućnosti koje se prenose bez ostatka: pronađeno je ili nešto sumnjivo, ili nešto što im se nije svidjelo.

A upravo na temelju tog »ostatka«, odnosno zasićenosti pojedinačnih mikrostrukturalnih stilema kod kojih se čitateljima ne nudi jasno određeni izbor između dvoga, iščitavanje teksta s »trase« značenja može skrenuti prema »putanji« kontekstualne i izvantekstualne uključenosti. Kod prepoznavanja pojedinačnih ironičnih žarišta u izvornom tekstovom okviru, osjećamo da kao čitatelji uspostavljamo određeni stupanj kontrole nad »ostatkom«, odnosno dijelom autorske intencije koju, zbog vremenski i prostorno uslojenog uvjetovanog motrišta, nismo u potpunosti izjednačili sa svojom intencijom. No baš kao i kod gubljenja »u drugoj jezičnoj zajednici« (prostorno), u trenutku kad označitelj koji nosi ironični naboj nama postaje »prazan« (vremenski), dolazi do gubljenja razumijevanje jednog tekstualnog sloja. Kroz takvo uslojavanje intencije gubi se i sloj umreženosti pojedinih žarišta u složenu (postmodernu) strukturu u kojoj je »modernitet pronašao nove načine komunikacije« i uspio ostvariti drugost u odnosu na ideološku determiniranost koja ga je zadala i koju je, iznutra, pokušao poljuljati.

U konkretnom slučaju ovog romana riječ je o dekonstrukciji modela »jake zbilje«, ali kojem intencijska namjera nije bila izgraditi drugi, ideološki »jaki« sustav. To je važna osobina cijele te »srednjoeuropske skupine književnih djela« koja su se suprotstavljala »jakoj zbilji« režima vlastitih zemalja. Ali dok se u vremenski i prostorno dislociranim uvjetovanim motrištima većine navedenih romana ironična žarišta još uvijek lako prepoznaju, kod Novaka je odmicanjem od »čitanja teksta kao da je nov« sve teže uočiti alegorijsko, makrostrukturalno »jednosmjerno« značenje u obliku paralelne trase razumijevanja na drugom sloju. Dislocirano uvjetovano motrište imat će stoga većih problema u dekodiranju te trase nego što je to slučaj u postupku dekodiranja ironičnih indikatora koji ukazuju na kontekstualno okruženje. Zato će i recepcijska razlika u odnosu na romane koji nemaju taj sloj biti velika. Naime, daleko je jednostavnije prepoznati ironijska žarišta na primjer u Kunderinu romanu Život je drugdje (1968), nego u Novakovim Mirisima, zlatu i tamjanu (1968). Kako je ovaj problem sam po sebi opsežna tema za raspravu, njemu se valja vratiti u obliku cjelovite studije. Ovdje je isključivo riječ o preduvjetima na temelju kojih će takva rasprava biti moguća. U procesu opisivanja paradigmatskih okvira istraživanja vezanih uz tipove prostorno i vremenski uslojenih uvjetovanih motrišta, postaje očigledno da će se neki od njih u punom značenju otkriti tek kad se opiše do koje se mjere problemi različitih okvirnih zadanosti pojedinačnim uvjetovanim motrištima usložnjavaju proučavanjem prijevoda teksta. Pritom je već uočeno da se glavni tipovi uslojavanja uvjetovanog motrišta odnose na tipove svladavanja ograničenja koje je s jedne strane nadao (drugi) jezik i sredina, a s druge povijesna dislociranost i prepreke koje se pojavljuju u pokušaju čitanja teksta »kao kad je nov«. Ovdje će drugi tip dislociranosti biti korišten samo onoliko koliko je potrebno za osvjetljavanje problema uslojavanja razumijevanja teksta na osnovi promjene sredine (i jezika).

Komparatistika, prijevod i njihovo značenje u određivanju pripadnih »uvjetovanih motrišta«

Pripada li rasprava o problemima vezanim uz prostorno uslojavanje receptivnog motrišta području komparativne književnosti ili se radi o proučavanju problematike književne recepcije i književne komunikacije općenito? Govorimo li o tipu teksta čija je »tekstura« postala umrežena drukčije, pa je ustvari riječ o novom tekstu koji referira prema tekstu na originalnom jeziku kao njegova interpretacija, ili je riječ o istom tekstu, unatoč njegovom »prekodiranju«, uz otvaranje određenih »napuklina« koje je odredilo uvjetovano motrište prevoditelja, njegovih (ili njezinih) recipijenata i različitog poimanja tekstualnih indikatora (uslojenosti) u odnosu na semantičke i druge elemente strukturiranja teksta u prvom jeziku?

Čini se da odgovor na ova pitanja možemo potražiti u usporedbi tekstova izvornika i prijevoda, dakle ipak komparaciji (Beker, 1995), ali ponajprije na mjestima na kojima dolazi do samog uslojavanja teksta. Da bi tekst još uvijek bio smatran autentičnim, potrebno je obratiti pozornost na očuvanje kompozicijskog jedinstva koje je ovisno o »presjeku skupova« uvjetovanih motrišta pošiljatelja i primatelja poruke, odnosno autorske i receptivne intencije tekstom zadanog. U tom je procesu uvijek upitna interpretacija ironičnih žarišta i prepoznavanje njihova umrežavanja kroz koja dolazi do destabilizacije linije značenja tekstova semantičkog sloja. O njihovom dekodiranju često ovisi i razumijevanje same te trase značenja. U prostornom dislociranju (prijevodu) teksta dolazi do urušavanja površinskih intertekstualnih i kontekstualnih konotacija, koje često u originalnom tekstu služe kao indikatori putanjâ, odnosno umrežavanja »prikrivenih tekstualnih slojeva«, a ne kao točke određivanja linije razumijevanja teksta. Ti se indikatori u originalnom uvjetovanom motrištu autora i njegova recipijenta odnose i djeluju drukčije nego u odnosu prema dislociranim uvjetovanim motrištima. Podsjetimo se, tek postizanjem konsenzusa, ironijske naslage bit će denotirane na način koji će zadovoljiti sve tri intencije koje se u tekstu isprepliću u složenoj međuigri. Upravo je to u procesu prijenosa teksta u drugi jezik i kroz refleksiju u uslojenom uvjetovanom motrištu vrlo teško ostvariti.

Stoga u odgovoru na gornje pitanje treba obratiti pozornost na nekoliko važnih elemenata. To su pitanja književnog razdoblja, njegove recepcije u pripadnom prostoru i vremenu, a riječ je i o pitanju smještanja tog razdoblja u sinkronijski i dijakronijski niz, na nacionalnom i širem planu. U ovom konkretnom slučaju radi se o definiranju književne generacije krugovaša, odnosno tipa ironijske komunikacije koji je njihov način »prenošenja poruke« proizveo. Tu je zatim i pitanje odnosa već definiranog tipa ironične zajednice prema složenom tipu šire zamišljene ironične komunikacije koju je, u kompleksu života unutar hijerarhiski represivno ustrojenog društva, vrlo dobro opisao Czeslav Milosz.11 Nakon toga je, u proučavanju »tekstualnog uslojavanja« kod kojeg ironični tip komunikacije uvijek prenosi »ostatak značenja«, potrebno odrediti mjesto teksta u sustavu i razvoju nacionalne književnosti, ali isto tako i unutar šireg konteksta u kojem se pojavljuju višestruko determinarni dvosmjerni odnosi. Pitanje moderniteta i odnosa tekstova moderne književnosti prema suvremenom mu modernizmu/ postmodernizmu drugih književnosti, također je važno za definiranje mogućeg uvjetovanog motrišta iz kojeg će se taj tekst čitati/interpretirati nakon što je prevoden na »drugi« jezik i gdje je smješten u njemu primjerenom tipu uslojenog uvjetovanog motrišta. Na kraju se pak otvara i pitanje koje ide u drugom smjeru. Ako postoje elementi proizvedenih ironičnih naslaga koji onemogućavaju iščitavanje teksta izvan jezika njegova nastanka na istoj razini kao što se to može učiniti u samom jeziku na kojem je djelo napisano, za koliko smo i mi sâmi onda doista prikraćeni kad čitamo moderna/postmoderna djela suvremene, ironijskim naslagama zasićene književnosti prevedene na hrvatski? Iz navedenog se dakle vidi kako je tu riječ o fenomenu na kojem se pitanje književne komunikacije testira do krajnjih granica. Zanimljivo je da se unatoč raširenoj svijesti o ovim problemima problematikom književnosti u prijevodu više bavila komparatistika nego što je to činila teorija. Tako je teorija recepcije gotovo uvijek inzistirala na proučavanju književnosti u prvom jeziku. A sami komparatisti se, ipak, više bave međunarodnim utjecajima na pisce i usustavljivanjem srodnih književnosti u nadnacionalni korpus nego što razmatraju prijevode i probleme vezane uz takav tip teksta. Pritom među komparatistima ipak postoji visoko razvijena svijest o navedenim problemima. Tako Beker (1995: 162), govoreći o odnosu komparatista i nacionalne književnosti, citira Armanda Nivella čije mišljenje će u ovom radu i njemu primjerenom kontekstu biti dosta zanimljivo:

Određeni aspekti istraživačkog rada na književnosti pretpostavljaju tako intimno poznavanje predmeta (...) koje može imati samo specijalist za pojedinu književnost, odnosno za razdoblje te književnosti kako bi je mogao mjerodavno spoznati i prikazati. U pojedinim slučajevima je čak upitno da li i najkvalificiraniji stranac može takvim aspektima primjereno pristupiti. Mislim npr. na cijela područja aluzija na situacije, modalitete, običaje, tabue, indirektne govorne obrate, neizrečene norme ponašanja, koje su ili prekratkog vijeka ili su toliko subliminalne da bi mogle biti pozate nekom stručnjaku koji ne živi u toj zemlji.

Slično se može reći i o prijevodu, koji se također može promatrati kao određena vrsta interpretacije književnog teksta. Najčešći problem vezan uz uslojavanje uvjetovanog motrišta koja se pritom javlja jest isključenost iz konteksta i prilagodba, odnosno aproprijacija teksta na temelju »doslovnog« značenja prevedenog. Tako dolazi do različitih propusta na razinama prijevoda daleko nižim i procesualno jednostavnijim od detektiranja ironičnih žarišta. Činjenica je, međutim, da i ti propusti mogu imati negativan utjecaj na dekodiranje ironičnih žarišta.12

S tim u vezi mislim da je uloga komparatistike u utjecaju na prijevode, prevođenje i određivanje okvira prilagođavanja uvjetovanog motrišta »načinu na koji su djela čitana kad su bila nova« (u vremenu i prostoru) vrlo velika. Naime, za razliku od vremenskog uslojavanja recepcijskog uvjetovanog motrišta, gdje postoji izgrađena svijest o ograničenjima »čitanja djela kao kad su bila nova« i gdje, u predgovorima i drugdje, postoji prisutna svijest o potrebi »premošćivanja« dijakronijski uvjetovanih dislociranosti, odnosno uslojavanja, kod prostornog uslojavanja pojedinačnog i kolektivnog uvjetovanog motrišta mislim da elementi dislociranosti i kulturalne »drugosti« često nisu dovoljno naglašeni, niti se na njih u procesu recepcije obraća dovoljno pozornosti.

Možda se u tumačenju ovako ukvirenih elemenata korpusa krije i odgovor na pitanje zašto su Krležina proza i drame daleko više prevođeni na jezike naroda koji su živjeli na teritoriju Austro–Ugarske, nego na engleski, talijanski ili španjolski. Ili je, ako se radi temeljito na ovoj problematici, moguće ustanoviti do koje mjere su se pojedina razdoblja hrvatskog modernizma uklapala u horizonte očekivanja europske moderne književnosti i koliko je hrvatsko postmoderno raslojavanje uklopivo u opći kontekst europskog »gubljenja jedinstva«. U odnosu na ironijsko uslojavanje stabilnosti strukture možemo kroz proučavanje prijevoda dati djelomičan odgovor na pitanje iz kojih se razloga, u odnosu na uslojavanja uvjetovanih motrišta, kod nekih pisaca destabilizacijski činitelji prepoznaju kao takvi uz, eventualno, manje devijacije, a zašto u drugim slučajevima dolazi do neprepoznavanja određenih ironičnih determinatora koji su u okruženju vlastitog jezika i kulture prepoznati. No tu istodobno moramo biti oprezni. Književnost se naime ne stvara zato da bi bila prevediva i prilagodljiva drukčijem tipu ironijskih idioma, odnosno drugim recepcijskim zajednicima (drukčije uslojenim tipovima uvjetovanog motrišta). Postoje elementi uvjetovani konkretnom povijesnom situacijom i zbiljom uz koju je ta književnost nastajala, i to je činjenica koja bitno određuje neke elemente književne strukture.13 U drugim kulturama, kako smo naveli u početnom citatu iz Rushdijeva romana, dolazi do ponovnog rađanja teksta (i njegova okvira), a o njegovoj svjesnoj pretenziji na univerzalnost ovisi hoće li do tog »rađanja« doista i doći.

Upravo u tome se i krije vrijednost Novakova izričaja u romanu Mirisi, zlato i tamjan. Premda neprevediva u procesu kodiranja nekih dijelova njegovih ironičnih determinatora usmjerenih prema »drugoj« receptivnoj svijesti, odnosno onoj koja ga čita na »drugom« jeziku, cijela prevedena/interpretirana struktura još uvijek funkcionira kao alegorijski tekst s nizom ironijskih žarišta koja se prepoznaju kao otpor »jakoj« zbilji. Sačuvana je dakle i putanja razumijevanja i paralelna alegorijska trasa, unatoč mnogim elementima vrlo specifičnim za uvjetovano motrište u kojem je djelo nastalo. U detalju međutim dolazi do uslojavanja originalnog iskaza i neprepoznavanjem pojedinih žarišta kao ironijskih, što je bitno uvjetovano prostornom promjenom uvjetovanog motrišta.

Primjeri i poteškoće prevođenja mikrostrukturnog uslojavanja

Već je istaknuto kako je termin »uvjetovano motrište« ovdje rekonstruiran na temelju Jacksonovih novohistoricističkih analiza. One su uglavnom vezane uz procese aproprijacije i naturalizacije teksta. Ukratko, u procesu naturalizacije teksta od strane receptivne intencije dolazi do prilagođavanja teksta određenom tipu idelogije. Kao primjer može se navesti čitanje Zastava s naglaskom na svjesnu hrvatsku poziciju, posebice u nekim analitičkim studijama književnih stručnjaka, negdašnjih bliskih suputnika krugovaša.14 U procesu aproprijacije, pak, tekst se interpretira u odnosu na vlastitu dislociranu sredinu, drukčije determiniranu vremenski ili prostorno. I za jedno i za drugo ključna je odrednica ograničavanja perspektive iz određenog uslojenog uvjetovanog motrišta, odnosno onog motrišta koje je zaokruženo »u intencijski zadanom vremenu i prostoru«, uglavnom sredinom, književnim trenutkom i »idealnom recepcijom«, odnosno čitanjem djela »kao da ih čitamo u trenutku nastanka« (Jackson, 1989). U tom smislu za otklon od takva idealnog tipa čitanja predlažem termin uslojavanje uvjetovanog motrišta. To uslojavanje različito je u odnosu na uvjetovane izvantekstualne, tekstualne i kontekstualne činitelje, i to dijakronijski (s obzirom na vremenski odmak) i sinkronijski (s obzirom na prostorni odmak, gdje se uključuju i prijevodi teksta na druge jezike).

Ali zanimljivo je i ovo: čak i u procesu prevođenja termina, koji daleko više od fiktivnih konstrukcija pretendiraju na jednoznačnost, pojavljuju se problemi aproprijacije i naturalizacije. Naime, Jacksonov originalni termin glasi »displaced environment«, što u doslovnom prijevodu otprilike znači »promijenjena (zametnuta) okolina (okružje)«. S obzirom da naša praksa istraživanja veću pozornost pridaje motrištu, bilo pripovijedanja, bilo recepcije, negoli samom okruženju, ovdje je izvršena aproprijacija cijelog koncepta koji je naturaliziran u određivanje uvjetovanog motrišta kao središnjeg determinatora dislociranosti (odreditelja razmještanja). Pritom se, naravno, to motrište veže uz okolinu koja ga je uvjetovala (uslojila). U tom smislu razlikujemo uvjetovano motrište autorske, tekstualne i recepcijske intencije. U slučaju prijevoda teksta, ovo posljednje vrši naturalizaciju drukčijeg tipa od one koja se vrše u okviru zadanosti jednog jezičnog sustava. Istraživanje takvog tipa »napukline u sustavu« mislim da može do određene mjere pridonijeti i samom verificiranju modela u svom zatvaranju u sustav koji pretendira na stručni konsenzus.

U konkretnom slučaju Novakova romana dosadašnja istraživanja su u središte pozornosti stavila nekoliko slojeva tog teksta. Ta su istraživanja bila uvjetovana uglavnom samo dijakronijski determiniranom dislociranošću istraživača, te je uslojavanje njihova motrišta bilo samo vremenski, ali ne i prostorno uvjetovano. U tom smislu mikrostrukturalna analiza iskazanog uglavnom polazi od »čitanja djela kao da su nova«, ali povezuje vremensku dislociranost bez većih problema. S prostornom, međutim, ima mnogo većih problema.

Prva razina promatranja o kojoj je upravo ovdje riječ je ironično/ironijska igra jezičnim elementom, o kojoj piše Mirjana Dadaić (1991: 196 i dalje), a kod koje se u prijevodu pojavljuju najveći problemi. Interpretacija te razine tekstualne intencije zahtijeva visok stupanj jezične i stručne kompetencije. Da je, kako zaključuje Dadaić (isto: 205), svrha igre riječi ironija, odnosno proizvodnja ironičnih žarišta koja će proizvesti »drugost« na makrostrukturalnoj razini, iz pripadnog uvjetovanog motrišta nije teško zaključiti. Kako je većina primjera u ovoj studiji iz drugih Novakovih djela, ovdje moram posegnuti za vlastitim primjerima i njihovim prijevodima iz romana Mirisi, zlato i tamjan:

Navodim ovdje najprije jedan kraći primjer: »mene je samo goropadna savjest moja bacila u ovu robijašnicu, a sad robiju robujem (...)« prevedeno je s »it was only my raging conscience that had thrown me into this prison and now I was serving my sentence«. Prijevod je točan i dobar, ali nedostaje nekoliko elemenata koji su određeni upravo uslojavanjem uvjetovanog motrišta u promijenjenom okružju. Tako na primjer »raging« (bjesniti, iskaliti se), nema istu povijesnu determiranost kao pomalo arhaično »goropaditi«, pa /rage/ (tako se čak zove i emisija ABC–a posvećena suvremenoj rock glazbi), ne pokriva isto područje »ostatka« kao /goropadnost/. »biti bačen u robijašnicu« nije isto što i »*biti bačen u ovaj zatvor« (had thrown me into this prison), a »robiju robijati« nije isto što se determiniranosti izričaja tiče kao »*biti na odsluženju kazne« (to service ones sentence). Igre riječi zasićene intertekstualnim i izvantekstualnim značenjima nisu dakle uslojene u drugom uvjetovanom motrištu (engleskog jezika i kulture) s jednakom »zasićenošću« stilema. To je još jasnije vidljivo iz sljedeće scene koja se nalazi u istom poglavlju:

»U vrtnim vratima pozlaćen jutrom već stoji poštar, rastvoren i blistav kao trezor i maše zlaćanom božićnom čestitkom:

— Evo je — likuje on kao da mi donosi slobodu. — Čestitka iz naše sedme republike!

Smiješim se, pritišćem iscijeđenu ružičastu sjekotinu na studen kamen, pa je zamatam u rupčić, a poštar zatvara za sobom vrata, kao da je on vascijeli stigao iz inozemstva i kao da će se ovdje nastaniti. Čak i ogledava vrt i kuću i šetkajući tako recitira svoju naučenu lekciju:

— Nije dama iz Amsterdama; nije gracija di Dalmacija, nego socijalistička emigracija, dojče budaspost, stručnjak iz Tibingena, magister farmacije Brekalo. Hja, ne imponira mi i ne cijenim ime Brekalo; imopiniraju mi drukčija imena. Dakle, i vama sretan Božić i čestitamo«

(PSHK, knjiga 160, str. 360–361).

»At the garden gate, gilded with the morning, the postman was standing, dissolved in the light and radiant as treasure, waving a gilded Christmas card: Here it is! he announced triumphantly, as though he were bringing me freedom: A card! From our seventh republic!

I smiled, pressing the drained pinkish cut against the icy stone, and then I wrapped it in a hendkerchief and the postman shut the gate behind him, as though he had just arrived from abroad and was going to settle here for good. he even looked over the garden and the house, and as he strolled about doing so, he recited his well–learned lesson:

It's not a lady of Spain, not a graceful Grecian; but socialist emigration, Deutsche Bundespost, a specialist from Tübinger, manager of the Maddler pharmacy. Well, Im not immpressed by name Maddler, its other names that impress me. So, a happy Chrismas to you to!«

(Novak, 1991: 114, prev. Celia Howkesworth).

Howkesworth prevodi/interpretira Novakovu igru riječi vlastitom igrom riječi, ali njezin »dvorišni poštarov teatar« svjesno se udaljava od Novakova. Jasno je da je ovaj odlomak gotovo jednako teško »prevoditi« kao i poeziju. Kako prevesti dio kazivanja koji kaže da poštar izgleda »kao da je vascijeli stigao iz inozemstva«? Ima li smisla u engleski ubacivati na ovom mjestu frazu iz srodnog jezika, na primjer danskog, ili se jednostavno pomiriti s činjenicom da se »ostatak« značenja koji nosi »kroatizirani« srbizam »vascijeli« u kombinaciji s uniformom (poštanskom) i naseljavanjem u tuđe dvorište jednostavno ne može prenijeti kao sloj motrišta uvjetovanog izvantekstualnom zasićenošću? Ili je možda izvantekstualni kontekst moje interpretacije scene prezasićen i preinterpretiran?15

»Dama iz Ansterdama« atmosferski je interpretirana kao »Lady from Spain«, »gracija iz Dalmacije« postala je »graceful Grecian«, a Brekalo je postao Maddler, a od magistra farmacije premetnuo se u*«menadžera Maddler farmaceutske tvrtke«. Tako je teatar poštarov dobio drukčiji kolorit, a značenje »sedme republike« izgubilo se u procesu prilagodbe i u ovako uslojenom uvjetovanom motrištu izgubilo neke od originalnih konotacija. Ostao je međutim prisutan duh originala: u središtu scene i dalje se nalazi ironično žarište u kojem poštar maše »kao da mu donosi slobodu«. Kontekst prvotno naznačene »robijane robije« ovako je još više naglašen, što je prenosivo i u kontekst umrežavanja ironičnih žarišta u prijevodu. Uslojavanje uvjetovanog motrišta u navedenim slučajevima gubi dosta od originalnog kontekstualnog uključivanja, ali prepoznaje slojeve usložnjavanja i umrežuje ih sebi pripadnom aproprijacijom.

Upravo ta prenosivost »ponovnog rođenja« Novakova teksta i stvaranje motiviranih jezičnih igara naturaliziranih u novoj jezičnoj situaciji osigurava mjesto ovog romana u korpusu koji se promatra u šire razgranatim umrežavanjima od onog nacionalnog. Činjenica ostvarivanja alegorijske razine romana i u prevedenom tekstu također ukazuje da je provedena odgovarajuća aproprijacija teksta i njegove uključenosti. Istodobno, uslojavanje motrišta je ovim »ponovnim rođenjem« izgubilo mnogo od originalnog teksta. S tim da je Rushdie vjerojatno u pravu kad (pomalo rezignirano) zaključuje da je istodobno tim drugim rođenjem teksta »nešto i dobiveno«.

Literatura

Behler, Ernest (1990): Irony and the Discourse of Modernity. Siatle: University of Washington Press

Beker, Miroslav (1995): Uvod u komparativnu književnost. Zagreb: Školska knjiga.

Biti, Vladimir (1994). Uplitanje nerečenog. Zagreb: Matica hrvatska.

Dedaić, Mirjana (1991): »Ironičko/ironijska igra jezičnim elementom u prozama Slobodana Novaka«. Republika, 3–4, str. 196–207.

Eco, Umberto, (1979): A Theory of Semiotics. Bloomington: Indiana University Press.

Eco, Umberto (1992): Interpretation and Overinterpretation. London: Cambridge University Press.

Glenny, Misha (2000): The Balkans 1804–1999. Nationalism, War ant the great powers. London: Granada Books.

Jackson de Jager, Robert (1989): Historical Criticism and the meaning of Text. London i New York: Routledge.

Hawkesworth, Celia, prijevod (1991): Slobodan Novak: Gold, Frankincenese and Myrth. Zagreb, London i Boston: Most/The Bridge i Forest Books.

Hawkesworth, Celia (1975): »The allegorical significance of Mirisi, zlato i tamjan«. Annali dellInstituto universitario orientale. Sezione slava XVIII. Napoli.

Hutcheon, Linda (1995): Ironys Edge. The Theory and Politics of Irony. London i New York: Routledge.

Milosz, Czeslav (1983): The Witness of Poetry. Boston: Harvard Univeristy Press.

Milosz, Czeslav (1988): »Central European Attitudes« U: Schopflin, G i N. Wood, ur.: In Search of Central Europe. Totowa: New Jersey.

Murphy, Richard (2001): Therizing the Avant–Garde. Modernism, Expressionism, and the Problems of Postmodernity. Cambridge i New York: Cambridge University Press.

Prica, Čedo (1991): »I dalje treba misliti«. Republika, 3–4, str. 55–60.

Novak, Slobodan (1981):. PSHK, knjiga 160. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Stojanović, Dragan (1984): Ironija i značenje. Beograd: Srpska književna zadruga.

Tanner, Marcus (1997): Croatia: A Nation Forged in War. New Haven i London: Yale University Press.

*

»I ja sam, isto, čovjek prevođen. Ja sam ponovo drugdje rođen. Općenito se vjeruje da se prijevodom uvijek nešto gubi. U to vjerujem — i koristim (to) kao dokaz (...) — da se nešto može i dobiti« (Prev. B. Š). U: Salman Rushdie: Shame. London: Vintage, 1983.

1

Ovo nije doslovni prijevod novohistoricističkog termina »displacement« (zametnutost, *zagubljivanje), ali mislim da je terminološki dobra opreka »uključivanju« kao kod nas prihvaćenom terminu. Možda bi termin koji je više u tradiciji hrvatske teorijske prakse mogao glasiti »kontekstualna neuključenost«, ali nam onda otvorenim ostaje pitanje izvantekstualne i intertekstualne neuključenosti. Mislim da »displacement« (isključenost u smislu ne–uključenosti, bilo čitateljeve intencije, ili intencije teksta u odnosu na promjenjeno okružje), pokriva šire značenje. Uvjetovanje motrišta predstavlja ustvari ukupnost umrežavanja isključenosti/uključenosti intencija na svim razinama (čitateljskoj, tekstualnoj i autorskoj). Daljnje uslojavanje ovoga procesa tijekom prijenosa teksta u »drugi« jezik nalazi se u središtu interesa ovoga članka.

2

Termini trasa (linija) i putanja razumijevanja (u originalu »razumevanja«) preuzeti su iz studije Dragana Stojanovića pod naslovom Ironija i značenje, Beograd, 1984. Stojanović se ne služi terminom ironično žarište/žarišta (koji se naslanja na: Slabinac, 1996), a ono što mi ovdje nazivamo umreživanjem ironičnih žarišta u makrostrukturalno (ironično) jedinstvo dekonstrukcijskog potencijala drugog značenja teksta, Stojanović, samo djelomično uočavajući taj proces, definira i naziva jedinstvenom putanjom razumijevanja. No u njegovom slučaju ta se putanja, sporazumom, dekodira i tumači bez »ostatka«.

3

Intenciju teksta, autora i recepijenta ovdje koristim prema Ecovoj definiciji iz Theory of Semiotics (1979). Kasnije Eco dalje razrađuje ovu postavku u eseju Interpretation and Overinterpretation (1992, Interpretacija i preinterpretacija, naslov prev. B. Š.).

4

Sličan problem, ali s potpuno obrnutim predznakom, nameće nam hrvatski prijevod romana Oscar i Lucinda, autora Petera Careya. Premda je dobio Booker Price i postao jedan od najcjenjenijih romana osamdesetih na engleskom govornom području, tip »prijevodnog« uslojavanje uvjetovanog motrišta u odnosu na taj roman proizveo je nerazumijevanje intertekstualnih i izvantekstualnih odrednica koje taj roman čine vrhunskim postkolonijalnim književnim djelom. Zbog takvog prostornog uslojavanja pripadnog motrišta, u hrvatskoj recepcijskoj i kritičarskoj svijesti roman iz tog razloga nije imao naročita odjeka. Općenito je dakle pitanje u kojoj mjeri slojevi uvažavanja takvog drukčijeg uvjetovanog motrišta mogu utjecati na našu receptivnu svijest, bez da je ona doista izvantekstualno i intertekstualno vođena. U tome se i krije razlog problemu koji navodi Beker, odnosno činjenici da na primjer Krleža već dvadesetak godina nije prevođen na engleski. Usput rečeno, prevedena su samo dva njegova romana, a što se Novaka tiče situacija nije bolja. Prijevod Celije Hawkesworth jedini je poznati mi prijevod romana ovog autora na engleski. Ako se promatraju raniji Krležini romani, može se vidjeti da je prisutna i treća odrednica (uz vremensku i prostornu dislokaciju), te se ona ovdje pojavljuje u kobiniranom modelu uslojavanja na razini prostora (jezika i izvatekstualnih zadanosti) i vremena (problema čitanja ranijih tekstova »kao da su novi«).

5

Mislim da je i o prijevodu moguće pisati kao o tipu interpretacije, dakle tumačenja djela. Prijevodi su »dobrodošla nužnost u međunarodnim kulturnim odnosima« (Beker, 1995: 128), pri čemu su i komparatisti i čitatelji svjesni činjenice da o prevoditeljevoj prilagodbi (interpretaciji) teksta ovisi koliko će prijevod biti blizak originalu i pripadnom tipu uvjetovanog motrišta. U cijelom tom procesu prevoditelj(ica) vrlo malo može utjecati na izvanteksutalni odnos i uvjetovano motrište iz kojeg čitatelj tumači (shvaća) roman. Ali često, kao što će se vidjeti i u slučaju o kojom je ovdje riječ, svojim širim uvidom u raslojavanje uvjetovanog motrišta, koje je uvjetovano drugom sredinom, prevoditelj/interpretatorica unosi određene korelative koji ne postoje u originalu, a služe za približavanje tipu receptivne svijesti koja prima uvjetovanim motrištem uslojenu intenciju teksta.

6

Upravo alegorijski sloj teksta otežava prepoznavanje odgovarajućeg uvjetovanog motrišta kod receptivne intencije koja je prostorno isključena iz prostora i vremena nastanka djela i koja ima problema s čitanjem teksta »kao da je nov«, posebno u suprotnosti prema originalnoj jezičnoj zajednici koja govori istim »ironijskim idiolektom« (o »ironijskoj zajednici« v. Hutcheon, 1995).

7

Ironija je, prema Miloszu, u zemljama »iza željezne zavjese« nazočna kao stalna potreba za kompenzacijom nacionalnog osramoćenja. Ona, kako tvrdi Schopflin interpretirajući Milosza, »Može pomoći određenoj zajednici da se suoči sa stvarnošću nad kojom nema kontrole i nad kojom se osjeća bespomoćnom« (1988: 22). O ovome sam već pisao govoreći o Krležinoj ironiji. Novakov tip ironičnog iskaza, međutim, nema ono što Milosz navodi kao drugu važnu karakteristiku srednjoeuropskog mišljenja i otpora, a što je »stalna potreba da se sadašnjost objašnjava prošlošću«. U tom smislu uokviravanje Novakova djela istodobno je i lakše (reducirana izvantekstualnost) i teže (nepotpun uvid u dijakronijski projicirano uvjetovano motrište), jer u njemu prošlost živi paralelno sa sadašnjošću, baš kao i u Kunderinim redukcijama.

8

U vezi ideje uplitanja nerečenog v. Biti (1994).

9

Zanimljiv je vjerojatno podatak da danas kao jedan od najboljih stručnjaka za »regiju Balkana« (istočnog i zapadnog) i njegovu suvremenu povijest slovi Misha Glenny, novinar čije poznavanje predmeta nije malo, ali koji nije u stanju čitatelja uvesti u svijet Hrvatske i Jugoslavije šezdesetih, svakako ne iza onog površinskog sloja koji se zasniva na činjeničnoj projekciji, npr. »sukoba Tito–Ranković« ili »nacionalističkog potpisivanja Deklaracije« (Glenny, 2000). S druge strane bilježimo vrlo zanimljivu monografiju Marcusa Tannera Croatia: The nation forged in war koja daje bolji uvid u povijesno razdoblje o kojem je ovdje riječ, ali još uvijek ne može objasniti, niti doprinijeti prevođenju sintagme »valjda su drugovi već nešto pronašli« u smislu u kojem je može iščitati kontekstualno uključena recepcija.

10

Ono što Kvintilijan naziva simulatio, odnosno »prava ironija« kod koje ironičar stvara mišljenje koje nije pravo, odnosno ne pripada njemu samome, upravo i jest tipičan oblik Novakove destrukcije jake zbilje. U većini slučajeva on će podrivati njezino pravo na posjedovanje cjeline, a činit će to upravo ponavljanjem njihovih sentencija kojima shematski polažu pravo na cjelinu. Kako u promijenjenom uvjetovanom motrištu (onom engleskog jezika) ne postoji takva cjelina, teško je zamisliti prijevod koji bi adekvatno sugerirao njezino podrivanje. Slično će biti i u odnosu na sam originalni tekst u trenutku kad to djelo više neće biti čitano »kao da je novo«, odnosno kad njegovo pripadno uvjetovano motrište postane dijelom književne dijakronije. Prvi problem tako nam već sada sugerira potencijalno postojanje drugog, kroz nekih dvadeset ili pedeset godina. Potencijalno urušavanje sistema, naime, promjenom uvjetovanog motrišta postaje »nerazumljivim mjestom« u interpretativnom postupku.

11

V. bilješku 7.

12

Evo i primjera: na jednom mjestu u prijevodu priče australskog pripovjedača Davida Maloufa na hrvatski čitamo da su dva glavna lika »(...) imala ribu za čaj«, dok u originalu stoji »They had a fish for a tea«. U prijevodu ove sintagme nije dakle promašeno samo značenje na razini linije razumijevanja (»tea« kao lagana večera, međuobrok između četiri i pola šest poslijepodne, a ne »čaj«, kako glasi doslovni prijevod riječi), već je stvoren problem i na razini prijenosa dekonstrukcijskog, ironičnog naboja »putanje razumijevanja«. Uslojavanje značenja kojim australski pisac libanonskog etničkog podrijetla ironizira »English way« (engleski način) ceremonije monotonog poslijepodnevnog obroka, koji se tradicionalno sastoji od sendviča s krastavcima i voćnog kolača, naravno uz obavezni čaj s mlijekom, nije nam prenesen u hrvatskom prijevodu. U piščevoj dekonstrukciji i u etničkoj sredini ispripovijedana svijeta ta »ceremonija« (tea) postaje obrok s ribom kao glavnim jelom. Prijevod ne samo da ne prepoznaje urušavanje jednog, kolonijalnog obrasca koji je živ samo na papiru (i u uskom sloju staleške elite), već uopće nema smisla na razini trase razumijevanja (doslovnosti). Uvjetovano motrište nije uvaženo, već je prijevod napravljen potpuno iz promijenjenog okruženja, uslojenog drugim jezikom i drugim običajima, u čemu je zagubljeno značenje originalnog teksta i potpuno izgubljen element ironičnog koji je proizveden žarištem koje se nalazi u središtu navedene narativne sekvence. Umjesto da postane okvirni determinator određivanja uvjetovanog motrišta, takav prijevod podražava aproprijaciju teksta u odnosu na drugu sredinu, dopuštajući da se izgubi njegov potencijalno ironični naboj. Slične aproprijacije nužno se pojavljuju i kod prevođenja Novaka na engleski.

13

S tim u vezi zanimljiva je izjava jednog hrvatskog filmskog redatelja po kojoj je tijekom godina represije važnije bilo iznaći načine na koje će se izigrati cenzura, negoli imati suvisli filmski scenarij (F. Hadžić, Večernji list, 30. 08. 02). Svijest o ovoj činjenici može nam puno pomoći u uokviravanju tipa dislokacije uvjetovanog motrišta koji se pokušava prevesti u kulturu uvjetovanog motrišta koja ovakav problem ne poznaje.

14

Vezano uz ovu tematiku v. poseban broj Republike posvećen Krleži 1993, 11–12.

15

V. bilješku 3.