Šibenska književna priča

Milivoj Zenić: U pohvalu od grada Šibenika. Pisana riječ od najstarijih vremena do danas; Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik 2002.

Milivoj Zenić, ravnatelj Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić« iz Šibenika, znatan je dio svoga života posvetio knjizi, hrvatskoj knjizi, poglavito onoj šibenskoj. Djelo U pohvalu od grada Šibenika, djelo što obrađuje pisanu riječ u tom gradu od najstarijih vremena do danas, kruna je dugih njegovih napora. A njegovi se napori u velikoj mjeri odnose na organizaciju nakladničke djelatnosti u matičnoj ustanovi, djelatnosti respektabilnoj u svakom pogledu.

Prvi dojam nakon čitanja Zenićeve knjige odnosi se na uočavanje golemosti razlike između povijesti nacionalne književnosti iz aspekta njezinih najkrupnijih stvaralaca i posla tipa Milivoja Zenića. Polazimo li od glavnih predstavnika, što, naravno, jest opravdano, zanemarujemo mnoge vrijednosti. Polazimo li od svih činjenica odabrane teme, tada se ne poštuju samo autori drugoga reda nego i oni trećega reda. Razumije se da se i takav detaljistički prikaz često pokazuje smislenim.

Sama šibenska duhovna situacija pokazuje u malom ono što se odvijalo i na širem, nacionalnom planu. Bilo je tu mnogo plima i oseka, mnogo mučnog hvatanja kontinuiteta, ali su zapravo vrijednosti prvoga nacionalnog reda brojnije nego se misli na prvi pogled. Spomenemo li samo Šibensku molitvu iz sredine 14. stoljeća, stara prikazanja, Jurja Šižgorića, niz Vrančića (među kojima osobita slava pripada Antunu i Faustu), niz Divnića (među kojima je i Petar od kojega je i preuzet naslov knjige), šibensko primanje u svoju sredinu ljudi kao što su Juraj Baraković i Jakov Armolušić, djelovanje Ivana Tomka Mrnavića, svojedobnu popularnost gramatičara i pjesnika Tome Babića, prvenstvo Jakova Pletikose u pisanju putopisa materinskim jezikom, vrijednosti Petra Kneževića (iz kninskoga miljea) i Josipa Banovca (iz skradinskoga ambijenta), jezikoslovni rad Josipa Jurina (iz primoštenske oaze), preporodne napore (gdje Josip Mrkica nije ostvario sve što je mogao), veliku pojavu Nikole Tommasea, uključivanje Srba (npr. Sime Matavulja) u književni rad, raznolikost ostvarenja Vinka Nikolića, nezaobilaznosti kao što su Vjekoslav Kaleb ili Vesna Parun, europske odjeke djela Ive Brešana itd., vidjet ćemo da su tu i autori vrlo velikih zasluga i tihi pregaoci (da kažemo katičićevski) koji i u općenacionalnom kontekstu znače mnogo. Dakako, za kulturnu povijest grada kao što je Šibenik mnogo su dali i mnogi drugi tihi pregaoci, ljudi bez čijeg rada ne bi bilo mnogih vrijednosti do kojih se ipak došlo.

Milivoj Zenić uznastojao je u jednoj knjizi skupiti sve što je potrebno i to dati svježe i živo, stilski dojmljivo. U tom je potpuno uspio. Osobito je važno dobro grupiranje građe, dobro grupiranje kao posljedica dobroga poznavanja, naravno. U nastojanju da prikaže sve dogodili su se i propusti (kao kad se govori o Miroslavu Kravaru), ali je cjelina svakako impozantna, odmorište prije novih pregnuća svih vrsta. Knjiga je likovno tako opremljena i obogaćena slikovnim materijalom da se čita i pregledava ugodno, kao osobiti doživljaj.

Josip Lisac