Prikaz suvremene belgijske poezije

Prikaz suvremene belgijske poezije

Ovaj prikaz kratkog pregleda povijesti književnosti ili panorame književnosti nije napravljen a da nismo svjesni činjenice mogućih propusta. On želi biti, posebice za čitatelje na francuskome jeziku, koji su u osnovi malo u tijeku s onim što se događa u suvremenoj belgijskoj književnosti, jedna vrsta brzog povratka — naravno uz rizik da ne može navesti sva imena sudionika tog modernizma — na svu raznovrsnost poetskih izričaja koji karakteriziraju to polje književnosti. Ovo je jedna vrsta uvoda u zabilješke o pročitanom predstavljene na ovom siteu (www.perso.club–internet.fr), ali istodobno i način da se predstave neki od pjesnika koji su odigrali, a i dan danas igraju važnu ulogu u ovom području belgijske književnosti, kao i oni koji su trenutačno aktualni.

* * *

Više nego li u romanu ili kazalištu, identitet modernosti belgijske književnosti, utemeljen je u poeziji. Taj mit suvremene književnosti nastao je u Belgiji krajem XIX. i početkom XX. stoljeća »s imenima Verhaerena i Maeterlincka, d'Elskampea i Van Lerberghea. Naklada i slava prvih dvaju autora još ne prestaju rasti. Zar nisu ti pisci prinijeli simbolizmu neke od svojih najljepših cvjetova u njedrima francuskog izričaja? Njihova strukturalna pozicija je prema tome jako jasna. Pjesnici koje je priznao i Gide i Mallarme, savršeno su uronjeni u francuski kontekst koji im priznaje njihovu belgijsku pripadnost.«1 Belgijska poezija se dakle hrani dvama nasljeđima, francuskim i njemačkim, i zadržava jedno od prvih mjesta na europskom planu poezije: »...poezija pod utjecajem francuskih romantičara, ali također i pod utjecajem Goethea, Schillera, Uhlanda i Heinea, slavi nacionalno jedinstvo, vrline slobode, rada i obitelji.«2 Ubrzo će I. svj. rat zatamniti tu sliku te će socijalne i političke promjene koje će rat donijeti u zemlju dovesti do toga da se san o simbiozi dvaju kultura rasprsne. Velike poetske struje, kao što je simbolizam, nemaju više pristalica, osim nekolicine akademskih pjesnika. Rađa se mnoštvo tendencija, ali istom brzinom i nestaju sa scene, bez da bi izgradili književnost koju iznutra ne izjedaju nepremostivi sukobi identiteta. U takvom okružju neki odabiru bijeg — ponašanje Henry Michauxa je u tom pogledu karakteristično za preokupacije tog vremena, on koji napušta Belgiju, niječe svoje korijene i u potpunosti se okreće Francuskoj, ostali koji čine jednu veliku većinu zatvaraju se u sebe i tako sprječavaju da belgijska književnost upozna određenu kolektivnu povijest.

Ta izolacija belgijskog izričaja u odnosu na svoj francuski pandan pojačava se u trenutku rađanja nadrealizma. Paul Nougé, inicijator pokreta u Belgiji zauzima veliku distancu u odnosu na Bretonov krug u Parizu. Osnovna smjernica pjesnika između dva rata odvija se tako u polutišini: čitani i slušani samo od nekolicine upućenih, većinom su nepoznati široj publici.

Stoga se iz tog nedostatka ideologije i velikih pokreta okupljanja rađa specifičnost belgijske poezije koja od 30–ih godina prošlog stoljeća pa sve do danas poznaje relativno malo izvanjskih poetskih utjecaja. Neka imena koja su imala određenu težinu na poetsko pismo prije svega su bili: belgijski ekspatriot Michaux i u manjoj mjeri Claudel, Breton ili Saint–John Perse. Ustvari, otvarajući povijest književnosti brojnim utjecajima, takvo stanje poezije daje joj i ograničenja koja su ponekad izražena u snažnim probojima individualaca i pjesnika osobnog izričaja, a ponekad u slabosti određenog uopćenog klasicizma. Ako je ipak potrebno pokušati stvoriti grupe ili formulirati više ili manje udaljena približavanja među mnoštvom poetskih zapisa, možda je moguće formulirati tri smjernice: akademski pjesnici koji mi uopće ne izgledaju interesantni da bi se njima pozabavili ovaj put; pjesnici koji su ustvari produžetak nadrealizma i kod kojih nadrealizam pronalazi svoj utjecaj, te napokon oni koji čine lijepi dio lirizma i koji u svojoj osnovi traže bijeg iz klasicizma i koji su uostalom i najzastupljeniji u Belgiji.

* * *

Vjerojatno je za prosječnog belgijskog čitatelja ovo poznata stvar jer on vjerojatno zna ponešto o nadrealizmu, ali smatram bitnim napomenuti francuskom čitatelju (koji je najčešće uvjeren da je ime Andre Bretona prvo uz koje se veže nadrealizam) da »po svemu sudeći poetska revolucija nije shvaćena na isti način u Parizu i u Bruxellesu (...). Općenito govoreći, belgijski nadrealisti nisu ozbiljno shvatili dva manifesta; ako je revolt taj koji uslovljava njihov stav, fantastično, humor i ironija zauzimaju također vrlo važno mjesto u njihovim pjesničkim izričajima.«3 4 Među glavnim figurama belgijskog nadrealizma potrebno je spomenuti imena kao što su: Marcel Lecomte, Achille Chavée, Marcel Mariën, Paul Colinet i Paul Nougé. Svi ti pjesnici, kao i brojni slikari (Maigritte kao prvo ime koje nam pada na pamet), aktivno surađuju u raznim revijama stvarajući ili sudjelujući u raznim književnim grupama koje nisu uvijek skladne i sklone su promjenama, obilježavajući na trajan, ali ipak individualan način, određeni broj pjesnika. Nekoliko Nougéovih navoda izvađenih iz časopisa »Les l#vres nues« pod uređivačkom palicom Marcela Mariëna dočarat će nam osnovne postulate belgijskog nadrealizma: »Oslobađamo jezik i oblike njihove osnovne uobičajene funkcije da bismo im dodijelili nove misije. (...). Jezik, a posebno pisani, postaje predmet koji je bez sumnje aktivan, što će reći onaj, koji je u svakom trenutku spreman dati smisao, ali predmet koji je otkinut od onoga što je on u svakodnevnoj upotrebi u tolikoj mjeri da ga je u određenim okolnostima moguće tretirati kao materijalni predmet, materijal za promjene, za iskustva. Iz toga proizlaze određene namjere: namjera igara čiji je osnovni element jezik: igre riječima, zagonetke, šarade, presavijeni papirići na kojima su ispisana slova; zatim namjera raznih postupaka u kojima je jezik objekt analize: gramatika, sintaksa, semantika; namjera onih naivnih iskaza koji su po sudu zajednice najviše nesuvisli: oglasi, anegdote, bajke, basne; ili bolje rečeno tamo gdje ih ljudska zajednica upotrebljava najslobodnije sa samo jednom brigom, neovisnom o brizi o izrazu ili istinitosti, a to je sami čin izvedbe. (...). Na taj način počet ćemo dobrovoljno pričati o eksperimentalnim poetskim putovima i »poeziji iskustva«.«5

* * *

Tijekom nadrealizma istaknuli su se pjesnici na koje je ovaj pokret utjecao s bliže ili dalje udaljenosti, koji traže svoj izričaj, ali zadržavaju zasigurno određenu lirsku podlogu. To je slučaj Jeana de Bosch#rea čija je barokna poezija razjarena žestinom bez ljubaznosti, Franza Hellensa čija osobita sklonost »k prozi i slobodnom stihu ide ukorak sa sigurnim osjećajem za ritam, istančanim smislom za osiromašenjem, štoviše suhoparnošću.«6 Spomenimo zatim Pierrea della Faillea čija poezija je revolt i poruga, zatim poeziju Henrya Michauxa. On, puštajući svoje korijene u nadrealizmu, gradi djelo posebne vrijednosti koje ubrzo pronalazi odjeka i svoje mjesto u francuskom pismu. Veliki eksperimentator, Michaux, svaki od svojih artističkih iskustava izvlači iz svojih najdubljih i najintimnijih ograničenja i njegov utjecaj na suvremenu belgijsku književnost je i dan danas još jako vidljiv. Za kraj i kao suprotnost jednom Michauxu potrebno je reći riječ–dvije o Christianu Dotremontu, autoru slavnih logograma (novi oblik pismo–crtež) koji odabire živjeti u Belgiji i kreirati novi plastično–literarni pokret kojim potvrđuje svoju neovisnost glede Francuske. No, taj eksperimentalni pokret nazvan Cobra — daljnji je brat nadrealizma — pa iako nalazi određene oslonce u francuskim čaopisima, kao što su L'Ephém#re i Argile, ostaje na rubu uobičajenih krugova prihvaćanja i općenito stvara jedan novi modernizam koji ima postojanost onoga koji je stvorio Nougé a belgijsko će ga čitateljstvo relativno ignorirati. Ostale grupe stvorene oko časopisa kao što je Phantomas ili Temps Męlés u kojima nalazimo pjesnike kao što su Noiret, Jacqmin, Havrenne ili Koenig, te iskustvo Daily Bula, osjetit će iste strahote. Njih će ozbiljno shvatiti samo rubni oporbenjački i ograničeni dijelovi belgijskog izričaja.

* * *

Velika većina pjesnika koji se nastavljaju razvijati paralelno s nadrealizmom i nakon njega, ima zajedničko to što nastoje zadržati određenu tradiciju kako u tematici tako i u upotrebi metrike. To je slučaj s Auguste Marinom koji svoju poeziju temelji na potrazi za čistoćom jezika krute prozodije. Blizu Apollinairea i Cendrarsa nalaze se Marcel Thiry i Robert Goffin, koji eksploatiraju izvore svakodnevnog leksika; Charles Plisnier i Albert Ayguesparse hrane svoja djela socijalnim i političkim nemirima. Tako se tijekom tridesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća razvija glavnina suvremene belgijske poezije koja ostaje brižna i ponekad puna poštovanja prema prozodijskim i ritmičkim pravilima lirske poezije. »Sav taj rad pronalazi jednu vrstu formalnog ispunjenja u zbirci poezije Jeana Tordeura, koja bez sumnje ne nosi slučajno jedan tako konotativan naslov kao što je Conservateur des charges. To je stoga što se ta neoklasicistička škola (...) učinila čuvarom jako optimistične humanističke ideologije, te je znala reagirati na iscrpljenu frankofoniju Belgije kao na svjetsku katastrofu koja proizlazi iz nacizma, zagovarajući vječne i pomalo bezvremenske vrijednosti.«7 Tako od Jacquesa–Gérard Linzea, Rogera Bodarta, preko Roberta Viviera, Mauricea Caręmea ili Norgea do Huberta Juina, Charlesa Bertina, Alaina Bosqueta, Gérarda Prévosta i nekoliko drugih pjesnika, pravilan stih i utjecaji određenog neoklasicizma u Belgiji ne jenjavaju, dok u većini drugih zemalja taj poetski jezik, obilježen postratnim stanjem (židovski genocid i atomska bomba prouzrokuju ponovno preispitivanje percepcije svijeta, a samim tim i jezika), sve je više narušen formalnim potkopavanjem. Kao primjer navodim nekoliko stihova već spomenutih pjesnika:

Charles Bertin:

»Prince d'un sang mortel aussi lourd que la mer,

je me mesure un jour ŕ cet amour amer.

Comme un fleuve arręté qui retourne sa course,

je me souviens de moi, je languis de ma source«

»Thr#ne«, u Chant noir, 1949.

Gérard Prévost:

»A tous ces souvenirs allongés sur le sable,

Qu'eussions–nous pu donner encor?

Notre passé lui–męme était méconnaissable

Et comme étranger ŕ nos corps«

Europe maigre, 1960.

Hubert Juin:

»Oui, telle une femme blonde aux rires de nos vies,

voici les épopées du chant et de la langue!«

Le Livre des déserts, 1957.

* * *

Od 60–ih do 70–ih tih godina prošlog stoljeća iz tog neoklasicizma stvara se novo okružje, a u njemu različiti glasovi. Primjer André Miguela je u tom pogledu jako interesantan. Zadržavajući velike lirske teme i jednu duboku oštrinu forme, on iz zbirke u zbirku teži totalnom ogoljevanju riječi da bi tijekom 70–ih sve više i više izolirao riječi na bijelom papiru. Osim toga, otvorenost određenih časopisa i autora — među ostalima Fernanda Verhesena i Jacquesa Sojchera — prema novim poetskim oblicima, kako francuskim tako i ostalim, dopušta određenom broju pjesnika da dođu u kontakt s određenim istraživanjima koja su dotad malo cijenjena kod belgijskih autora. Unatoč svemu »utjecaj glavnih djela francuske književnosti ili pojava istodobnih literarnih događanja bila je (...) slaba (...) u svakom slučaju potpuno pomaknuta u vremenu.«8 Stoga da bi izašli iz tih okova neoklasicizma belgijske poezije i »kada nisu težili tome da Quebecom zamijene Francusku o kojoj su maštali njihovi očevi, neki traže (...) stari put egzila. To je slučaj Jeana Daivea (koji pripada francuskoj instituciji književnosti) koji kreće put Pariza (...) ili Anne Rotschild koja seli u Švicarsku.«9

Nekolicini pjesnika koji napuštaju neoklasicističke oblike u Belgiji pridružuje se određeni polet ženske poezije koja je dotada gotovo nepostojeća i čija je najreprezentativnija predstavnica Liliane Wouters. Na križanju baroka i fantastičnog, igrajući na kartu akustičnosti jezika, njezina poezija »ispunjena starim praznovjerjima, ponekad lirska a ponekad epska, upisuje se među najkarakterističnije predstavnike.«10 i pojavljuje se među neoklasicističkim izričajima koji se polagano iscrpljuju kao primjer koji potvrđuje pravilo. U tom duhu poezija Lucienne Desnoues nastavlja sa klasicističkom i strogom koncepcijom pjesme otvarajući se registru predmeta, posebice onih koji su dugo ispitivani i istraživani. Nasuprot njima nalaze se Claire Lejeune, Françoise Delcarte i Lucie Sp#de koje raskidaju s neoklasicističkom igrom i traže obnavljanje oblika tradicionalnih prozodijskih načina. Time se napokon otvara razdoblje za koje možemo reći da je najviše suvremeno u belgijskoj poeziji, s naraštajem 70–80–ih godina prošlog stoljeća, kada se određeni broj pjesnika protivi klasičnim stegama i otvara se u smislu obnavljanja poetskog jezika. Još jednom mi izgleda nemoguće usustaviti te različite pjesnike, a u tome se pridružuju aktualnoj francuskoj poeziji koja svoje bogatstvo više zahvaljuje mnogostrukosti i raznolikosti svojih glasova negoli jednostavnom antagonizmu neo–lirizam/literarnost na koji ju često ograničavanju. Stoga, iako recepcija suvremenih djela u Belgiji ostaje »nesigurna, fragmentarna i strogo individualna«,11 neki pisci su se zainteresirali »iako oni nisu u potpunosti odgovarali njihovoj problematici, (...) za rad Jab#sa ili Royet–Journouda, za ograničenja bijelog i ničega, kao i za konstrukcije Sollersa, Rochea ili Pleyneta između kodova i načina.«12 Osim Izoarda, Jacqmina, Sojchera, Hubina, Verheggena, Cliffa ili Namura, potrebno je reći nekoliko riječi i o Werneru Lambersiyu koji provodi »destrukciju jezika, ali ipak u potpunosti ne guši epikurejski pismeni izričaj, uživa u sintagmi riječ–objekt i opsjednutoj predodžbi.«;13 zatim o Jacquesu Crickillonu koji istom mjerom upotrebljava sužavanje rečenice i izostavljanja, kao i mnoštvo riječi u poticaju koji će trajati nekoliko ciklusa koji tvore dugačku poetsku priču; zatim o Michelu Joiretu čija se poema malo po malo pretvara u poetsku prozu bogatu metaforama, koja igra na kartu konotacija i leksičkih proširenja. Spomenimo još i Eug#nea Savitzkaya koji u zgusnutoj i vehementnoj prozi, prijetećim ritmom se čini prisiljenim i siluje čitatelja: »(...) izlučevina koja umirena kao trkač koji u svakoj ruci drži opremu za trčanje i žuri, žuri, koji drži dvije mrvice zadovoljenja, svoja dva pluća bez sjajnih niti za snalaženje, koji drži monospermu tijela, kipa, posljednji kolac koji raste bez povoja, posljednji kolac prije nego si povrijedi grudi, da bi dotaknuo kola hitne pomoći i dohvatio opečeno mjesto na svojoj grani tinjca, na svojoj grani neprekinutoj i suhoj (...)«14

Ostala imena, kao ono Andréa Domsa, Franza de Haesa, Fernanda Verhesena, Guya Goffettea, Andréa Schmitza, Jacquesa Belmansa trebala bi se proučavati s osobitom pažnjom, jer bilo da su kritizirani ili hvaljeni neki od tih pjesnika ostaju po procjeni određenog broja čitatelja ili kritičara belgijske književnosti ipak nedostupni ili rezervirani samo za vješte čitatelje. To je slučaj npr. s Izoardom ili Savitzkayem. Nasuprot njima, Crickillon je čitaniji jer upotrebljava (potrebno je priznati da ponekad pretjeruje) očekivane metafore.15 Potrebno je, spominjem to još jedanput, sjetiti se tog postratnog razdoblja koje je u Belgiji bilo jako obojeno neoklasicizmom. Dok francuska poezija slijedi zamah revolucije oblika i nastavlja nakon »Tel Que« nove tekstualne eksperimente, a u lirici imamo veliko preispitivanje, belgijska poezija odabire određenu jednostavnost i povratak tradicionalnim vrijednostima, ostavljajući, na jedan tajnoviti način, u sjeni pokrete nadrealizma i njegove epigone. Tako kod kritičara Roberta Frickxa, koji 1977. godine piše o tom novom naraštaju, možemo pročitati: »ako je dopušteno vjerovati da poezija (...) proizlazi iz jedne zajedničke volje da se pobjegne tradicionalnim putevima jezika i da se nametne suvremeni ritam izražavanja ideja ili vječnih osjećaja, primjećuje se ipak da je njihova odvažnost umjerena u usporedbi s određenim pariškim aktualnim pokretima; izgleda da agresivnost i drzovitost budi kod naših najmlađih pjesnika samo umjereni interes i da briga da se bude shvaćen ostaje u osnovi njihovih svakodnevnih preokupacija.«16 Marc Quaghebeur 1986. godine nadodaje: »U vremenu polaganog ali stalnog zastoja umova koje plaši svako natjecanje, mentalna barijera ustanovljena u pedesetim godinama nastavlja ustvari proizvoditi nikoga. Tako dolazimo do paradoksa da zemlja, čiji je osnovni literarni žanr poezija, kao da je odlučila odbiti zapitati se o prirodi poetskog čina kao jednog od mogućih načina izražavanja današnjice. Kao da je potrebno tvrdoglavo se zakačiti za zadnji san, zadržati ga, i tamo zadržati mladost u iluziji očekivanja korisnih susreta. Što je zajedničko idealističkom fantazmu i Celanovom radu u granicama tišine ili Pongeu najsjajnijem u verbalnom materijalizmu?«17

* * *

Deset godina kasnije, 1996. godine, manje je ugodno voditi ovakvu raspravu. Novi glasovi su se pojavili i za njih se redovito čuje u Belgiji; neki od njih su npr. Carl Norac,18 Marc Quaghebeur,19 Philippe Leuckx,20 Philippe Leukeuche ili Serge Claeys.21 Zatim Karel Logist,22 nekim stavovima sličan Jacqminu koji određenom ironijom, bolje rečeno nijemim nasiljem, guli do kraja biće koje naseljava njegove prozne poeme; Daniel de Bruycker,23 koji u Michauxovom stilu suvremenu epopeju pronalazi u prolasku svoje poetske proze kroz ljude nomade — slika sjećanja u hodu, pokret rada pamćenja; Serge Delaive24 oslobađa stih svake prisile i pušta ga da ide svom određenju kao što misao ide svojim sjećanjima — prepletanje vremena: sadašnji trenuci postojanja, prošli trenuci ponovno posjećenih mitova, neodređeni trenuci sna.

Na izlasku iz ovog brzog pregleda, kakav nam je rezultat?

Očigledno niti jedan koji bi bio arbitraran i definitivan; osim što je belgijska proza možda bolje znala pregovarati sa smjenom stoljeća nego li je to napravila poezija i što unatoč svemu možemo razabrati prve korake otvaranja belgijske poezije izvan ograničenja neoklasicizma, a možda i izvan njezinih granica. Više je nego čudna činjenica da zemlja u kojoj bujaju inicijative za osnivanje brojnih poetskih kuća te aktivnosti središta kao što je npr. Théâtre–po#me i podršku mnogobrojnih časopisa ne uspijeva djelovati na stvarne preokrete u svojoj literarnoj modernosti.

*

Lionel Destremau pohađao je studij modernih književnosti u Bordeauxu, a zatim u Parizu. Radi u izdavaštvu. Objavljuje članke u raznim časopisima. Ove godine objavljene su mu dvije knjige poezije In Memoriam i La pli, la pluie et puis apr#s.

1

Marc Quaghebeur, »Entre repli et dialectique, exil ou autonomie, d'innombrables po#tes«, u Revue Quaderni di Francofonia br. 4, »Littérature francophone de Belgique«, izdavač Leo S. Olschki, 1986, str. 59.

2

Robert Fickx, u Littérature française de Belgique, izdanje Maaman, Québec, 1979, str. 41.

3

ibid, str. 42.

4

Zabilješka koju Pierre Vilar posvećuje ponovnom izdanju časopisa nadrealizma dovoljno je kompletna glede tog razdoblja, ja se ograničavam da spomenem samo ono bitno.

5

Paul Nougé u časopisu Les L#vres nues br. 3, listopad 1954, izvadci iz Notes sur la poésie, Les Moyens de la Poésie, Le Langage. Glede Paula Nougéa preporučujem čitatelju da pročita odličan članak Yvesa di Mannoa pod naslovom »L'aube secr#te. Paul Nougé hors du cercle«, upotpunjenom kompletnom bibliografijom, a koji je objavljen u časopisu Action Poétique br. 142–143, proljeće–ljeto 1996. Također upućujem na broj 208. časopisa Courrier du Centre International d'Études poétiques, koji je posvećen Paulu Nougéu.

6

Robert Fickx, u Littérature française de Belgique, op cit, str. 60.

7

Marc Quaghebeur, Entre repli et dialectique, exil ou autonomie, d'innombrables po#tes, op cit, str. 66. Informativno navodim iz zbirke Conservateur des charges (1964) Jeana Tordeura, nekoliko stihova pjesme »Le blé d'Egypte«: »Et voici, je suis seul dans cette heure, / seul ŕ voir les feuilles sous le feu, / ŕsavoir qu'un an est comme une heure, / vingt ans comme vingt feuilles en feu«.

8

Marc Quaghebeur, ibid, str. 69.

9

Marc Quaghebeur, ibid, str. 72.

10

Robert Fickx, u Littérature française de Belgique, op cit, str. 60.

11

Marc Quaghebeur, op cit, str. 71.

12

ibid.

13

Robert Fickx, ibid, str. 62.

14

Eug#ne Savitzkaya, isječak iz L'Empire, in Mongolie, plaine sale, L'Empire et Rue Obscure, izdavač Labor/Espace nord br. 85, 1992, str. 105.

15

pogledajte posljednja izdanja J. Crickillona, Elégies d'évol#ne, Lausanne, L'Age d'Homme, 1995, i Talisman, Amay, L'arbre ŕparoles, 1995.

16

R. Fickx & M. Joiret, La poésie française de belgique de 1880 ŕ nos jours, Nathan/Labor, Bruxelles, 1977, str. 206.

17

Marc Quaghebeur, op cit, str. 75.

18

Karl Norac, Le voyeur libre, Bruxelles, izdavač Les Éperonniers, coll. »Feux«, 1995.

19

Marc Quagheber, L'effroi l'errance, izdavač Tétras Lyre, Lyre sans borne, 1995.

20

Philippe Leuckx, Po#mes d'entre–nuits, izdavač Le milieu du jour, 1995.

21

Serge Claeys, Souvenirs de l'Hôtel Dieu et Moi bâtard, Amay, izdavač: L'arbre ŕ paroles, coll. »Traverses«, 1995

22

Karel Logist, Ciseaux carrés, Amay, izdavač: L'arbre ŕ paroles, coll. »Traverses«, 1995.

23

Daniel de Bruycker, Destins nomades — Les peuples macrosciens, Amay, izdavač: L'arbre ŕ paroles, 1995

24

Serge Delaive, Légendaires, Bruxelles, izdavač: Les Éperonniers, coll. »Feux«, 1995.