Papuče

Papuče

Papuče

Prvo što bi učinio kad bi se vratio kući s puta, posla, utakmice ili večere s nekolicinom prijatelja koji ga još nisu napustili, bilo bi da temeljito pregleda stan da vidi jesu li stvari složene na njegov način, a to znači obrnuto od ustaljenog, normalnog, rekli bi mu u bolnici, na što bi se on samo nasmijao i rekao da je normalno i ono što se ponekad smatra nenormalno, a oni bi onda ustrajali na riječi ustaljeno koja je bila manje napadna i agresivna. Prošao bi kuhinjom, dvjema sobama, svojom i kćerinom, kupaonicom, ostavom, malim balkonom koji već duže vrijeme želi zatvoriti da dobije veću kuhinju, i zaustavio se u dnevnom boravku gdje bi sjeo na trosjed i ruke spustio na udobni naslon zelene boje, tamnije, perverzne, znao je pomisliti, a oči su letjele po kutovima, telefonu, pisaćem stolu, muzičkom stupu, ne bi li ugledale neku nepravilnost, neku minijaturnu pomaknutost stvari, najsitnijih i naoko bezličnih, ali njemu svakako važnih u nastojanju da pronikne pokvarenu ćud lopova koji se, pomislio je, uvijek mogao zateći u njegovu najljepšem stanu jer nije imao protuprovalna vrata.

A kći mu je prečesto izbivala zbog fakulteta, druženja s prijateljicama još iz osnovnoškolskih dana tako da je sve ostajalo na njemu, da zapazi, ugleda, otkrije slučajne čudnovatosti koje bi se dogodile dok ga nema kod kuće. Znao je još s vrata mirisati ustajali zrak ne bi li svojim vještim izvježbanim njuhom otkrio strane mirise koje bi ostavljali posjetioci zbog kemijskih reakcija i različitosti organizama. Smatrao je da svaki čovjek ima svoj posebni miris kao što je i svaki otisak prsta različit. U bolnici su mu nastojali objasniti, naročito doktori prema kojima je bio blagonaklon, da nema smisla ni potrebe toliko skretati u krajnosti jer se jednom sigurnom tehnikom, a to su otisci, može vidjeti gotovo sve.

— A što ako nema otisaka? Rukavice, zaštita, nisu provalnici ludi, znaju oni svoj posao.

— Ali uvijek negdje pogriješe, rekao bi mu jedan mlađahni doktor, za koga je Eugen mislio da je odabrao pravi poziv jer na sve načine želi pomoći ljudima koji dođu u njegovu blizinu, a zna se zašto dođu, trebaju neku pomoć. On je pomagao bližnjima to jest pomagao je svim živim bićima, a to je Eugen uočio kada je došao u njegovu kancelariju i dok je zatvarao vrata taj je mladić pričao sa cvijetom koji se počeo sušiti i na kraju priče ga poljubio.

Eugen nije mislio da je on lud, već naprotiv da je čovjek pun milosti, dobrodušnosti, susretljivosti, blagosti i poštenja, što mu je vidio po očima. A Eugen je oduvijek po očima određivao ljude. Brzo bi shvatio negativnost ili nepoštenost ili podlost po očima svojih sugovornika, tek upoznatih kolega i ljudi koje je susretao na placu, na kiosku, u trgovini, na parkingu. Mjesto nije igralo ulogu da on shvati tko je kakav.

Onako izvaljen na trosjedu poželio je zaspati i to bi se dogodilo da u zadnji tren nije panično otvorio kapke kao da ga netko napada i brzo se dignuo s udobnog mjesta, pljusnuo se s jedne i druge strane i otišao u kuhinju pristaviti vodu za kavu. Ne smijem toliko spavati, to je gubljenje vremena, svijest mora biti uspravna, budna i čila. Usput si je narezao par kriščica sira, trapista, on bi mu razgalio dušu svojim okusom i pomamnim mirisom. Podsjetio ga je na bivšu ženu jer je u doba pogođenih i skladnih godina s njom često mezio narezani trapist s maslinama, uvijek zelenim, jer to je bila njegova boja. Crne ga nisu zanimale jer su mu bile previše suhe i naizgled trule, a to mu je bilo odbojno, isto kao one s bademima, paprikom i drugim izmišljotinama razigrane ljudske mašte koja je znala izvoditi i ludosti kad je u pitanju hrana, i ne samo hrana, nasmijao se malo pokvareno. A Eugen je u svemu volio jednostavnost. Ako bi jeo jaja, to su bila jaja, na oko ili kajgana, bez dodatka slanine, mesa, luka, kečapa i mnogobrojnih gluposti o kojima nije želio ni razmišljati.

A kava je morala biti jaka, ali slatka, to ga je oduševljavalo još od doba puberteta kada je počeo piti tu mirisnu tekućinu koja ga je smirivala dok ju je ispijao u samoći svoja četiri zida. Za njega kava nije bila za društvo jer to je obred, mistika, nešto poput sna, što traži samoću, a kod njega je dobiva u zabarikadiranu stanu.

Kada se pije kava ne otvara se posjetiocima, ne obraća se pažnja na zvono, telefon ili kucanje. A Eminu zvonjavu je znao jer ju je on osmislio, triput kratko, tako da uvijek zna kada stiže njegova kći, ljubimica, mišić, kako ju je često znao zvati. Da mu žena nije pobjegla s novim frajerom na Novi Zeland, naprasno, činilo mu se, iako je u to doba bio usporen, čudna pogleda, a ponekad i agresivan, ali ne svojom voljom, jer bolest te ne pita ništa, samo te zarobi. On se branio od nevidljivih sjena, noćnih mora i svakodnevnih napada nepostojećih bića koja su se zavukla u njegovu svijest i koja su ga činila udaljenim od normalnih tokova zbog čega je često odsjedao u bolnici i liječio se jakim skupim lijekovima koji su ga udebljali, usporili i otupili oštricu shvaćanja i djelovanja.

A Matilda je otišla kad mu je bila najpotrebnija i on je nije osudio iako je smatrao da odnos muža i žene treba biti čvrst baš u danima kada s bilo koje strane nastanu problemi, jer sve su to zajednički problemi. Ona ga je napustila i pobjegla možda s nekim probisvijetom, možda manijakom, pomislio je, ali o tome ona nije razmišljala. Rekla mu je samo da bi pobjegla od luđaka (njega) i na Mars da postoji neka linija do tamo.

— Dobro — rekao je u to doba umrtvljen, razbijen na dijelove, ugasle agresivnosti i još manje razboritosti.

— Majka ti nije izdržala životne napore sa mnom pa je otišla iako smo se zakleli kao mladi da ćemo biti zajedno u dobru i zlu, a u zlu naročito, upravo je ona to nadodala i cvjetala snagom dvadesetpetogodišnjakinje koja misli da je nikakvo zlo ne može snaći. Zato pazi, neću ti reći da ne vjeruješ nikome, ali pazi — rekao je Emi te večeri kad se vratila kući s tuluma.

— Ali, to je bolest, ti ne utječeš na to, nekad si bolje nekada lošije, ali i to će se s vremenom srediti, nadam se, rekla je sazrijevajući prije vremena.

Srknuo je kavu i stresao glavom da odbije dio misli koje su ga salijetale. Onda se sjetio ormara u hodniku s cipelama, patikama, papučama, četkama za laštenje cipela i kremama... i... to nisam pregledao... da...

Odjurio je u hodnik poput geparda i naglo se zaustavio nasuprot vratima ormara. Otvorio ih je polako, a mirisi krema, četki, obuće, zapuhnuli su ga istovremeno pomiješani kao da su prirodni saveznici protiv nekog tamo uljeza. Namrštio se i instinktivno posegnuo za papučama. Dugo je njuškao sa svih strana svoje smeđe kožne papuče probijene kod prstiju od iznošenosti, spremne za bacanje u smeće jer su odslužile svoje, iako Eugen nije bio takva mišljenja. On ih je donio u dnevni boravak i nastavio mirisnu obradu. Njuh mu je bio poput psećeg i osjetio je da nešto nije bilo u redu. Netko ih je nosio, rekao je naglas, grubo ih prevrćući u rukama. Netko je posjećivao Emu dok me nije bilo. A lijepo sam joj rekao da ne želim da mi se itko smuca po stanu. Znala je da me neće biti puna tri dana i to je očito iskoristila. Ali zaboravila je moje Sherlock Holmes metode. Ništa meni ne ostaje neprimjećeno, mislio je razjareno. Zabio je glavu u papuče i poput bolesnog perverznjaka udisao pomiješane mirise tuđih nogu s njegovim vlastitim. Oćutio je nekakav kiselkast okus i pobojao se novih gljivičnih oboljenja. Jedva se riješio prošlih, pomislio je. Samo mi još to treba, uz sve nedaće koje su me snašle. Bacio je papuče u kut i nastavio potragu. Pregledao je ručnike, brijaći aparat, robu bačenu u košaru za pranje, pa čak i vrećicu smeća koju je Ema ostavila na balkonu i zaboravila odnijeti u kontejner za smeće.

Previše se bojao za svoju jedinicu. Nije želio da postane kao majka; neodgovorna, hirovita i podatna, i to će joj sve skresati u lice makar otišla od njega, smatrajući ga luđakom kao i njezina majka.

Već je prošlo jedanaest sati, a nje još nema, pomislio je, sada se zavlači po haustorima i tuđim stanovima, možda, a možda sve te prljave radnje obavlja u parku. Oblio ga je hladan, opasan, luđački znoj, i ruke su mu bile hladne i mokre od nervoze. Mogao bih udariti, kurvu, ista je kao i njezina pokvarena mati, a ruke su mu poplavile od stiska.

Tada su, odjednom, brzinu njegovih šaka zaustavila masivna, gotovo neprobojna vrata ormara koji je bio kriv za njegovo neuravnoteženo stanje. Ipak, ništa ga u stanu nije izazivalo osim njegovih misli. Stvari su bile postojane i na mjestu, ali je on morao na nečemu iskaliti svoj bijes. Pokušavao se smiriti misleći što da svojoj jedinici spremi za jelo jer će se ona sigurno do dvanaest sati vratiti kući. Uvijek je bila takva, revna, poslušna, sigurna i dobra bez prisile, dernjave i drvene pedagogije kojoj on nije bio pobornik čak ni u danima kad je gubio razum, kao danas. On bi je sada prije udavio nego istukao. Probao je čašom crnog vina umiriti probuđene razjarene živce. Piće mu nije bilo potrebno, ali nije znao što bi drugo učinio da bahate misli otjera iz svoje napaćene glave.

Pijuckao je vino polako, ne bi li otplovio na normalne pozitivne obale ljudske slobode i mira koje već dugo nije posjetio. Jednostavno ga je neka nečista sila udaljila od svega što čovjeka ispunjava sokovima pažnje, slobode, jedinstva i dobrote. Ja nisam zao, pomislio je, ali me nešto tjera da činim nevolje i sebi i drugima. Možda bih trebao... ne... ne... u bolnicu... to više ne bih mogao podnijeti.

U takvu napetom stanju i raspoloženju koje nije bilo dobro za druženje s ljudima, pritisnuo je praznu čašu iz servisa za vino, lijepo oblikovanu na stalku, koja ga je ponekad znala vratiti u bolje raspoloženje dok bi je samo gledao i valjao po rukama. Ona bi mu se uvijala pod prstima poput mačkice, živog stvora, i nacrtala bi mu osmijeh na tvrdom licu. Ali, ovoga puta nije bila spremna za igru i on ju je grubo pritisnuo i ona mu je prsnula među prstima, poput petarde. Krv mu je procurila i to ga je donekle vratilo u stvarnost. Kao da je imao previše divlje krvi koja je kolala njegovim žilama i stvarala probleme. Odjednom se pribrao i požurio u kupaonicu po zavoj. Oprao je ruke i malo ih pregledao da mu staklo naknadno ne bi stvaralo neprilike, jer ono je podmuklo, pomislio je, to zna još odmalena kada je stao na komadić stakla i ono mu se dugo zadržalo u lijevom stopalu dok ga organizam sam nije počeo odbacivati, a Eugen ga s mukom, polusatnim čačkanjem, na kraju herojski izvukao pincetom. Od tada on zna što je staklo i kakve probleme može zadati živom biću.

Ubrzo je shvatio da je samo desna ruka ranjena, iako se u prvi mah pobojao da je stradala i lijeva. Uredno je zamotao ruku, stručno, jer se sjećao kako su to radile bolničarke u bolnici, i bio je zadovoljan učinjenim. To ga je više nego smirilo, iako je napravio štetu, prvenstveno sebi, a napravio bi je i Emi, ali sva sreća, nje nije bilo kod kuće.

Vratio se u sobu i u kutu ugledao bezobrazne papuče koje su mu pomračile um i odlučio ih je baciti u smeće bez obzira na to što su ga promatrale sa žaljenjem i molbom da ih zadrži.

— Gotovo je — rekao im je odlučno, ali nikako ljutito. Vi ste odslužile svoje, još je nadodao, jer je osjetio da rečenica od dvije riječi nije bila potpuna.

Zamotao ih je u stare novine i strpao u vrećicu koju je Ema zaboravila baciti u smeće i pješke se spustio s drugog kata do prizemlja gdje je bila velika prostorija s četiri kontejnera za smeće. Udahnuo je zrak, uletio unutra, bacio vrećicu i pljesnuo nekoliko puta dlanovima kao da s njih otresa prašinu i izašao. Tek je tada nastavio normalno disati jer mu se povraćalo od smradova koje su širili prepuni kontejneri.

Uto je iz tame u osvijetljenu zgradu naišla Ema.

— Što ti je s rukom? — zapitala je zabrinuto.

— Porezao sam se dok sam sjekao meso. Nož je bio malo tup... pa sam nasrnuo jače... i... eto... malo se zarezao. Ništa strašno — izrekao je ujednačene mirne neistinite riječi.

— A kuda si krenuo u ovo doba noći? Pogledala je na sat, dvanaest je prošlo, rekla je zijevajući.

— Bacio sam ono smeće koje si ti zaboravila i one stare smrdljive papuče, već su mi išle na živce.

— Mogao si to i sutra — razumno mu je odvratila.

— Nisam — bilo je sve što je odgovorio na njezinu razumnost.

Plaća

Točno u petnaest sati Bartol je dugim žurnim koracima napuštao radno mjesto. U glavi teškoj od čudnog dana misli su se kolebale između mira svojstvenog njemu i uskovitlane atmosfere koja je savršeno dočaravala masovnu histeriju pokušavajući i njega osvojiti i strpati pod svoje grozne nepoželjne skute. On nije bio od onih koji bi se mogli strpati pod bilo kakve okvire pa makar ti isti donosili sasvim dobre izglede za neku pozitivnu reakciju koja bi se u budućnosti proširila na stopostotnu sigurnost uramljenog djelovanja. On je slobodan i nesputan čovjek, kako je znao govoriti u društvu, pa ga takve stvari nisu zanimale. I nikada nije vjerovao u nešto što bi mu donosilo korist iz čista mira. U hodu je odmahivao glavom sa slabim ali ipak mirnim smješkom na usnama, a lijevim je kažiprstom prošao preko obiju strana svog orlovskog nosa. To ga je smirivalo.

Što ti je velika firma, pomislio je, svi su danas bili naelektrizirani, divlji, materijalni više nego inače, ili je možda uvijek tako a ja to ne primjećujem dok se ne dogodi nešto veliko. Čak su i zamjerali jedni drugima na novim koeficijentima koji su određivali visinu plaće. A Bartol, kao čovjek koji se bavio jogom i meditacijom, zadržavao je mirnoću karakterističnu za nekoga kojemu ništa ne fali, već ima i viška. A upravo taj višak omogućio mu je otac koji je dvadeset godina radio u Njemačkoj na raznim poslovima i lutao od nemila do nedraga ne bi li njegov sin jednog dana ipak živio kao čovjek, kad već to nije uspjelo njemu. Pred smrt je Bartolu rekao samo da se čuva prijatelja više nego neprijatelja, jer kod prijatelja popušta pažnja i koncentracija. I još mu je rekao da na poslu nema prijatelja, a to je Bartol već uvidio.

Hodajući po velikoj vrućini prema svom mirnom kutku, jednosobnom stanu, u kome je stanovao sam nakon četverogodišnje veze sa ženom koju je postavio na pijadestal svih svojih težnji, prije nego je uvidio pogreške u odnosima i odlučio ipak kroz život putovati sam, cijelo vrijeme razmišljao je o novoj plaći. Pogledao je u svoj ruksak sa znatiželjom koja i muči, i veseli, ali koja prije svega (zbog discipline i odlučnosti da ispis plaće ne pogleda dok ne dođe kući) drži još uvijek zatvorene mogućnosti i napokon želje da mu plaća, naravno, po pravdi svevišnjeg, bude bolja jer mu se trebala priznati viša škola, što dosad nije bilo učinjeno. S nadom i ljubavlju dotaknuo je listu koju nije želio otvoriti u hodu, već u miru svog doma. Već se zamišljao kako trga tu bijelo sivkastu omotnicu i da od cijelog lista ispisanog kojekakvim plaćanjima poreza, mirovinskog, zdravstvenog, ovoga i onoga, ugleda najvažniju brojku u donjem desnom kutu koja mu je omogućavala život narednog mjeseca, a koja nikada nije bila zamamna i toliko velika da se Bartol mogao malo više opustiti. Jedva je čekao da dođe kući i rastvori listu, pa neka bude što bude.

Na poslu je namjerno nije otvorio, što iz straha, što zbog zapitkivanja kolega i znatiželjnih jalnih ženturača, nesretnih i nedojebanih (kako mu je znao reći otac — njegov idol i čovjek iskrenih riječi), ponekad nasmijanih, ali u cijelosti promašenih, sveukupno nezanimljivih i fizički nepoželjnih, tako da je svoju listu preklopio tri puta i odmah je kao najveću tajnu strpao u džep. Na pitanje o novoj plaći samo se smješkao i odmahivao tankom dugom rukom želeći tim običnim nebitnim pokretom izreći da mu to ne predstavlja neku naročitu važnost, što ipak nije bila istina, jer mu je srce zakucalo brže i jače kad bi mu sviješću prolazila misao, teško kao po kamenju bez odgovarajuće opreme, da bi čak mogao dobiti plaću dosta manju od dosadašnje. To je teško prihvaćao i odbijao je takve informacije najviše zbog toga što se cijela radna snaga u državi mjesecima prije toga bojala novih promjena. Ovdje se ljudi uvijek nečega boje, pomislio je, vidljivo sretan što je mogao postaviti stvari na njihovo pravo mjesto i objasniti samom sebi veliku većinu odluka vlade i državnog vrha. I u najtežim situacijama pokušavao je ostati miran koliko god je to bilo moguće, ali su tragovi ostajali i na njemu, možda samo malo manje nego na ostalima. A taj manji trag je bio zbog toga što je živio sam pa nije morao misliti još o ženi i potomcima već samo o sebi. A to je bila olakšavajuća okolnost i uvijek bi duboko uzdahnuo kada bi razmišljao o tim stvarima.

Na dijelu pločnika, gdje se zbog velike vrućine od četrdesetak stupnjeva stopilo nešto katrana i taj je dio vidljivo omekšao, Bartol je pomislio primijete li i drugi ljudi takve sitnice, bez obzira na razdražujuću temperaturu, ili samo trče svojim kućama u hladovinu ljubljenih ventilatora bez želje i volje za promatranjem okoline. A Bartol je bio majstor promatranja. Ulazio bi u bit svake pojedine scene sa zanimanjem znanstvenika i usput zapisivao zapažanja. To je radio svakodnevno kao što je i svaki božji dan od jutra do mraka bilježio promjene vremena. Bio mu je to najdraži hobi i nije mu smetalo što su susjedi i poznanici govorili da je luđak. Neka, neka, znao je pomisliti bez srdžbe i proklinjanja. Ljudi su takvi, nikad se ne bave sobom. A lice mu je ostajalo meko, prihvatljivo i dobrodušno, jedino bi mu uši dobile jarko crvenu boju kada bi se zbog nečega znao iznervirati. Ali to je bilo tako rijetko pa je zato i bilo još više primjetljivo. Vrućina je zahtijevala nekretanje, ali je on svoj korak ubrzao. U stvari, sve je u njemu ubrzala znatiželja. Inače se nije smatrao znatiželjnom osobom, ali ovo je bila jedna nova situacija, važna zbog određivanja njegova širenja ili pak smanjenja osnovnih, ali i onih drugih manje bitnih potreba. Skoro da tu silnu vrućinu, zbog koje stradaju mnogi ljudi slabijeg zdravlja, nije ni primijetio od napada bezbrojnih misli koje su ga ispunjavale nekim čudnim osjećajem, do sada rijetko proživljenim. Jedino ga je znoj na trenutke vraćao u takozvanu stvarnost i divlje ljeto koje se baš ove godine zainatilo njegovu gradu. Beton se usijao i oduzimao mještanima zrak.

Mještani, pomislio je, kao da se radi o nekakvu znanstvenom zapažanju, a ne običnom pogledu čovjeka koji je pratio pojave svake vrste u svom gradu.

Usput je kupio lubenicu od osam kilograma i pola kilograma sladoleda u kutiji — čokolada vanilija — i umrtvljenim koracima penjao se na drugi kat gdje se nalazio njegov dragi dom. Sladoled je odmah stavio u dubinsko, a lubenicu je prepolovio da mu stane u hladnjak, da ne mora vaditi ni jedan poprečni držač. Uključio je televizor da vidi jesu li njegova predviđanja tlaka zraka, vlažnosti i temperature približna stvarnim mjerenjima instrumenata. I kako je moj stan danas, rekao je naglas, a nešto je zašuštalo, kao da se pomaknulo. Vruće, naravno, a da vidiš kako je tek vani. Pakao. Ali mi volimo pakao. Dok je tako pričao sa stanom, stavio je kuhati juhu iz vrećice — lovačku — ona mu je odgovarala zbog jače začinjenosti. Plaću, odnosno, izvještaj plaće stavio je kraj telefona koji je baš tog trena zazvonio. Pustio ga je da zvoni nekoliko puta razmišljajući tko bi to mogao biti. Podignuo je slušalicu i rekao — molim.

— Tin ovdje. Zovem te zbog plaće. Kolika ti je, živo me zanima, jer je u firmi od nas tristotinjak devedeset posto dobilo manju plaću i svi smo jadni i čini nam se, nasamareni. Što ti kažeš na to, zašto šutiš, nešto skrivaš? Neki su mi rekli da si ti sigurno dobro prošao pa si zato miran. Je li to istina? Reci.

Bartolu je bila potrebna puna minuta da se pokuša prebaciti na Tinovu stanicu na kojoj se osjećao nelagodno.

Slušaj, vjerovao ili ne, još nisam pogledao kolika mi je plaća, a ako želiš dođi kod mene pa je ti sam otvori, rekao je odjednom ljutiti Bartol, a usnica mu je oštro zaigrala. Ne smiješ se nervirati, pomislio je, sve su to zlobne, jalne, svakidašnjom monotonijom obojene jedinke bez uvida u stvari koje bi ih mogle podići na višu razinu. Pojesti, popiti, pojebati — to je zakon masovnosti i tu nema previše muke, nema uzaludnih pitanja, nema nerješivosti, jer sve je ili crno ili bijelo. Veće dileme ne postoje.

Tin je pokušao reći da bi došao do Bartola, ali je ovaj prekinuo vezu i time mu dao do znanja da je nepoželjan.

Što je tim ljudima, pomislio je, žaleći što nije ostao dječak, jer to je najbolje doba, sama igra i malo škole, vjerojatno samo zato da djecu pripremi na glupe životne situacije, poput ove.

Tek je sada Bartol uključio ventilator koji je uz ugodno strujanje zraka malo podignuo i prašinu, tu vječnu dosadu protiv koje se teško borio, najviše zbog svoje lijenosti. Uvijek je nešto drugo radio kada bi odlučio malo urediti stan.

A onda je napokon odlučio pogledati plaću, što ga je nanovo uzbudilo. Ruke su mu se počele znojiti i znao je da to nije od vrućine. Taj znoj je imao drugu težinu, težinu otkrivanja važne stvari u njegovu životu, što je u njemu izazvalo brojne kemijske promjene koje su potaknule fiziološke. Sve je to Bartol obavio sa strpljenjem čovjeka koji nema izlaza pa onda nema potrebe za brzim obavljanjem bilo koje vrste posla. Sporim pokretima oslobodio je listu njezinih okova, preletio one uvijek nebitne informacije — staž, mirovinsko, porezi, prirezi... i zaustavio unezvjereni pogled na cifri u donjem desnom kutu papira gdje je pisao — 25.000 kuna za isplatu. Nije mogao vjerovati, vjerojatno sanja, pomislio je, ne znajući kako da se ponaša sam pred sobom, a kamoli da je tu, ne daj bože, bio još netko s njim. Ipak je netko tu, pomislio je, jer je osjetio vibracije, poput životinje, poput jako senzibilne osobe i to je volio, drhtava nevidljiva treperenja, trnce, mravce koji ga uzbuđuju svojim posjetima, poklanjaju mu nove dimenzije života. A sve to što je volio ponekad i nije volio jer je unaprijed znao već najmanje pedeset posto budućih događaja, misli, djelovanja, ponašanja, a to baš i nije želio. Kad je vratio pogled na listu i na cifru od koje boli glava vidio je da u dnu po sredini piše još nešto masnim tiskanim slovima. I ta scena kao da je došla u njegovu sobu iz nekog znanstvenofantastičnog filma. A pisalo je samo

MOLIMO NE GOVORITI NIKOME!

Bez objašnjenja, kao neka opasna tajna koja je uskličnikom još više prijetila i izražavala jedan čvrsti zapovjedni ton koji ne dozvoljava nikakav pogovor. Jer to je tako i nema se tu što dodati ili oduzeti.

Bartolu je srce ubrzalo rad i on je popio čašu hladne vode gledajući kroz prozor ljude koji su se jedva vukli svojim kućama. I sa mnom je bila ista stvar, pomislio je, do maloprije, sada se sve promijenilo iz temelja, u sekundi. Misli su mu već živjele drukčije i opuštenije. Do večeri je razmišljao o novonastaloj situaciji. Najviše ga je čudilo što je cifra nove plaće tako zaokružena — 25.000, ni kuna više, ni kuna manje. U jednom trenutku je odlučio obavijestiti računovodstvo čim dođe na posao da je to vjerojatno zabuna, da ne može njegova plaća odjednom biti osam puta veća nego dosad. Taj mu je naum bio čvrst, ali vrlo kratko vrijeme. Nije on kriv za to, što ga briga, podizat će dio po dio plaće pa će vidjeti, ako je greška javit će mu to i brže nego što može pomisliti. A on nije ni nemoralan ni nepošten jer na to nije imao utjecaja, pomislio je, zatvorenih očiju dok mu je ljepši život igrao ispod kapaka.

Osjećaj da ima nekog u stanu nije ga napuštao. Nije to bio osjećaj straha, nelagode, već nečega lijepoga i prisnog, što god to bilo. Mogao je s tim nečim i razgovarati i to je činio, zadovoljan i ispunjen. Izjadao se naglas o novoj plaći i tome kako drugi ljudi žive, skromno i žalosno, a kako će on već od danas visoko uzletjeti. Izrekao je sve što ga je tištilo, mučilo, pritiskalo i nakon toga se osjećao mnogo bolje. Na kraju je još samo rekao — hvala.

A onda je otišao spavati jer su već otkucala dva sata iza ponoći. Zbog silnog ushićenja trebalo mu je dosta vremena da zaspe.

Ujutro je prije sata otvorio oči i nije bio umoran kao prethodnih dana. Ako novac nije sve u životu, pomislio je, kao što govore mnogi, onda je gotovo sve. Sigurnost, mir, odmor, bezbrižnost, lagodnost — sve to je nova plaća prostrla pred Bartola. Odlučio je odmah živjeti rasipnički jer ti novci se moraju trošiti zbog stare narodne izreke — kako došli tako prošli, a Bartol je to znao, što iz svog osobnog iskustva, što iz priča drugih ljudi.

Počeo je prehranom. Više nije jeo jeftine smrdljive salame, već je kupovao pršut, volio je sireve pa ih je nakupovao više vrsta, ali sve u komadu da ih on kod kuće u miru reže na tanke ploškice uživajući u mirisu koji ga je podsjećao na ženski spolni organ. Njušio je sireve kao da je sa ženama. Svakodnevno je kupovao svježe voće koje je tog trena bilo na repertoaru tržnica, a vino i pivo više nije kupovao najjeftinije, nego upravo suprotno, cijena mu je govorila što je kvalitetno, a čitao je u časopisima o mnogim vrstama koje su kao na top–listama bile poredane po kvaliteti. Ako ne znaš što vrijedi, pitaj koliko košta, govorio mu je otac blagim, ali autoritativnim glasom, i Bartol je odmalena upijao očeve upute jer je znao da mu čovjek koji ga je stvorio ne bi govorio nešto što mnogo puta nije iskusio na vlastitoj koži.

Ovo je prvi dan novog života, rekao je u sebi, radeći posao isto kao prije, bez ikakvog znaka bilo kakve promjene. Nikada nikome neće reći što mu se dogodilo koliko god ponekad imao jaku potrebnu nekome otvoriti srce. Tada bi iznenada osjetio nešto pokraj sebe što bi mu izmamilo osmijeh na licu i udaljilo misli od novonastale situacije točno onoliko koliko je bilo potrebno da ga ne počne gristi savjest. To bi prošlo i on bi opet osjetio da je sam. Nastavio bi raditi posao automatski, bezgrešno, otpušteno i sporo jer brzina u njegovu poslu nije ništa značila. Kao u mnogim poslovima i u njegovu je vladala rutina. Mnogima je to prelazilo u dosadu i bezličnost, ali ne i njemu jer on je to prihvatio kao takvo i to je bio zakon posla koji je cijenio. Nije bilo potrebe ni za žaljenjem, ni za bunjenjem, ni za promjenom. Po njegovu, sve je bilo na svome mjestu.

Tokom prijepodneva nazvao je svog prijatelja da odu navečer malo van, na piće i nekakvu zakusku. Ovaj to nije mogao zbog obaveza pa je Bartolu bilo malo krivo. Spustio je slušalicu, a obrve su mu se nakostriješile. Shvatio je da je ljut. Onda je pozvao kolegu s posla, najboljeg, ali mu je i on otkazao jer je navečer trebao dobiti goste, ženine šašave roditelje, tako je rekao. Bartol se kiselo nasmijao i odlučio da više nikoga ne zove, ali se ipak predomislio. Nazvao je još svoju bivšu ženu s kojom je ostao u prijateljskim odnosima, ali je ona bila umorna jer je u bolnici radila nekoliko noćnih smjena pa nije bila za izlaske. I nek se ne ljuti, nadodala je, jer je znala njegovu, ponekad, opaku narav. Nakon tih poziva postao je uznemiren, ali si je pokušao objasniti da je to odluka svevišnjeg koji je odlučio da te sve novce potroši samo na sebe. To je to. Pogled je usmjerio prema plafonu koji mu je smetao na putu do neba, ali se ipak još jednom uredno zahvalio.

To mu je bila potvrda da je miljenik svevišnjeg. Zadovoljno ga je nosio u glavi i u srcu. Kod kuće je s njim razglabao o svemu. Dotaknuli su se mnogih tema i ni s kim mu nije bilo tako ugodno i konstruktivno razmjenjivati misli. A kada bio se Bartol umorio od priče, jednostavno bi mu rekao laku noć i duboko mu se naklonio.

Prošlo je nekoliko mjeseci, a plaća mu je bila uvijek ista, famoznih 25.000 kuna, magična brojka za mnoge, a za njega još i ispunjenje snova. Nitko ga ništa nije zapitkivao, a on se trudio živjeti kao prije. Rijeko je kupovao nove stvari da netko ne otkrije promjene izazvane naglim rasipništvom bez pokrića. Živio je skromno. Ustrojio je svoj život na dvije strane. Prva je bila posao i ljudi s kojima se svakodnevno nalazio, družio, ispijao kave, ali koji mu nisu bili toliko bitni, tojest bili su bitni utoliko koliko ih nije mogao izbjeći. A druga strana bila je njegova intima, njegova samotnost u koju je rijetko tko mogao priviriti, a nakon ovih značajnih novčanih darova, s neba, to je uvijek imao na umu, sve je teže bilo drugim ljudima ući u njegov svijet, njegov okrug u kome je on šerif, u njegovu zlatnu dolinu, kako je nazvao novo stanje kada je jednom razmišljao toliko intenzivno da mu se zavrtjelo.

Hranio se u poznatim i priznatim restoranima, obično jedan glavni obrok, ili ručak ili večera, nakon čega bi ostao barem još sat poslije jela da na miru popije kavu i zacrtane dvije čaše kvalitetog crnog vina. U tim stanjima lagodnosti, punog želuca, ali nikada punog toliko da ga zahvati lijenost, razmišljao je o kupnji automobila, ali su mu se takve misli brzo strovalile u provaliju jer se bojao da ljudi ne počnu pričati odakle mu novac. Ako ga već ima, pomislio je, ne treba izazivati sudbinu. Uvijek treba biti skroman, uzoran, pošten, čestit građanin bez obzira na kojekakve situacije. Ne razmetati se, pomislio je, a nešto mu je dahnulo kraj uha da je to ispravno. Hvala ti na potvrdi, rekao je naglas, a stariji gospodin sa ženom koji je sjedio za susjednim stolom uputio mu je pogled zanimanja, jer oko njih nije bilo nikoga kome bi se Bartol mogao obratiti, i malo se nakašljao, na što je i njegova gospođa uputila znatiželjan pogled prema Bartolovu stolu. Bartol je primijetio njihova očna čeprkanja, ali se pravio kao da se ništa značajno nije dogodilo. Platio je, ustao i otišao kući. Kod kuće mu je ipak najbolje. Uključio je televizor, njegov najbolji prijatelj, nezahtjevan, nerazmetljiv i neznatiželjan. Obično bi uz njega i zaspao. Sanjao bi često snove vezane uz plaću, kao da je na ispitivanju, ili da mu oduzimaju sav novac, ili da je negdje odjednom bez ijedne kune, ili ga netko proganja zbog velike plaće, ili bi čak bio osuđen na smrt zbog toga što nikome nije rekao kolika mu je plaća, i tako bi se znao često probuditi u znoju i strahu. Nisam ja kriv, znao se izderati u snu i probuditi, tijela treperava i drhtava poput želatine. Ali, bilo je i lijepih snova, a najljepši je bio kada je budan plovio prostorom i udisao skupe stvari koje su mu odjednom bile nadohvat ruke.

Marinine muke

Dan je bio ugrijan više nego je karakteristično za taj dio godine, rano proljeće, za koje je sasvim normalno da barem još jednom padne snijeg i, naravno, ne zadrži se, ali ipak ljudima dade do znanja da ima nekog povrh njih tko vedri i oblači. Da ne umišljaju kao što mnogi znaju da je čovjek, ta hrpica nekakvih bjelančevina i prvenstveno govana, Bog. I ne trebaju se njega ni igrati, jer onaj, pravi, ipak u odlučnim trenucima pokaže svoje pravo lice pa kakvo god ono izgledalo nama, običnim, malim, grešnim atomima. Marina se nije igrala Boga i nije ni željela jer je osjećala kako su takve slučajne i umišljene mogućnosti daleko od nje i njezine, mogla si je to priznati u samotnim satima i blijedim noćima provedenima uz svog nervoznog i grubog muža, isprane i beznačajne postojanosti. Samo bi ponekad na ulici uhvatila topli pogled nekoga nepoznatog muškarca, obično kad bi išla na posao ili s posla ili u trgovinu ili frizeru, i shvatila bi po tim susretima očiju da nije ni sama ni toliko očajna i da mnogi drugi žive jednako kao ona ili barem slično.

Sve je to ništavno, znala je pomisliti, a kapci bi joj natekli i spustili se do pola oka, da stvarnost oko sebe vidi, ali ne do kraja. Uviđala je da se njezina raspoloženja mijenjaju brzinom svjetlosti, a tomu je teško nalazila one prave, od životne važnosti, razloge koji bi opravdali takva ponašanja. U jednom trenu nekontrolirano bi se smijala tvorničkom portiru i njegovim glupim vicevima, da bi već u sljedećem otputovala u mračna predgrađa svoje čudesne mašte gdje je znala pronaći mnogo neiživljenih mladenačkih dana jer se udala mlada za starijeg muškarca, koji je hvatao zadnji vlak da se skrasi, a svoj je dio mladosti ostavio kilometrima iza sebe. Odjednom je postajala rastresena, nesretna, depresivna, samoubilačkim mislima dovedena do ruba, ali nikad i preko ruba. Sunce je, zbog probijenog ozonskog sloja, bolesnim zrakama okupiralo zemlju, a Marina je zbog zastoja tramvaja dugo stajala pod tim okrutnim toplinskim kopljima. Na nešto mlađoj djevojci, koja se uz walkman tresla na toj vrućini, ugledala je moderne naočale žutih stakala i u trenu je pomislila kako bi joj te kričave cvike strgnula s glave, što ova od decibela koji su se zabijali ravno u mozak možda ne bi ni primijetila. Malko je stresla glavom i otjerala te vražje, neobuzdane misli koje uvijek napadaju sive stanice, a mora ih tjerati brzim lijevo–desno micanjem glave. Kao što krava tjera muhe mahanjem repa, iznenada joj se pojavila slika preko koje se već navlačio debeli veo zaborava. A onda je malo razmišljala o kravama iz djetinjstva koje su držali baka i djed i čiji je miris ovog trena dopro do njenih gradskih nosnica. Baš bih sada voljela ponovno doživjeti idilu sela i onaj spokoj uz lagano obavljanje mnogih poslova koji traže mnoge sate, bezgraničnu ljubav i trud, a zauzvrat nude zadovoljstvo i blagost, mir, pomislila je sjetno, jer je na njezino tijelo dugo i grubo nasrtao grad i izbacio one drage mirise životinja i mile glasove, sada već mrtve bake i ostarjelog oduzetog djeda.

Da mi je znati što me još sve čeka u ovom mom prazom hodu besmislenim prostorom smrdljivih i od psećih govana zasranih gradskih ulica, pomislila je dok joj se pogled trenutak zadržao na jednom takvom primjerku koji se nalazio točno kod znaka na kojem je pisalo — stajalište tramvaja. Odurno, gnjusno i perverzno, bile su riječi koje su je zahvatile od dojma stečenog jednim jedinim pogledom. Nitko ne bi bio sretniji od nje kad bi se mogla isključiti od tih svakodnevnih nasrtaja ulice. Tuga je preplavila njezino cijelo mišljenje i koliko god bila povučena u sebe, u takvim bi se prilikama povlačila još više, gotovo do same granice izdržljivosti. Zamućen pogled natjerao je njezine tanke duge prste da ga smirenim kretnjama razbistre. Nailazila je dvanaestica pretrpana ljudskim tijelima, umornim i izmoždenim, kao da je spremna za pakiranje u kontejnerske konzerve. Još jednom je rukom ovlaš prešla preko očiju, sada više ne da obriše suze, već da pokuša pogled vratiti u normalu koja joj se tog časa činila udaljena svjetlosnim godinama. Moje je postojanje ispunjeno samo nekakvim groznim prizorima, pomislila je utučena, ne pronalazeći utješne misli u rastresenoj svijesti. Svakom je njegova sudbina najgora, svakom je njegov križ najteži, nadalje je mislila, gledajući te jadne ljude u tramvaju kako se gnječe i pritiscima jedni o druge ispuštaju svaki svoj miris koji, normalno, iritira one druge i obratno.

Neka, neka, samo se vi drobite i smrdite si dok još možete, jadnici kukavni, bijesno je pomislila utučena Marina, iako bi i ona činila to isto samo da je bila mrvica mjesta gdje bi se mogla uvući. Otvorenih vrata tramvaj je krenuo, a ljudi, kakvi već jesu u čoporu, dobivali su krila, i psovke, sočne i grube, ispuštali prema krovu tramvaja, jer su jedino ondje imali mjesta proživjeti malo duže.

Tada se sjetila svoga muža koji prema njoj nije pokazivao pretjerane znakove ljubavi, jer kako je govorio — najprije si malo zaljubljen, onda to prođe pa se pretvori u nekakvu ljubav, poslije dođu djeca i prođu godine i kod nekog se taj odnos pretvori u prisno prijateljstvo, a kod nekog u usahlu monotoniju. Kod njega se dogodilo ovo drugo i on to nije skrivao, dok je Marina još uvijek, jer je i puno mlađa, žudila za pažnjom, milovanjem i toplinom. Ako mi on u dogledno vrijeme ne pruži neko naročito zadovoljstvo, još uvijek ima drugih muškaraca koji to hoće, pomislila je odjednom odlučna i čudesno važna zbog takvog razmišljanja, iako nikada prije nije odobravala takav način obiteljskog života. Muž, ljubavnica, žena, ljubavnik, toga se nagledala na poslu i previše, pomislila je i nije vidjela da je bilo koja takva veza završila normalno. Došlo joj je da povrati. Duboko je uzdahnula nekoliko puta i to joj je, uz dvije bajadere, povratilo snagu.

Opet joj je lice postalo suho i relativno mirno kada je nekoliko stanica odlučila prošetati i usput malo pogledati izloge. Poželjela je s nekim otići na kavu, za što joj ovog časa ne bi bilo od veće važnosti da tu osobu poznaje toliko da joj govori svoje muke koje bi se u drugoj prilici mogle zloupotrijebiti, već je to mogla biti neka potpuno nepoznata ili poznata samo iz viđenja, da sve to ne poprimi neki oblik koji bi nalikovao na budući kurveraj jer i takva neka bezazlena situacija može otići u čudne vode iako ni to ne bi bilo sasvim loše ako nitko nikada za takav potez ne bi doznao, što je mogla biti vjerojatnost manja od čestice prašine jer sve uvijek iziđe na svjetlo dana. Ništa nije mogće toliko zatajiti, pomislila je, dok je sitnim hodom osvajala već tisućama puta iste ulice, iako bi to bilo odlično, prepredeno je došla do kraja misli koje su je malo čak i uzbudile.

Toliko ljudi, a nigdje nikog poznatog, pomislila je i odstranila misli koje su bujale prije desetak minuta, ali ne zauvijek, već samo do iduće stanice, možda. Falio joj je automobil, polovni, bilo kakav, da se ne muči u ovim gužvama, da se ne troši bez potrebe. Zaželjela ga je posjedovati, jednostavno, i u nekim drugim dimenzijama života, ne biti njegov rob kao mnogi koja je znala, već gospodar njega, a zajedno s njim i određene situacije. Odmah je uplatila loto na kiosku, gdje toga trena nije bilo ljudi jer bi u suprotnom samo hladno pored njega prošla, kao pored većine drugh stvari. Kad bi ugrabila dobru premiju, kupila bi si automobil, neki manji, prvenstveno za gradsku vožnju. Sada imam listić i nadu, pomislila je, a u mislima je već obilazila gradske ulice nasmijana poput kakve filmske zvijezde. To veselje ipak je bilo kratka daha, kao i sva druga umišljanja bez nekog opipljivog pokrića. Opet su joj suze nenadano pojurile licem i bez stanke putovale brzo kao autocestom. Bila je jadna, nesretna i nedorečena. Sjela je na jednu praznu klupicu u parku a debeli, možda stoljetni, kesteni nadvili se nad njom i mirisali još neprocvjetani u njezinoj mašti. Malo se odmorila, a onda ju je sunce svojom toplinom uznemirilo. Krenula je dalje, sporo. Nije ni primijetila da se privukla već na nekoliko stotina metara do kuće. Na trenutke je plakala uzvišeno jer je cijeli život do sada proživjela pošteno. Zbog toga i nije bila u mogućnosti kupiti stvari za koje je iz ove vrste društvene perspektive smatrala da su luksuz. Moral ju je gušio jer je bila tako odgojena i nije podnosila svu silu licemjernih ljudi koji su pred njom raspredali priče, a živjeli sasvim drugačije: beskompromisno, grubo, i po njezinom, neprimjereno. Bitno je ono što se radi, djela, to je slika svakog od nas, pomislila je drugi put lica okupanog suzama. Pogled joj je ponovno postao mutan i rascjepkan.

Već je dva mjeseca bila u drugom stanju i tu je tražila uzroke svoje pretjerane uznemirenosti i izgubljenosti s jedne strane, a s druge strane ju je iznenadno veselje pogađalo toplim kopljima zbog života koji je bujao u njezinoj utrobi. Smetala ju je jedino ravnodušnost muža koji nije oklijevao ni u takvim momentima divlje izreći jednu od svojih čuvenih rečenica — ostalo je još samo jedno pivo u frižideru i to ću popiti sada — što je značilo da je vrijeme da ona krene u kupovinu, dok on leži s novinama u rukama, normalno, okrenutim na sportskoj strani. Bio je on nekad sportaš, znao je reći, iako se tih vremena nitko tko ga je znao nije mogao prisjetiti. I tako su nastajale svađe između starih dečki, dečki koji su cijeli život proveli uz piće iza osnovnih škola i dječjih dispanzera uz neke neobavezne i nebitne priče o sportu, umjetnosti, za koju su svi odreda bili eksperti i o životu koji su imali u malom prstu, tako su govorili, a nosevi im parali oblake.

Uz škvadru i piće njezin Bojan je provodio puste sate bez ikakva uloga i sadržaja osim ispraznih priča potrošenih na pijance kao što je i sam bio, ali se ipak suprotstavljao Marininim napadima smatrajući ih čangrizavim ubodima trudne žene. Svaka strana ima svoju istinu, pomislila je Marina dižući čist pogled ispran suzama u stariju gospođu: urednu, namirisanu, sa mladenački kratkom kosom, blagih crta lica i ukusno namazanih očiju, koja se nagnula prema njoj znatiželjno je promatrajući svojim iskusnim očima, koje su se Marini učinile anđeoske baš kao i cijela pojava te rijetko stabilne osobe.

–– Oprostite, je li vam dobro? Gledala sam vas na tramvajskoj stanici i mislim da bih vam mogla izreći sve simptome kroz ovih nekoliko pogleda. Ja znam promatrati ljude i mogu im pomoći malim savjetom ako uvidim da je osoba za tako nešto prijemčiva. Mislim da neću pogriješiti ako s vama porazgovaram.

Marina se zagledala u nepoznatu ženu očarana njezinim ljudskim jednostavnim i slobodoumnim riječima. Kako sve izgleda jednostavno kada čuje tako nešto od nepoznate osobe, pomisli sa malom zadrškom. Gledajući je u oči riječi su joj potekle same, bez uvijanja i tradicionalnog nepovjerenja.

–– Muče me razne stvari, recimo automobil. Danas me je to prvo otjeralo u suze. Glupi tramvaji, gužva, nervoza svih bližnjih, nerazumijevanje, hladni susjedski odnosi, pijanstvo muža, probijeni ozonski omotač, u drugom sam stanju, radim kod privatnika, svaki dan prijeti mi otkazom jer trudnice su mu samo briga, odlaženje u trgovinu, more — otkad nisam bila na moru, i još mnogo toga sve tako unedogled, skroz do dna odakle ne vidim izlaza. A nije da se ne trudim, naprotiv.

Čini mi se da sam danas malo pobjegla od svega, u ovaj mir parka i debelu stabilnost kestena koji mi vraćaju drage uspomene djetinjstva, koje mi je do danas još uvijek najljepše doba. I mi smo u dvorištu imali kesten pa mi je on, uz brezu, najdraže drvo. Jesu li oni opterećeni uništenom atmosferom? I sat sam zaboravila odnijeti na popravak.

Muž će poludjeti kad uvidi moju zaboravnost i rastresenost iako je on lijen kao trut koji doslovno ne misli ni na što, samo na utakmice, piće i nikad prevaziđene dječje snove. Ja nisam normalna, zašto si dozvoljavam sve te stvari? Zašto ne odem, jednostavno se prebacim u drugi svijet i plovim nebeskim prostranstvima u miru i tišini? Zašto se mučim?

Prvi put Marina je pred nekom osobom, stranom, do tada nikad viđenom, ali ugodnom i toplom, kako se Marini činilo, na neki čudan i bezazlen način, izrekla misli koje je muče. Nije očekivala rješenje jer ga na vidiku nije ni bilo, već je samo htjela putem rečenica svoje muke poslati u eter. To je i učinila, a gospođa ju je mirno slušala, poput majke.

–– Najprije morate raščistiti stvari sa samom sobom. Ne samoubojstvom, jer je to glupost, već borbom za svaki dah, svaki pedalj kročenja kroz vrijeme, za svako djelo kojim popunjavamo rupe u povijesti, dok je samoubojstvo korak natrag i mi ne znamo kazne koje nas očekuju ako ga počinimo. Moj brat je rekao da je život patnja i da želje stvaraju noćne more, fizičke i psihičke traume, jer se obično ne mogu ispuniti do kraja, a onda nastaju frustracije, ubilačke zle misli koje čovjeka truju dok skroz ne oslabi i popusti pred njihovim naletom. Zato vi trebate svoj mladi život pojednostavniti. Manje želja, manje patnja. Rekla je to i nestala poput sna nakon buđenja.

Čudno, pomislila je Marina, a tijelom joj je prostrujala vrelina iskrenog prijateljstva. Sigurno je... dobra vila, pomislila je sa smiješkom koji je ostavio brojna pitanja.

— Što se tako vučeš — čula je iza sebe glas poznati, ali odvratni, svog, pomislila je, još uvijek muža, Bojana.

— Ništa. Srela sam... ma ne... bila sam sa... ma bez veze, govorim gluposti, danas sam prilično osjetljiva.

— Hajde idemo, jesi li kupila piće?

— Nisam.

— Onda požuri.

Gospođa je Marini otvorila oči što se tiče mnogih situacija. Slano lice postajalo je vedrije i optimističnije. Shvatila je da je prvenstveno važna sama sebi i da ubuduće mora raditi rezove. Sve je radila brže i efikasnije. Najprije je Bojanu rekla da želi rastavu jer joj je to bio najveći teret koji je nosila. On se kao nasmijao i nije rekao ništa, ali je odmah shvatio da će sam morati ići po pivo i u trgovinu i u frižider. Zaboravila ga je brzo.

Nadalje, počela je sanjati ostvarive snove. Jedino što joj se činilo manje ostvarivo i nedostižno, a o tom je često razmišljala, bilo je to da o njezinim bivšim glupostima i promašajima netko napiše priču, ali malkice uljepšanu, ako je ikako moguće.