Kolo 3, 2003.

Književnost

Miroslav Krajnović

Otac

Miroslav Krajnović

Otac

Staklena gromada. Doima se ispunjenom prozirnim plavetnilom vode. Boje mora jedne bistre ljetne večeri bez oblaka dok lagani vjetar tjera slabe valove na plažu gdje se valovi, pjenušavi i tiho šumeći, rastaču među šljunkom, zatim povuku da bi uskoro ponovno bili saprani na plažu.

Hadrijan stoji na obali, otac ga drži za ruku. Hladna mu voda zapljuskuje noge, pomalo zebe jer je prethodnog dana padala kiša i rashladila more. Oprezno, kako se ne bi poskliznuo na algama presvučenom kamenju, Hadrijan napreduje korak po korak. Voda mu seže do članaka, koljena, butina, na koncu mu dopire do struka. Otac pusti njegovu ruku. Onda se Hadrijan brzo baci u more. Na trenutak mu hladna voda oduzima dah, pluća mu se skupe u grču, pljuckajući gorku sol i tresući se izranja i udiše zrak. Duboko udahne, ponovno zaroni na dno. Otvori oči, sekundu–dvije slana ga voda peče u očima, ali on ih ne zatvara. Objema se rukama pridržava za podvodnu stijenu, pod prstima osjeti klizave alge, ogleda se. U plavkastoj vodi, kao kroz laganu izmaglicu, otkriva svijet razlivenih boja i nejasnih volumena i obrisa, koji se slijevaju jedno u drugo. Svijet koji je toliko različit od onoga iznad površine gdje je sve — kamenje, drveće, ljudi, životi — tako jasno i oštro omeđeno, kao nožem izrezano. On se čudi ljepoti tog staklenog svijeta i želi ostati duže, ali mu ponestane kisika, mora izroniti na površinu. Lakomo guta zrak, makne mokru kosu iz očiju. Taj se svijet iznad površine vode sjaji, sunce bliješti na valovima i baca svoje jarko svjetlo u njegove zaslijepljene oči stisnute od boli. Obuzme ga žarka čežnja za nježnim, prigušenim svjetlom pod vodom, duboko udahne i zaroni do stijene za koju se pridržava. Digne pogled i vidi kako se prigušene zrake zalazećeg sunca probijaju kroz vodu zgusnutu od soli. On pliva zrakama u susret, ponovno izranja. Svjetlo ga opet zasljepljuje, hitro udahne i zaroni do dna gdje nađe kamen koji je dovoljno težak da ga zadrži na dnu. Digne pogled. Kao u katedrali sazdanoj od mliječno plave vode i zelene svjetlosti, on bestjelesno lebdi nad morskim dnom, nošen laganom podvodnom strujom. Ispuni ga osjećaj potpune poniznosti. Poniznosti pred onim što je nekada bio, što će jednom biti i kakav nikada neće biti. Sva su vremena ovdje sjedinjena; svi ljudi koje poznaje: majka, otac, bivša žena, Karlo, Anastazija, Doktor, prijatelji, neprijatelji; svi su oni — poput njega — nošeni nevidljivim strujama kroz morsku vodu, u ovom sigurnom, neuništivom staklu koje nikada ne želi napustiti.

— Ako dovoljno dugo gledaš, otvorit će ti se oči.

Hadrijan ćubi u jednom neosvijetljenom kutu očeve radionice i pozorno, zabavljajući se promatra kako kovrčava blanjevina pada na pod gdje se nakupila u velikoj hrpi. Kadgod otac stane u tu hrpu, ona zašušti i krcka; zvuk koji se Hadrijanu doima izrazito ugodnim i prisnim.

Otac podigne upravo obrađenu dasku prema svjetlu i provjerava izblanjane rubove, palcem oprezno prijeđe po njima. No, čini se da nije u potpunosti zadovoljan jer tiho uzdahne i ponovno pričvrsti dasku u škripu. Teškim gumenim čekićem dva–tri puta udari po nožu i jednom za probu povuče blanju preko rubova daske. Glasnim šištanjem, oštar se nož urezuje u drvena vlakna, ovaj put tanušna, gotovo prozirna blanjevina lagano lebdi na pod. Nakon što ponovno okrene dasku prema svjetlu i libelom provjeri glatkoću rubova, otac se čini zadovoljnim zbog rezultata svog rada. Otpije gutljaj hladne kave iz šalice, podboči se lijevom rukom i smješka se iz Hadrijanu neobjašnjivog razloga. Onda se iznenada ponovno uozbilji. Metrom izmjeri dasku, olovkom po njoj šara znakove i crte, još jednom na temelju skice provjerava dimenzije i točke ucrtane na dasci. Naposljetku se halapljivi zubi pile urezuju kroz drvena vlakna, piljevina sniježi po blanjevini.

Naboranim čelom pažljivo studira skicu koju je ponekad nakon večere dotjerivao, brisao, sjenčao. Kada je otac zajedno s Hadrijanom, koji je pisao zadaću ili čitao lektiru, pedantno razvijao svoje nacrte i često ih odbacivao, izračunavao dimenzije, posuđivao Hadrijanovo ravnalo i ponekad mu dobacio zavjerenički pogled, onda se Hadrijan osjećao nevjerojatno dobro, a i svoju je inače dosadnu zadaću završio marljivo i pedantno, samo da bi mogao što duže sjediti ovdje s ocem za stolom. A kad ga je otac u nekoliko navrata zamolio da pridrži jedan kraj mjerne vrpce kako bi vrlo točno izmjerili nišu u kuhinji u koju je valjalo uglaviti kredenac za mamino posuđe, onda je Hadrijana ispunjavao ponos što otac bez njegove asistencije ne može završiti posao, i osjećao se iznimno važnim. Ali, kako je iz zbrke brojeva i simbola i crta ikada trebao nastati namještaj, to si Hadrijan nije znao predočiti.

Otac nezadovoljno klima glavom, pješčanim papirom izbrusi rubove, gumenim čekićem uvaljuje tutkalom premazane klinove u pripremljene bušotine i spoji pojedinačne daske u oblik koji sada već jako liči na kredenac. Vrhunskom pažnjom otac stezaljkama fiksira svježe slijepljeni kredenac i stavi ga na stranu na sušenje.

Miris prozirnog laka širi se radionicom. Otac miješa lak u limenoj posudi. Hadrijan udiše miris, od njega mu se pomalo vrti u glavi.

Otac napravi stanku, ispije ostatak kave i zadovoljan promatra svoje djelo. Ručnom metlicom smete piljevinu i blanjevinu sa svog plavog radnog mantila kao da time želi označiti kraj jedne faze rada.

Hadrijan je ponosan. Njegov otac je čarobnjak. Iz grubo izrezanih dasaka, za koje se još držala vlažna kora i čiji su krajevi bili potamnjeli od plijesni i gljiva, i s oruđem, na čije se korištenje Hadrijan nikada ne bi odvažio, otac je izradio namještaj, bolji i dugotrajniji i s više mašte od mobilijara od iverice iz robne kuće, koji se nakon nekoliko godina počinje raspadati zbog vlage i rušiti pod vlastitim teretom. Tatini kreveti, stolice, stolovi i police držat će pola vječnosti, u to je Hadrijan uvjeren svim svojim bićem.

— Tata.

— Šta?

Glas zvuči nestrpljivo. Otac je zaboravio ili nije čak ni primijetio da Hadrijan, šćućuren u kutu, promatra njegov rad.

— Volim te.

Iznenađeno, otac odloži skicu i prstima prođe Hadrijanu kroz kosu.

— I ja tebe, sine.

Kad majka nekoliko minuta kasnije uđe u radionicu, na svoje veliko iznenađenje ugleda svoje muškarce kako su si objesili blanjevinu na uši i poput divljaka skakuću naokolo. Pritom se smiju i vrište i sa spljoštenim dlanom udaraju po ustima kao što je to Hadrijan vidio kod Indijanaca iz hollywoodskih filmova kada se nalaze na ratnoj stazi.

Majka sa smiješkom klima glavom i prekriži ruke na grudima.

— Jeste li vi skroz pobenavili? Ruke prati! Večera je na stolu.

Poput artefakta iz nekog drugog svijeta i drugog vremena, staklena se gromada plavkasto i zeleno presijava i tinja u posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Hadrijan zamišljeno promatra staklo, tužan, ali i začuđen scenom koja se u zbilji nikada nije dogodila.

Kolo 3, 2003.

3, 2003.

Klikni za povratak