Obiteljske tajne

Obiteljske tajne

Knjiga dovršena u srpnju 2002.

Baka

Nekoliko je varijanti prigodnih riječi bilo spremljeno, zlu ne trebalo, u mat crnom fasciklu. Među računima, raznim kupoprodajnim ugovorima, bankovnim izvještajima, izvodima, taksama, porezima, kopijama, dokumentima iz vremena Marije Terezije crni je fascikl dobivao na vrijednosti. Nekako je bio stroži, uniformiraniji, sređeniji, ukratko — elegantniji. Kako čujem, riječi traže svoj prigodni1 okoliš; ne možete staviti riječ ljubav u obični blijedonarančasti kartonski fascikl, a da ne omalovažite riječ podlom blasfemijom, neprimjerenom insinuacijom i krajnjim cinizmom.2 Odmah je upala u oči poput brvna smirena jednostavnost crne omotnice, sasvim nove, neistrošene čestim otvaranjem i nemarnim odnosom prema stvarima koje nas ostvaruju za sutonskih raspoloženja i drugih obiteljskih prigoda.

— S ljubavlju si uvijek živo prisutna u našim mislima i sjećanjima.

— Vrijeme bez tebe sporije teče, tvoje lice, ljubav, dobrota, tvoja radost ne blijedi u našim srcima.

— Vječno si s nama, ma gdje bili.

— S ljubavlju te pamtimo, po dobroti spominjemo.

— Pomisao na život bez tebe prazan je, a duša razorena. S nama si vječno, dok živimo i ti ćeš s nama, a kada nas ne bude, sjećanje na tebe svijetlit će u srcima tvojih unuka.

Baka je bila bolesna. Teška bolest3 u gustim, olovnim oblacima, crnim kumulusima gomilala se poput mrtvaca u gromilama nad izmučenim vjeđama starice u postelji.4 Izborano lice poput ispucane žedne zemlje (kada nas trivijalnost sili olinjalim poredbama) smiješilo se sa zidnoga goblena koji se mijenjao zajedno s Bakom u ritmu godišnjih mijena. Baka je imala svoga privatnoga Doriana Graya uvezenog u starinski goblen, koji je izradila još njezina prabaka što je ostala bez palca. Oči su joj uvijek bile špekulaste, kotrljale su se s moje glave preko ruba kreveta prema starinski pozlaćenom ogledalu pa na prozor što je uhodio rub šume. Imala je pogled zabezeknutih bolničarki (u trenutku kada na stolu pacijentova crijeva ne izdrže pod teretom klistira navalu olakšanosti) dok je lomila prste, grickala nokte ili jezikom pljuckala. Ispaćeno bi buljila kroz ljude pronalazeći u njihovoj unutrašnjosti5 vlastitu melankoliju. Suton bi ju podsjetio na blizinu posljednjeg suda, zabrinuto bi pogledala u Majku Božju na zidu — nisam još ni spremila posljednje stvari. Nakon nedjeljne mise, slamalo bi joj se srce nakon ispovijesti i savjest. U posjet bi joj dolazile brbljave starice koje je iz navike, možda i pristojnosti, smatrala prijateljicama. Ne mogu se probuditi a da ne ugledam sebe u goblenu, kad me god uhvati migrena, sjetim se njih i evo ih. Nasmijane, cerekave, bučne, kreštave, piskutave, drečeće, ptičji zbor pred spavanje — vrapci i crvendaći, kosovi i gardelci6 puštaju iz sebe svoju najljepšu pjesmu ne znajući hoće li ih ujutro probuditi. Nesreća je u tome što te dražesne gospođice i udovice nikada ne spavaju, uvijek su neotesano vesele i kao ptice se izvijaju na jednoj nozi njišući usahlim bokovima.7 Tada se prvi put dogodilo nešto neočekivano. Baka je odlučila, nasmiješivši se liku u zrcalu, neće samo ona biti bolesna, mrzovoljna i zajedljiva, neće ona riskirati pamćenje po dobrom, neće biti dobrodušno susretljiva i čekati neopravdano ogovaranje. Ženama je, što sličiše na ptice, premda zlotvori katkada uzimaju obličje vodenih vila, čim ih je pogledom ubola u dušu, ubrizgala manju dozu melankolije, onu s kojom se tog jutra probudila ne mogavši naći noćnu posudu. Zaplakala je glave okrenute kroz prozor, prema prvim zrakama zlaćanoga sunca, želeći da napokon s nekim vodi ljubav. Makar to bilo i sunce, sunce moje, rekla mi je gladeći me po masnoj kosi nakon što si je obrisala stražnjicu, a papir uredno odložila u vrčinu. Papir je nevjerojatno brzio upio svu žutozlatnu tekućinu, vlaga se širila tankim celuloznim porama. Nakon nekoliko trenutaka sve je postalo prožeto, smiješano, nije se znalo gdje počinje papir, gdje zlatnožuta tekućina, gdje ostaci kakice. Zlato moje, sjetno me dodirnula i poljubila u čelo. Bio sam njezina zlatna ptičica, uvijek sam prvi pojeo ručak, nikako nisam htio biti zadnji posranac.

Ptice su pronijele glas daleko, daleko, daleko. Njihova tužna pjesma nekako se ušuljala poput miša u crkvu u dušu Marianne Faithfull. Odmah je uglazbila tugu koja je bila zamak jednog plačućeg filozofa što je u slobodno vrijeme odlazio promatrati valove, kada bi oni dokoličarili. Kada bi ptice znale koliko je smrti prešlo preko njihova kljuna, osjećale bi se ubojicama. Kada bi bilo koristi od pričanja, svi bi šutjeli. Žuta Pastirica odavno je prestala komunicirati s bakinim anđelima i preselila se pod prozor maloga kućnog vraga koji je Baki donosio izvještaje o preljubima, obiteljskim razmiricama, kradljivcima lemozine, pijanim dangubama (vrag joj je u zamjenu za dušu podario glas), donosio glas o vlastitim izgubljenim mislima što ih se može naći na kapcima, prije spavanja, kolerika. Ako je Baka čitala Fausta, to ne znači da to čine ptice–brbljivice, gospođe što sumor brišu smijehom, glavobolju šutnjom, a stid pamte iz spomenara. Mrka Crvenrepka imala je osobinu iguane, duboko podvojena osobnost što se voljela skrivati na javnim mjestima, najčešće na trgovima, tramvajskim stanicama, stopljena s okolinom. Ljude je uspoređivala s komarcima, u kojega se i sama noću pretvarala, kada je ptica u njoj spavala snom pravednika. Dosadna, prijetvorno udvorna, uvijek nasmijana. Neki ljudi koji imaju vaše osobine, a njih pak ja. Već Vuga–Buga bijaše dar bakinu bolesnom tijelu: čajevi, kure, savjeti, iscjelitelji, travari, vidari sve što je koristilo njezinu razigranom duhu rođenoga filantropa. Filantropi se rađaju samo zato da drugima daju do znanja koliko su zatrovani dobrim običajima i navikama. Baka se pokraj nje osjećala jadnom: zašto joj nisam došla na rođendan, pozvala me na kavu a ja sam se izgovorila zalijevanjem ruža, rekla je dan je prekrasan, kao stvoren za šetnju a mene je upravo napao čir na dvanaestercu, grizla se u sebi češkajući si lijevu lopaticu. I Sivkasta Bjeloguza, kao što i ime govori, hihotavo se šepurila uvijek novim i sve mlađim proscima. U ranim pedesetim godinama još uvijek je mogla stražnjicom zavrtjeti glavu emocionalno labilnim muškarcima što su zujali oko kljunova gladnih ptica. Bila je ocvala božica, bila je cvijet na koji se spušta vrag u njoj. Te četiri ptice pjevice Marianne Faithfull nisu razumjele, ali su je činile osamljenom. Zbog toga je Baka vlastitu melankoliju neprimjetno darovala tim oholim ženama, na pladnju za doručak u krevetu.

Tada je dobila psorijazu. Bolest se širila pustarama tijela kao deliblatska pješčara. Kao što vatra guta suho lišće tako je prhut pojela svu pigmentaciju. Nova bolest posjedovala je dostojanstvenost. Baka nije bila hipohondar, niti je od bolesti činila priču. Ona je jednostavno (jer u mojim pričama sve je jednostavno) u mladosti čitala Alana Forda i uvijek bi joj misli zastale na Jeremiji. Ovaj se osjetio poniženim te je odlučio mojoj Baki dati najboljega sebe, sve svoje bolesti i umjetnost stjecanja istih. Od tada ona ima problema sa zdravljem. Dakle, psorijaza bijaše krastavo–medena. S posebnim bi uživanjem posvećivala se najvećim krastama kidajući ih sladostrasno, pokušavajući od kože odvojiti što veću ljusku, bjelasto–prozirnu opnu. Najveće primjerke, psorijaza–kapitalce spremala je u posebnu mesinganu kutijicu iz Praga. Ljeti bi je izlagala suncu, osobito one pod pazusima. Jedan joj je neotesani Nijemac, turist iz Bavarske, imenom Franz, Fritz ili nešto slično, rekao da se uopće ne brine o ekologiji i onome što ona naružnjuje okoliš plaže. Baka ko baka, već naviknuta na površne provokacije, kaže svojoj psorijazi: muko moja prijeđi na Franza ili Fritza iz Bavarske. I bi tako, i Baka vidje da je djelo dobro učinjeno. Nijemac se iščešao do krvi.

Bolnica se raspadala uzduž i poprijeko poput Bake pred kišu. Preuzimala je muku svojih pacijenata. Što im je bilo lošije to je ona postajala vlažnija, derutnija, neurednija. Žbuka je padala sa zidova, u wc–ima bi izbijale poplave, trovanja hranom bila su svakodnevna. Kada bi se dogodilo da nitko toga dana nije umro, dodatno obolio ili kada bi doktori od prve dijagnosticirali tjelesni kvar, ili kada bi uspješno nekoga izliječili od neizlječivosti, operirali, rodili, onda bi se kuća gdje su se takva čuda događala nasmiješila, živnula bi i zablistala poput bačene pivske boce na suncu. U jednoj od takvih odjela bolnice Baka je prvi put završila zbog nesvjestice. Na pregledu su joj otkrili nekakav režanj na mozgu, veličine graška šećerca. Rekla je sva uzjogunjena liječnicima — moj unuk obožava rizi–bizi. Napravit ću mu od toga graška najbolji ručak u životu, ispeći ću piletinu, a kao desert švarcvaldsku tortu. Liječnici su se kiselo nasmijali smatrajući to stupidnom šalom. Kako bilo, Baka je u nesvjestici sanjala svoj prvi dolazak u Gorski kotar iz Rogaške Slatine, udaju i vođenje gostionice. Tada je priroda još uvijek bila arkadija, zmije su puzale, hijene lajale. Pažljivijim zavirivanjem pod kamenje moglo se vidjeti pokojeg anđela kako skuplja prašinu. S kiselim kišama došle su i slatke bolesti. Do u detalje im je ispričala, što je bilo vrlo slobodoumno za ženu od šezdeset godina, kako ju je Djed deflorirao, njegov mali pipničar kako je pustio pivo u nju i kako se od toga napila ko čep. O, vjerujte, znala je sve to ispričati i na njemačkome jeziku. No, to je priča koju ću vam jednom ispričati na hrvatskom.

A propos psorijaze, belosalicom je trljala stidna mjesta. Tamo se najtvrdokornije usidrila. Ljudi bi je čudno gledali kada se rukama tobože nehajno češkala po tom mjestu. Stidjela se svraba, svrabica, kako su je prozvali u birtiji. Ispred nje bi se skupljale mačke kojima je donosila riblje iznutrice. Voljela je hraniti životinje, činila je to pažljivo, istim pokretima kojim je svojedobno hranila Majku, točnije Dijete. Moju Majku, njezino Dijete. Alergična na ribu, pokušavala se naviknuti na pastrve iz obližnjeg jezera. Pričala je kao su se otac i sin, one noći kada se napila muževim pivom, ta njegova pipničarka, kolima survali u duboke i bistre vode gorskoga jezera8 i utopili se kao Anabel Lee. Njihovi duhovi živjeli su u Baki. Zbog alergije na duhove dobila je psorijazu. Kasnije je shvatila zašto su joj ribe imale slatkasto–odbojan okus. U njezinim snovima njihovi plosnati duhovi pokušavali su naći tijela, ona ista što su ih nosili prilikom utapanja, no ona su postala hrana ribama, uglavnom šaranima. Nije htjela do kraja uništiti nadu vlastitim duhovima tako što bi im pojela oblik koji je nosio ime Oca i Sina. Pokoj im duši, Bog dao mirne vode jezera. Kupači su, pogotovo posljednji kupači kolovoza, prije nego šuma ogoli, svake godine Baki poklanjali jednu te istu knjigu Dalibora Cvitana. Ne biste mi vjerovali, ali moja bolesna Baka Cvitanu je jednom u Svetom Filip Jakovu napravila ugora na gradele, na suhom maslinovu drvu.

Tiho je hodala ne htijući probuditi čir na želucu. Bol nikada nije bila ista, kao da različite osobe u istoj osobi boluju iste bolesti različitog intenziteta. Nadala se odšetati do vaze s kaktusima i gledati ih neodređeno, što nije imala običaj. Pokoji žohar i Baka noću su vjerovali da razum treba hraniti lažnim predodžbama o sigurnosti ne bi li se osjećaji izoštrili. Bit će mudri, staloženi i hrabri. Neće se prestrašiti jedan drugoga, neće okrenuti glavu. Kaktus je bio bodljikav, Baka je ostavila krv na njemu kao podsjetnicu, znak prisutosti sudbine. Drugo jutro kaktus će biti prijenosnik aidsa, što ga je uboga starica pokupila prije desetak godina plombirajući šesticu gore lijevo. Doktor, koji se brinuo o biljkama iz dosade, pacijentima nije poklanjao pažnju. Drugi doktor, koji je bolesnike tretirao brižno, iz brige za kaktus to ga je jutro zalio. Zalivši ga ubode se, zarazi i nakon nekoliko godina umre od uboda bumbara. Baka mi tog dana, preko anđeoskog posrednika, posla poruku život nije pravedan, a kao jeka ostanu riječi u tapetama dobrog sam čovjeka u grob otjerala.

Tog su jutra četiri ptice–brbljavice (one s početka priče) rekle kako ih šalje sam Bog kao letače apokalipse navijestiti joj trenutak objave. Lakše je čuti pjesmu negoli doktorov glas kako govori ostala su vam još dva–tri dana, tjedna, mjeseca — dodao bih optimistično. Pjesma je bila ponešto tužna. Blues, crnački blues na jezeru Bajer. Uskoro bi trebala, tako rekoše bez vjere u vlastite riječi što imale su okus istine, ako se u njoj osjeti karamela, anđelima udijeliti koju od svojih nasljednih ili prijenosnih bolesti. Baka je to primila stoički. Što se mora se mora — rekla je i odgrizla komad jabuke, slomivši pritom zub.

— S ljubavlju si uvijek živo prisutna u našim mislima i sjećanjima.

— Vrijeme bez tebe sporije teče, tvoje lice, ljubav, dobrota, tvoja radost ne blijedi u našim srcima.

— Vječno si s nama, ma gdje bili.

— S ljubavlju te pamtimo, po dobroti spominjemo.

— Pomisao na život bez tebe prazan je, a duša razorena. S nama si vječno, dok živimo i ti ćeš s nama, a kada nas ne bude, sjećanje na tebe svijetlit će u srcima tvojih unuka.

Ptice su joj prenijele unaprijed smišljene osmrtnice njezina Djeteta i Zeta, moga Oca. Anđeli, koji su kao i ptice bili prepuni buha Baku su te večeri posjetili. Donijeli su joj malo sira škripavca i medvjeđeg pršuta. Netko bi mogao pomisliti kako joj čine medvjeđu uslugu, ali ona je bila sretna. Posljednji obrok u životu provela je uz novine. Čitala je srcedrapajuće poruke, patetične izljeve bezgranične rodbinske ljubavi, nepodnošljivo slatkasto–bljutave rečenice. Znala je da to njoj nije upućeno. Dijete je držalo do reda i običaja. Svijet je morao biti upoznat s Majčinom tugom. Baka je za to vrijeme veselo čavrljala s anđelima, ponudila ih vanili–kiflićima na što im je izmamila na usta anđeoski osmijeh. Baka je umrla sretna. Svima je nama, u oporuci, ostavila poneku bolest. Meni, njezinoj zlatnoj ptičici, psorijazu, Majci glavobolje, migrene, depresiju, čak se i za Oca nešto našlo — fanatičnost.

Baka II9

Baka kao topla riječ. Riječ topline za Baku. Čim bi legla u perinu ne bi se, kao što bi zlobnici pomislili, pretvarala u pticu. Ne bi sanjala ništa neobično, osim onog uobičajenog. Samo bi jednostavnim pokretima legla u krevet. Nakon što bi ušla u spavaćicu, sjela na postelju, desnom rukom se prislonila na jastuk kako bi se poduprla dok diže noge, pokrila se, namjestila glavu točno na sredini kušina, gdje je najmekše jednostavno bi zaspala. Baka je spavala samo zato da bi se odmorila od napornog dana i brojnih poslova koje je svakodnevno marljivo obavljala. Vrijedna je bila ta vremešna starica. Kada bi sanjala to bi bilo samo zato što bi snovi sami dolazili, a nestajali bi pri buđenju, ili prije, tijekom noći. Nije voljela nepoznanice, niti ih se plašila. Snove je prihvaćala istom onom mirnoćom kao što prihvaća lajanje psa.

Nakon što bi pripremila doručak od domaćeg džema od šljiva ili, tko bi se htio utopiti u svježem, njezinu kefiru, s divljenjem kušati još vruću pogaču, ako nije već bio zainteresiran za pikantan kulen što je već bilo Djedov posao, kao i sve drugo vezano uz meso, onda je bar netko među nama mogao prezalogajiti fritule što se obavezno umaču ili u šećer ili u domaći bagremov med. Zajutrak je Baka pripremala s osobitom radošću. Život na selu počinjao je arkadijski. Majušna žena, uvijek obučena u jednostavne izlizane pregače, s crnom maramom na glavi, s natikačama na izranjavano–izboranim nogama. Te su noge o njoj više govorile negoli obiteljski album s crno–bijelim fotografijama. Ispucale, proširene plavičaste vene značile su cjelodnevni napor za noge, bore — starost koja je prerano ušla u kožu, rane govore o Bakinu čvrstom karakteru u teškim situacijama — kada je za oluje trebalo zajedno s Djedom izvući zapregu iz blata, kada je ušla u koprive kako bi spasila tek okoćeno i ostavljeno štene, kako su je grane do krvi šibale dok je bosonoga išla skupljati drva. Tijelo nimalo nalik gradskom nije je sprječavalo da bude voljenom.

Spremanje ručka za Baku posebna je svečanost jer u crkvu, bogobojažljiva kakva je, nikada ne ide natašte.10 Ništa interesantno za literaturu, ali bitno za nas koji smo gledali kako se sva unaša u rezanje luka, a da pritom ne proplače. Hrana je uvijek morala biti svježa budući da je živjela u skladu s prirodom, a frižider11 se nije uklapao u njezinu koncepciju prehrane. Imala je posebnu taktiku lova na piliće ne starije od tri mjeseca. Kako su to po prirodi glupe životinje, jednostavno ih je namamiti kukuruzom, pa kada se približe, Baka ih brzinom munje12 zaskoči i operetno zakrene tanušni ptičji vrat. Prije nego bi ih pofurila kipućom vodom ne bi li ih lakše očerupala, prerezala bi im grkljane i u posebnu posudu pustila krv. Iz vrta iza kuće donijela bi povrće netom ubrano i od toga napravila ručak. Oči bi se zacaklile gledajući nas kako srčemo juhu neprekidno nas prekidajući dosadnim pitanjima i jel dobro a uvijek bi dodala neki ukrasni pridjev anđeli moji ili zlatne jabuke.13 Kada bi na stol došli kolači svih mogućih boja, oblika, mirisa i okusa, mi bismo svršavali14 od radosti. Gibanice su bile posebno ukusne, ali u štruklama joj nije bilo premca.15

I sve bi bilo sasvim u redu s Bakom da nije bilo sve u savršenom redu. Ali kako je sve bilo da bolje ne može biti onda se sigurno negdje morala skrivati neka sitnica koja bi nužno trebala pokvariti dojam. Zar je moguće da sve bude dobro? Susjedi, seljani, obitelj svi su se čudili što o Baki ništa ne znaju. O njoj ništa nisu znali iz razloga što su u ama baš sve bili upućeni, ništa im nije ostalo skriveno, Baku su čitali kao otvorenu ploču, a pritom nisu mogli vjerovati u to da sve znaju o toj običnoj starici. Kod nje kao da se nikada ništa nije događalo što bi bilo bilo kome interesantno. Zaista, koga bi zanimalo što Baka misli o slanoći juhe nakon toliko godina kuhanja i uvijek istih pitanja, čuđenja, želja za usavršavanjem. Uopće se ništa nije zbivalo izvan prirodnog reda. Živjela je kao što su živjeli još njezini roditelji i roditelji njihovih roditelja. Po tome je bila jedinstvena, kao da je izbjegavala svaki događaj koji bi narušavao harmoniju nezbivanja. Opirala se pričanju o svojem životu, ali ne i životu.

Djeda je Supruga voljela na neki mekan način poput bunde od nerca. Koju nikada nije vidjela, ali je znala iz kataloga da su one izuzetno tople i meke jer su od čiste runske vune. Nije to bila strast premda nije da je nije bilo. Kao da nikada nije bilo da barem ovako ili onako nekako nije bilo što se tiče ljubavi kod te tople žene. U mladosti dok su joj stasiti momci ofirali vjerojatno je bilo sjena na svim stranama sjenika, kasnije, u starosti ljubav se svodila na povremeni zagrljaj i pogled razumijevanja. Shvaćali su se šutke, a voljeli šapatom, tišina je bila njihov svjedok svih tih godina. Drugim riječima, Baka bi se noću privila uz mlohavo djedovo tijelo i kao nekada ga lagano škakljala ponad trbuha. Ili bi bila zagrljena tako da joj lice počiva na grudima tog čudnovatomirisnog muškarca. Nije bilo neočekivanosti, grozničave želje za promjenom, zasićenosti monotonijom jer nisu ni očekivali više od dodira dva ostarjela tijela.16 Čim bi ga osjetila osmijeh bi joj neprimjetno17 zatitrao na usnama i ostao bi na njima do idućeg jutra.

Tog jutra, tj. idućeg jutra, onog jutra iz prethodne rečenice, Baku je uhvatila teška osteoporoza, kakvu još nije osjetila. Kosti su joj pucale po svim šavovima, škripale su u krhkim zglobovima kao nepodmazane šarke, stiskala je zube, crvenila se u licu poput paprike ljutike, nervozno cimala glavom, ali ništa je nije moglo spriječiti da dan počne baš kao i one prije njega. Prva jutarnja kava, doručak, marenda, ručak, užina, večera. Najradije bi svisnula od bola, ali ne. Stoički je podnosila nevolju što joj je Bog odredio kao pokoru za starost, premda je ostala tajna zbog čega bi ta neporočna i vazda dobra, brižna i širokogrudna starica morala okajavati, iskupljivati grijehe. Nitko nikada nije saznao za taj kredit podignut kod gospodina Boga. Samo se naslućivalo, i to prilično proizvoljno, kako ga je otplaćivala pedesetak godina. Pretpostavljamo, s obzirom na bolove tog jutra, da je prošli mjesec zaboravila uplatiti ratu.

Kako je idućih nekoliko dana bila nepokretna tako se posvetila heklanju stolnjaka što ga je počela vesti prije gotovo godinu dana. Bio je pri kraju dugog putovanja koji od običnog konca stvara cvijeće na stolu. Uzorci tratinčica nisu sugerirali ništa drugo do li bjeline u kojoj su rađeni. Neupitno majstorstvo, veliko strpljenje. Na to cvijeće leptiri nisu slijetali, niti su ih oprašivale pčele, a sigurno nije postajalo manirizmom u oblikovanju. Činjenice isheklane na toj plohi govorile su o vremenu potrage za savršenom ljepotom zemlje u kojoj će rasti to cvijeće. Bez ezoterije Oca koji je od običnog zanata učinio mistični doživljaj, usto doživio i posljednju večeru prije roka ili konceptualne artificijelnosti Djeda što je od umjetnosti činio život Baka je opušteno, ujednačenim ritmom zbunjivala nas, zainteresirane promatrače. Zar je moguće s toliko predanosti raditi nešto što nema smisla?18 Ma koliko se cijela obitelj trudila tome pridati neko više značenje a ne njezin rad doživljavati samo radom19 toliko su izmaštane priče postajale sve glupljima i nevjerojatnijima. Odlučio sam stoga, najužoj obitelji, iskoristiti jednu svoju rečenicu iz fusnote kako bih objasnio zašto Baka hekla stolnjake, stolnjake i ništa više. Baka, počeo sam ozbiljno kao dijete na kahlici, nije imala prošlost, oduvijek je bila takva. O njoj se može sve saznati ako se živi s njom tjedan dana. Tim sam riječima postupno ulazio u mudrost vlastite Obitelji koja ju je prosipala gdje god je mogla. Zahvaljujući Baki postao sam mudar.

Nedjeljom, nakon mise, Baka je običavala šetati s prijateljicama glavnom cestom kroz selo. Obukla bi se najljepše20 što je znala i laganim bi korakom promicale mjestom. Uobičajene razgovore o unucima, muževima, sjetvi, kuhanju, sitna ogovaranja i tračeve nisu u svojem neusiljenom tempu prekidala ni povremena zastajkivanja i kurtoazni razgovori sa suseljanima kao ni pozdravi i kimanje glavama svima koji bi to jutro sjeli na klupice ispred kuće. S obje strane ceste cijele bi obitelji sjedile gizdavo, svečano obučene, pričali bi međusobno, sa susjedima preko puta, s dokonim prolaznicima. Nedjelja ujutro bio je dan koji je Majka proglasila izložbom seljaka. Ta gradska prepotencija došla joj je glave noću, u obliku mora iz tog sela. Šetnja se odvijala svojim tijekom. Baka je radosno prepričavala okus jučerašnje zeljanice. Ništa ju nije moglo izbaciti iz ponavljanja radnji kojima se izvještila. Oči su joj u tim trenucima bile mlade, vrckave, pa možda katkada i koketne. Nakon procesije vratila bi se kućnim poslovima i Djedu, odnosno mužu kojemu se voljela privijati uz grudi i kojega je voljela kada bi ju on snažno zagrlio.

Čuda se ne događaju jer ih ne prepoznajemo, jednom mi je rekla prije odlaska. U autu, ponavljao sam rečenicu — Čuda se ne događaju jer ih ne prepoznajemo. Baka je živjela čudesnim životom jer je živjela posve obično.21 Mogla bi ona pričati o svojem teškom životu, školovanju, radu na zemlji, ljubavima, razočaranjima, ali nije vjerovala u literaturu jer ju nikada nije ni čitala, pa nije morala lagati. Umjesto laganja odabrala je običan život, uzela jedan kredit kod Boga, drugima se činilo kako životari isprazno i dosadno dok im nisam odlučio reći: Čuda se događaju.22 Od svih čuda Bake obožavao sam njezinu gibanicu od jabuka. Bog je blagoslovio, njezine ruke i čuda kojima me obdaruje u vrijeme obroka. Jednom mi je rekla prije odlaska, nakon što mi je za put dala tanjur pun makovnjače, čuda se ne događaju jer ih ne prepoznajemo.

Djed

Visok, uspravan jablan — rekli bi oni koji su poznavali njegovu dušu punu rakije dok su se prisjećali nezaboravnoga birtijašenja. Takvih jablanova danas jedino još ima uz groblja, a i oni su već posječeni za ogrjev obiteljima preminulih. Baka se grijala cjepanicama jablana koji je izrastao iz njegova groba. Tako su i nakon smrti ostali zajedno, ako ništa drugo ono bar što je ta žena od svojih sedamdesetak godina svakog jutra rasipala njegov pepeo kroz prozor.

Krčme koje još uvijek nose Djedov oporomuški, težački, seljački miris posjećenije su nego ikada. Taj vam je bio posebna soja natjecanje u isticanju vrlina preminuloga uobičajeno bi počelo već pri prvoj rundi. Nakon desete najveći čudak u povijesti našeg sela! Dobar glas se daleko čuje, a loš miris još i dalje smrdi. Ljudi su dolazili iz susjednih sela osjetiti njegov vonj što se ukorijenio u stol za kojim je i stolicu na kojoj je sjedio. Žene je uzluđivala i sama pomisao što bi im Djed seljački mogao činiti nakon što se sijeno pokosi.23 O njemu se širio glas uglađena gospodina. Uvijek se brinuo o ženinu zadovoljstvu, otvarao bi vrata puštajući ih u poznati prostor, ili bi prvi ulazio u krčmu. Često je Djeda bilo vidjeti s cvijetom u ruci, zalizane kose, uređenog za svečani izlazak. Dok bi Baka kući rintala. Dvjema riječima — skladna obitelj. Taj je miris bio neodgonetnut, kudikamo privlačniji nego Djed, ali s vremenom se u selu i okolici iskristaliziralo mišljenje po kojemu je taj miris nedvojbeno morao biti Djedov. I to je tako bilo na radost sviju, osobito njega.

Ali, htjelo se nešto drugo ispripovijedati o tom sredovječnom šarmeru i o njegovu čudačkom ponašanju, nešto što je podsjećalo na igru šaha s neograničenim brojem i vrstom figura i neograničenom šahovskom pločom. Hodavši, odnosno klatareći se pripit uz odvodni kanal kakvih je uokolo sela u kojem je imao ženu, kuću, konja, 5 svinja i tridesetak kokoši i nekoliko gusaka, primijetio je nekoliko malih, šarenih kartonskih kutijica u koje se zamataju dječji pokloni. U njima je čučala praznina čekajući da je netko uoči. Djed je bio izvježban uočavati važne stvari i odjeljivati ih od nevažnih. Umijeće još vuče iz Drugoga svjetskoga rata kada je u Slavoniji bio unovačen u ratnu mornaricu. Najbliža rijeka bila je udaljena dvjestotinjak kilometara, a ta vojska brodova jedva da je imala. Uniforma je bila prekrasna, plavo–bijele vodoravne pruge, bijela kapa s plavom vrpcom, sjajna crna dugmad s tri rupice. U jednoj od tih kutija, na samom dnu, primijetio je dio svoga potisnutoga života, onaj besmisleniji i groteskniji dio koji svi nastoje zaboraviti. Prvoga dana nove vlasti, i bez poznavanja Krleže i njegove moooonumentalne ljubavi prema zagorskim kmetovima i Matiji Gupcu, vraćajući se kući iz polja s vrećom djeteline s četiri lista za svoju voljenu svinju kojoj je nadjenuo ime Pedro, presreli ga neki ljudi, vjerojatno vojnici, i za tri dana, u četvrtak, postane Djed domobranom. U petak se nađe u nekoj šumi pokraj neke bare što je zaostala od posljednjeg pljuska u lovu na jelene, krateći s jedinicom naporne vojničke dane, kada nabasa na partizane i ovi ga tijekom kratkotrajna puškaranja rane. Ozdravivši pridruži im se s petokrakom na čelu i ponosom u peti. Potom je ratovao nepunih mjesec dana sve dok ga ne raniše njegovi bivši kompanjoni domobrani s kojim je upucao kapitalca, ali ga nije stigao pojesti. Nakon što se po drugi put oporavio od teška ratovanja protiv sila mraka vrati se ženi sa svježe ubranom kiticom poljskoga cvijeća i do kraja rata nastavi uzgajati djetelinu s četiri lista. U toj je kutiji na trenutak ugledao taj izbjegavani dio života. Uzeo je dvije očuvanije kutije i odložio ih u podrum.

Neka ga buka s tavana probudila u cik zore. S fenjerom se popne misleći na ženu s kojom je te noći bio intiman. Prije Djeda je izgovarala misli koje su tek nastajale u njemu, mazeći ga ispod ruke, oko trećeg rebra. Privijala mu se i rekla volim te. Bila je to dobra žena, radišna, šutljiva, ali čvrsta i nježna. Taj tip žena, kada je ona bila blizu sedamdesete, u tridesetim su godinama gledale porniće. Tavan je bio mračan ko u konjskoj guzici, ali djed zna kako je tamo i gdje je što složeno te se kretao brzo i sigurno između tavanskog, prašnjavog smeća prema mjestu otkuda je dopirao tih šum, nalik mljackanju. Bili su to puhovi. Nešto su svjetlucajuće premetali sićušnim nožicama. Bilo je to nekoliko starih novčića, koje uzme i odnese u podrum. Tako je počela priča koja će našu obitelj žigosati prokletstvom bavljenja besmislenim stvarima. Djed je s vremenom našao hobi koji će, s vremenom, postati prava umjetnost. Tu je sklonost prenio i na svoga Sina,24 ovaj pak na svoga. Uskoro je podrum postao skladište stvari koje je Djed našao na putevima25 i svojim zgubidanskim putešestvijama. Stare odbačene medalje iz nekog rata nekog vojnika koji je vjerojatno čast, dužnost, lojalnost gledao kroz naočale s trostrukom dioptrijom, pa ostaci istrošenog plastičnog upaljača kojim je, gradio je priču u svojoj glavi Djed, kojim je zasigurno zapaljena obližnja šuma prije nekoliko godina, ili dječje drvene bojice kojima je neka djevojčica svijet obojila u ružičasto, a dječaci na njemu ucrtavali brodove, avione, ratove. Tek pokoju kućicu u cvijeću i travu pokraj nje. Neke knjige na madžarskome istrgnutih i požutjelih stranica, kožnu jaknu s rupom na leđima, ulaznice za tombolu, karte bez džokera i njemačko–hrvatski rječnik kojem su crvi pojeli sve hrvatske riječi. Naizgled hrpa besmislenih stvari koje bi svatko drugi osim Djeda proglasio smećem. Otpad o nama rječitije govori nego naša djela, mudro je zborio Djed dok se saginjao za lijepo obojenom bocom kakvih se još i danas može naći po ljekarnama. Kao nova, začepljena, u njoj se plavilo nešto nalik soli. Sa zrnom soli u glavi, dijete moje, možeš posoliti juhu kojom ćeš nahraniti cijelu obitelj. To je najviše što ti mogu dati. Ta me mudrost pratila cijeloga života.

Što je više skupljao predmete to mu se i držanje sve primjetnije mijenjalo. Nekada gord i uzdignut čovjek postao je pogrbljen, nekako zguren u misli. Što je više izgurivao iz svojih ruku znanje o timarenju, kopanju, građenju, klanju životinja to je u svoje meso utiskivao otiske iskustava prošlih vremena i tuđih života koji su se prepoznavali u tim ruiniranim ostacima. Sanja da se vozi prvim osječkim tramvajem, upoznaje lijepu ženu valovito–crne kose, drže se za ruke već nakon treće rečenice, odlaze u gradsku kavanu, ona pije bijelu kavu, on konjak, perje s njezina šešira lagano ga miluje po glavi hladeći je, odlaze u šetnju, na rastanku mu daje poluzgužvanu kartu da mu bude uspomenom za cijeli život koju sada nakon toliko godina drži netko drugi u ruci, netko — moj Djed. Kako se ta tramvajska karta našla na smetištu, duboko u neobrađenome polju? Što se dogodilo s njezinim vlasnikom. Da li mu je taj susret značio nešto više od tih nekoliko forinti ili se dogodilo nešto strašno, toliko strašno da se karta našla na smeću? Ali, kako je ostala živa toliko dugo, zgužvana, razmazane boje, ali ipak čitljiva? Što je bilo sa ženom, je li ga voljela u trenutku udaje za vlasnika mesnice, što je bio očev, ne njezin izbor? Djed se pitao mogu li te tuđe sudbine, tople i nježne, nekako postati njegove. Tada se odlučio poigrati njihovim životima, životima muškarca i žene koje je označavala ta karta tako što će je uzeti sa zida muzeja26 tako što će je zakopati. Kako je pod podruma bio od nabijene zemlje, Djedu nije bilo nimalo teško iskopati malu rupu u podu i u njoj sahraniti kartu.27

S vremenom su pokapanja bila svakodnevna. Dok je zakopavao medalju dezertera koji je u potjeri za njim ubio potporučnika i koji se uspio nakon teških iskušenja skrasiti u kući bogobojažljive djevojke čak i naučivši moliti očenaš, Djedu je pred očima zatitrala sjena njegova anđela. Spustio se s neba savjetovati ga: Trebaš kopati dublje da ti njegovo ubojstvo ne pomrsi račune koje imaš s razglednicom punom patetike sina iz Amerike upućenog ucviljenoj majci u domaji tako je nekako zborio anđeo28 nebeski. Mrtvi su rasli u njemu. Rasli i narasli. Srasli s njim u svakom pogledu. Sve do trenutka kada su postali svjedočanstvo vremena u kojemu su živjeli ili još uvijek žive. Smrt je u meni kaže on mutno se prisjećajući Šimića za kojega nikada nije čuo. Čudni su događaji glede Djeda učestali. Počeo je predviđati neobične stvari. Nabrojat ću samo neke: susjedu je predvidio kako će mu krava oteliti dva teleta, meni je rekao kako će postali lik u mojoj priči, gospođi preko puta predvidio je rak dojke našto ga je ova prezrela i ni riječi s njim više nikada nije progovorila, predvidio je dolazak skakavaca, najezdu krtica i poljskih miševa, a u prognozi vremena postajao je nepogrešiv — znao je u milimetar kada i gdje će pasti koliko kiše. Prirodni kaos na roditeljsku sreću Djed je snagom uma ukrotio. Sve dok su predmeti pokopani u podrumu svoju snagu predavali zemlji.

Rupe su rasle u dubinu koliko je Djedova megalomanija rasla u visinu. Koliko je megalomanija rasla toliko se Djed smanjivao zbog pogrbljenosti. Od tolikoga saginjanja za odbačenim pričama i zamasima krampa i lopate u podrumu, od tumaranja po kiši, snijegu, žegi, ledu, mrazu, vjetru, od toliko batina koje je zaradio ulazeći u tuđa dvorišta kako bi prekopao kantu za smeće i uzeo baš ono što toliko dugo traži Djed je dobio išijas, reumu i što mu je osobito teško palo — bruh. Puknuo je kao jaje za uskrs o moju glavu. Doktor, inače suborac u ispijanju rakija, izričito mu je zabranio svaku fizičku aktivnost, čak i branje jaglaca u proljeće za ženu koju voli već četrdesetak godina. Ljubav je prekrasna. Prvo se gledate ispod oka, pa ofirate, kršite zabrane, pa vas ptičice prate u stopu, pa ste u raju, odnosno na nebu, pa ništa ne vidite oko sebe, pa to traje vječnost, pa onda neplanirano napravite dijete, oženite se, postanete otac, razjebete brak i propijete se, hrabriji smognu hrabrosti i bace se s mosta. Djed je bio očajan. Zbirka je već nadišla nekoliko desetaka tisuća predmeta i uglavnom je bila razvrstana, no sve je prijetilo urušavanjem. Zbirke kao što ih ima moj Djed nestaju čim se prestane raditi na njima. One moraju neprekidno pratiti priče oko njega. Predmeti su uglavnom bili iz sela i okolice te je on postao njegov kroničar.

Fundus je činilo sedam grupa predmeta, bilo na zidovima obješenih poput ljekovitog bilja ili zabijenih čavlom bez glave bilo pod zemljom. Iz njih nisu rasli jablanovi. Najvažniji su predmeti bili oni koji su pripadali debelim ljudima, a najbeznačajnija zbirka fundusa bila je grupirana oko ideje posla kojim se zarađuje za život. Ostale zbirke po važnosti bile su, s obzirom na teme: dokolica, tajne, prehrambene navike, ljubav, kućni ljubimci. Jednom se Djed zapitao: kako to da nitko nije napisao povijest đukaca našega sela? Ta bi povijest otkrila da među ljudima tog mjestašca nije bilo ni jednog čistokrvnog psa unatrag stotinjak godina. Jedna napola oglodana kost, s nešto trulog mesa Djedu je rekla kako pas vene od tuge što ga gazda ne skida s lanca budući da je razderao susjedovu razroku mačku, našto je susjed susjeda dao na sud zbog ometanja posjeda, duševne boli i nasilne smrti kućnog ljubimca: prave sijamske mačke sparene s lokalnim mačorom, glavnim fakinom u selu kojega gazdarica iznajmljuje za deset kuna na noć kako bi lovio miševe. Efikasnost u mišolovu mu je fenomenalna: 97,4 %. Takva se mačka rađa jednom u desetljeće.

Svi ti predmeti tako razvrstani u 7 grupa Oca su inspirirali i uputili vjeri. Svi ti predmeti razvrstani u 7 grupa Djeda su podsjećali na njegovu sklerozu. Katkada se nije mogao ni sjetiti da je zaboravan. S vremenom su grupe međusobno počele gubiti razliku: primjerice, u dokolici29 se znalo naći ostataka ljudske lubanje, skica kuće u kojoj je prije tri godine počinjeno mučko ubojstvo, nalaz papa–testa, i da ne nabrajam dalje. Očito da su tajne Djedu postale razbibrigom u slobodno vrijeme. Više ništa nije bilo sigurno ako se ubojstvo moglo svrstati pod dokolicom. Od tog dana, kada je u zemlju zakopana ubojičina mapa točno iznad ljusaka kikirikija, selo je neprekidno zapadalo u nevolje: jednom skakavci, drugi put bi novorođenčad neobjašnjivo umirala, treći put bi iz slavina potekla krv, i tako dalje, što čitatelji već znaju. Djed je već uvjeren u svoj proročki dar postao mesija. U početku je to iskorištavao kod seljanki, no kako se zbog bruha nije mogao preko mjere naprezati, sve bi im prepuštao. Otac je od Oca, od Djeda naslijedio tu vrstu uzbuđenosti neobjašnjivim. Sve su prisvajali.

Nitko zapravo nije znao zašto je Djed predmete i priče zakopavao. Prvo se mislilo kako zakopava nečistu savjest,30 potom se selom pronio glas da mu skupljanje tog smeća služi kao izgovor za lutanje u vrijeme kojega bi našao izgubljenu ljubav, ali onaj tko je proširio takve besmislene glasine nije znao odgovor zašto su predmeti na kraju završavali pod zemljom. Najskloniji sam rješenju zagonetke što ga je ponudila Baka, ona koja je pekla kolače i bila uvijek topla. Djed je u mladosti, to nitko ne zna, studirao filozofiju. Nakon što se sukobio s profesorom oko Leibnizova shvaćanja vremena, napustio je studij. Nekoliko je desetljeća razmišljao kako da dokaže prostor i vrijeme nisu identični s tijelom, ako sam dobro shvatila njegova obrazlaganja — Baka će čudnim jezikom kakvim nitko u stvarnosti ne govori pa vjerojatno djeluje izvještačen i u književnosti. Kako bilo, sve sam napokon shvatio. Zakopavajući stvari u podrumu Djed je dokazivao kako tijelo tih predmeta je i prostorno i vremenski povezano. Ili nije? Ma opet sam se zagubio. No, u toj zbrci Djed se ušuljao u moje misli rekavši mi ovo: predmeti imaju oblik kao i ljudi. Imaju baš kao i mi rok trajanja otisnut na poleđini. Nekako mi se čini da smo svi zakopani u ovome svijetu, ali nikako ne mogu dokazati kako to propadamo. Jednog sam se dana, berući lisičarke, dosjetio. Skupljat ću predmete, čitati priče koje oni pričaju i zakopavati ih. Neka predmeti budu zakopani pod zemljom kao što smo mi pod kapom nebeskom. Uh, baš sam lijepo to rekao. Neka propadaju, neka u njih ulaze crvi, kišne gliste, neka se njima igraju krtice i rovke, gusjenice, neka se u priče nasele mravi, ličinke, matice, neka ih vlaga rastruli, rastoči, raskvasi. I, kada dođe moje vrijeme, iskopat ću svoj muzej propasti i smjestit se među izloške. Tako je pričao Djed. Dugo sam uz ručak tog dana razmišljao o teleprintiranim riječima tog starog čovjeka. Tužne su to riječi. Tko je Leibniz, dakako nisam imao pojma, ali sam znao tko je ili što moj Djed. Pijanica s misijom koja voli svoju ženu, moju Baku, Očevu Mamu. I opet sam se izgubio. Miris koji je lebdio umjesto pare iznad tanjura punog vruće pureće juhe izlazio je iz Djedovih nozdrva. Konj se nazirao u njemu. Odnekud iz tame, odnekud iz nepoznatog mjesta, odnekud je taj nepozvani, nepoznati netko, taj mračni, opaki, strašni konj zanjištao iznad moje juhe koju sam s guštom srkao, taj konj, taj konj koji nije znao za priče o životinjskom carstvu što su u albumu sa samoljepivim sličicama bile zakopane u podrumu, taj konj je prošao između svih tih stvari i ne gledajući ih, ne osvrćući se, samo s jednim ciljem, s jednom idejom — doći na površinu, izići kroz Djedove nosnice i pojesti juhu.

Deset godina kasnije iz podruma je izrastao jablan.31 Izrastao je kroz dimnjak tako da je kuća ostala neoštećena. Baka je tako imala dva jablana. Uskoro su je žene iz sela, zavidne na njezinu ljubav prema tom čovjeku snažna mirisa, prozvale stabljika. Ali ona nije marila, kao i cijeloga života tog je dana, onog prije i poslije, nahranila piliće kukuruzom, svinje pomijama, konja sijenom, sebe juhom. I živjela je dugo i sretno, sa svojim stablom i zbirkom umjetnina koju je umjesto Supruga iskopala i objesila na zidove.

Djed II

Prvi dan mirovine Drugog Djeda dočekao ga je poput liftboja koji vas uljudno pozdravi, uvede vas u lavandom parfimirani lift, ponese kovčege i odveze visoko gore, ako ne u oblake, ono barem na dvadeseti kat gdje se gnijezde golubovi.32 Drugi Djed nije bio naviknut na toliko pažnje radnim danom ni od vlastite dobrodušne premda tvrde žene, a kamoli od šefa kadrovske službe33 koji mu je omogućio taj dan. Dan je Djeda II. dočekao, kao što pretpostavljate, u oblacima, tako da su oboje sanjali snove o letenju. Tko se od njih uzdao u poslovicu tko visoko leti nisko pada u porodičnim ljetopisima nije zabilježeno ali, zato je ostala rečenica: ženi sam, ni sam ne znam zašto, rekao da mi je dosta mirisa peršina iz njezinih ustiju, da me izluđuju neoprane noge u krevetu i da sam je prije tridesetak godina prevario s nekom fuficom koja se seksala bolje nego ona, koja je u tom pogledu iz stare bečke škole i koju ja volim, mislim ženu, ne fuficu. Mirovina je započela sve samo ne mirno.

Sve samo ne mirno Drugi je Djed zakoračio u vlastitu povijest, posljednju utrku svog života. Dok je Baka jedva čekala da otegne papke, Majka mu se ulizivački cerekala, Otac ga ignorirao, Bratić nikada vidio, Sestra pljuckala dudom, ja sam s njim jeo jaja na oko, svaki na svojoj polovici stola, udarajući šakom po njemu. Previše vremena u premalo života postala je konstantna misao vodilja Djeda II. koji je odlučnim koracima hodao prema svojem fizičkom nestanku s ovoga svijeta.34 Mirovina je predzadnji korak do smrti, pretposljednje napuštanje smisla vlastitog života, nakon čega se jedino može očekivati rast pirike iz pepela što će Djed II. brzo biti. Vrijeme koje je trebalo osmisliti osmislilo je Djeda Drugog po redu. Taj dan u njegovu se životu dogodilo nešto iznimno: Netko nepoznat iz Kine mu je poslao malenog plavo–sivog porculanskog slonića. Nakon početne zbunjenosti slon je zagospodario Drugim Djedom moje obitelji. Tako što ga je hipnotizirao. Tako što je Djeda potresao kao vjetar cvijet japanske haiku trešnje. Tako što ga je prilijepio za sebe neostikom, i usput nasnifao.35 Satima ga je dodirivao, prstima prelazio po brušenoj caklini kao po vršcima bakinih bradavica koje su bile posebno osjetljive na ovlašne dodire. Gledao ga poput istih tih nakostriješenih, vremešnih, dobrodržećih bakinih trešnjica,36 oblizao ga uzduž i poprijeko nastojeći u sjećanje prizvati neki, bilo koji, davno zaboravljeni dio svog života, upio ga kao piće naše mladosti i nakon te predstave idolopoklonstva bacio ga kroz prozor. Na mjestu gdje je slon postao razbijeni porculan niknuo je novi svijet Djeda Drugoga. To treba biti zabilježeno, na vijeke vjekova.

Ali prije nego što se dogodio taj pomak u svijetu morao je otići ženi ubrati nekoliko listova lovora za fažol s janjetinom. U trenutku dok se prilazio liftu u Jeruzalemu je samoubojica u trgovini raznio nekoliko Izraelaca, dok je spuštao njime MMF je u crno obavio argentinsko gospodarstvo, dok je izlazio iz njega i pročavrljao sa susjedom o salpama i slabom odazivu lignji na peškafondo u Italiji se dogodio generalni štrajk, a prilazeći stablu lovora u Africi je od gladi umrlo nekoliko desetaka djece, što ga je pogodilo do te mjere da se hitro vratio ženi, poslao je u ono mjesto rekavši neka tim fažolom nahrani beskućnike, da njemu to ne treba i da će on svojim primjerom ukazati na besmislenost i uzaludnost života u izobilju. Tako se dogodio novi pacijent moje obitelji, što samo govori da za ludosti nikada nije kasno.37

Dakle, pomak se dogodio, bez pretjerivanja možemo to reći — neočekivano.38 Nakon što je masno omastio brk fažolom sa suhom, možda zericu preslanom janjetinom, Djed Drugi odšetao se do prizemlja prismotriti vremenske prilike. Vrijeme je bilo djelomice sunčano uz promjenjivu naoblaku. Iznad Opatije pljuštao je kratkotrajni ljetni pljusak. Vjetar je uglavnom bio slab, jugo ili jugozapadnjak, bilo ga je teško odrediti, kuštrao je sjedine na njegovoj muževnoj glavi. Sve u svemu to je popodne moglo proći neometano vremenskim nepogodama usprkos intenzivnom mirisu kiše u nosnicama iskusnoga vremenoznanca. Usprkos visokom tlaku što je pritiskao Djeda Drugoga poput škripa. Usprkos osjećaju stegnutosti, usprkos punom trbuhu, usprkos svemu Djed je učinio nešto nesvakidašnje. Barem njemu nesvojstveno. Neprimjereno čovjeku preko šezdeset godina. Ušao je u trgovinicu pokraj glavnog ulaza u zgradu i naručio pivo.39

Pivo je bilo gorko, toplo i bez pjene. Djed Drugi nije osjećao sram ili poniženje što je u očima sustanara postao ravan, ili još gori, tim šljakerima koji propiju cijelu plaću na opijanje. Ali Djed ne bi bio Djed da i to nije doveo do majstorstva. Nakon nekoliko dana uočili smo neobičnu aktivnost tog starčića. Ona se sastojala od hodanja, kruženja, muvanja oko nebodera. Poput zombija bi vukao korak ispred koraka ne bi li odmaknuo nekoliko metara od kandelabra da bi se opet vratio i uputio drugim smjerom prema kantama za smeće. Smeće je bilo izazov. Što ljudski otpad skriva, što je ljudima bezvrijedno, bi li Djed Drugi u nekim stvarima smeća mogao pronaći smisao za sebe i funkciju za stvari?40 Najviše su ga impresionirali šareni najloni u kojima se otpad bacao u kantu. Neki su obične vrećice zavezivali,41 neki su ih nehajno bacali svjedočeći svoj jebivjetarski karakter, a neki bi s vrećicom došli do kontejnera, izokrenuli je, istresli smrdljivi sadržaj, a najlon spremili u džep. To su redovito bili boduli. Djed secon hand, kako ga je zvala Baka, ukipio bi se pokraj kontejnera i pažljivo promatrao tko sve i u koje vrijeme te kako posjećuje to mjesto. Nakon nekoliko mjeseci započeo je voditi dnevnik o stanarima i njihovim navikama koje je iščitavao iz otpada.

Potom odluči otići na put. Upoznat će svaki kutak okolice nebodera, ne iz radoznalosti, želje za otkrivanjem novih spoznaja o prirodi i društvu te petnaestokatnice. Nego iz dosade. Ili, možda: naći opsesiju, svakako besmislenu. Djed Drugi samo je u besmislenostima vidio smisao.42 Prvo na što je naišao bio je beton, na samom ulazu u zgradu. Nakon tridesetak godina habanja već se prilično razmrvio. Sivkaste boje, na slabije povezanim mjestima stvarale su se rupice o koje su se spoticale starije gospođe, udovice i zluradi stanari. Nakon nekoliko koraka, oko se mora priviknuti na novu podražajnu senzaciju koja se, tko zna zašto, uzima zdravo za gotovo. Riječ je, naime, o zidiću koji je krenuo od visine pola metra opasivati zgradu prema zapadnoj strani gdje je na uglu narastao na dobrih dva metra da bi pod kutem od 90° zakrenuo na sjever držeći istu visinu. Zid je imao nekoliko važnih funkcija, o tome se malo znalo, a Djed Drugi svojim je avanturističkim pohodom pronicao u tajne poznatih stvari čineći ih još poznatijima. Između zida i zgrade postojao je prolaz širine prosječnog automobila kojim se moglo proputovati taj prostor. S gornje je strane zida bio dječji park, nizbrdo, uz cestu, posađeno cvijeće, zelenilo općenito. Zid je odvajao različite prostore i sprečavao da se teren ne obruši na neboder. Zid je služio za pišanje, šaranje i hodanje po njegovu obodu, mravi su ga, kao i zelembaći, rado posjećivali. Imao je i rupe kao švicarski sir u kojem se nastanjivahu štakori.43 Iza zgrade, u mraku, na mjestu gdje vlada vlaga i mahovina, gdje sunce čekaš kao dijete da ga se očisti od ukakanih pelena,44 gdje vlada smrad ustajale vode, babure, mračne, opskurne gusjenice Djed Drugi na trenutak je našao dom, utočište za bolnu i ranjenu dušu. S vremena na vrijeme kao katapultom izbačene letjele bi vrećice sa smećem, tetrapak od mlijeka, prljave muške gaćice, okrvavljeni ulošci, smrdljive pelene za kontinenciju, štipaljke, iskorišteni kondomi, nožni nokti psorijatičara, upljuvci i opušci, jednom u deset godina i starica.45

Jedan je problem postao očit. Put oko nebodera bio je dugotrajan, a dan je trajao svega 24 sata. Moralo je očito doći do reorganizacije i preustroja vremena po načelu tržišne ekonomije, omjera planiranog, moguće ostvarenog, željenog i čega sve ne.46 Prvo, i osnovno, dan je morao početi prije dana. Već u 6 sati ujutro, zimi, biti na mjestu gdje se putovanje prethodnoga dana prekinulo. Drugo: sa sobom nositi samo neophodne stvari: odjeću na sebi, novac u džepu. Treće: Ne se zaustavljati zbog odmora nego samo zbog zanimljivosti na tom putu. Četvrto: ukoliko su zanimljivosti zanimljive razmisliti o njima, ali pod uvjetom da je tijelo uvijek u pokretu, makar to bile samo trepavice ili rad debelog crijeva. Peto: nuždu, veliku i malu obavljati u hodu. Šesto: putnike namjernike upoznavati sa svojom osobnošću i upoznavati se s njihovim životnim navikama samo uz put, ne i usput.47 Sedmo: bilješke, uzorke, zapažanja, predmete, iskopine, nakupine pažljivo spremati u torbu, a kući, uvečer, proučiti i, s obzirom na prethodnodnevna iskustva, napraviti plan puta za idući dan koji je već počeo.

Iza nebodera maleno brdašce i omanji kamenjar, kamenjarak, nekoliko borova, borića. Mravinjaka nekoliko desetaka. Djed Drugi upravo je proučavao život prirode, divlje, neobuzdane, nepripitomljene, divovsku borbu između crnih i crvenih48 mrava kadli je utaman munja zviznula, sjevnula i grom zatutnjao poput starog dajca tik do njegove lijeve strane tijela, udarivši u amulu što se rascvala poput tratinčice. Mravi su podivljali, bilo je biti ili nebiti. No usprkos zanimljivosti prizora Djed Drugi nije si mogao dopustiti neozbiljno ćaskanje s prirodom, opušteno, neobavezajuće saznavanje svijeta oko sebe, svojih utvara i demona, kao i dobrog raspoloženja, nego se morao posvetiti misiji hodanja. Proputovanje je zahtijevalo izniman psihofizički napor koji su imali samo izuzetni ljudi. Te je večeri ponovno vodio ljubav s Bakom. Bazdio je na pivo, ali što je to u usporedbi s njezinim smrdljivim nogama! A čim je dobio oraspoložio se, otvorio dušu i ko iz boce pivo jezik je počeo prolijevati doživljaje. Tako smo saznali, nakon seksa, uz televiziju grickajući pomfri isfrigan u fritezi, s dodatkom kečapa, majoneze i kiselih krastavaca, kako kamenje oko nebodera ima svoj društveni život,49 da grane i grančice nakon nekog vremena istrule, a neke se jednostavno osuše zbog nedostatka ljubavi, da jelenak leti, da skakavci nisu isto što i zrikavci, a zrikavci da nisu cvrčci, da se grane svijaju u smjeru vjetra, a ljudi kako vjetar puše, saznali smo i to da Djed Drugi nikada nije učinio isti korak u svom trošnom životu, a kamoli da je oko zgrade išao istim stazama i susretao iste ljude, stabla, travu, životinje ili da je, ne daj Bože, prošao pokraj grlice ne rekavši joj dobar dan. Ptice su naša predstava značajno klimajući glavom poput noja izgovarao bi tu rečenicu vadeći maramicu iz džepa i brišući znoj s čela. Vjerujem da je mislio predstava su naše ptice vjerujem da je time vjerojatno htio reći da je predstava naša sloboda.50 Ali to što ja ne vjerujem ni u što, pa tako ni u to, ma što to bilo, to ne znači ništa, odnosno ništa drugo negoli to je to.

Kako se putovanje bližilo kraju, kako je nepoznat krajolik postajao sve razotkriveniji, obrisi razgovjetniji, a predjeli do kojih je bilo teško stići upravo stoga što su toliko blizu da ih i prdac zahvaća bili su svladani. Bili su svladani ljudskom upornošću i neimarom, trudom trudbenika koji iza sebe ostavljaju naslijeđe sljedećim pokoljenjima kako bi se na njihovu pregalačkome radu mogle pisati doktorske disertacije, a čitave horde znatiželjnih, bijelih i debelih turista pohoditi istim stopama Djeda Drugoga. Djed je Drugi definitivno ušao u legendu nebodera stoga što je upoznao sve tajne svijeta koje u svojoj sjeni skriva ta ogromna grdosija od betona, željeza i stakla. Taj dan jedan je od najtužnijih u mojoj obitelji. Djed je pokunjeno ušao, izuo odrpane cipele, izvalio se u fotelju gotovo je gotovo što ću sada što? Rekao je s dubokim očajem u titrajućem glasu. Jedna je suza neprimjetno zacaklila Djedovo oko, a druga se poput sniježne lavine zakotrljala niz obraz. Nakon toliko snažnih muških osjećaja što sam mogao nego sjuriti se u naručje Djeda Drugoga i reći mu djede djede ja te volim povedi me sa sobom molim te djede ne napuštaj me djede djede! no svi vapaji jednog ucviljenog dječaka nisu došli do srca tog ponosnog čovjeka koji eto življaše posljednje trenutke svog bezveznog života a ti su trenuci bili intenzivni, pulsirajući, kristalno jasni, lucidni, opasni, avanturistički, herojski dapače.

Nakon što se nasrao ko svinja i zahrkao na kauču51 Djed Drugi je sanjao san koji je drugo jutro ostao zalijepljen na zidu dnevnog boravka. Iz zbrkanih slika vrtnih labirinata ukrašenih kamenim ornamentima i tortama od čokolade shvatismo da je riječ o oproštajnom pismu voljenog i ljubljenog Djeda nam Drugog. Ucviljena udovica pamtit će ga po zadnjem nježnom seksu, ja po doručku, dijete njegovo po birokratskoj ciničnosti dok je zet jedva dočekao da ode u svoju sliku raja koji je tu noć odsanjao. I ova je priča tako završila u svome tužnome kraju utopivši se u suzama ožalošćene obitelji, malobrojnih prijatelja i nikoga više. Oni koji nisu došli na karmine neka im bude žao jer se poslije jela izvrsna francuska salata i pravi istarski pršut s geografskim podrijetlom. Čak su i djeca na tu svečanu priliku mogla kušati Kozlovićevu malvaziju i kažem vam da je izvrsna. Eto, crknite od muke što ga niste voljeli i što to niste probali.

Majka

Te je noći usnula san koji je dugo čekala. Čudo, gusti puding od svježe ubranog voća, čudo puno paradoksa nije bio sadržaj što ga je upamtila te mlake noći. Možda se nekome čini banalnim sanjati san koji očekuješ, ali branje smokava nakon kiše je banalno i glupo. Potrošeno i stereotipno, jedan od onih snova koji se sanjaju svakodnevno, svake noći, na svakom mjestu, gdje se plovi morem u malom trošnom čamcu, sunovraćuje bez nade, pada u beskonačni bezdan bunara, hrani vlastita slika o sebi čas maslinom, čas simpatijom za te guste obrve, dječji osmijeh, visoko čelo, gdje ti uvijek ide sve od ruke, gdje si sretan, uplašen, užasnut od zanosa, ushićen od straha, sleđen i lijep, bogat i progonjen, katkada mrtav. Potrošeno i stereotipno, da li je tako izgledao taj san što se zgusnuo do tijela, do sjene na zidu? Drugo su nas jutro smokve čekale na stolu, vlažne od kiše, ljeta na izmaku. U kuhinjskome zraku mirisalo je na neočekivanu sreću.

Uvijek sve iznova proživljavamo, cijela moja obitelj, kao probavu nakon tripica. To smo jutro, još godinama kasnije, pamtili po njegovom povjerenju prema danu koji je tek započinjao. Molitvu sa starih patetičnih slika raspeća Majka je spremila u jeftinu lažnopozlaćenu škrinjicu skupa sa žalfijom za sretan ishod i uslišane želje. Kao nizanje brojanica na nitima osjećaja, nimalo nestvarnog kao što je miris mokrih smokava, valja pustiti ih pasti neka nađu svoj prirodni ritam i neka im se naši prsti prilagode. Voljela je banalne usporedbe kao što je voljela ljubavne romane. Ali, kako to biva s nečim što pothranjuje sumnje u ono što smatramo stvarnim, makar to bio san koji svi vide, makar katkada i do najsitnijega detalja opisivao naše sudjelovanje u ophođenju, zlobama i podmetanjima, sitnim osvetama, ono je moralo postati upravo to što je htjelo biti, što se prikazivalo kao da je, san je morao postati stvaran. Baš poput mirodije koja žrtvuje svoju aromu dok ne ostane samo miris, kao daleko sjećanje u jelu, za nedjeljnog ručka. I dok je vani dan odmicao skupa s burom u krošnjama Majka se spremala suočiti s novonastalom situacijom i tim neočekivanim iskustvom. Ali, o njoj treba nešto više reći.

U ljubavnim romanima što ih je preko svake mjere čitala i poistovjećivala se čas s neuglednim jadnicama čas s fatalnim zavodnicama, a katkada je samo uživala viriti iz prikrajka i tiho, šapatom, da je nitko drugi ne čuje osim lika u romanu kojemu želi pomoći svojom sveznajućom pozicijom i savjetom, poukom koju je izvukla iz nekog drugog ljubića, u ljubavnim je romanima svaki san bio ostvariv: romantične večere, sitne pažnje, dug poljubac na obali mora, u sam sumrak kada sunce u zenitu pada za obzorom, lepršavost u svakom pokretu, kao da si stopljen s prirodom, svako strujanje zraka jedan je udisaj za vječnost, svaki ah izdahnut iz najdubljih dubina bića nježan je i topao, i nikako patetičan. Nitko ju nije mogao razuvjeriti kako čitanje štetno djeluje na ljude. Nakon nekoliko upijenih knjiga primjetno raste depresija i osjećaj dezorijentiranosti. Knjige o ljubavi katkada mogu dovesti i do probavnih smetnji, metabolizam radi ubrzano, grudi se šire, puls raste, srce očajnički udara svoga vlasnika. Majka je bila neka vrst mazohista, voljela je tužne završetke i bol jer, rekla bi, ljubav boli na neki melankolični način.

To su ti sve teške šablone, tako što je u zbilji, znaš i sama, nemoguće naći znajući gdje je odlutala njezin sin, student književnosti, dometne, da li uopće kuhaju te fatalne (op. a. u glasu je bilo izazivačke poruge) žene ili se samo klatare po zabitim dijelovima svijeta, fol romantičnim? nadobudno je podbadao. Nije imao pojma. Velika ljubav nema prepreka, velika ljubav, velika ljubav, velika ljubav je vječna. Za nju se strasno gine. A zbog čega bi drugoga velika Majka mogla ginuti? Zbog religioznog Oca, fanatičnog sina, površne kćeri, čudne braće? Što ona ima od života a da bi ga mogla konzumirati u slast kao što to čini s jagodama sa šlagom?

Te je noći usnula san koji je dugo čekala. Ništa ga nije dozvalo iz prethodnoga dana, čak i mjeseca. Sve je bilo obično da običnije ne može biti. Čak i rečenice kojima je opisivala tu običnost bile su obične, štoviše — banalne. Najviše od svega mrzila je jutarnja buđenja, lupanje po kući, prvo jutarnje umivanje,52 šminkanje, duboki podočnjaci. Mučilo ju je kako bi se gospođa, baroničica Antonija namazala oko očiju, koji bi ruž stavila na punašna usta, kojom bi maskarom prekrila umorno lice? Htjela je biti Ona. Sve to da bi mogla reći, baš kao i Antonija »slatki moj, kovrčavi, ne vidim te, ipak osjećam kako mi tvoja sreća dahće za leđima.« Mora da su prekrasna ta ranojutarnja maženja i nježnosti koje se primaju u bunilu. Tako se nešto moglo naći samo u knjigama što ih je prije spavanja posjećivala. Pa zatim odlazak na posao, pa posao, pa povratak kući, pa ručak, pa pranje, pa večera, pa spavanje. Taj san koji je usnula s time nije imao veze. Kako bi rekao njezin sin, san čak nije bio ni posredovan drugom pročitanom literaturom, pogotovo ne trivijalnim petparačkim pričama. One su imala drugu ulogu, a Majka nikada nije voljela fantastične priče jednoga Cazottea ili Chesterona, Poea ili Hawthornea, Borhesa, svu onu oniričku literaturu Oca kojoj se dušom i tijelom podavao kada nije bio posvećen pravovjernim knjigama. Ona je htjela biti ta grofičica, gospođa Eduarda ili Lazarka. Bilo tko, samo da njezina priroda bude ostvarena, makar kao na slici Ljudi o tome neće ništa znati. Nitko ništa nije čak ni slutio. Sve dok se stvari nisu počele odvijati same od sebe, po vlastitoj inerciji.

Najprije je Majka postala neumjerena. Ali, kronologije radi, moramo se vratiti ponešto u prošlost, kako bismo uvidjeli razloge zbog čega i u čemu je postala neumjerena. I tko je uopće Majka. Koliko me sjećanje služi53 Majka je oduvijek bila to što je govorila da je i kakva je bila njezina funkcija. Ili se samo činilo da je bila Majka. Ili se samo činilo? Uvijek se sjećam samo nekoliko sitnica koje vezujem uz nju. Jedna od njih je hodanje. Spori hod, trčanje, džoging, maraton, šetnja, planinarenje, šetuckanje po kući. Kao da je htjela otputovati, vlastitim nogama preći udaljenosti koje su joj se oduvijek činile nadohvat ruke. Ako prođe samo još jedan metar, samo još jedan korak ako napravi u smjeru nečega što nikada nije imenovala. Očekivao bi se cilj kojem teži, kakav tužan prostor negdje u Alpama, široki vidici na Velebitu, branje runolista, ali ne: ne grad, čovjek, ne zemlja, more, ništa ne: njezina taština htjela je ostaviti otisak između svih mjesta i ljudi koje bi susrela, ili mogla susresti, upoznati, vidjeti. Živjela je na neki osobito pogrdan način. Između stvari, u prazninama svijeta koji ju je okruživao poput tijela na znoju za vrijeme kondicijskih priprema. Bez ikakva smisla. Mučno joj je bilo gledati vlastitu inertnost čak i u onome što je zdušno radila. Uvijek na silu, pa čak i duža nužda.

Idem dok mogu govorila je stenjući. Stenjala je hodajući po kući. Moglo se jedino nadati kako će napokon ostaviti kakav trag. Po kojemu bi svi trebali ići. Išlo se nekoliko trenutaka iza nje, po stopama kojih nije bilo, ali se znalo da bi baš tu morale biti. Moralo i trebalo, toga nema u ljubićima. Majka je bila manično–depresivna. Već se mogao izvesti zaključak o tom i takvom stanju za liječenje kojega doktori pripisuju litij. Nedvosmisleno sam znao, po stupnju njezine uzbuđenosti (vidjelo se po disanju i količini zraka koju istiskuje iz sebe) i po načinu na koji je zabacivala desno rame pri hodu, da je zaljubljena.

Dakle ljubav. Nije to, ta uzvišena ljubav, san koji je dugo čekala. San je došao puno kasnije, neočekivano. Premda bi se iz njezina ponašanja u prošlosti mogao izvesti takav zaključak. Pokušajte zamisliti jedno stereotipno jutro: kuća blizu rijeke nad kojom se riječna izmaglica i biljna isparavanja miješaju s maglom što se kotrlja niz stijenke kanjona; lagano, periodično kloporenje ostataka mlinskog kotača nad vodom, pokoji pljusak ribe, težak zrak i miris ustajalosti, truleži, baruštinaste vlage; kreket žaba, pojačava melankoliju ranojutarnjeg buđenja; sam osvit dana zapinje o žičanu, punu rupa ogradu i nikako da se iz nje otpetlja, da se razbistri. Upravo jednog takvog jutra kada ti se vlastito postojanje čini dobrim naslovom u crnoj kronici Otac je nestao iz kuće. Majka se zaljubila, ne u Oca, već u nestanak. I tako je, nakon dugo vremena, u našoj54 kući ljubav pobijedila zlo. Svi su bili sretni: Otac, Majka, Sin. Majka je, dok je bila kao neuzorana njiva, smrt obukla u svoju najdražu suknju od gabardena. Ništa ozbiljno, bar ne za Oca koji je te ontološke priče interpretirao na hermetičan način. Hoćeš umrijeti, pa što? vidjelo se u njegovu tupasto–rezigniranom pogledu što bi se uvijek zaustavio na njezinoj desnoj ušnoj resici. Pogled utisnut poput naljepnice na desnoj ušnoj resici značio je hladnu postelju, plač, gledanje televizije. Samo se nije usudio reći — umri već jednom muški. Ona je jednostavno bila mrtva. Samo to nitko nije znao. Shvatio sam smrt pročitavši u jednoj knjizi užasan opis raspadanja: »učinjen si od ružne materije, zaogrnut ružnom odjećom, hranjen si menstrualnom krvlju u majčinoj maternici, a tvoja koža je bila drugi omotač... Čovjek nije drugo do smrdljiva sperma, vreća izmeta i hrana crvima«. Jedno sam jutro, za vrijeme njezina nemirna sna, baš kada je otvorila oko i učas je bljesnula njezina nestvarno bijela bjeloočnica, ispod te tanke opne vidio nekoliko malih crvljih ličinki. Blago bucmaste djelovale su slatko. Aboridžinima su one specijaliteti, ispod peke ih prvo, potom ukusno smažu. Ona je jednostavno bila mrtva, s ličinkama u očima. To bi bilo nemoguće objasniti. Već sam vam rekao, nastojim pričati po sjećanju, ne i po logici. Jer, gdje bismo inače stigli? Kao što sam se pomirio s njezinom mrtvačkom maskarom pod očima, to je učinio i njezin šef na poslu koji je smatrao teške plave namaze boje na vjeđama degutantnim i jeftinim. U svim potankostima Majčin histeričan nastup ljude nije ostavljao ravnodušnim. Tome nisu bili uzročnici ni crvi, ni boja, a ni strah od letenja, koji još nisam spomenuo. Uzrok svemu tome je, kao i uvijek, socijalne naravi. Znate kako je, život joj je bio težak, djetinjstvo nepodnošljivo: siromaštvo, strogi roditelji, svakodnevno putovanje iz sela u grad zbog škole koju su kasnije adaptirali u patologiju, podstanarstvo, često seljenje, nesigurna budućnost, omalovažavanje, nesreća u ljubavi. Što je smrti preostalo negoli ući u ljubavne romane?

Potom, jednu sliku osobito upečatljivo, poput dagerotipije na porculanskoj slici na mramornom nadgrobnom spomeniku, držim u zakutcima glave. Nakon što je Otac realizirao jedno od svojih po nerazumljivosti grandioznijih djela Majka se sumanuto počela kljukati tabletama. Smrt s tim iznenadnim porivom nije bila u dosluhu. Imala je sljedeću logiku: prevarit će vrijeme što je čeka korak od nje tako što će predvidjeti bolesti od kojih će oboljeti. Po cijele je dane nervozno šetuckala po stanu i mrmljala bolje spriječiti nego liječiti. Imala je sljedeće objašnjenje: pijem li tablete kada mi ne trebaju u tijelu će se aktivirati u pravi čas, čim bolest dođe u posjet donoseći mi darove koje ne želim. Tijelo pamti. Kako rekosmo, voljela je, ta njezina pjesnička duša, trivijalne slike, slatkaste poredbe, vrckavost na djelu. Bolest je uskoro stigla, teorija se istopila poput maslaca na vatri, čim je završila u bolnici maslac je zagorio. Očekivala bi se tupost, beznadnost, čak i strah od mjesta koje ju je negostoljubivo dočekalo već na ulaznim vratima, uvevši je u vlažnoderutne hodnike... No, ne. Duh joj je bio neuništiv, kao sa slika crkvenih svetaca, hranio se mirisom dunja s ormara i sjećanjima na djetinjstvo. Već je našla zabavu dostojnu najvećih ljudi suočenih s najgorom situacijom. Uvečer, kada bolničko osoblje spava, iskrala bi se poput propuha na hodnik starog austrougarskog zdanja kako bi lovila žohare. Htjela je napraviti kolekciju, umjesto leptira u album je čiodama bušila gadne kukce. Pomno ih je sušila u kutijici za šibice. U mladosti je bila ta uboga djevojčica sa žigicama, žigice koje su je pratile cijeloga života, da bi ga konačno i spalile polako poput dugogorećeg fitilja. Panično se plašila kukaca, osobito smeđih žohara, babura i svih vrsta stonoga. Opsjedali su joj misli gmižući poput crva nad pregaženom utrobom mačke. Liječila je strah strahom, rekla je, biheviorističkom metodom, kako je već negdje pročitala, u starim udžbenicima psihologije.

Zima je već zašla u veljaču kada je odlučila pokazati se u punom svjetlu. Sivi zrak, bijeli snijeg, prljavosmeđe ulice. Topli stan, zamagljen prozor, čitanje knjiga. Nitko u kući nije sanjao. Možda se netko ušuljao, provalio u stan i ukrao naše snove, ili ih je samo gurnuo pod tepih, bacio iza ormara, kako ih nikada ne bi našli. Možda je to bio smisao zime — traženje razloga našeg spavanja bez slika. Dok jedne večeri nije došao znak: znak, koji nitko nije uspio protumačiti. Ništa nisam shvaćao, pogotovo zašto Majka plače nad goblenom koji je netom završila. Smiješio joj se klaun na konju. Volim te kič tričarije. Volim bezvezne stvari koje ničemu ne služe. Taj znak nitko nije razumio, nitko nije ni bio svjestan njegova obznanjivanja. Osim Majke. No ona je izgubila svaki autoritet nad našim životima. Nad njima se šetao mitološki hodač, u prelijepom crnom odijelu, s maramom umjesto kravate. Ušetao se i nikada više nije izišao.

Snijeg je pod prozorom bio savršene čistoće. Baš kao anđeli uokolo majčine glave. Pred svanuće, u spavaćici, spustila se do te velike bezlične plohe kristala kako bi ostavila trag svoga postojanja. Ona se nije plašila patetike, ponavljanja, stereotipa. Znala je da će jednom netko od njezina postupka učiniti priču, koja će se učiniti banalnom, već viđenom. Znala je da će se snijeg otopiti i da će zapis ostati nepročitan. Prije negoli se stanari probude kiša će učiniti svoje. Sišla je, odlomila smrznutu grančicu murve i zapisala: dobro jutro, danas vas sve volim.

Majka je, kako je već netko negdje rekao, postala neumjerena. Dok je Otac bio gurman u soboslikarskim radovima,55 Majka je to umijeće bagatelizirala. Zar se ne bi moglo reći kako je ona gurman bagatelizacije? Kada bi prinosila kruh s medom ustima, ispijala mlako mlijeko s udrobljenim čajnim keksima u njemu, a već se ustajala po jabuku ili bananu, i već razmišljala o jogurtu s pecivom prošaranim suncokretovim pahuljicama, šunki i siru, potom i štrudli od višanja, zar ne bi to bilo previše znajući da je uz usput popijenu kavu smazala prhke medenjake što ih nude u njenom omiljenom bistrou? Kako je to umješno radila! Ni jedan pokret njezinih administrativnih ruku nije bio prenagljen, maniristički suvišan. Ta nam je strana njezine osobnosti bila nemalo iznenađenje. Kada bih čitatelju rekao da se ta promjena dogodila tako reći preko noći, kao grom iz vedra neba, bi li čitatelj odmahnuo glavom pomislivši o banalnosti fraze iskorištene u rečenici? Ako vjerujete u istinu onda je to istina. Majka je sve radila nekom osobitom lakoćom, hrana bi lako kao što je tijesto bilo prhko prelazila iz ruku u usta, lako bi se moglo reći kako ju nitko nije ni vidio dok je žvakala buhtlu od čokolade ali, opet, nitko ne bi mogao reći da buhtle nije bilo niti da ju je on pojeo. Godinama je to njezino umijeće trajalo dok nije postalo sam misterij. Samo utoliko Otac je utjecao na Majku, samo utoliko ukoliko je Majka postala neumjerena. Na neki osobito gurmanski način svoju je umjetnost bagatelizirala. Mrvica sira od kolača u kutu višnjatrulog ruža na usnama svu bi muku bacilo u vodu.

Tog je jutra Majka sanjala neki strašno važan san. Svi smo se mi, ukućani, prestravljeni mogućnošću useljavanja u njezine snove, pretvorili u napete slušače onoga što bi imala za ispričati. Od toga dana. Nije bilo važno hoće li napokon reći što joj se vrzmalo poput krtice u krtičnjaku u njezinoj strogoizražajnoj glavi. Taj je san bio razmeđe naših života. Vrijeme se počelo prosuđivati prije i poslije tog znamenitog događaja. Katkada sam imao osjećaj, možda se stvarno i dogodio, kako stojim pred majčinim snom, između nas crvena papirnata vrpca, u rukama mi škare. Čim je prerežem puštam san u promet, otvaram ga javnosti, neka ga svi koriste, svima neka bude koristan i javno dostupan. U cijeloj toj priči nikome još nije bilo jasno o čemu je riječ, što je to Majka vidjela, spoznala, doživjela. Zbog čega ju je obuzela drhtavica kao onomad kada se poskliznula na obali jezera i upala svom širinom u njega. Upala pluća, ozebline, buncanja. I ne samo to nego je nešto kasnije briznula u plač, sklupčala se nasred sobe. I ne samo to nego je jedva disala, dolazila do zraka. I ne samo to nego način na koji se počela smijati. Nitko više ništa nije znao. Riječ li je o tužnom ili sretnom događaju? Nije bilo važno, od toga dana, hoće li ga obznaniti svijetu56 ili prešutjeti svoj nespretni flert s izgledom postarijim gospodinom iz naselja koji joj je zadovoljavao romantične prohtjeve, držao ju za ruku i nešto pričao o ljepoti njezine unutrašnjosti koja ga toliko usrećuje. Kada bi bili zajedno ptice bi cvrkutale u sav glas, kao tri tenora na televiziji. Šteta, nikada ih nismo gledali uživo. Jedino što je kod svih nas postalo uobičajeno jest slijepa poslušnost. Napeto smo iščekivali svaku riječ koju će izreći. Slagala je višesmislene rečenice. Problem je bio u prepoznavanju onog smisla koji bi tog trenutka trebao biti važeći. Ali samo tog trenutka. Ne i nekog drugog, jer sve ovisi o situaciji. Naš novi neprijatelj, kojega smo svi u kući, osim Majke, mrzili (usto smo maštali kako ga na pješačkom prijelazu gazi kamion) bila je Situacija. Njoj je sve trebalo prilagoditi. San je doveo do postojanja brojnih nerazrješivih i konfliktnih situacija.

Dok jednom nismo došli do odgovora. Što je to moglo utjecati na majčin život da joj čak i majčin dan više ništa nije značio? Što je do te mjere toliko veliko da nas sve ukućane pritišće i ne da da se mrdnemo ispod toga? Što nas je sve preko noći nepovratno promijenilo? Otac je bio još odsutniji, sestra je postala još luckastija, ja (o kome još uvijek ne znate ništa, čak ni to da li sam ja — ja ili sam ja — autor ili sam ja ja u ovoj priči) još ozbiljniji. Pokušali smo odgovore naći u ljubavnim romanima, prodavačica na kiosku nas je podsjećala da je izašao novi ljubić od neke poznate spisateljice kojima više ni ime ne znam. Svi su znali za obiteljsku grozničavu potragu za odgovorom. Ali u knjigama ga nismo mogli naći jer nismo znali što tražimo. Sve je bilo jasno, a opet nejasno. Majka je sanjala san. Kako rekosmo, te je noći usnula san koji je dugo čekala. Tog je jutra svijet postao nepoznat. Ili, bolje rečeno, još nepoznatiji.

Otac

(prvi susreti)

Ne mogu sa sigurnošću prosuditi do koje je mjere Otac bio kalfa, a do koje tek pripravnik. Iako je sjećanje na njega blijedo kao nefokusirana slika na televiziji ipak posjedujem neka saznanja o njemu, koja mi je dopustio imati u svojoj škrtoj premda na neki čudan način nesebičnoj prirodi, a da bih se usudio pričati o životu provedenom s jednim od posljednjih patrijarhalnih učitelja. Premda ono čime se bavio uopće nije bilo patrijarhalno.

Prva sjećanja imam na divlje i nekontrolirano djetinjstvo u prašini, životu s domaćim životinjama, na poljima pšenice, kukuruza i duhana. Ono malo vremena kada je Otac bio prisutan fotografirano je u riječima i osjećajima — bezgraničnost, osamljenost i udaljenost, tuga i strah.

Jesen je karakteristično doba godine kada jutarnju ravnicu guta niska izmaglica s nekim pritajenim mirisom na rahlu zemlju i trulež. Tada bi praznina i tuga poprimali nedefiniranu, mitsku obličnost koju sam osjećao u očima kao nekontrolirano pulsiranje, neku smjesu riječi bez značenja u pokušaju da se razmrse i formuliraju ikakav smisao. Šutljivost se gnijezdila poput vrana u zraku, negdje prema udaljenom šumiku što je bila granica svijeta. Činilo mi se da postoje dani prirode saobrazni s Očevim karakterom, kao što postoje dani u kojima je njegovo majstorstvo (tada još u formiranju) od prirode uzimalo njeno dugo stjecano znanje. Čudesni oblici grana, raznobojni listovi, neotopljeni kristali snijega, spremljeni jutarnji mraz, različite zemlje — sve je to činilo inventar, možda bolje je reći — iskustvo kojim je upoznavao svijet. Jednom mi je rekao: Suština kajsije nije meso nego koštica. Iz nje se razvija stablo.

Očevi odlasci nisu bili mjerljivi nekim konstantnim vremenskim intervalima. Katkada je bio odsutan tek dan–dva, katkada i cijelu godinu. Što je radio u mojoj neprisutnosti nikada nisam saznao, izuzev glasine koje mi je vjetar donosio, vinske pare iz krčmi u kojima je objašnjavao odnos boja i oblika, ili što je pričala rodbina ispod glasa kako ih ne bih čuo iza kuhinjskih vrata, iz hodnika u kojem sam spavao. Tada smo se već bili preselili nekoliko stotina kilometara dalje, u škrt i skučen kraj koji me je odmah nastojao zatvoriti. Zahvaljujući Ocu shvatio sam da put samouništenja, samoograničavanja, odricanja i stroge discipline ima svojih prednosti: uvijek možeš biti netko drugi, nepoznat netko, kako je to (saznao sam poslije iz knjiga) govorio Krleža.

Dotle, dok je Krleža spavao u mome neznanju, očevo umijeće poprimalo je značajne, činilo mi se biblijske razmjere. Nisam o njoj ništa znao osim da je ta u kožu uvezena knjiga imala neko mistično značenje za Oca jer, nalazila se pokraj uzglavlja, uvijek u njegovim osunčanim, ispucalim, grubim rukama, a u ustima rečenica koja i dandanas poput psalma odjekuje u mojoj glavi Neće više biti vremena! Neće više biti vremena! Taj strašni Bog koji mi je govorio živi jer tvoj dan sve je kraći, taj moj Otac stroga, hladna i rezervirana držanja inzistirao je da sa mnom ima savršeno nikakav odnos. Otac je, dakle, volio parabole. Bio je poput hasida koji su smatrali svako iskazivanje naklonosti ljudskom slabošću, govorio je da ono što ne posjeduješ imaš, a što ljubomorno čuvaš poput vode je u ruci. Što se tiče usporedbi, najviše je volio ljubav uspoređivati s pijeskom u pješčanom satu — u početku ga ima puno, otjecanje je toliko maleno da je zanemarivo. No, s vremenom, uporan rad, neprekidno curenje, neprestano otjecanje zarobljene pustinje u staklu ili zrnca Božje ironije smanjuje ju razvodnjavanjem, izjednačavanjem gornjeg i donjeg tasa, da bi, potom, gornji počeo sunovratno padati u ponor bez povratka. Ljubav je pakao, rekao je nagnut nad sat kao da je igračka, lego kocke, a ne instrument kazne.

Jeseni su prolazile, naš je odnos bio određen tišinom. Jesen je oduvijek bilo patetično godišnje doba, ali jedino sam tako zamjećivao promjene na sebi i na njemu. Njegovo igranje svijetom bilo je melankolično prostodušno, čak naivno. Ili se bar tako činilo. Postajao je još udaljeniji, skriveniji iza rečenica koje nije izgovarao dok jednoga dana nije kući došao mokar, promrzao. Prve riječi što ih je uputio s vrata bile su vidio sam! Zastrašujući prorok apokalipse, Vrag glavom i bradom strijeljao nas je, glas je izgubio svaki oblik nesigurnosti, njegova prirodna blago promukla nota postala je reska. Na pitanje što je vidio, samo se nacerio, vidjet ćete vi, uskoro ćete vidjeti, svi vi! prijetio je gordo, čvrsto uvjeren u sliku što ga je opsjedala poput bolesti.

Zanat je bio već svladan. Sada je hodao putevima majstorstva. Zidovi koje je slikarskim osjećajem za detalj farbao nisu bili sredstvo zarade koji bi nas prehranjivali, već prostor, mjesto na kojem se počela razvijati jedna osebujna priča o usponu i padu. Nikako se ne mogu oteti dojmu da upravo nije bila riječ o Padu kuće Usher.57 Prljavi, zapušteni, neugledni zidovi kuća postajali su razlogom Očeva interesa za umjetnost. Bilo mi je sasvim razumljivo u tom interesu za adaptacijom prepoznati oblik sakralnosti. Izvlačio je skrivenu ljepotu na svjetlo dana. Ljudski zaborav, dakle, postajao mu je poslom kako je sve dublje i dublje ulazio u tajne miješanja boja. S uspjehom u struci rasla mu je i gordost. Jednom sam ga, skriven, čuo kako majstoru govori: Pomiješaš li žutu, crvenu i bijelu razrijedit ćeš samu esenciju. Radije gledaj da ju podupreš dodajući joj nešto malo crne i nebeski plave. Tu boju neće nitko pročitati. Činilo mi se kako takvom čovjeku nema prepreka u svladavanju prirode. Bio je sam Bog koji u prvih sedam dana odlučuje hoće li trava biti zelena, more plavo, zemlja žuta, smeđa, crna i crvena, ptice šarene, vjetar nevidljiv.

Kuća je, s vremenom, postajala sve manja što je očev zanat bio veći. Više nismo živjeli učetvero, već upetero. Peti član u kući bilo je sredstvo kojim je izvodio čuda. Doduše, da je bio čarobnjak učinio bi abrakadabra i razne kante s farbom, pune i prazne, osušene i tek kupljene, kistovi svih veličina, oblika i boja, valjci nalik krznu ili oni od spužve, špahtle, gletofiks mase, razni aditivi, pigmentacije, radni kombinezoni, šablone nestali bi u dimu. Ovako, komunikacija se svodila na preskakanje, zaobilaženje, ignoriranje, ljutnju i svađu. Događaji su se počeli odvijati ubrzanim tempom. Osjećalo se, zrak je podrhtavao kada se Otac s podočnjacima, umoran i pognut vraćao s posla, uskoro će se nešto dogoditi što će skrenuti monotoni životni ritam u nepredvidljivom smjeru, usmjeriti ga u rječne rukavce gdje se čovjek može nasukati u mulj, ljigavu zelenu travu, šaš i trsku u kojima jedino žive pijavice ili, s jednakom mogućnošću, ući u neki drugi rukavac gdje je voda prozirna i pitko čista. Pušio je ko lud. Važne stvari odvijale su mi se pred nosom, nisam ih bio svjestan.

Sve dok me jednog dana nije poveo sa sobom nisam bio siguran kakvom se to magijom bavi. Bijeli zid nije uvijek bijeli zid. Saznao sam da postoji čak 98 vrsta bijele boje, isto tako, bijela boja na zidu bit će uvijek drukčija, zavisno od boje podloge, ako je riječ o adaptaciji. Majstorskim potezima, hodajući s produženim nogama škala, na zid je utiskivao biljege svoga genija. Pomalo melankolično je nanosio farbu, osobito posljednji sloj, kao da je svjestan da time završava njegov odnos sa zidom. Prljavština svuda uokolo, intenzivan miris benzina i razrjeđivača, kapljice oker boje na podu poput istopljenog sladoleda od karamele. Svi su govorili nekim nerazumljivim jezikom, šatrovački mi je milovao ušne resice. Djelovalo je prosto, ne bez zavodljivosti. Način na koji su premetali slogove bio je intuitivno kabalističan. Otada sam redovito prisustvovao jezičnim seansama, ulazeći u zatvoreni svijet mističnoga govora odraslih. Iduće godine, koja je počela jakim prolomom oblaka, očev svijet postao je općom tajnom. Susjedi su govorili kako ga je posao iskvario, no mi smo znali da to nije istina. Riječ je bila o nečemu sasvim uzvišenijem. Počeo je čitati rječnike — u početku rječnike stranih riječi, potom dvojezične, psihologijske, frazeološke, konačno i biblijske, na kraju i ezoterijske. Riječ ezoterija bila je vrlo čudna. Nije bila riječ o materiji (na što me zvuk asocirao) premda je On stalno o njoj govorio. Ono z kopkalo mi je maštu. Upitavši ga što je to z, rekao je prekriživši se sa zebnjom u prstima z iz tvoje riječi je za tebe zaborav. Zaboravi to pitanje, ponašaj se kao da je nikada nisi čuo. Na moje inzistiranje, navaljivanje i dosađivanje, samo da me se riješi, a bio je već i umorno malaksao, rekao je slovo svojim oblikom označava prekriženo, dakle negirano trojstvo. Jasno, te mi riječi nisu imale baš nikakvo značenje. Više sam bio fasciniran činjenicom da z može biti bilo što što Otac hoće. No, da li sam i sam imao tu moć nad slovima?

Tako je taj razgovor i završio, bez nekog razrješenja. Bez smisla, dakako. Uostalom, smisao nikada nisam smatrao probavljivim. Zašto nešto opisivati kada to već postoji, ili bi moglo postojati. Kasnije, puno kasnije povezao sam simbole koje mi je, tobože slučajno, ubacio kao bubu u uho.

Dok nije došlo to kasnije, uvijek buduće vrijeme, ustalila se sljedeća praksa: Otac bi me vodio na seanse u kojima je otkrivao riječi. Taj je dan na redu bila riječ hikmet. Nagnuo se nad nju kao nad osobu kojoj daje umjetno disanje želeći je vratiti u život. Tada su riječi mogle biti oživljene. Otac im je imao jedinstven pristup. Nakon što bi je dobio u nekoj glosolalijskoj ceremoniji, u nekoj drvarnici, bez neke očekivane površne scenografije, otišao bi do nekog zida u nekom stanu koji je renovirao i na neko mjesto, uvijek na nekom neočekivanom položaju kistom od kozje dlake upisao je uvijek nekom drugom bojom na zid.

Noći su postajale zbog nekog nerazumljivog razloga neizdržive. Kao da su imitirale iste takve situacije iz moje mladosti. Pokušati zaspati bilo je isto tako nemoguće kao i pročitati knjigu mrtvih. Neke knjige pišu se cijeli život, u trenutku kada na papir padne zadnja točka ona kreće iz početka. Kao i noć koja se morala svaki dan ponavljati. Nije bilo snova, što bi se možda moglo pomisliti, more nisu bile aktualne u tom mukotrpnom savladavanju mraka. Kao da se sjećanje pokušalo izboriti za svoje mjesto pod suncem, no, kako to biva s frazama, našla se u nemogućoj situaciji — tama nikome nije dobra vodilja. Slažete se da bi bilo patetično reći kako se sjećanje zaplelo u vlastiti mrak, a iz toga izvoditi zaključke kakvih se nalazi u knjigama snova i onim psihoanalitičkim bilo bi, ako se ne varam, odveć smjelo. Ne, nije bilo to u pitanju. Vladala je, u sobi s pogledom na šumu, neopisivost. Kako se to opisuje?

Nakon mjesec dana poštar je donio preporučeno pismo naslovljeno na Oca. Majka je bila strašno uznemirena, budući je iz radoznalosti i sumnje (ženski rukopis na omotnici, činilo se) nervozno razderala omotnicu, očima preletjela po čudnome sadržaju. Iako se amaterski bavila filatelijom, marku na poleđini nije ni osmotrila. Što ju je izbacilo iz uvijek hladnog položaja priležnice jednoga Boga? Moramo se naći gdje i uvijek, policija je nešto nanjušila, ne znam što činiti i potpis, inicijali S. P.

Negdje oko 22h Otac se pojavio na vratima. Po običaju umoran. Ne i umoran zbog običaja. Vidjevši pismo, problijedio je. Njegova žena samo je čekala taj izraz lica kako bi ga dezavuirala pred nama zbog njegove tajanstvenosti, površnosti i nebrige, iza čega se krila sebična ideja osobne vlasti nad ljudima, ali i prirođene radoznalosti. Izbila je neopisivo bučna svađa u kojoj su obje strane ostale ušančene na svojim položajima. On je morao misliti na dvije stvari: prije svega, mučio ga je sadržaj poruke i, što nije manje važno, morao joj je vješto eskivirati odgovor. Ukratko, nastojao je umanjiti problem, skrenuti tijek rasprave, biti ljubazan, nježan, grozan i lažljiv, sve je pokušao, bezuspješno. Nije ni čudo. Ona je imala samo jedno u glavi, izvan tog naoko bezazlenog pitanja što se to događa (po potrebi je izvlačila i potpitanja: u što si se upleo?, kakve veze imaš s policijom?, nisi valjda nekoga pokrao ili, ne daj bože ubio?, tko ti je taj P. S.?) ništa ju nije interesiralo, ništa nije čula jer ne može se čuti ono što se ne želi čuti. Stotinama puta obiteljski je urnebes kretao iznova. Tek što bi se nakon rafalne paljbe primirili, došli do daha, Vrag je u ljudima ponovno počeo govoriti: Ništa nije gotovo dok ja ne kažem da je gotovo.

Zrak je podrhtavao poput želatine. Masne naslage sala. Mogli smo ga jesti kao hladetinu, rezati nožem mutnoprozirni životinjski puding. Sve je podrhtavalo, tramboljalo se, obrtalo, mijenjalo. U našoj kući nikada nisu boravila vilinska bića, u tim trenucima kao da su komešali gornja i donja mjesta, oba jednako skrivena od dječjih pogleda. Bili su to anđeli. Tko vjeruje u njih. Jednom sam jednoga vidio u listu kestena, nasmijao se i odletio. Imao je prozirno tijelo, oči u porama, krila puna perja pretočila su se u nazubljene obode lista. Tko zna kako kestenov list izgleda. Tko zna kako anđeli izgledaju. Osim mog Oca, Boga i mene? Boljela me glava od svjetla i buke stotine lonaca, tanjura, bure u potkrovljima među starim kramama. Kao da je to bilo. To i to.

Potom se sve vratilo u kolotečinu, lažnu kao epitaf. Majka je nešto počela naslućivati. Slutnja se rađala slučajno. Čula izoštrena poput slike na novom trinitronu. Grad, televizija, novine, sve se usmjeravalo samo prema jednome velikom upitniku: budući da pali anđeo ne postoji, otkrivenju još nije došlo vrijeme otkrivanja u svoj svojoj moralnoj pravednosti i veličini amen, ljudi su sa zebnjom,58 drhteći kao metafora o vrbama na vjetru, s koljena na koljeno kao što se širila narodna predaja, prenosili zloslutne slutnje, slučaj, poluprovjerene informacije. Nažalost točne. Uskoro će grad nestati u plamenu kao što je i nastao iz njega. Gotovo da sam i sam povjerovao. Moć podzemlja, pištolja ispod pulta, nekoliko riječi konspirativno šapnutih u uho, kako se dijete ne bi uzbunilo, uzbudilo? Narod kao da je vidio svoga boga vidioca. Vidara. Što su htjeli vidjeti. što su bili izliječeni. Nitko nije znao da su svi iščekivali Oca, moga Oca već dvije tisuće godine, amen. Svakodnevno je po nekoliko novih požara ljudolikim jezicima gutalo kuće, stanove, straćare, omanje zgrade. Sve što je moglo biti progutano kao što zmija guta štakora, omanje srne. Sve je svareno.

Majka je počela nešto naslućivati. Otac je isijavao sjajem kerubina, poput supernove, prije eksplozije. Zažariš poput novogodišnjeg bora, drugi dan te bace u smeće. Živjeli smo pod pritiskom slutnje. Zavlačila se poput vlage u knjige. Kasnije, iz njih su rasli lišajevi, gljive. Svi požari, sumnjala je, muževljevo su djelo. Otac je mislio djelo ću dovršiti što urednije mogu, kako je zapisano.

Jedino znam da je trenutno radio na nekom neboderu. Gore je sve drukčije, kao sa stabala s kojih smo krali trešnje, samo malo veće. Gilgameš, ili Golijat, ne znam tko je bio u visinu protežniji. Tada sam ih čitao uz dobar dan i kišu. Niz prozore lijevala je gledajući je satima ukipljen kao Djevica Marija. Zato i je kip da bi bio samo statusna statua. Požar strasti koji ju je obuzimao rađajući sina iz vatre. Otac, gore sa skela, uči ptice pjevati. Jer Otac je ptica, a ptica sveti Franjo, onaj koji je Sestru učio cvrkutati. Pisalo je u malim katehetskim priručnicima kako je taj skrušeni čovjek s njima izmjenjivao tajne o prirodi. No nije pisalo da je bio vrabac, jeo kao ptičica. Otac i neboder. S visoka visina djeluje kao čisti prostor, bez utjecaja oblika koji u njemu nemaju što raditi. Vatra se u njoj rađa nešto rjeđe, ali ipak, da.

Zamišljao sam ga, ne bez ironije, kako se napokon uspinje prema svome Babilonu. Kako sam Bibliju počeo smatrati dosadnom knjigom lišenom opisa karakterističnih za 1001 noć, bez onih poganih elemenata silovanja čisto umivenih djevojčica na smetištu, i bez okusa limuna na nepcu, tako sam o Babilonu učio iz reggea, misty and roots, ako me sjećanje služi. Točno mjesec dana kasnije vatrogasci su uzalud, uzalu, uzalud su pokušali ugasiti falusoidni vatreni toranj koji je nestao u dimu. Nakon vatre nema ničega. Neboder je nestao u tren oka koji je moja majka naročito smatrala simboličkim. Naime, tren oka. Sve smo od nje saznavali trenutno, treptanjem. Suze su suzile. Tako je rođeno uvjerenje iz duha sumnje. Otac je i službeno postao piroman.

Otac je i službeno postao vatropalitelj. Vatra mu je pročistila glavu. Napokon je totalno lud. Tako je Majka tumačila nepoznatu situaciju koja nas je tjerala prilagođavanju utvarama. Mislio sam — vatra ga snaži. Grad je mislio — vatru pali vjerski fanatik. Policija je mislila — gdje ima dima ima i vatre. No, nitko doista nije znao je li moj Otac pali anđeo i pali li on te vatre. Nad krjesovima priziva li neka nikada do kraja protumačena vremena kada su ljudi vjerovali u sabathe i slične priče. Nikada nije potegnuta optužnica, nikada njegovo ime nije osvanulo u novinama, nikada susjedi nisu posumnjali da se iza tog marljivog čovjeka krije pravi vrag. Doduše, vrag je bio samo među ženama, no to je za neku drugu priču.

Vatre su i dalje, redovito zorom, izbijale po nekom nerazumljivom redoslijedu i rasporedu. Ispisujući kartu požara, zemljovid vatre Otac je možda žutom, crvenom i narančastom bojom dotjerivao svoje mistično ulje na platnu što ga je držao u podrumu. Jedne sam se večeri iskrao iz stana, spustio među oruđa očeva zanata, našao sliku, otkrio je. Na bijelome platnu bila je napisana jedna jedina riječ, nerazumljiva i čista. Čim sam je pročitao, nekoliko časaka kasnije, zapalila se sama od sebe. Njegov potpis na zidu koji bi adaptirao. Čistio ga, spremao za ritualno samospaljivanje. Ugasivši vatru vratio sam se u san. Drugog jutra Oca više nije bilo.

Patetika mi nalaže da priču završim izlizanim usporedbama: nestao je preko noći, ispario kao dim.

Sestra

Jeste li kada upoznali Sivoga Popića? Sivosmeđ poput vrapca, očima samo traži pažnju, živahan, čas poskakuje čas lepšavac sivi zuji poput muhe zunzare oko znojne konjske grive pa na trenutak postaje sićušni palčić ci–ci ci–ci iz istoimene priče, odmah potom jaglačasta žutarica di–di–di što krade boju cvijeću. Gospođa Kunc u mladosti je učila upjevavanje od njega, no ubrzo je nadišla kratku i andante pjesmu. Tu vrstu neusiljenosti, što bijaše naučila od starijih fratara, ili u Dalmaciji od kantara, pratili su cijelu njezinu pjesmu, poznatu ariju iz opere Carmen. Dakle, jeste li kada vidjeli Sivoga Popića? Slično žutome voljiću, pa i velikoj strnadici, osobito poljskome vrapcu s Hvara, neupadljivo se gnijezdi blizu djece kako bi im prije spavanja u snove unijelo pokoju grančicu breze, velecvjetnu celinščicu da ih podsjeti na posljednji majčin cjelov pred spavanje i osobito šuškavac kojim se toplo u postelji ušuškaju. Redovito im donose miris mora, kameni oblutak i zraku sunca. Još vas jednom pitam, znate li za Sivoga Popića?

Sestrin pogled nišanio je debelog, masnog, prljavog, usranog, letećeg štakora i nizala krunicu

Sveta Marije

Sveta Bogorodice

Sveta Devo dev

Sveta Majko Isusova

Sveta Majko Božanstvene Milosti

Sveta Majko Precista

Sveta Majko neoskvarnjena

Sveta Majko ljubljena

Sveta Majko cudnovita moli za nas

Kao da se glečer spustio niz fjord na Sestrino ljepuškasto, lagano bucmasto lice.59 Zima je ušla bez dobar dan, stegnula mišiće na obrazima, ukrutila ih poput armature tako da je lice postalo dioritno ukočeno i hladno. Njezin mrtvac60 pojavio joj se na licu s jednom novonastalom borom, modroljubičast, pomalo smrdljiv, koža s raspucanog lica u tankim listićima ljuštila se poput mlade psorijaze na noktu. Mrtvac, bezimen mrtvac na sestrinu licu užasnut golubovima, pojavljivao se u trenutku kada bi oni aterirali na mrvice kruha, u slobodnom padu slijetali na krovove, klizili zrakom poput vala na vodi i u drugim situacijama opasnim po njegov status. Taj mrtvac ipak je imao nekakav identitet usprkos neugodi što ga je morao skrivati iza sestrina lica. Maske su mu dobro stajale. Sestra je umirala od straha čim bi se našla blizu kakve ptice.

Sivi Popić, priča se među fobičarima, ptičji je duh koji iscjeljuje strah od tih lijepih Božjih stvorenja.61 Djelotvoran je tek jednom godišnje, kada se njegovo raspoloženje poklopi s bolesnikovim. Čuo sam da ga se može naći u miješanoj i crnogoričnoj šumi, na osojnim mjestima Gorskoga kotara te sam, kao i prethodnih godina, tjedan dana prije sestrina rođendana uzeo šator, oboružao se dalekozorom, puškom za uspavljivanje, zamkama od ljepila i žice i krenuo logorovati u šumu. Htjedoh joj Sivog Popića, ptičjeg dobrog duha, pokloniti za rođendan ne bi li napokon ozdravila.62 Šuma je bila gusta, mračna i neprohodna. Zemlja rahla, vlažna, pljesnjiva. Zvuci su dopirali iz blizine, s neba poput trublja što ih nose bucmasti anđeli, obično negdje na rubovima slika, iz blizine se čulo rovanje krtice, puhov prdež i vučje lajanje. Gdje god kreneš samo čemer i jad, zemlju prekri neka teška olovna nevolja. Vuci se iz poznatog književnog ognjišta naseliše u moje planine. Moja stvarnost, a time i vaš svijet čitatelji, slučajni namjernici, nadala se kako će uspjeti naći cilj u podvodnoj orijentaciji u mutnim vodama, ali bila je u zabludi. Šumu je naslikao, u trenutku odijeljenosti od života kakvoga je do te slike proživljavao kao usputnik, Sandro Botticelli. Primavera, čarobne nimfe. Jednu od njih, nazvah63 je Graciozna, uhvatio sam na ljepilo od bobica imele, u trenutku kada se uspinjala na prstiće. No, vrag se sa mnom u toj šumi grdno našalio: uopće nije bila riječ o toj slici, jer atmosfera moje stvarnosti bila je besperspektivna, a slika nje veselo raskošna ako ne i prpošna. Ah, jadnog li mene, ah, očaja li moga! Tako sam tužno uzviknuo da se istina prikazala istinitom: Gracioza koju sestri namijenih za izlječenje fobije bijaše Pokolj nevinih G. M. Crespija. Anđeli poispadaše iz neba poput brabonjaka iz jareće guzice.

Sestra se obradova duhom Gracioze. Sumor s moga čela nesta u hipu. Blažen bio taj čas. Jedno vrijeme ptice joj nisu tjerale ciklonalne oblake u srce. Počela je hraniti golubove pismonoše neotposlanim pismima. No golubovi su se uvijek vraćali praznih kljunova. Sestra, osjetljiva na osamljenost i sitnu nepažnju, neizlječivo romantična odluči tomu stati na kraj. Njezin najbolji prijatelj, za utjehu, oduzme joj nevinost. A bio je pravo glumačko nevinašce. Kazališni radnik koji je namještao scenografiju, nosio reflektore i išao po kavu genijalnim umjetnicima interpretatorima. Bez njihova umijeća mnoge nam dramske riječi pisaca ne bi bile razumljive. Talent dolazi proporcionalno s pameću, a on jedno od toga nije imao. Nizak, nabildan, baby–face, duža kosa nonšalantno mu pada na čelo, zamah glavom ulijevo, neka se vidi trovremenski taft64 koji je zakon u šminkerskim krugovima. Taj je glavonja što u slobodno vrijeme trči uz more, diže utege i fura se na kulerski pristup ženama, krajnji flegmatik dakle, taj je glavonja mojoj Sestri vratio ptice u glavu čim ju je razdjevičio. U prvo vrijeme nismo našli vezu između ta dva događaja jer nismo znali za dan kada je Sestra postala Žena, ali s vremenom sve je isplivalo na površinu u obliku velikog govna. Sada više golubovi nisu zauzimali većinu gnijezda u sestrinoj glavi negoli su to mjesto zauzele, istisnuvši gradske pantigane, golovrate, iskljucane domaće kokoši. Smežurana koža prošarana krvavim ranama, perca iskoro iščupana iz vrata, natopljena istom onom krvlju kojom razni pervertiti noću zazivaju vragove pijući njihovu svježepušeću još vruću tekućinu. Prije ili poslije vragovi dođu i sve ode do vraga. Ti goli vratovi nojeva u malom od milih jajodajki učiniše seoska čudovišta koja kada se raskokodaču, krilima razmašu kao da tjeraju komarce oko sebe, a prašina se uskovitla, oči bestijalno izokrenu i kada izdignute iznad zemlje dograbe se kljucati, tupim kljunovima kako bi se izborile za jedinog pijetla u kokošinjcu počnu hroptati, izvijati se zmijoliko, ti goli vratovi ne da nalikuju nego jesu neki debeli, ogavni crvi. I ne samo crvi65 sumnje kakvi ulaze u jabuke, nego kakve zakrvavljene ličinke u koje se zalijeću kokošje njuške želeći ubiti. Sestra je ponovno umirala od straha, skupa sa svojom maskom mrtvaca na licu. Nitko više od obitelji nije bio siguran tko je čija maska: Sestra mrtvacu ili mrtvac Sestri. Gracioza se sakrila u lijevu sestrinu naušnicu dok joj nije postalo pretijesno. Odlučila se prikriti kamufliranjem u bubamaru u tetovaži iznad gležnja desne noge, služi li me sjećanje dobro. Uskoro bi umrla od straha da nije došao Sivi Popić i spremio je na sigurno pojevši je. Sve stvari polako su počele sjedati na svoje mjesto u stari kožni naslonjač što je spavao pokraj prozora. Sivi Popić i Gracioza postali su jedno, Sestra je definitivno postala predmet ptičje zloće, a ja nemoćan i dobar. Uostalom, kao i uvijek.

Biheviorizam. Biheviorizam je fenomenalna metoda suočavanja sa sobom, vlastitim demonima što šire strah oko sebe kao žarulja svjetlo. Nešto slično sa satova psihologije u bilježnici je donijela njezina prijateljica. Zvat ćemo je, priče radi, Daria. Nakon detaljno podnesenog izvještaja o tretiranju fobičara Majka se obavezala nabaviti slike svih ptica koje je mogla pronaći u specijalističkim enciklopedijama, Otac je počeo tražiti sve mitološke priče u kojima razni oblici ptica igraju neku ulogu (jednu je harpiju za svaki slučaj zadržao u drvarnici, na jednoj od svojih apokaliptičnih slika). Meni je zapala dužnost lovca ili kupca. Otišao sam vođen nekim pretskazanjem bratskog dobročinstva u prodavaonicu životinja i nabavio dvije kreštave papige–tigrice te jednog kanarinca.66 Sestra se prvo suočila sa slikom djetlića iz Životinja iz Brehma našto je zatitrala jedna strana lica kao da ima napadaj tika. Stan je zadrhtao. Nebo se smračilo. Pala je u nesvijest. Sivi Popić inkognito joj je u san poslao nekoliko dopadljivih sličica iz života bogatih i slavnih ljudi, znajući kako Sestra u privatnom životu tome teži. Televizija je tu odigrala ulogu, premda Popić ne zna što je to. Probudila se s izrazom jedne od mnogih blaženih svetica s crkvenih kalendara koje po kućama prodaju za deset kuna nadobudni vjerski volonteri. Nakon nekoliko desetaka pokušaja suočavanja sa slikama napokon smo mogli s ponosom reći kako smo prvu fazu liječenja uspješno završili, iako smo diletanti, tipa sam svoj majstor. Doktor u kući. I tako tome slično. Zatim je Otac, ušavši u drugu fazu suočavanja s pticama, Sestri počeo pripovijedati bajke, priče — obične i one mitološke, sadržaje knjiga i filmova67 u kojima su ptice bile bitan element fabule. Sestri je iznenada, kao kada nestane struje i kao kada se zaljubimo i kao kada nečiji miris prizove u sjećanje zaboravljenu scenu iz prošlosti, Sestri je iznenada srce počelo luđački lupati kao da na njima bubnja bubnjar u Posvećenju proljeća po timpanima. Ubrzo je bila u kliničkoj smrti. Otac, već obradavio, tada odluči pustiti harpiju sa slike iz podruma. Klin se klinom izbija samo je apologetski promrmljao. Harpija je, kako toj ptičurini i priliči, s treskom ušla u kliničku smrt Sestre i napala njezine posjetitelje. Kao u Jakovljevoj borbi tako se Sestra suočila s opasnošću i pobijedila. Prije negoli je Harpiji zakrenula vrat, ova je iskasapila bogate i slavne iz prethodna sna, obračunala se s Graciozom, Popić je igrom slučaja pobjegao u hipotalamus, te se omastila srcem djece koje je Sestra svim žarom srca svog jednoga dana htjela imati. Potom se vratila među žive, znojna, ali ponosna, jača i veća, njezin ponos samom sobom zračio je iz osobnosti što ju je netom stekla. Potom je došlo na red treće iskušenje. U krletki sam najprije pred Sestru kao na pladnju iznio kanarinca (dok sam prilazio vidio sam sam srednjovjekovnu gozbu s glavnim jelom — pečenim prepelicama, izvaljene na leđima, raširenih bataka, s fino hrskavom kožicom). Ptica osjeti strah i bi joj još teže. I strah uđe još dublje u kosti Sestre. I Sestra kaže nije to dobro. I stvarno ne bje dobra ta ideja sa suočavanjem. Ptica se stropošta s njihaljke mrtva na pod kaveza, umre među svojom kakom. Sestra također padne na pod i razbije glavu. Stvarno bje loše. Krv se milimetarski razlijevala po žućkastim kuhinjskim pločicama. Kola Hitne pomoći, zavijanje sirena, fraktura lubanje, potres mozga, operacija, oporavak zahvaljujući odbojnim cjevčicama, nepoznatim tekućinama što su izlazile i ulazile u Sestrino tijelo, potom kućna rehabilitacija. Od svega toga pošteno sam se oznojio, mogao sam obaviti jutarnje umivanje vlastitim tjelesnim izlučevinama. Odabrao sam bolje rješenje: spremio ih u bočicu za tu priliku, nadajući se kako će mi jednoga dana zatrebati. Književnost mi nikada nije pružila toliko tjelesnoga zadovoljstva. Sestri sam, da skrati vrijeme i ima o čemu razmišljati tijekom oporavka, kupovao pornografske časopise. U početku se opirala smatrajući me prljavim pervertitom, no vrag je došao po svoje kada ne već onaj ljepuškasti radnik s bicepsima. Nakon oporavka svo to časopisno smeće ritualno smo spalili u kaljevoj peći. No, s pticama je Sestra ponovno bila na početku.

Sivi Popić se pritajio. Izlazio bi noću iz tetovaže i lovio noćne leptiriće da ne skapa od gladi. Svašta je vidio za vrijeme mjesečarenja.68 Nije imalo smisla upuštati se u zbivanja što su nadilazila njegove sposobnosti. Hladnoća je prodirala u kosti kao glas radijskog spikera što istim tonom čita reportažu o dnevnopolitičkim događajima kao i zanimljivosti iz crne kronike. Potom završava izvještajem o cijenama krumprira, srdelica i zelene salate. Stoga je Sivi Popić ostao na razgibavanju nejakih krilašaca, da ostane u formi, zlu ne trebalo, i ulaženju u snove dobroj djeci. U jednoj je sličnoj ekspediciji iz dječjeg sna donio sjećanje na događaj koji se zbio prije nekoliko godina: dijete je s roditeljima krenulo u laganu šetnju šumom, uz tok Rječine. Vedar, sunčan prosinački dan kao stvoren za planinarenje. Mraz se polako topio. Oko razrušenog mlina bršljani su ispleli svoje vrijeme. Korijenje puzavica izbacivalo je temelje ruševine iz zemlje. Mlin je bio ogroman. Dijete se zaigralo skrivanjem u udubinama što ih je voda nekada davno napravila. Taj kameni labirint uskoro je djetetu skoro došao glave. Igrajući se skrivača, sklonio se od starijega brata u jednu udubinu, znatno ispod razine površine. Dok je tako šćućuren očekivao da ga pronađe, okretao je neku staru i zahrđalu željeznu ručku. Nervozno ju je pomicao gore–dolje dok ova nije puknula a voda provalila u rupu gdje se skrivao. Sve bi se tragično završilo da Otac u potrazi za mističnom inspiracijom nije tuda prolazio i dijete izvukao iz vode spasivši ga od izgledna utapljanja. Sivom se Popiću priča dopala, iz nje je izvukao pouku da uvijek ide samo utabanim stazama. To je i bio razlog zašto se vratio u tetovažu bubamare na Sestrinoj nozi.

Sestra se izležavala na suncu. Nesnosna sparina nije joj smetala. Asfalt se topio od vrućine. More ko pišaka. Suncobran jedva da je skrivao nešto više od njezine glave. Skratila je kosu i ofarbala je u narančasto. Osa je zujala uokolo kapljice u pupku misleći da je sočna breskva. Zgodni komadi ispadali su iz benđola kao kosa s moje glave klatareći napeta tijela, bicepse i tricepse, glumeći kulere s mafijaškim naočalama. Prava ljetna atmosfera. Sve dok nisu doletjeli galebovi, a Sestru napao paničan strah kakvoga još nije susrela u šetnji Alejom glagoljaša. Uskoro je bila hipnotizirana. Majčin prijatelj s posla u slobodno vrijeme vršljao je gradom s rašljama, hvatao vodu, širio pozitivnu energiju, hvatao dobrodržeće udovice, osamljenice i raspuštenice, ne računajući pokoji brak u koji je upleo prste, redovito je posjećivao ezotericu croaticu i govorio nešto o Ali Babi, ili tako nekako. Zahvaljujući Ali Babi, izliječio je već svojom bioenergijom četrdesetak pacijenata. Sestra je bila njegov prvi hipnotizirani slučaj. Odlučila je pronaći svoju prvu pticu zakopanu duboko na tavanu, među odbačenim plišanim igračkama, isluženim i dotrajalim knjigama na madžarskom, parketima, starim školskim udžbenicima koji se čuvaju zbog nostalgije za prošlim vremenima, i tko zna kakvom sve ne kramarijom.

Putovanje u prošlost vremenskim strojem započelo je u dnevnom boravku, na dan kada je rat zvanično počeo. Dok su se jedni ubijali moja je Sestra u hipnozi odlučila naći pticu–rugalicu i pobijediti strah. Strah je poprimio oblik ukočena lica mrtvaca. Mrtvac na Sestri svršavao je priču svoje smrti. Sestra je dozvala negdje iz ranog djetinjstva. Igrala se s lutkom, učila ju raditi kolače od pijeska. Nakon toga je prešla liniju poznatoga, ušavši u tijelo avanturistice koja je sredinom devetnaestoga stoljeća namjeravala biciklom prijeći Europu. Začetak biciklističkog sporta u zemlji veže se uz njezino ime. Umrla je od srčanog zaliska, krhko tijelo nije podnijelo uspon na Bjelolasicu te je, kako bi se reklo, umrla u sedlu. Lijepa smrt. Potom slika blijedi dok je njezina smrt nije odvela za ruku do sljedeće osobe koja je jednom bila. U tijelu cvjećarice lijepo se osjećala. Jedino joj je nedostajala muževa nježnost. Rođen na selu 1794. g., više je bio zaokupljen urodom pšenice negoli ženom. Grube seljačke ruke lomile su nježnost njegove žene navikle na rad s maćuhicama. Sestra je venula bez vode. Bila je cvijet što raste među klasjem pšenice. Crveni mak. Mnogo kasnije, od Sestre će, cvijeta, crvenog maka, protiv njezine volje (a, hvala Bogu, već je bila mrtva) učiniti simbol. Uvevši, u trenutku kada sasušene latice dodirnuše zemlju nađe se u nekom turobnom prostoru. Mračne i uske ulice prepune ljudskog izmeta. Stare i grube žene s prozora iza kuće bacaju ostatke ručka, prljavu vodu, poderane krpe. Klaustrofobija. Premda usred dana svjetlo ne dopire do ulice na kojoj Sestra sjedi, na prljavim kamenim pločama. Vrijeme je stalo, cjedilo se u nekoj crnosivoj boji s razbijenih prozora kuća. Pogled u njih nikamo nije vodio. Stari namještaj, stol, klupa, ormar, kreveti za cijelu obitelj. U drugoj prostoriji krava i svinja. Smrad gnoja. Zavijanje pasa i roktanje nerasta. Sestra se grčila od gladi. Sva u ritama, odrpana i prljava, spavala je na podu, živjela u štalama, jednom tjedno jela pljesniv kruh što bi joj iz samilosti dobacili. Tresla se od hladnoće, suze se nisu pretvarale u bisere, bajka je bila završena. Pticama ni traga. Sestra je pukla, vratila mrtvaca na svoje lica skupa sa sobom. Probudivši se iz hipnotičkog sna, za uspomenu je svima donijela tjeskobu. Ptice iz njezina života nisu nestale. Postale su još veće i grabljivije. Ne samo golubovi i olinjale kokoši već i škanjci, galebovi, poneki jastreb.

Jeste li kada upoznali Sivoga Popića? Sivosmeđ poput vrapca, očima samo traži pažnju, živahan, čas poskakuje čas lepšavac sivi zuji poput muhe zunzare oko znojne konjske grive pa na trenutak postaje sićušni palčić ci–ci ci–ci iz istoimene priče, odmah potom jaglačasta žutarica di–di–di što krade boju cvijeću. Gospođa Kunc u mladosti je učila upjevavanje od njega, no ubrzo je nadišla kratku i andante pjesmu. Tu vrstu neusiljenosti, što bijaše naučila od starijih fratara, ili u Dalmaciji od kantara, pratili su cijelu njezinu pjesmu, poznatu ariju iz opere Carmen. Dakle, jeste li kada vidjeli Sivoga Popića? Slično žutome voljiću, pa i velikoj strnadici, osobito poljskome vrapcu s Hvara, neupadljivo se gnijezdi blizu djece kako bi im prije spavanja u snove unijelo pokoju grančicu breze, velecvjetnu celinščicu da ih podsjeti na posljednji majčin cjelov pred spavanje i osobito šuškavac kojim se toplo u postelji ušuškaju. Redovito im donose miris mora, kameni oblutak i zraku sunca. Još vas jednom pitam, znate li za Sivoga Popića?

Bratić

Čim je krenuo u školu Bratić je od brbljava dječaka najednom ušutio kao riba. Dan koji je obilježio obitelj počeo je kao dan kao i svaki drugi. Ponavljanje radnji od ustajanja, doručka, odlaska u školu s mamom i povratka iz škole kada je sve krenulo putem kojim idu samo leptiri u bezglasnom jednodnevnom letu. Bratić je volio slušati leptirov let, lelujanje zraka u nevidljivom kovitlacu uokolo ličinkasta tijela uvelo ga je u mistiku kakvu nitko u našoj Obitelji nikada nije dosegnuo. Znanje koje je s vremenom stekao o šutnji usporedivo je s mukom majke Makabejaca.

Što ti je? Reci nešto! Nešto ti se dogodilo u školi?! Boli te jezik? Što mi to radiš, upropastit ćeš si život! Pogledaj drugu djecu! Kupit ću ti onaj romobil. Hoćeš ići na skijanje? Nema problema! Nemoj me ljutiti! Predugo ovo traje. Marš u svoju sobu pa se duri koliko hoćeš! Jesi ti normalan? Maca papala jezik?Koliko me dugo misliš zajebavati? Imam više strpljenja od tebe! Vidjet ćeš ti svog boga! Volim te, znaš to? Skuhala sam ti puding! Ideš li sa mnom u grad? Daj, progovori, molim te! Dobit ćeš sve što želiš! Ne moraš ići u školu ako ne želiš! Roditelji su naizmjence pokušavali ući u jezično ždrijelo Bratića ne bi li ondje našli odgovore na pitanja koja im nisu postavljena. Gledao ih je kao tele u šarena vrata razmišljajući o novostečenoj snazi. Više se postiže šutnjom negoli govorom — osjećao je u stanju nalik transu nakon dva sata u stavu mirno pred razgoropađenom gospodaricom koja ga je nutkala svime što bi ikada zaželio. Odabrao je šutnju da ne bi jednoga dana rekao nešto što ne smije, shvatili smo godinama kasnije dijelić mozaika u koji nas je ugradio slažući olujno nevrijeme s brodom. Smjestio nas je u ime broda.

Šutnja je bila jezik u metaforama. Najrječitije pričanje nije se moglo čuti, osim ako se čuje šaptanje riba. Bratić je u školi učio o njima, ali ih nije mogao pronaći jer ih je pustio živjeti u sebi. Postupno je od jezika tišine učinio jezik prisutnosti. Kada bi htio ići u krevet, donio bi u dnevni boravak jastuk, umjesto doručka kojega tog jutra nije bilo na stolu sam bi u trgovini kupio mortadelu s maslinama kojom se gušio, a matematiku je pretvorio u fiziku, a fiziku u opipljive i korisne predmete. Bratićev jezik prisutnosti nije bio ništa drugo negoli pragmatizam69 kojim je zadovoljavao roditelje. Da se njega pitalo pridružio bi se vlasuljama čiji je ples u vodenoj struji volio promatrati. Šutio je nastavljajući komunicirati drugim sredstvima.

Postoje različite vrste nečujnih zvukova koje smo po Bratićevim instinktivnim reakcijama s vremenom na njemu uspijevali raspoznavati. Na strujanje vjetra lagano bi zaklopio oči zaplivavši na njegovim valovima u kojima je prepoznavao miris palme, dok bi kod padanja lista zatitrala mu lijeva obrva. Ako bi bi se zaljuljao poput tužne vrbe, znali bismo da je negdje u blizini, pod nogama nam kišna glista rovala labirinte. Komunikacija s nečujnom prirodom svodila se na mimiku, dok ona s ljudima na upiranje prstima, odnosno napisane poruke na komadićima, redovito žutog, papira tipa: gladan sam, idem u školu, boli me zub, vidio sam vjevericu u vrtu, gdje mi je lopta i tako dalje. Učio je od mrvica crnog kruha na stolu kako nešto neprimjetno maleno može užasno ići na živce, što je primjenjivao u praksi. Šutnja koja nema glasa, koja je odsutna negdje tko zna gdje, rasla je do neizmjerljive težine i u sebe usisala sve što nije ona. Bila je glasnija od žamora, brbljanja i vikanja, deranja, urlanja, cijukanja, kričanja i pištanja, galamljenja i bučenja, arlaukanja.

Što je šutnja duže trajala to se Bratićev život nepovratnije mijenjao kao snijeg na suncu. Zadirkivanje mu više nije smetalo, prijekor profesora manje, prijatelje je još i prije smatrao oblačnim vremenom. Htjevši se odmaknuti od svih tih tuđih pravila, odnosa, htijenja, zahtjeva svega što on sam nije bio odlazio bi učiti na livadu iza kuće govor cvijeća, osobito ivančica. Ništa mu nije značila činjenica da potječe iz slavne adventističke porodice koja već čitavo stoljeće propovijeda razgovor sa svima koji vjeruju u nešto drugo u što mi, vi, oni vjeruju, vjeruju li vjerovanju. Jednostavnije mu je bilo maknuti se od praznih očenaša, makrobiotičke prehrane što su je prakticirali svake osim prijestupne godine i ptičje hrane koju bi rado dao vrapcima, a ne svome trbuhu. Išao je dotle da je u jednom trenutku, počevši živživkati, povjerovao kako se pretvorio u vrapca. Nitko mu nije bacao mrvice kruha, ali je on zalijevao svoje cvijeće cvjetajuće. Kada mu je Otac rekao ne može, iako još ne shvaća stoga što je dijete, da ne može, Otac mu je rekao, tek tako napustiti, pobjeći ili udaljiti se od povijesti u kojoj participira i njegova Obitelj, društva koje mu omogućava da se igra, kulture koja mu ne brani biti nekulturan i razuma koji bi htio biti zdrav ko dren a bolestan je ko trula kruška. Bilo je to odveć za njegove mogućnosti razumijevanja apstrakcija te je kimnuvši glavom otišao istresti svog mališana.

Negdje koncem svoje trinaeste godine Bratić se osjetio pozvanim pročitati nešto iz Biblije, svojevoljno, ne na silu kao što jede džem od šljiva. Mrzio je to gnjecavo voće što je izgledalo poput najogavnije truleži. Jer kada bi pojeo džem, sam ili na raženom kruhu, kao da su ga palili iznutra svi vragovi svijeta. Nakon paljevine počeo bi se runiti, smežurati, gnjiliti. Trulež se nije zaustavljala na pojedinim organima već se ravnomjerno širila svuda gdje je on nad svojim tijelom imao vlast. Pročitao je Apokalipsu koja mu otkrije tko je i što je on. Odluči postati trubač, jedan od onih bucmastih anđela nalik slatkim malim dječjim guzičicama koje povazdan trube iz kuteva slika starih majstora. Začudo, odmah ju svlada, mesinganu cijev s tipkama koja proizvodi piskutave zvukove. Bio je obilježen. Sve oko sebe počeo je izluđivati Pink Panterom. Otkrivenje ga je otvorilo iznutra. Nije shvaćao tko tu koga i zašto, ali se prepoznao u jednom od rogova zvijeri, vjerojatno stoga što su u dvorištu, na Veprincu, u staji imali jednoroga, jarca što je u nekoj tučnjavi za susjedovu kozu ostao bez drugog roga. Bratić je tom spoznajom bio presretan — napokon više nije vrabac nego jarac, usto ga spominje i knjiga koja govori o Bogu. Šutljivi Bog, tako ga je Bratić zamišljao, u njegovu je životu bio na prvome mjestu, pa ivančice, zatim torta od čokolade na kraju briškula i trešete. Dječje stvari ga nimalo nisu dotaknule tijekom odrastanja na kiši. Šutnja ga učini pesimističnim, sve oko sebe proglašavao je mimikom — apokaliptičnim pasijansom koji je igrao s kućnim prijateljem kućnim paukom, samo što nije propalo. Prerano ostarjelo dijete, vunderkind, pametno poput djece iz američkih filmova, onih desetogodišnjaka koji roditelje poučavaju smislu života.

U nekom je trenutku odlučio sve izluđivati izluđivanjem radi izluđivanja.70 Postao je subverzivan, mali obiteljski terorist koji voli cvijeće. Spoznavši snagu tišine minuciozno poput brusača dijamanata počeo je iskorištavati njezinu karakteristiku utjecaja na roditelje. Bio je velemajstor u šahu. Točno je znao kada treba tišinom bez pogleda sakriti kraljicu u svoju sobu, lukavo se povući, kada treba oprezno se otvoriti tako što će biti tih kao dubina gorskog jezera u kojem pliva pastrva a da će umilno pogledati prema vama i tako vas pridobiti, a onda u trenutku, opako, brzo i snažno kraljicom krenuti na vašeg kralja a u pogledu, odrješitom gestikuliranju biti čvrsta odlučnost da vas pobijedi, istjera partiju do kraja, da vas pojede71 i da vas sažvakane, ponižene, povrijeđene hladnokrvno ispljune na pod. A sve to sasvim nijemo, gluho u gluho doba noći jer s Bratićem je noć trajala neprekidno s prekidima jutarnjeg buđenja. Uništavanje, podrivanje, onemogućavanje svakog normalnog obiteljskog života postalo je općim mjestom Obitelji kao što je to glasno podrigivanje.72 Zašto Bratić sve mora onemogućiti? Mrzi li svijet oko sebe? Je li ljubomoran, ima li Edipov kompleks?73 Prijatelja više nije imao, pobjegli su od njega u vidu magle nakon što im je razbio kućicu na stablu s povrtnjakom ispod, te im dopustio, mirno, hladnokrvno, bez otpora da ga iz osvete pretuku do krvi. Dok su ga mlatili, gazili, cipelarili, lomili, drobili74 Bratić je mirno podnosio bol ne pustivši ni a niti aaaaaa iz sebe. Ni kada je pao, a ovi počeli skakati po njemu kao da je trampolina, nije izustio ništa, ni uzdah ni uuuuu. Nije čak ni lice rukama zaklanjao, pustio je da ga šakama izbubetaju kao vreću za boks, ništa, sam muk iz njega bio rječitiji od bilo koje riječi koja počinje s b ili g. Što je bio šutljiviji to su ga više mlatili.

Od tog je trenutka šutnja poprimila tajanstven karakter. Već se po Bratićevu vanjskom izgledu dalo naslutiti kako je prekaljeni šutljivac koji u sebi nosi smrtnicima nedokučive spoznaje o naravi ljudskoga govora. Govorne je činove75 sveo na mistični jezik prirode. Znao je čuti rast stabla, pjesmu tučka dok ga oprašuje bumbar, ili kako smola s bora cvrči na ljetnom suncu, bol trave dok ju guta šumski požar. Sve prostore koje je Obitelj iz dokolice smatrala praznima Bratićeva šutnja detaljno je upoznavala, smiješila im se, ulazila u njih i naseljavala ih svojim strahovima. Jer se samo ružne stvari dijele i jer jedino njih smatramo ozbiljnima, kao dijete na kahlici. Šutnja je bila praznina u Obitelji, a trag koji je ostajao od nekadašnjeg govora kao trag blatnih cipela na pločicama govorio je o nedostatku, s vremenom sve više o nedostatku Obitelji, a manje Bratića. Katkada se tajna prikrivala u izgledu grča na licu nekog maloumnog Napoleona, katkada bijes koji bi provalio rušeći stihijski sve pred sobom kao podivljalo krdo bizona ili krava u američkim vesternima s Johnom Wayneom u glavnoj ulozi. Svi su voljeli tu teksašku sofisticiranost, crno bijele karakterizacije i mrtve Indijance. Od tih bi filmova redovito zapadali u trans, onaj normalniji dio Obitelji u mističnom bi zanosu mlatio po čipsu, kikirikiju, smokiju, pistačima, pivu i gaziranim napicima dok bi se onaj otkačeniji, opičeni i sasvim lud obiteljski klan u ekstatičnoj maniji nakon crno–bijelih vesterna skidao do gola i pokazivao mališane ukućanima. Bratić ih je sve nadmašio. Upavši u trans, a to se moglo dogoditi i dok je kakao na školjci, obuvao cipele ili stavljao gel u kosu, upavši u trans Bratić je napuštao svoje tijelo u obliku puževa slinastog traga. Po smjeru od tijela mogli smo zaključiti kamo bratićeva duša ide. Uglavnom je odlazila do frižidera ohladiti se od vrućine u tijelu izazvane ludilom.

Nakon nekoliko godina života provedenog u miru božjem, bezglasno, dogodilo se nešto očekivano što nitko nije mogao predvidjeti. Nitko se nikada nije pomirio sa situacijom koja bi Bratićevu ponašanju pridavala bilo kakav važniji značaj od obične, možda pomalo neobične, ali ipak relativno obične, čudne ali ipak prihvatljive dječje igre ili hira. Nevjerica je obuzela sve koji su ga imali prilike trpjeti, čak i voljeti kao što se trpi i voli bol pri plombiranju zuba. Moraliziranja radi, treba malo otrpjeti bol radi budućeg užitka, ili tko se nije soli nagutao ne zna što je život. Ako se ne događaju čuda, onda Bratić nije zaboravio govoriti, pa ipak je sve upućivalo da su čuda prisutna u našem životu76 i da ih treba maziti i paziti kao sladoled na suncu. U trenutku kada je Bratić nakon dugogodišnje šutnje odlučio pustiti prvi zvuk nakon toliko proljeća što prohujaše kroz njegovu mlađahnu guzicu i njegovih usta koja je prao jednom tjedno, subotom prije spavanja kalodontom zirodent, bio je vjetar. Obično bezglasno puhanje. Prvo pomislismo kako nas, eto, vuče za nos, osobito moj ogromno–krumpirasti, no bez gomoljika, potom smo došli, dijalektičkom metodom razmišljanja, do zaključka kako je rekao uh, što je bilo dobro da bi na kraju shvatili istinu koja dolazi poslije otrežnjenja. Nakon što se napijete jeftinog stolnog babića boli vas glava, ali barem pouzdano znate da je imate, čak i na mjestu, ramenu, naime. Ta je istina glasila ovako: Bratić je zaboravio pričati.

Ne može se reći da ne postoje ljudi iznimnih sposobnosti. Netko je sposoban godinama pričati jedno, raditi drugo, misliti treće, ženi nakon seksa govoriti četvrto, u pijanstvu lajati peto, i možda još ponešto. Ljudi takvih pragmatičnih sklonosti bili su diletanti prema Bratiću. Nakon što se otrijeznio od babića shvativši da mu je maca, kućni Mate,77 papao jezik, uvidio je neke od prednosti novonastale situacije. Prije svega više nije morao paziti da mu ne izleti glas u ekstremnim trenucima kao što su: jutarnje buđenje, buncanje pri visokoj temperaturi, bol od udarca šakom u glavu, trbuh, jaja ili bol od pada sa stabla. Na neki je način, kako je razmišljao u trenucima dokolice, a to mi je telepatski prenio, postao riba u akvariju78 ili leptir u zraku. Gluhonijemost je privilegija malobrojnih, privilegija jer ne moraju slušati svakodnevne gluposti i odgovarati na njih nakon izdašnog doručka, jer tada sve i počinje. Postavši do kraja mističnim bićem, Bratić je htio postići viši stupanj, onaj kakvog imaju samo bogovi. No bogovi su prilično škrti u davanju uputstava kako se to postaje.79 Svatko je od smrtnih bića morao naći vlastiti put kojim bi se ljestvama popeo do oblaka, zakoračio u njihovu bjelinu, ogrnuo se paperjem i poletio kao na najboljem heroinu. To bogovi ne mogu znati kako je jer svakog koga u raju ili na nebu uhvate s iglom u ruci bacaju u pakao pa neka se tamo prži do mile volje. Bratić se ledio od takve božje okrutnosti, ali je ipak stisnuo zube, progutao knedlu i odlučio biti ravan njima.

Nakon te epizode, jer epizoda je bila činjenica gubljenja sposobnosti govora, Bratić odluči napustiti tijelo. Razmišljajući o načinima kako da ga se otarasi i baci u smeće a da duh i duša ostanu netaknuti sinulo mu je lucidno rješenje. Oduvijek je htio biti poput cvijeta, tih, uspravan s blago nagnutom stranom tučka i latica na jednu stranu. Ništa što bi mogao od sebe učiniti ne bi bilo dovoljno nalik cvijetu ivančice negoli da se objesi. Otišao je jedno jutro u dvorište, tik uz cestu, ispred autobusne stanice, popeo se na mali kuhinjski stolac s motivom rascvale ruže na naslonu, popeo se, prebacio konop preko grane kao u vestern filmovima,80 navukao omču preko glave, stegnuo oko vrata, lijevom nogom odgurnuo stolac, zanjihao se poput klatna na zidnom satu, pustio govance, opustio se, zagrgljao, umro.

Ja

Ja81 je katastrofalno.82 Da ne zbunjujem sebe kao ni vas, bit ću iskren, pričat ću otvorena srca i duše, podastrijeti vam se u zagrljaj, kao da je riječ o mojem životu u vašim rukama. A o njemu je doista i riječ. U to vas ne moram uvjeravati, jer već sve o mojoj obitelji znate, jer mi vjerujete, jer me držite za riječ, nježno, snovito. Ne kaže se uzalud s kim si takav si, ali uzalud poznavanje izreka, maksima i poslovica kada sam takav kao da sam s njima bio i luk mirisao. A Ja sam katastrofalan jesam li sentimentalan, slab na ljubav na prvi pogled. Neki će to shvatiti užasan je (moja vas taština prezire jer ne voli jogurt, svježi sir i palentu) dok će neki (koji to?), malobrojniji reći šeprtlja, smušen, smotan, sve čega se dohvati ispadne uhero, nakrivo, koso. Ali, ja vam neće pričati o tome, premda bi se imalo štošta o tome reći, upravo i jedino o tome, zapamtite što sam vam u povjerenju povjerio.

Priznajem, iz svoje ranjene duše, iz svog raskrvarenog srca željnog topline i sentimenta, onog božanskog osjećaja kada ste besramni reklamni sladoled u punašnim ustima, Ja je pogođeno oštrom amorovom strjelicom,83 uvrijeđeno jer od nemila do nedraga traži razumijevanje, ljubav, zaštitu i toplinu jer želi biti shvaćen i prihvaćen u svojoj ljubavi prema katastrofama. Ali, pita se ono tužno, gdje naći srodnu dušu koju uzbuđuje tuča veličine oraha dok pljušti po mukotrpno i brižno njegovanim jabukama, paprikama i kukuruzu? Da je ja cinično, kao što nije, ono bi reklo kako se kondenzirao težački znoj i stvorio tu tuču koja je sve pomlatila, ali ne, kao što jest. Ja samo voli tuču i želi nekoga da ga zadovoljava u tom pogledu. Gdje naći tu profinjenu žensku ljepotu koja će Ja slijediti u stopu kada zapuše bura i Ja hladnom vjetru s Dinare ode reći gdje mora puhati, gdje će više štete nanijeti? Priroda je glupa čim dopušta da taj Ja toliko njome manipulira,84 uopće da mari za njega, ako se smije primijetiti. Gdje naći toplinu i nježnost za žarku, plamteću, bukteću strast prema vatri koja u šetnji prži sve na što naiđe u šetnjici Golubinjakom? Gdje naći toliku strast, da ne kažem požar strasti, gdje? Sigurno su vam poznata razočaranja kada na televiziji ili u novinama pročitate izgorjela makija i da je požar pod kontrolom, ili još je teže podnijeti kada vatreni jezici spale borove, maslinike, vinograde da bi bili nepravedno zaustavljeni nadomak cilju, na ulazu u dvorište prve kuće. Zar se nikada ne pitate zašto je baš tu ugašena? Ugušena naočigled predmetu svoje strasne ljubavi. Od toliko nepravde u svijetu, toliko jada, patnje i gladi bol mi razdire utrobu umjesto čira na dvanaestercu, dođe mi da sam spalim tu kuću, tu prokletu kuću što u inat nikako da izgori, koja je po svim zakonitostima vjerojatnosti morala biti do temelja opožarena, spaljena, skurena.

Slobodno mogu reći kako je za moj svetonazor odgovorna Obitelj. Naučila me svemu što znam. Sanjin se možda s time ne bi složio, ali Sorel bi se duboko zamislio nad činjenicom što je još uvijek živ, doduše, ostao bi zbunjen nečim drugim: tko to i u čije ime i zašto koristi njegovu ličnu85 zamjenicu kako bi govorio o tako delikatnim stvarima? To što Sorel biva imenovan u priči ne znači ništa drugo negoli da ga netko želi dovesti, eufemistički rečeno, u nezgodan položaj. Sanjinu se na to živo jebe, da prostite, oprostite. Ja je totalno nezainteresirano što netko piše o njemu, a on koji se skriva iza autora provjerava neke od kombinacija tipki na tastaturi kompjutora. Jedva da zna čemu služi taj stroj osim da se softver gura u hardver. On je je taj! Taj koji voli katastrofe, ne i detekcijske priče, što voli pisati o onome što ne zna, a drugi misle da zna, pa krivo misle, a on zna da oni pojma nemaju, nego da se prave da znaju. On ne želi biti otkriven kao oni, ali želi biti vjerodostojan kao ti, čitatelju moj.

Znate i sami da takve priče, streotipno, šablonski i predvidljivo ovise o djetinjstvu. Roditelji ga seksualno maltretirali, vucarao se po ulicama proseći s djetetom u rukama, provaljivao radnim danom u vikendice, za vikendom u stanove vlasnika vikendica, na heroinu bio već s četrnaest, prvo domsko iskustvo doživljava iduće godine zbog ubodne rane kuhinjskim nožem iz hičkoka, potom na vlastite oči vidio silovanje Majke. Život mu bješe katastrofa, dolina suza, turobnost i depresija. Sva bol svijeta sručila se na to nejako biće koje je iz dubina duše ili srca, kako hoćete, vapilo — help me. Sve bi bilo sasvim O. K. da jednom, u gluho doba noći kada se samo čuje ćuk il netopir kroz izlog ne ugleda na televiziji vulkansku erupciju i sam se osjeti eruptivno. Zanemarimo svu pretencioznost i stereotipnost usporedbe i ostanimo na činjenici da je ona ne samo moguća nego i vjerojatna, onda vam biva jasno o čemu to netko od nas u ovome tekstu govori.

Nije bitan razmjer katastrofe ukoliko je pitanje hoće li je biti ili ne. S obzirom da sam ziheraš uvijek se, kao i moje ili njegovo, možda tvoje Ja opredjeljujem za sigurno, što znači, držim se biblijske maksime bolje vrabac u ruci nego ptica na grani. Od sićušnih katastrofa se naježim, lagano mi prođu trnci duž kičmene moždine, pred očima mi zalelujaju boje, najčešće tople poput tek suhane riblje juhe s maslinovim uljem, srsi uspale muškost, potom se oglasi neka daleka i umilna glazba, mislim da su to najčešće popularne Verdijeve arije. Mala katastrofa ima svojih draži, mogao bih je usporediti s promatranjem uzburkanog mora, ako dopustite banalnu poredbu. Nema tu ničeg odveć uzbudljivog, predvidljivost, ponavljanje, nikakvo uzbuđenje. Jedina šteta što nastane jest izgubljeno vrijeme, iznevjereno očekivanje. Strpljivo iščekivanje potresa koji će iza sebe ostaviti ruševine vrhunac je uživanja. Užitak je u odgođenom i vremenski nepredvidljivom zadovoljstvu. Svaka izvjesnost ubija osjećaje tupim i hladnim oružjem. Ja nikada nije volio ono što Ti voliš jer zna što može očekivati i dobiti. Kada se žudnja ostvari, u tih nekoliko sekundi koje razruše grad to tužno Ja što se topi poput čokolade očekuje velike brojeve u katastrofi. Nakon što ste svršili s promatranjem valova vrtite film u glavi, tijelo vam pamti svaki pokret koji se dogodio do razbijanja o hridinastu obalu. Sam čin što se val razbio, nestao u kapljicama, što je tome netko iz Obiteljskih tajni prisustvovao, što je upio aerosole, što je bio tamo i drhtao... Tome služe brojevi, tome da budu uvijek veći, uvijek prolazni. Dugoiščekivajuće zadovoljstvo htjelo bi biti potpuno, što će mu onda nekoliko smrskanih tjelesa u razrovanom gradu, zar bi ga to trebalo zadovoljiti, sva nadanja koje je to nepoznato Ja maštajući ugrađivalo u čekanje, građenje velikih slika rušenja? Velika mašta zahtijeva i velike žrtve. Utoliko je Ja bilo megalomansko, samo ukoliko je bilo tužno, bilo ranjivo ili krhko Ja je bilo isuviše neprimjetno.

Kao što vidite, dragi čitatelji, zbilja izmiče kontroli. Od neobaveznog uvoda stvari su se zakomplicirale postavši ozbiljne. Leševi, krv, ruševine. Kruh, vlak, haljina. Sličnost, bliskost, identičnost. Što da vam Ja ili On na to kažemo. Što to Mi moramo reći? Kada već katastrofe nije moguće izbjeći zašto ih ne učiniti osobom koja nastanjuje naše tijelo od praha, prašine, pijeska ili blata? Pripisujući si djelomične zasluge u onome u čemu možete biti dobri, dok ste. Tako odlučih uplesti ponešto omašćene prste (znate i sami da se dondole jedu rukama) u božje djelo. Sasvim individualno uživam u svakom velikom povijesnom događaju tako što pomno odaberem specijalitet i polako ga degustiram. Ja je htjelo svoju duboku bol podijeliti s ljudima. Ako Ja pati neka pate svi. Ako dobro jede neka svi uživaju u hrani. Zbog toga je on Bog. Jaki subjekt u trosobnom stanu s pogledom na more.

Otkrit ću vam nešto što mi je Ja u povjerenju reklo: volio bih doživjeti jedan veliki monsunski val koji će potopiti pola grada. Dok se on približava ljudi mahnito bježe u brda, sudari, požari, zgažena djeca,86 opća panika, strah, užasnutost. Val mi je sve bliži, masturbiram, zamišljam tek jednu jedinu sliku: hoće li val doći do nebodera što se nalazi na malom uzvišenju, hoće li ga samo poplaviti ili razdrmati i srušiti? Gdje je granica sigurnosti, što nam osigurava da naše maštarije ne provedemo u djelo?

Postoje i nedostaci u činjenici što vam je život katastrofa, velika ili mala. Eto, recimo, maštamo vozeći se zajedno gradom, moje Ja i Ja autobusnim prijevozom: na stanici ulaze teroristi, nasumično rešetaju sve u tom rasklimanom prometalu. To je već katastrofa s kojom se teško nositi jer znate da se neće dogoditi. Sve bih kudikamo lakše podnio kada bi ona imala šanse za uspjeh. Problema je puno, zbog toga i netko od nas piše egzistencijalnu prozu. Velike udaljenosti koje će prijeći strpljivi moj Ja ne bi li izvjesnost učinio neizvjesnom ili čekanje trenutka koji predskazuje nevrijeme, sve što me vodi prema želji koja me čeka, koja me traži, koja je namijenjena samo meni, želja šćućurena negdje u vremenu što ga moram doseći a koja će me uputiti, razbistriti mi fantazam, natjerati me ostvariti ga — pokušati učiniti savršen zločin. Katastrofa bi bila nekoga savršeno ubiti i za to proći nekažnjeno. Moć moje mašte je u tome što želi biti odgovornom za učinjeno i mišljeno. Rekli biste kako sam moralan, i, razočarat ću vas, imate pravo. Ubit ću nekoga iz čista mira, to je in, napeto čekati policiju, neka dođu po mene, batine, pendreci, lisice. Uplest ću se intenzivno u istragu, skretati tragove od sebe, a svi će oni upućivati na mene. Kada vam je život katastrofalno banalan to ima svoje nedostatke.

Skrenuo sam, pismo samo pokazuje kamo treba ići nakon dosade. Nije da je On bešćutan, ali u smrskanom autu nije važno što se djetetu vide svi unutrašnji organi, nego što je mrtvo. Ma, da budem iskren, nije bitno to dijete, nego ako je ono dio lančanih umiranja u lančanome sudaru. Lijep prizor smrskanog lima, zgnječenih motora, deformiranih stolica, Nikada ne razmišlja o pojedinačnom, to bi mu bilo previše degutantno. Ono je poput slikara, gradi skladnu sliku katastrofe u prostoru. Morate priznati, ali u crnoj kronici, koju prvo napeto čitamo tražeći poznata lica, adrenalin nam podižu najužasnije slike. Fasciniraju me, a i vas, vi licemjerni čitatelji!

Obitelj je bila upoznata s mojom strašću. Kako i ne bi kada sam zidove sobe izlijepio prizorima stradanja. Odgajan u liberalnom duhu, obasipan ljubavlju, nenasilnog ponašanja, uzorno dijete.87 Postojao je takmičarski duh unutar Obitelji koji je tražio u nama što neobičnije aktivnosti. Nismo toga bili svjesni, primali smo neobične situacije onako kako su dolazile, vlakom ili autom, svejedno, puštali ih naseliti se u nama, slobodno su raspremale kofere, razmještale se, stanile i kućile. Sve je bilo uobičajeno, razumljivo i normalno. Druge nismo razumjeli, ali smo razmjenjivali iskustva. Kada sam prijateljevim roditeljima donio album novinskih izrezaka o katastrofama s najviše žrtava, moja gesta najdublje intimnosti i želje da se podijelim i darujem poput rođendanske čokoladne torte urodila je katastrofom. Nisu htjeli čuti za mene, nikada više. Roditelji. Njegovi. Moji su me poticali u bezazlenom hobiju.

Stvari oko mene, moga Ja, njegova Ja, autora i onoga u tekstu s vremenom su se komplicirale tako da su postajale sve jasnije i razumljivije. Teško sam se snalazio u jednostavnim situacijama. Bilo bi previše očekivati sreću u trenutku kada je sreća dostignuta. Svi mi iz ove priče duboko smo nesretni. Duboko kao bunar u kojem se utopio gospodin mjesec. Duboko kao more. Od tolike nesreće dogodilo se nešto krajnje neobično. Jednostavno me prošla volja za katastrofama. Ja je to primio ispijajući hladni jutarnji kakao ovlaš namrštivši obrve. On se sjetio čitanja sudbine iz taloga kave po kojoj će ga život odvesti u neočekivanom pravcu. Subjekt je to podnio stoički, premda ga je Ja vidjelo kako se skriva iza jedne riječi i grca, lije suze, plače. Ta se riječ napila suza i nenadano je dobila kontekst tako da se morala čitati u prenesenom značenju. Katastrofa je iščeznula, a na njezino mjesto došle su misli o uzgoju kućnoga cvijeća, razmišljanje o leptirima, proučavanje ptica, livadnog cvijeća i otrovnih gljiva. Dobrota je postala dio svakodnevice naših života — svako jutro poslao bih cvijet ubijenom vozaču autobusa iz mojih maštarija (u koji su upali teroristi), drugi bih dan pustio leptira s ispisanom izrekom neka odleti tješiti ono dijete smrskano u autu, a pticama bih naručio posebnu melodiju (koju bi uvježbavale nekoliko dana) i poslao ih uveseljavati seljake kojima je tuča uništila urod. Svakodnevica je postala prelijepa. U jednom sam se trenutku, zanesen tolikom ljepotom, opustio i poslao Sestri goluba s grančicom masline u kljunu. Umrla je od straha. Svi smo joj došli na spovod, pričali lijepe priče, hvalili njezinu ambicioznost. Smrt se ponovno ušuljala u naše živote, a sve zbog sreće. Dok smo bili nesretni svi smo barem doručkovali, čitali, igrali se, tukli, svađali, ljubili, što svaka normalna Obitelj radi. Sreća je katastrofalna stvar u životu.88 Sreća je katastrofalna, moja Obitelj će i dalje biti nesretna jer želi slušati rast proljetne trave, dozrijevanje krušaka i mumljanje gusjenice.

Opet smo skrenuli s puta katastrofe. Anđeli su imali u vidu rastreseno to Ja. Došli su inkognito, skrivenog perja ispod dugog crnog kaputa. Autor se nasmiješio vidjevši približavanje teških oblaka. Predstavivši se kao trgovački putnici životnog osiguranja tražili su od mene, ili njega, ne sjećam se više, da kupim policu jer će uskoro zatrubiti jedna od truba nakon koje će svijet biti uništen. Samo oni s dodatnom premijom mogu računati na preživljavanje u vremenu nakon strašnog suda. Pravda je skupa, ali ju se lako može podmititi. Ili kupiti, zar je bitno? Ja odluči ne prihvatiti priliku jer želi biti dosljedno. Sačekat će oblake i vidjeti što će se dogoditi. Ukoliko dođe do velike propasti želi biti dio nje, maleni kotačić, maleni potporanj nesreći jednih, sreći drugih. Sačekat će i u zadnji čas uplatiti osiguranje.

Griješite, čitatelji, misleći da zec leži u grmu razloga straha od smrti nego iz želje da doživi katastrofu. Jer za Ja je katastrofa nesudjelovanje u velikoj katastrofi sudnjega dana, strašno mi je to i pomisliti da neću dočekati. Ipak, valja biti principijelan i vlastiti život učiniti katastrofalnim. Ipak, samo anđeli znaju kako je u raju, anđeli nebeski pokisloga perja, ispod kaputa, s formularima za pristupnicu u gornji dom parlamenta. Koji je raj. Koji je na zemlji. Koji je tamo gdje sam Ja. Gdje sam Ja tu je i katastrofa. Uvijek bila i uvijek će biti.

1

Dobro ste pročitali, nije riječ o prirodnom, ni o prividnom, morate malo više vjerovati vlastitom čitalačkom umijeću. Jer, sve treba doslovno shvatiti onako kako piše, bez dodatnih značenja.

2

Čitatelji moji, jabuke moje, ne budite cinični jer vrag će doći po svoje u vaše snove. Molim, vas, ne budite cinični barem toliko koliko vam treba za čitanje ovog knjižurka.

3

Moje je djetinjstvo obilježeno njezinom bolešću, mladost Majke više se prepoznaje po mirisima bolnica negoli igre s lutkama.

Jasno vam je da lutke nije imala jer je živjela siromašno. Ono malo što su imali otišlo je na liječenje bakine bolesti. Dakle, ako se reklo kako se nije igrala lutkama, onda je to točno iz dva razloga: zbog mamine bolesti nije imala vremena i drugi razlog — nije ih ni imala. Koji je razlog važniji nije bitno za tijek ove priče.

4

Bijelo, gusto, starinski tkano platno na jorganu bilo je iscrtano cvijećem. Čudne su se stvari događale početkom proljeća. Leptiri, modra preljevnica i tamni debeloglavac, sletjeli bi na njihove latice tražeći skriveni sok u tučku, koji je tek trebalo izvesti.

5

Oh, molim vas, nemojte baš odmah pomisliti kako unutrašnjost označava nečiju dušu, koja, tako kažu, kazuje sve o njezinu vlasniku. Ipak nismo pali na tako niske grane. Bakin bi se pogled najčešće zaustavljao u blizini jetre, odmah je mogla nanjušiti dobru kapljicu. I sama je ispod jastuka, ili uzglavlja, imala, zlu ne trebalo, malenu pljosku s posvetom Miroslava Krleže. Jednom ću vam ispričati tu priču njezina bajkovitog života. Ona je, dakle, imala rendgenske oči.

6

One nisu bile te ptice, izdržite li, dragi ljubitelji mojih priča, još nekoliko redaka, otkrit će vam se raskoš njihovih imena, pseudonima ili što već.

7

Nekada su u mladosti zasigurno bile koketne i graciozno lepršave, gizdavim opravama zavrtjele su pamet pokojnome Vladimiru Nazoru i Dragu Gervaisu, koji je pokopan baš u onoj kući pod Učkom karakteristične bijele boje, pokoj mu duši. I tu ću vam priču o njihovoj vrckavosti jednom prilikom ispričati.

8

Usporedbe moje, zašto kada ste izlizane najbolje sjedate u moje misli, moje prste koji vas smjerno šalju preko tipkovnice u hardver moga onemoćaloga kompjutora?

9

Čitatelji moji dragi, odmah na početku moram vas razuvjeriti u ono što upravo činite: ne idite dalje s čitanjem priče jer u njoj nećete naći ništa od onoga što bi vas moglo interesirati. Nema zapleta, nema dubokih karakterizacija nakon kojih poželite skončati sa životom, nema nikakvih neobičnih postupaka koji bi od ove priče učinili nešto što ona nije: a ona nije neobična. Naprotiv, od tolike običnosti može vas samo zaboljeti glava. Čitatelji, zar vam nije jasno kako vam govorim: ova je priča dosadna ko proljev. Od vaših me zahtjeva, da budem iskren, on hvata. Zašto vi želite, čitatelji moji, da vam sve bude na dlanu, da vas se tetoši? Da bi izbjegli neugodu? Znam što ćete reći, čitam i ja vas, uostalom, ne kao i vi mene, jer me ne čitate. To oko čitanja je složena stvar koju treba pojednostaviti. I pisanje treba pojednostaviti. I vaše i moje želje i namjere, očekivanja i strahove treba pojednostaviti. I moju Baku treba pojednostaviti. Sve treba pojednostaviti kako bismo bili jednostavni. I tada bi svi bili sretni što imaju nešto jednostavno, a ne ono složeno, da prostite — zajebano, koje ionako nitko ne razumije. Shvaćate li me što vam to govorim? Ova je priča jednostavna jer je sve jednostavno: Baka se rodila, živjela je i umrla. U međuvremenu je postala vlasnikom kuće, nešto zemlje, nekoliko domaćih životinja, Supruga (moga Djeda), vlastite djece i unučadi. Sada kada je jasno što znači biti jednostavan, predlažem da preskočite ovu priču jer ona nema priče. Autor ne želi izmišljati ili prenositi vlastito iskustvo kada je svijet prepun pripovjedača koji to rade. Biti zanimljiv zar to nije samo dio ugovora. Mene, a tko sam uopće ja, više zanima nezanimljivost. Znam, teško je to shvatiti, ali varam li se ako kažem kako su naši životi uglavnom dosadni, uostalom upravo je Baka imala jedan takav život. Dosadan do pakla, a nikada nije završila u paklu. Eto. I zašto ne pustiti dosadi na volju, valjda i ona ima nešto za reći.

10

Htjedoh reći prazna želuca.

11

Lektori moji, znam, vi me ne volite toliko koliko čitatelji moji, ali što ja tu mogu? Recite mi što? Sada pomišljate: on to namjerno podmeće tu ružnu riječ, namjerno, kako drukčije, samo da nam zada posla. Jer, ako je već čitateljima priča dosadna, zašto bi nama posao morao biti takav. Ali baš za inat, ostavit ćemo mu to ruglo u tekstu, pa neka čitatelji misle kako autor pojma nema o purističkim tendencijama u jezičnoj politici, o elementarnom pravopisu, ma što, ma pojma nema autor ni o čemu — nepismen, eto, ja lektor kažem autor je nepismen.

12

Dragi moji stilističari, zar vam je mogla promaknuti ovako izlizana metafora. Opustili ste se. Nije da vas ne volim, ali, pripazite malo, vrag se krije u sitnicama. Eto, opet vam podmećem to s vragom. Pomozite mi da se sjetim tko je to rekao.

13

Roditelji moji, koji niste čitatelji moji (a čitatelji moji koji niste roditelji moji, ovu podnožnicu nemojte čitati jer je prepuna intimnih detalja) zar se ne sjećate koliko smo se puta svađali oko naše nekulture jer nismo znali što reći na zlatne jabuke. Roditelji moji, priznat ću vam da sam bio nepristojan iz samo jednog razloga: kada bi me Baka titulirala zlatnom jabukom u glavi bih pomislio kako tu zlatnu jabuku svi žele ubrati i prodati je nekom draguljaru, zlataru ili krijumčaru te sam se uplašio za svoj život. Zar me moja Baka hoće prodati? Sada kada sam već odrasla mrcina znam što je baka htjela reći. Ali, sada imam drugi problem. Dragi moji čitatelji, na ovom se mjestu možete uključiti u tekst. Dakle, moj je trenutni problem što ne znam što reći. Nadam se da mi to ide dobro.

14

To se samo tako kaže.

15

Kada malo bolje promislim, Baka mi je često išla na živce s pričom oko pečenja kolača. Što me briga kako se radi švarcvaldska torta?! Bako moja draga, uopće me ne zanimaju kulinarski postupci kao što ni čitatelje ne zanimaju književni postupci koje sada koristim već me zanima rezultat rada. I tu je velika razlika između tebe i mene. Dok su tvoji kolači izvrsni, moji redovito ispadaju osrednji, ako mi priče ne zagore. Kuharice, manje zbori da ti jelo ne zagori!

16

Moja Supruga, koja ne želi ući u moju književnost, moja dakle Supruga to smatra romantičnim. Ti starčići, tako ih je slatko vidjeti.

17

Logično pitanje glasi: Može li se primijetiti neprimjetan osmijeh?

18

A smisla u tom heklanju je svakako trebalo pronaći povećalom. Jer, kako ne reći da je njezin posao uzaludan kada samo znali da sličnih stolnjaka ima nekoliko desetaka, ne računajući one koje je poklonila uličnim prodavačicama što ih u bescjenje daruju turistima u vrijeme sezone. Te joj žene nikada nisu dale ni novčića, pa ih je ipak i dalje usrdno usluživala, kao da joj one čine kakvu uslugu. Bakin pragmatizam u novčanom smislu bio je poput lanjskog snijega.

19

Neopterećena dosadom koja joj je bila nepoznata Baka nije radila kako bi prikratila ili ispunila vrijeme s kojim nije znala što bi. Bila je od onih žena koje neprekidno trče za poslom i osjećaju se iskupljeno. Na mjesečini, duboko u noć, u bunilu nesanice i nervoznog okretanja po krevetu mogao sam razumjeti igre koje pristaju biti nostalgičnima. Ali krivi je put bio potraga za tim smislom koji će otkriti tajnu upornosti u prošlosti. Baka nije imala prošlost, oduvijek je bila takva kao u ovoj priči.

20

Njezine su riječi: Baš sam gizdava.

21

Zar mislite da ne znam kako literatura ne trpi pametovanje i sretan završetak, osobito srcedrapateljski s moralnom potkom? No, znate vi mene, stoga vas nastojim iznevjeriti, ali teško mi to uspijeva kada vam se dodvoravam. Htio sam reći ovo, želite li savjet: Volite moju Baku.

22

O, ne moram vam reći da sam potaknut coelhomanijom napisao ovakav sraćkast završetak. Čuda se događaju — tko u to vjeruje?

23

U našoj je zemlji prisutno pogrešno uvjerenje o seljankama kao seljakinjama. One naime ne samo da znaju sve o suvremenim metodama komuniciranja, da voze automobile, traktore i kombajne nego uopće nisu stidljive. Dok su nekada žene za dugih zimskih noći prele vunu i naširoko pričale o ljubavima, željama, strahovima, seoskim lolama, one danas gledaju porniće, grickaju čipi–čips, pistače ili kikiriki i komentiraju vlastita iskustva. Teorijski naučeno tijekom dugih, hladnih, maglovitih zimskih mjeseci primjenjuju ljeti.

24

Doduše, Sin i Otac je bio skloniji apokaliptičnim scenarijima koje je nalazio u Kuli stražara, što se odrazilo na njegovu zanatsku umješnost.

25

Što na umu to na drumu. Djed još uvijek nije znao točan razlog skupljanja odbačenih, najčešće uporabnih, svakodnevnih stvari, kao što ih još nije do kraja klasificirao, premda je rudimentarno to osvijestio.

26

Svugdje po zidovima podruma nađeni su predmeti pričali priče. Djed je uskoro postao zaglušen tolikom bukom, tolikim sretnim i nesretnim završecima, neispunjenim nadanjima i zlosretnim događajima da je postajao sve šutljiviji. Tuđi glasovi postajali su njegovi, a muzej, ispočetka slučajan, neosviješten hobi počeo je rasti u Djedu. Kada bih rekao da Djed nije bio Djed, nego djed onda bih samo tražio izgovor za nerazumijevanje okolnosti pod kojim se on gubio iz vidokruga, našega razuma i naših pogleda.

27

Čitatelji moji, kao što opet vidite — ponavljanje je majka mudrosti. Opet se u jednu od priča upliće smrt. Iako je sahranjena tramvajska karta, tko sa sigurnošću može tvrditi da Djed nije u pravu i da upravo nije pokopao dvoje ljudi, štoviše i ubio ih?

28

To pričam iz srca jer znam da su to bile anđeoske riječi anđela, ali ne mogu sa sigurnošću reći jesam li ih baš čuo, premda bijah prisutan njegovu ukazanju.

29

Gdje se obično nalaze predmeti kao što su izgriženi nokti, prezervativi, novine, neispijene čaše s vinom, još upaljene noćne svjetiljke, ostaci rimela, ulaznica u noćni klub i sl.

30

Susjedi su bili uvjereni kako on u svim tim pričama i predmetima na neki misteriozan način ima upletene prste.

31

Čitatelji moji, jabuke moje rumene i sretne, dopustit ćete mi valjda malo patetike. Molim vas, mogu li makar u ovome trenutku biti patetičan, kada sam raznježen? Baš u ovome trenutku kada Baka i ja čitamo nove neckermanove stranice na netu razmišljajući što je bolje kupiti: Kišobran ili proljetni mantil?

32

Oni isti golubovi koji su se nastojali sprijateljiti sa Sestrom. Zamislite slučajnosti, gle nevjerojatne koincidencije — ti su golubovi došli iz priče iz ove knjige, iz priče iz Obiteljskih tajni iz Sestre.

33

Taj je nezavršeni pravnik bio oličenje savršenosti: Odličan u sitnicama, glup u važnim pitanjima. No, da vam budem iskren, ni sam ne znam koje bi to sitnice bile, a o važnim se pitanjima ne usudim govoriti.

34

Do takvih sam dubokih istina o naravi ljudskoga života, o rađanju i umiranju, došao tijekom doručka (nije to bio doručak na travi, nemojte nasjedati na te jeftine štoseve) s Djedom Drugim, obavezno jedući jaje na oko.

35

Čitatelji, znate me već, Djed Drugi, iz druge ruke, nije doslovce bio nasnifan kao što ga nije doslovce ni ljepilo zalijepilo za figuricu, već su to metafore, usporedbe i tko zna koje ne figure i figure od porculana, ako hoćete i — terakote, o kojima će više znati reći stilističari lijepe književnosti.

36

O tim sam bradavicama čuo samo najbolje. Premda ih nikada nisam vidio, nažalost ni okusio, one su mi otkad znam za sebe, žive pred očima. Nisu to obične bradavice, nego bradavice koje su dojile žensku stranu moje obitelji, a to je nešto što fascinira. Čitava ženska strana familije bila je posebno nadarena za maštanje, a zasluga tome, barem kako ja gledam na stvari, a vi me slobodno ispravite, jest u njezinu mlijeku posebne arome i, nemojmo zaboraviti, izuzetne kvalitete, ako hoćete i kakvoće.

37

Shvaćate me, zar ne? Ne osuđujem niti ih smatram ludostima, ali to je rečeno zbog dražesti ove literature koja želi biti svima jasna, razumljiva i obična.

38

Ta riječ neočekivano očekivano je prisutna u svakoj priči jer, pogađate, čuda su nenadana.

39

Premda je i prije znao guštati u resko–gorkastom okusu piva, ali samo ohlađenog na 17 stupnjeva, nikada se nije moglo dogoditi da poput kronera s pivom u ruci poput muha što idu na govno sjati se uokolo trgovinice te ispija žućkastu pišaku.

40

A ne! Djed Drugi nikada po smeću nije kopao tražeći ostatke mesa oko ribljih kostiju, osobito svinjskih kotleta. Kao što znate kotlete se mora izuzetno pedantno oglodati a da bi kost ostala posve bezmesna. Kako se naši obroci svode na brzinu tako oko kostiju uvijek ostane mesa dovoljnog za užinu dvogodišnjeg djeteta. Djed je bio sit, sit i radoznao!

41

Iz njih nikada nije smrdilo, ni za ljetnih sparina.

42

Već me znate, čitatelji moji, znate zašto sam volio tog Djeda, zašto smo bili toliko bliski, prije negoli je, da prostite, otelio.

43

Stilističari i stilisti, modni dekorateri, perfekcionisti — da je ovo glagolsko vrijeme ispravno upotrebljeno i, molim vas, zaboravih mu ulogu i ime, podsjetite me u nekoj od kritika, bude li ih, u eminentnim hrvatskim časopisima.

44

Roditelji o kojima govorim dijete presvlače jednom dnevno, kupaju ga jednom tjedno, hrane ga jednom dnevno, maze ga jednom tjedno, oblače ga jednom dnevno i, pogađate, igraju se s njim jednom tjedno.

45

Časna riječ, ovo nisam izmislio, niti, eto, majke mi, ne aludiram na Harmsa. Živa istina, to je. Žena preko sedamdeset godina, sa srčanim smetnjama, infarkt ili koje slično sranje, sama, jadna, nikakva, ubit bi je trebalo što živi ko pas, ubila se sama. Kao da je pročitala ovu priču koja tada, a nisam siguran da li je i sada, objavljena. Ta niškoristi osamnica se sjurila glavom u beton pred noge velikog svjetskog putnika — Djeda Drugog. Ta luđakinja i ja, očito, živjeli smo na istoj valnoj duljini. Nakon njezinog samoubojstva bio sam u dilemi: trebalo mi je nekoliko godina da si očistim usranu od straha guzicu, a kada sam skupio snage da krenem njezinim putem, Djed Drugi je već bio hladan. Htio sam ponoviti iskustvo, s malim izmjenama. Djed Drugi je bio, pogađate, u mojim očima legenda, te sam htio tako i završiti život, skočiti mu u naručje s dvadesetak metara visine. Jedino je problem što sve dobre ideje propadaju zaslugama drugih ili zbog slučajnosti. Ali, to je druga priča.

46

O problemima ekonomije na TV gledajte poslovni klub, čitajte poslovni tjednik, dodatke za poslovne ljudi u svim novinama, pohađajte ekonomske škole, čitajte literaturu uglednih ekonomskih stručnjaka, idite na seminare iz ekonomije i nadasve budite pri svim tim aktivnostima selektivni, dakle, ekonomični.

47

O tome će stilističari itd. više znati. Već sam se umorio od ponavljanja. Zar ste toliko nevješti da vam jednu te istu stvar moram toliko puta reći. Niste, naravno. Stvar je u meni, mojoj zaboravnosti. Nikada nisam siguran jesam li to već napisao, negdje, nekada. Uzdam se u onu — repetitio est mater studiorum.

48

Odmah da raščistimo jednu stvar! Odmah! Niti znam da je to aluzija na Stendalovu knjigu Crveno i crno niti ova rečenica ima ikakve veze sa simbolima crvenih i crnih, ma što to značilo. Odbacujem, odbacujem, odbacujem sve vaše prljave insinuacije, čitatelji, oni malobrojni, već mi se penjete na onu stvar. Zašto stalno tražite smisao, priču i već nešto, štogod? To su jednostavno mravi.

49

Djed je Drugi pričao u fusnotama. Za svaku je svoju digresiju u digresiji rekao ovo stavi u fusnotu. Htjedoh prenijeti ovo: kamenje je različite veličine i boje, kao i oblika i čvrstoće. Stijene su najčešće poput sante leda u vodi većim dijelom u zemlji dok vrh označava vrhunac ljudskih nastojanja dosezanja vrhunaca, makar i nakon dobre ševe (ako smijem reći, moja bi Baka, ona dušebrižnica, Baka prva rekla bila je to ševa, a ševa je ptica). Postoji i manje kamenje koje je zakopano u zemlji na različite načine. Usto, ne treba smetnuti s uma šljunak, kamenčiće, pokoji oblutak. Svima je njima zajednička čvrstoća. Ono što je nama maleno, recimo mravima iz prethodne fusnote je ogromno. Dakako da to nije imalo nikakvog smisla, ali žar u očima starca palio je suhu travu, a na njima si mogao ispeći i jaje. Zbog toga ga je vrijedilo voljeti. Ne što priča već kako je od sebe učinio priču.

50

Čitatelji moji, evo vam patetike, ptice moje nebeske, i znajte da ne aludiram, već ludim ispovijedajući vam sve ludosti moje obitelji.

51

Čitatelji, kauč vas mora skrenuti na krivi put kako biste pomislili da je riječ o nedosljednosti u priči jer je eto Djed Drugi sjeo u fotelju a zaspao na kauču a da guzicu nije mrdnuo. Zašto je to tako, to biste vi morali znati, ne valjda ja. Znate i sami da, onako općenito govoreći, sve je apsurdno, pa zašto onda i jedna takva sitnica od apsurdnosti ne bi mogla postojati u priči?

52

Moj bi u tajne upućeni Otac, sasvim slučajno i njezin muškarac, taj ranojutarnji ritual uspoređivao s krštenjen vodom Jordana, pritom bi redovito kao usput dometnuo — čistoća nam otvara apetit.

53

Da ne bi bilo zabune, dragi moji čitaoci, moji mili autori, već me poznajete, već ste mi zašli pod kožu, vrlo dobro znate kako se rado služim banalnim usporedbama (možda sam vam na jednom mjestu to već i napomenuo, ne sjećam se više) i otrcanim frazama. Nekako se uspinjem mukotrpno po planini zvanoj čitljivost. Želim svima biti jasan i razumljiv, dragi moji čitatelji, mili autori.

54

Zar sam rekao našoj? Nemojte me krivo shvatiti, ali moj život nije zanimljiv za literaturu i, pretpostavljam, u njoj me nećete naći. Ne samo u njoj, već i u njemu. U literaturi i u životu.

55

Povijest njegove ingenioznosti posvuda je prisutna poput pasjeg dreka.

56

Govorila je vi ste sav moj svijet.

57

Čitateljice moje ljupke (čitatelja mi je već pun kufer jer ne znaju otkočiti osjećaje), znate da tu knjigu spominjem iz romantičnih razloga ljubavi, prema ljubavi i prema mističnome.

58

Dakako i uz radoznalost.

59

Ako smije jedna neutralna primjedba, onda bih rekao kako je ta bucmatost bila tako sexi. Takve joj i usnice bijahu, uvijek lagano ovlažene i poluotvorene. O, koliko sam puta osjetio (ili sam samo maštao, ne sjećam se više) kako postajem slina kojom se oblizuje nakon ručka. Sanjiv pogled, po kojem sam dobio ime, bio je namijenjen mojoj melankoliji. Znala je kako me pridobiti da joj budem uvijek pri ruci. Moj povremeni otpor više je bila želja za igrom negoli ozbiljno oponiranje. Htio sam biti svašta: sestrina šminka, opijum na vratu, kapljica znoja kada bi se vratila iz teretane. Ali, o tome ćemo jednom drugom prilikom.

60

Moji čitaoci moje proze koja vam se nastoji ulagivati arkadijskim sličicama, primijetiste li kako u svim pričama obiteljske tajne smrt ima svoj otisak? Puno je mrtvaca u mojoj obitelji.

61

Ma nemojte mi ni za živu glavu povjerovati kako smatram da smo Božja stvorenja. Sivog popa sam često viđao, no bijelog Boga nikako. To je od mene zahtijevala književnost. Dok ovo utipkavam dvama prstima u kompjutor, književnost mi dolazi u posjet, nepozvana, i kaže mi daj zanemari olinjalost usporedbe »zašto bih« kažem, a ona će tako će te napokon netko čitati. I što reći? Nije mi bilo druge negoli zbog taštine poslušati mudar savjet književnosti.

62

Već ste se uvjerili čitajući Obiteljske tajne kako smo svi u obitelji pomalo bolesni.

63

Moja vas je otvorenost već zavela na ispravan put, pa zašto ne bih to pokušao i s aoristom? Jer, nikada mi nije bilo jasno zbog čega suvremena književnost zazire od tih vremena? Kada su se koristili aoristi i imperfekti? To perfektno vrijeme perfidno mi podmeće kraćenje perfekta. Bolje mi zvuči (to govori pjesnik u meni) bijah nego bio sam, a i kraće je.

64

Kao prvo, neka se unaprijed zna da ovom referencom na reklamni spot ne želim: biti duhovit, igrati na prvu loptu i biti inovativan. Naprotiv, sve suprotno.

65

Stvarno vam nisam u stanju razložno objasniti to ponavljanje motiva u pričama. Pretpostavljam kako je u svima njima samo riječ o jednom. Što je to? Kada odgonetnete, molim vas, pošaljite mi na adresu Sanjin Sorel, Bujska 11, 51 000 Rijeka.

66

Za svaki slučaj, kupih plišanu lastavicu u robnoj kući, na odjelu s igračkama za djecu do deset godina.

67

Nemojte misliti kako sam zaboravio na onu scenu iz filma gdje ptice napadaju ženu u telefonskoj govornici, nemojte to misliti.

68

Da je ova priča tzv. urbana proza (ma što to značilo), onda bi Popić uočio neke sumnjive radnje na križanju Radićeve i Jadranske ulice. Skupina gologlavaca s nekim jeftinim babićem za tri kune u rukama psihološki se sprema za izlazak u klub. Bend dere zadnje trash–metal smeće, no razloga za slavlje ima dovoljno. Sinoćnji upad u vikendice na Lisini bio je izuzetno uspješan. Kućno kino, tri linije, nešto obiteljskog zlata i nekoliko Becića već su ujutro bili utopljeni, a dobar heroin u krvi. Razloga za zabrinutost nije bilo stoga je sve trebalo, ovu večer, dostojno proslaviti jednom makljažom. Prebiti one pedere s Kozale koji su slinavili nad curom iz kvarta, od milja su je zvali Sova, lokalna maskota koju je svatko mogao oderati za litru vina, ali samo pod uvjetom da je iz ulice, eventualno kvarta. Svi drugi, osobito prljavi punkeri, njih je valjalo zgaziti zbog te njihove provokacije. Redar na ulazu nije s gologlavcima htio ući u čarku stoga im je značajno kimnuo glavom dok se sklanjao s puta. Ušavši unutra, napali su šank. Invazija je uspješno okončana ispijanjem ožujskoga. Dobro i veselo društvo bilo je spremno. Kod stagea su ukibicirali šarene majmune kako skakuću gore–dolje. Bez puno pardona zaletili su se u njih i razbili im njuške kao što su u djetinjstvu petarde zabijali mačkama u šupak. I tako dalje bi ova priča mogla teći opisujući opasan noćni život velegrada, a sve bi govorilo o seksu, drogi, rock and rollu, nešto malo o ptsp–bombašima i socijali — gladnim, nezaposlenim vucibatinama. Ali, ova proza to nije. Ona želi biti tiha, nenametljiva i nježna. Jedva čujna, taktilna. Ona opisuje jer smatra da događaje ne treba prepričavati s obzirom da su se dogodili ili mogli dogoditi. Ona je jednostavno tiha. Dakle, pišem tihu prozu o Sestri i pticama, pticama nebeskim.

69

Pitate se je li pripovjedač svjestan što čini koristeći se riječju pragmatizam i što sve ona implicira? Implicira! I to je vrlo čudna riječ za prozu. Naravno da pripovjedač pojma nema što čini kada nije popio svoju dnevnu dozu kakaa van houten. Bez njega mu je podne već ujutro, a kamoli kada nešto pripovijeda. A da su to barem njegove riječi!

70

Čitatelji, kao i ja vas.

71

Čitatelji moji, barem oni koji imaju djecu, znate kako kaže izreka: kada su djeca mala tako su slatka da biste ih pojeli, poslije, kada odrastu bude vam krivo što ih niste pojeli.

72

Naime, u Obitelji je postojao hvalevrijedan običaj koji nisam primijetio u drugim obiteljima, a sastojao se od toga da se svaki tjelesni zvuk mora čuti, naglasiti, stoga je u podrigivanju, prdenju i šmrcanju bilo uključeno i staro i mlado.

73

Kada nas je već Edip odlučio posjetiti, zapitajmo se sljedeće, tako da sami sebi odgovorimo na pitanja: Jesmo li maštali kako gledamo roditeljsko seksanje? Čiji nam se spolni organi više sviđaju, Mamini ili Tatini? Jesmo li bili ljubomorni na Oca što nam jebe mamu u guzicu (dok nas samo u zdravi mozak) kad god mu se digne? Jesmo li zamišljali kako nas Mama nudi svojim velikim grudima? Jesmo li se vidjeli kako smo mi njezini muževi? Dakle, čitatelji moji, čitam vas kao knjigu i znam što ćete odgovoriti. Svi odgovori nose po tri boda, a oni neodgovoreni (jer vas tada smatram neodgovornim) vrijede nula bodova.

74

Završio je u bolnici s napuknućem rebra, slomljenim nosom i puknutom rukom, te s nekoliko velikih modrica i podljeva krvi.

75

Kad već imam tako pametnog Bratića, što vam je čudno što je on pragmalingvistički obrazovan?

76

Najčudnije je u cijeloj toj priči da su čuda prisutna. Oni sretnici što prisustvovaše rađanju novoga života iz maternice iz duha muškoga sjemena, držeći ženu za ruku tijekom njezinih trudova, voleći svaki njezin jauk nekim žmarcem na koži ili knedlom u grlu, a da ne kažem bolom u iščupanom uhu, ti znaju kako je čudnovato stvaranje i rađanje novoga života. Svim ostalim seronjama od mojih čitatelja koji ne vjeruju da je rađanje čudo kao i rađanje djeteta trenutak za pamtiti neka se objese za jaja ako im čemu služe. Nažalost, Bratić od svojih muda nije imao koristi. Jedva da ih je dva–tri puta promrdao prije negoli se uprizorila Fortuna.

77

Taj je kastrirani mačak Mate bio borac, lovio je miševe ko lud, a viskas je jeo samo prvi put nakon što bi se konzerva otvorila. Obožavao je srdelice, tvrdi sir, meso iz tanjura, kokošje iznutrice, obavezno skuhane. Katkada bi ulovio koju pticu iz nekih priča iz Obiteljskih tajni premda ni sam autor te knjige nema pojma u kojim se pričama nalaze te ptice i što one znače i simboliziraju. A da se mene pita, vjerojatno ne znače ništa. Ali, nitko me ništa ne pita.

78

Isto ona zlatna ribica koju je Mate pojeo dok smo svi bili u dućanu, posve zaboravivši na njegovu glad za svježim ribama. Prije nego li ju je smazao ona ga je pitala želi li da mu ispuni tri želje, a po potrebi može dobiti i repete — dvije–tri ostvarene želje povrh onih temeljnih — ali mačak Mate je ostao gluh na vapaje umirućih u pustinji i dopustio je da bacakajuća riba na suhom uleti u njegova istančano–gurmanska usta. Vrativši se iz trgovine, vidjevši prazan akvarij, umiljatog mačka s repom što se još pračakao, virivši mu iz usta, te ne vidjevši ostatak ribe što je ostvarivala želje skupio sam hrabrost te sam nogom šutnuo to blago tako da je odletio kroz otvoren balkonski prozor sa šestog kata. No, kako mačke imaju devet života, a do tog je trenutka Mate potrošio tek dva (te je u rezervi imao još sedam kviska), morao je preživjeti pad. Vrativši se kući, prestali smo pričati s mačkom ravno tri mjeseca, do uskršnjih praznika/blagdana, kada smo ga nahranili kuhanom šunkom tako da je nekoliko idućih dana povraćao svoju proždrljivost.

79

Priznat ću vam nešto kao ateist, a što me već cijelo desetljeće kopka u glavi poput crva u jabuci. Da li bogovi na gornjem svijetu imaju fakultete i profesore koji su kadri odgovoriti i na najsloženija božja pitanja, vezana uz njihovu društvenu funkciju među smrtnicima, uz probleme božjeg razmnožavanja, vjere u nešto što i njih eventualno nadilazi, bave li se bogovi fizikom ili su napustili fizičke zakonitosti kao poprilično sputavajuće i ako sve to rade i razmišljaju da li postoje skripte koje se mogu kupiti u božjoj fotokopiraonici pa da studenti imaju iz čega učiti?

80

O čitatelji moji! Napokon ste me prokužili otkuda vučem inspiraciju za ovu priču. Tko nije gledao Dobar, loš, zao. Tko nije gledao? Tko?

81

Ostavljam vam na volju, čitaoci i oni drugi, dragi i mrski, dakle kao što rekoh ili odlučih reći — ostavljam vam na volju da sami prosudite što je ili tko je iza toga ja. Ja, ili možda on, autor, ili možda netko nepoznat u priči došao iz druge priče, moje ili njegove, sasvim svejedno. Da li je taj nepoznat svjestan onoga što čini meni ili njemu, nama, dakle i tko je uopće on? O tome ništa ne znam dok ne pogledam u rječnik književnih termina, ili štogod slično. Recimo, dvojezični hrvatsko–latinski rječnik. Ali, to premašuje ono o čemu se ovdje priča.

82

I s tim katastrofalno nije sve na čisto. Tko je tu katastrofalan i kako? Budite strpljivi, molim vas. Ja, Sanjin Sorel, ovaj u tekstu, četvrti netko?

83

Biti ili ne biti strelica ili strijelica?

84

Tko je taj Ja, Mamu mu poljubim iz Obiteljskih tajni, tko je taj?

85

Lektori, valjda vam je jasno da su zamjenice lične ne i osobne?

86

Znate i sami da je ovo parafraza, uproštena parafraza, jednog Talijana koji je recenzirao telefonski imenik i novčanicu.

87

Sada se pitate tko je tu lud? Prvo govori o Obitelji jedno, a sada drugo. Zar nije rekao kako će govoriti istinu, istinu i ništa drugo doli istinu? Stvarno me je razočarao!

88

Navikneš se na činjenicu da te svatko može pretvoriti u majmuna kad god ti ponudi bananu i bude ti dobro, jer voliš tropsko voće, ali kada ti uskrate tu bananu osjetiš se sretnim jer intimno znaš da banane jedu majmuni, kako ih više je jedeš — nisi majmun. I sretan si. U toj te sreći pomute ljudi koje susrećeš tijekom dana a koji nisu primjećivali majmuna nego bananu, kako nema banane sada se fokusiraju na onoga iza sada već nepostojeće banane, dakle na majmuna. Upravo u trenutku kada misliš da si prestao biti majmun netko ti kaže da si upravo sada nalik pravom majmunu.