O udjelu Istrana, Dalmatinaca i Bokelja u revolucionarnim događanjima u Veneciji 1848–1849. godine

O udjelu Istrana, Dalmatinaca i Bokelja u revolucionarnim događanjima u Veneciji 1848–1849. godine

Stalna suradnica Kola u uvodnom dijelu rada ukratko prikazuje povijesno ozračje u odnosima između dviju jadranskih obala nakon pada Mletačke Republike 1797. do izbijanja revolucije u Veneciji 1848. godine. Te‘ište rada upravljeno je na sudjelovanje Istrana, Dalmatinaca i Bokelja u revolucionarnim događanjima 1848–1849. godine. Poglavito se razmatra ustroj i struktura dalmatinsko–istarske dobrovoljačke legije, udio istaknutih pojedinaca (ponajprije časnika i vojnika) u obrani grada, kao i prinosi istaknutih intelektualaca (pisaca, publicista, povjesničara i političara) koji su iz zavičaja ili izravno u Veneciji davali svoj doprinos protuaustrijskoj borbi.

Povijesno ozračje (1797–1848)

Prijelomno doba i burni događaji na kraju XVIII. i početkom XIX. stoljeća nagovijestili su korjenite promjene i prekretnicu u povijesti višestoljetnih državno–političkih veza između dviju jadranskih obala. Pobjedonosni pohod Napoleonove armade promijenio je europske državno–političke zemljovide, brišući preko noći drevne i povijesnim nasljeđem bogate neovisne države poput Dubrovačke i Mletačke Republike. Tijekom vojnih događanja na sjevernotalijanskom ratištu, dok se u Padskoj nizini bojevima između republikanske Francuske i carske Austrije odlučivala sudbina Europe, Republika Sv. Marka je pasivno iščekivala ishod rata u kojem se krojio njezin opstanak i određivala budućnost. Primirjem u gornjoštajerskom gradu Leobenu (18. IV. 1797. god.) Napoleon i austrijski car Franjo zaobišli su nekada toliko utjecajne predstavnike vlasti Mletačke Republike te međusobno podijelili njezine izvantalijanske posjede.1

Svijest o skončanju preslavne Kraljice mora bez pruženog otpora, o polaganju oružja bez kapi prolivene krvi, kao i slutnje o skorom kraju vjekovnih mletačkih državnih i političkih ustanova i zasada, utjecali su — potpomognuti promidžbom jakobinski usmjerenih građana — na posvemašnju anarhičnost i izbijanje nereda i uličnih sukoba unutar grada i uže okolice. Strah od građanskoga rata, vojničke anarhije i krvoprolića koje je prijetilo raspuštanjem mletačkih postrojbi raznorodnog nacionalnog podrijetla, prisilili su ionako zaplašen mletački senat da u jednoj od svojih posljednjih službenih odredbi (8. V. 1797. god.) donese zaključak kojim se 10 000 vojnika s područja Mletačke Dalmacije (Schiavoni) hitno i najkraćim pomorskim putem mora vratiti u svoju domovinu. Time je — unatoč želji nemaloga dijela hrvatskih vojnika da se oružjem odupru Napoleonovim postrojbama — Republici uskraćena posljednja moguća oružana zaštita u nadolazećim danima potpune francuske premoći.2 Odlazeći klicaj hrvatskih vojnika i mornara (Viva San Marco!) postat će — u desetljećima koja će slijediti — borbeni poklik i znak raspoznavanja mletačkih rodoljuba, protivnika austrijske vlasti i pristaša obnavljanja mletačke državne neovisnosti. S druge strane, hrvatski vojnici pristigli u domovinu pronosit će — ovisno o svom političkom opredjeljenju prema demokratskim zasadama koje su se nezadrživo pronosile europskim zapadom — ideje koje su se kretale u rasponu od tvrdoglave privrženosti Republici Sv. Marka, preko podrške demokratskim deklaracijama mletačke provizorne vlade, pa sve do otvorene sklonosti prema Francuskoj revoluciji i Napoleonovim osvajačkim pohodima. Tako je, primjerice, bivši mletački pukovnik Juraj Antun Matutinović nakon povratka u Dalmaciju sa svojim pristašama proklamirao izrazito profrancuske, konzervativnoj i tradicionalnoj Dalmaciji teško prihvatljive ideje demokratskih sloboda i građanskih prava. Nasuprot Matutinoviću, politički konkretnije i prihvatljivije ideje o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom te dosljedno suprotstavljanje mletačkome režimu, bez obzira na njegovo zalaganje za demokratske zasade, proklamirat će drugi tadašnji istaknuti povratnik iz Venecije — franjevački pisac i filozof Andrija Dorotić.3

Campoformijskim mirovnim ugovorom između Francuske i Austrije (17. X. 1797. god.) zauvijek je kao samostalna država s povijesne pozornice nestala Mletačka Republika, a njezin je državni teritorij (područja istočno od rijeke Adige, grad Venecija, Istra, Dalmacija i Boka) pripao Austriji. U vremenu od prve austrijske uprave (1797–1805), preko razdoblja francuske vlasti (1805–1815) te druge austrijske uprave (1815–1866, s prekidom u vrijeme revolucije 1848–1849. god.), bivša će se Mletačka Republika nalaziti u sastavu državnih tvorevina kojima je tada pripadao i dio hrvatskih zemalja. Gubitkom državne samostalnosti grad na lagunama prestaje biti središnjica i metropola za žitelje s istočnojadranske obale i zaleđa. Nekada izrazito učestala komunikacija istarsko–dalmatinsko–bokeljskih gradova s Venecijom otada se ponajviše svodi na pojedinačne odlaske uvjetovane poslovnim interesima (promet, trgovina, brodarstvo), stjecanjem visokoškolske naobrazbe ili kulturno–umjetničkim pobudama (djelovanje umjetnika, književnika i znanstvenika).

Političke promjene započete Napoleonovim pohodima nastavit će se i tijekom idućih desetljeća kada će Apeninski poluotok, ujedinjen u protuaustrijskom otporu, zahvatiti pokret nacionalnog preporoda i borbe za sjedinjenje Italije. »Proljeće naroda« 1848–1849. godine zahvatit će talijanske zemlje od sjevera do juga, sjedinjujući ih u zajedničkoj ideji ujedinjenja u jedinstvenu državnu cjelinu. Venecija, nekdašnja prijestolnica golemog dijela istočnojadranske obale, imat će pritom osobito zapaženu ulogu u kojoj će se, stjecajem raznorodnih povijesnih okolnosti, zateći i svoj prilog dati i brojni Istrani, Dalmatinci i Bokelji, zavičajem ili podrijetlom vezani za bivše stečevine Serenissime od Umaga do Budve.

Revolucionarna događanja u Veneciji izravno su povezana s onodobnim pokretima diljem europskoga Zapada. Izbijanje Veljačke revolucije u Parizu te posebice Ožujske u Beču, pridonijeli su i početku revolucionarnih previranja u gradu na lagunama. Već 17. III. 1848. godine revolucionarna masa tražila je oslobođenje Daniela Manina i njegovih zatočenih političkih istomišljenika iz austrijskog zatvora, a potom ih je sama oslobodila. Ustrojena je Građanska garda, a kada je 18. III. ubijen austrijski pukovnik Martinović, upravitelj arsenala, uslijedila je opća pobuna koja je rezultirala zauzećem arsenala i vladine palače. Daniele Manin tada je proglasio republiku i postao njezin privremeni predsjednik (23. III.). Austrijske postrojbe povukle su se iz grada u utvrđena mjesta, prije svega u ona iz slavnog četverokuta koji su činili Verona, Legnano, Peschiera i Mantova. Venecija se tada nalazila u ratnom stanju s Austrijom. Uskoro će početi i borbe koje će trajati sve do kapitulacije Venecije, 22. VIII. 1849. godine.4

Pozivi »istarskoj i dalmatinskoj braći«

Istodobno s početkom organiziranja obrane novouspostavljene revolucionarne vlade, počela su i intenzivna nastojanja venecijanskih dužnosnika, ali i istaknutih Dalmatinaca uključenih u politički život onodobne Venecije, kojima je cilj bio u što većem broju pridobiti Istrane, Dalmatince i Bokelje u zajedničku protuaustrijsku borbu. Borbeni klicaj dalmatinskih vojnika i mornara (Viva San Marco), bez oružja otpravljenih u domovinu u posljednjim danima opstojnosti Republike (1797. god.), ponovno se oglasio mletačkim ulicama, pozivajući pristaše obnovljene i ujedinjene Republike na združenu obranu od istoga neprijatelja. Svjesni činjenice da im je prijeko potrebna podrška i konkretna pomoć pripadnika dalmatinske iseljeničke kolonije, ali i privrženika u gradovima pod austrijskom vlašću na istočnojadranskoj obali, predstavnici provizorne vlade uputit će tijekom idućih mjeseci žiteljima tih krajeva niz službenih proglasa. Tako je već 24. III, netom nakon proglašenja nove vlade, dalmatinski povjesnik i pristaša obnovljene Republike, Splićanin Vincenzo Solitro, o kojem će poslije biti više riječi, uputio proglas »Dalmatincima koji žive u Veneciji«, pozivajući ih da izraze zahtjev provizornoj vladi kako bi ih primila kao odjelito tijelo u Građansku gardu. Smatrajući da je dalmatinski puk bio »stoljećima vezan s Venecijom u radosti i žalosti«, poziva ih »da odmah sjedine svoje ime s imenom svetoga Marka«.5 Već sutradan, 25. III., mletačka je vlada upravila proglas dalmatinskim mornarima pozivajući ih da se prijave u službu njezine ratne mornarice. U pozivu, koji potpisuje Daniele Manin, izrijekom se zaziva sjećanje na preslavna stoljeća državno–političke združenosti Mletačke Republike i Dalmacije, iskazuje poštovanje vjekovnoj slavi dalmatinskih mornara i ratnika i izražava nada da će se oni — kao i u prošlosti — pripremno odazvati pozivu novouspostavljene Republike.6 Dana 29. III., uz klicaje »Živio sveti Marko! Živjela Mletačka Republika! Živjela Italija!«, Vincenzo Girolamo Gradenigo obraća se građanima primorske i kopnene Venecije, braći u Istri i Dalmaciji, svima onima koji su do 1797. godine činili jedinstvenu državnu zajednicu pod okriljem Svetoga Marka.7 Svi su ti proglasi, kako je razvidno, nastojali u Istrana i Dalmatinaca pobuditi nekdašnje osjećaje pripadnosti i odanosti prema svojoj nekdašnjoj gospodarici — Mletačkoj Republici. Isto tako, venecijanski su revolucionari vjerovali kako će postojanje zajedničkog protivnika — Austrije — biti dodatni motiv za njihov masovniji odziv i konkretnije uključenje u talijanski nacionalni pokret.8 Pokušaji da se u samoj Dalmaciji izazovu protuaustrijske pobune također nisu dali ni približno željenih rezultata. Jedini časnik koji je privremeno kovao takve planove bio je pukovnik Sartori, rođenjem Talijan, zapovjednik regimente Wimpfen smještene u Zadru i sastavljene od vojnika iz Italije. Pobuna je, najvjerojatnije, izostala i na savjet Tommasea koji je bio u prijepisci sa Sartorijem i koji mu je — svjestan realnih mogućnosti i konkretne situacije u Dalmaciji — savjetovao da se ne upušta u unaprijed izgubljenu bitku.9

Na djelomičan će odziv proglasi Maninove vlade nailaziti samo kod manjega dijela talijanski usmjerenoga dalmatinskog i istarskog građanstva i inteligencije, koja će — umjesto konkretne pomoći u ljudstvu i oružju — najčešće upućivati revolucionarima samo moralnu potporu. S druge strane, pokušaji iskrcavanja na dalmatinsku obalu ostali su samo u fazi neučinkovitog zastrašivanja i prijetnje (pojava mletačkih, sardinskih i napuljskih brodova u dalmatinskim vodama), a ubrzano napredovanje austrijske vojske i skora blokada mletačke lagune doveli su do potpunog napuštanja planova o proširenju ustanka na istočnojadransko područje.10 Pobjedonosni pohodi austrijskog feldmaršala Radetzkog, pobjeda kod Custoze (25. VII.), pad Peschiere i Cremone (30–31. VII.), svečani ulazak u Milano (6. VIII.) te prisiljavanje pijemontskoga kralja Karla Alberta na primirje, nagnali su vladu Daniela Manina (od 13. VIII. proglašenog diktatorom) da mobilizira sve raspoložive snage za obranu posljednjih, krajnje suženih stečevina Republike (u kolovozu 1848. godine Mlečani su raspolagali na kopnu samo tvrđavom u Margheri).

Borba »mačem i perom«: Istrani, Dalmatinci i Bokelji u obrani Venecije

Stješnjena napredujućim vojnim djelovanjem austrijskih postrojbi, venecijanska je revolucionarna vlada od jeseni 1848. godine intenzivirala obrambene aktivnosti, uključujući u obranu grada sve raspoložive snage. Stoga, slijedom događanja, u prosincu iste godine počinje ustroj dalmatinsko–istarske legije smještene u vojarni u predjelu Castello, pored crkve S. Francesco di Paola.11 Zapovjedništvo nad postrojbom, čije se popunjavanje i ustroj trebalo obaviti tijekom idućih mjeseci, povjereno je Bokelju Josipu Mirkoviću (Giuseppe Mircovich).12 Već od samoga početka legija je brojila malo članova te je u nekoliko navrata središnji odbor Dalmatinaca i Istrana u Veneciji pozivao svoje sugrađane da stupe u vojnu službu. U legiju su tijekom 1849. godine pristupali i brojni Venecijanci, a česte smjene zapovjednika (Giuseppe Mircovich, Luigi Seismit–Doda, Angelo Barbarich), te njezino spajanje s ugarskim i švicarskim dobrovoljcima, doveli su na kraju do službenog raspuštanja legije i prebacivanja ljudi u brojnije i učinkovitije postrojbe (10. V. 1849. god.).13 Stoga će sudjelovanje vojnika podrijetlom s istočnojadranske obale u raznorodnim mletačkim postrojbama (posebice u ratnoj mornarici) biti poglavito pojedinačnoga obilježja, a brojčanim udjelom prednjačit će dobrovoljci iz većih dalmatinskih i istarskih gradova. Tako se iz istarskih gradova kao mletački republikanski dragovoljci spominju žitelji podrijetlom iz Buja (Andrea Zampi, Romano Cimadori, Gioacchino Romano, Angelo Marsari, Simone Sartorello, Antonio Vio, Antonio Bonetti i dr.), Umaga (Marco de Franceschi, Luigi Picciola, Leopoldo i Mariano Ciotti i dr.), Novigrada (Giovanni Pavat, Niccolň Pegna, Angelo Manzoni i dr.), Vižinade (Francesco de Franceschi, Antonio Fachinetti, Nazario Tommasini i dr.), Poreča (Gregorio Grimani, Pietro Ghirra, Giambattista Monfalcon, Domenico Vicario, Giuseppe Vergottini, Giovanni Bevilacqua, Andrea i Marco Danelon, Giuseppe Franca, Giovanni Frezza, Francesco Prismancich i dr.), Rovinja (Antonio, Francesco i Giuseppe Basilisco, Giovanni Domenico i Nicolň Maraspin, Francesco i Giovanni Bertoaldo, Domenico Benussi, Leone Clemencich, Giorgio Cossovel, Emilio Levi i dr.), Pule (Luigi Popassi, Giovanni Ugo, Niccolň Damiani i dr.), Labina (Francesco i Giovanni Cattaro, Antonio i Carlo Zustovich i dr.), s otoka Lošinja (Francesco Vidulich, Tommaso Antoncich, Antonio Delistovich, Pietro Giadrossich, Giovanni Usigovich, Antonio Cosulich, Matteo Falcovich, Giovanni Scopinich, Matteo Cercovich, Giovanni Piccinich, Domenico Tarabocchia i dr.), Cresa (Francesco Franco, Matteo Giurinsich, Vicenzo Reggio, Giovanni Filipas i dr.), ali (iako samo u pokojem pojedinačnom primjeru) i iz drugih manjih istarskih gradića (Roč, Barban, Vrsar i dr.).14 Odjeci mletačkih revolucionarnih događanja djelomično su zahvatili i austrijsku luku Rijeku iz koje se — premda ne u većem broju — u vojnu službu republikanaca odazvala nekolicina talijanaški usmjerenih građana (Giuseppe Accurti, Giuseppe Lettis, Francesco Marusich, Francesco Mikich, Michele Czar, Antonio Gergotich, Giovanni Seppich, Antonio Sandri i dr.).15

Zadar — glavni grad i upravno sjedište austrijske krunske zemlje Dalmacije — mjesto je u kojemu su odjeci revolucionarnih događanja i borbeni pozivi obnovljene Republike imali veći odjek nego u drugim dalmatinsko–istarskim gradovima. Kao dobrovoljci u mletačkim kopnenim i mornaričkim postrojbama izdvajaju se, primjerice, Antonio Paolucci delle Roncole (časnik u mornaričkom topništvu), Girolamo Seneca (časnik), Martino Hochkofler (mornarička služba), Antonio Paresi (mornarički časnik na korvetama), Giuseppe Parolin (časnik u obrani Marghere), Giuseppe Franceschi (sin Giovannia), Giuseppe Franceschi (sin Giacoma), Antonio Franceschini, Jacopo Antonio Giustiniani (časnik), Giambattista Gianovich, Giovanni Ghilianovich, Gian Matteo Jancovich, Dionigi Marassich, Simeone Pastrovich, Francesco Radan i drugi. Kada je riječ o drugim dalmatinskim gradskim središtima, nešto većim brojem dobrovoljaca izdvajaju se Šibenik (Enrico Germani, Antonio Gualdi, Pietro Budolovich i dr.), Split (Lorenzo Graziani, Giorgio Bosa, Costanzo Cattalinich, Vincenzo Aragona, Pietro Ollandini, Marco Alassovich i dr.) i Kotor (Alessandro Vucetich, Francesco de Galateo, Giovanni i Antonio Lassovich, Lodovico Radovani, Lodovico i Matteo Matticola, Eugenio Riva i dr.), dočim su primjeri vezani uz druga mjesta (Skradin, Vodice, Trogir, Knin, Makarska, Dubrovnik, Perast, Budva, otoci Hvar i Brač) spomenuti tek u manjem broju.16

Najveći brojčani udio u postrojbama odanim Maninovoj vladi i novouspostavljenoj Republici imali su iseljenici s istočnojadranske obale nastanjeni u Veneciji ili u mjestima Veneta.17 Među njima se, spomenimo samo neke primjere, izdvajaju odvjetci dubrovačke obitelji Marsich: Francesco (član mornaričkoga povjerenstva), Giuseppe (kapetan fregate, kontraadmiral, zapovjednik građanske straže) i Spiridone (časnik na fregati, ravnatelj mornaričke škole). Poljičko–zadarskoga podrijetla je obitelj Barbarich, čija se jedna grana početkom XIX. stoljeća iselila u Veneciju. U revolucionarnim događanjima 1848–1849. istaknuli su se Francesco (časnik fregate), Pietro (časnik fregate) te Angelo (zapovjednik 1. linijske regimente i kratko vrijeme zapovjednik dalmatinsko–istarske legije). Iz drevne kotorske plemićke obitelji Buća (Bucchia) spominju se Achille (zapovjednik mornaričke operativne divizije) i Tommaso (časnik fregate), dok se iz peraštanskog roda Burović Zmajević izdvaja Vicenzo — časnik mletačke fregate i zapovjednik ratnog broda. Bokeljskoga (Prčanj) je podrijetla i liječnik Angelo Minich (1817–1893), brat mnogo poznatijeg prirodoznanstvenika i književnog povjesnika Serafina. Tijekom mletačko–austrijskih borbi za grad 1848–1849. godine Angelo je obnašao dužnost vojnoga kirurga i ravnatelja bolnice S. Chiara.18 U Veneciji je rođen (1824) Dalmatinac Marco Cossovich, kaplar u civilnoj gradskoj gardi te potom poručnik linijskih regimenti. Splitskoga je podrijetla Antonio Billanovich (1820–1910), sudionik prvih revolucionarnih previranja u Veneciji početkom 1848. godine; jedan od zaslužnih za protjerivanje austrijske vojske iz arsenala i ostalih mletačkih vojarni; zapovjednik u arsenalu, branitelj Marghere i vođa topničkih postrojbi na Lidu.19 Kao poručnik bojnoga broda spominje se 1848. godine Giovanni Dabovich (rođen na Krfu 1795. god., vjerojatno bokeljskoga podrijetla), a istu je dužnost obnašao i potomak omiških iseljenika Alessandro Gellich (rođen u Veneciji 1808. god.). Carlo Loncich bio je poručnik fregate, a Giovanni Millich se spominje kao poručnik bojnoga broda. Spomen–natpis o udjelu Dalmatinaca u obrani Venecije 1848–1849. godine, podignut prigodom stote obljetnice revolucije, sačuvan je u današnjem sjedištu Bratovštine sv. Jurja i Tripuna (u sakristiji).20

Prethodno spomenuti primjeri odnose se na konkretno, ponajviše vojno sudjelovanje Istrana, Dalmatinaca i Bokelja u venecijanskim revolucionarnim događanjima. Nekoliko riječi, ne težeći naravno u ovom sažetom pregledu obuhvatiti sve konkretne primjere, potrebno je kazati i o odjecima 1848–1849. godine u Veneciji i prekojadranskim gradovima, izdvajajući pritom neke zaslužne i u ovim događanjima istaknutije pojedince. Potrebno je, prije svega, napomenuti da odjek venecijanske protuaustrijske borbe nije — uz sav anžagman venecijanskih političara — na istočnoj obali Jadrana naišao na masovan i prinosima posebice učinkovit odjek. Revolucionarna Maninova vlada, u mjesecima kada se pod pritiskom austrijskih postrojbi zatekla u potpunom okruženju, očajnički je pokušavala, ponajviše putem svojih emisara i odašiljanjem proglasa, pridobiti u svoje redove što veći broj žitelja svojih nekdašnjih stečevina. Kako je razvidno i iz prethodnog odlomka, dalmatinsko–istarska legija — konkretan pokušaj brojnog i učinkovitog uključivanja Istrana, Dalmatinaca i Bokelja u obranu grada — nije se pokazala realnom zamisli i na kraju se sve svelo na pojedinačne (ali ne i beznačajne) primjere sudjelovanja dalmatinsko–istarsko–bokeljskih dragovoljaca u ovom obrambenom ratu. Ipak, nekoliko istaknutih pojedinaca podrijetlom iz gradova s druge strane mora, naobrazbom, afinitetima i komunikacijom intenzivno vezanih za talijansko (ponajprije venecijansko) kulturno ozračje, svojim su angažmanom dali zapažene prinose političkoj i intelektualnoj komunikaciji između dvije jadranske obale. U ovom prilogu nemoguće ih je sve spomenuti i podrobno ocrtati njihove životne putove, djelovanje i sudbine. Nekoliko pojedinaca (poglavito onih iz dalmatinskog miljea), izdvojenih radi priznatosti i slave koju su s vremenom stekli na talijanskoj političkoj (ali i kulturnoj) sceni, zaslužuju nešto više istraživačke pozornosti.

Ponajprije je potrebno naglasiti da je važnu ulogu u okupljanju dalmatinskih pisaca na talijanskom jeziku u vrijeme uoči i tijekom 1848–1849. godine odigrao zadarski gospodarsko–književni tjednik La Dalmazia (1845–1847), pokretač i urednik kojega je bio Omišanin Giovanni Franceschi, pravim imenom Ivan Perinović (1810–1862).21 Suradnici Dalmazie pripadali su krugu dalmatinskih intelektualaca nadahnutih romantičarskim mancinijevskim idejama. Istodobno, neki od njih surađivali su i s drugim kulturnim (književnim) krugovima, ponajprije onima koji su iz Zagreba zagovarali hrvatski nacionalni preporod i surađivali i s Trstom i s Venecijom. Tada je to bilo ostvarivo jer je u njihov program bila uključena i težnja za afirmacijom slavenskog žiteljstva u Dalmaciji. Franceschi se nije osjećao Talijanom, kao niti njegovi suradnici (Petar Niseteo, Franjo Alfirević, Šime Ljubić, Antun Kaznačić, Antun Zorčić, Marko Antun Vidović, Luka Svilović, Nikša Gradi, Baldo Bizzarro, Nikola Stipišić, Donato Fabjanić i drugi) i u svojim političko–programatskim napisima nisu isticali ideju priključenja Dalmacije Veneciji ili Italiji, u tom trenutku sasvim neostvarivu.22 Uoči revolucionarnih previranja izlazi zbornik Strenna dalmata (1847), dopuna glasilu La Dalmazia, bliska mu i po namjeni i po krugu čitatelja kojemu je namijenjen. Kako je u svojim istraživanjima utvrdio i podrobno razložio Mate Zorić, u Strenna dalmata surađuju uglavnom isti pisci, to jest Dalmatinci u talijanskim gradovima ili u zavičaju koji se poglavito u svojem pisanju služe talijanskim jezikom (Nikola Tommaseo, Pier Antonio Paravia, Vincenzo i Giulio Solitro, Mate Ivčević, Jakov Ćudina, Antonio Fenzi, Stipe Ivačić, Roberto Visiani, Giovanni i Pietro Franceschi, Federico Seismit Doda i dr.).23

Iz kruga suradnika u Franceschijevim glasilima izrast će i afirmirat će se na dalmatinsko–talijanskoj književnoj i političkoj sceni nekoliko zapaženih pojedinaca. Ponajprije vrijedi spomenuti braću (blizance) Giulia (1820–1892) i Vincenza Solitra (1820–1878). Braća Solitro odvjetci su Talijana useljenih u Split u XVIII. stoljeću iz Napuljskoga Kraljevstva. Mladi je Giulio već sa 14 godina pisao talijanske stihove i neke kazališne pokušaje. U tršćanskim je novinama pisao liberalne i protuaustrijske tekstove koje je objavio u knjizi Scritti scelti (Udine 1849). Iako se u nacionalnom smislu osjeća Talijanom, u tim godinama Giulio još iskazuje i svoju dalmatinsku pripadnost te u brošuri Sulle domande della Nazione croata. Osservazioni (Trieste 1848) ustaje, doduše, protiv zahtjeva Hrvatskoga sabora za političkim sjedinjenjem Hrvatske i Dalmacije, ali ističe pritom bratstvo slavenskoga puka i građanstva koje je odgojeno u talijanskoj kulturi. Kao autonomist protiv hrvatskog povijesnog prava zastupa pravo svih narodnosti na samostalan život i zasebnu kulturu.24 Kao mladi liberalni intelektualac, gorljivo privržen mancinijevskim idejama talijanskog Risorgimenta, Giulio je iskazivao (u duhu liberalno–demokratskih načela) kritičke stavove prema nekadašnjoj mletačkoj politici u Dalmaciji. Takve stavove, izražene u njegovim spisateljskim djelima, oštro mu je zamjerao i sam Nikola Tommaseo, jedan od najvećih zagovornika kulta Prevedre Republike među dalmatinskim intelektualcima.25

Nasuprot Giuliu, koji se poglavito okušao kao novinar i publicista, Vincenzo je tijekom svoje karijere osobitu pozornost usmjerio na istraživanje arhivskih dokumenata vezanih za prošlost Dalmacije. Njegovo djelo Documenti storici sullIstria e sulla Dalmazia (Venezia 1841)26 zbirka je dokumenata s kojima se poglavito teži dokazati talijanski karakter Dalmacije i Istre. Predgovori i bilješke popraćeni su Solitrovim komentarima iz kojih razvidno izbijaju njegovi politički stavovi.27 Tijekom revolucije 1848–1849. Vincenzo je imao zapaženu ulogu u pokušaju mobiliziranja Dalmatinaca i Istrana za revolucionarnu borbu protiv austrijske vlasti i drži se jednim od najistaknutijih dalmatinskih intelektualaca — sudionika venecijanske revolucije i borbe za ujedinjenje Italije.28

Zapaženu, ali i pomalo kontroverznu ulogu i političke stavove zapažamo i kod drugog Splićanina, Francesca Carrare (1812– 1854), povjesnika, arheologa i konzervatora te također potomka talijanske obitelji koja se u XVIII. stoljeću doselila iz Bergama. Doktorirao je bogosloviju u Padovi (1842), potom djelovao kao konzervator muzeja starina u Splitu i honorarni upravitelj Arheološkog muzeja u Splitu (1847–1853), a od 1853. djeluje kao gimnazijski profesor u Veneciji. Godine 1848. optužen je u svezi s talijanskim revolucionarima te mu je Carska akademija uskratila daljnje dotacije za arheološka istraživanja u Solinu. Iako se drži da je Carrara bio duhovni i idejni sljedbenik Tommasea, upravo ga je potonji zbog bliskih veza s uglednicima na bečkom dvoru optuživao i sumnjičio za doušništvo. Ipak, u revolucionarnim godinama 1848–1849. Carrara u Beču pristupa u »Constitutioneller Verein«,29 a u rodnom Splitu istupa sa stavovima bliskim protalijanskim liberalima Antoniu Bajamontiu i Giuseppeu Naniu. Carara je — razvidno je iz njegovih političkih istupa, ali i iz njegovih spisateljskih (znanstvenih i publicističkih djela) — bio blizak talijanskom Risorgimentu i liberalizmu, ali je istodobno s oduševljenjem i predanošću prikupljao i prevodio hrvatske (slavenske) narodne pjesme, a o Dalmaciji pisao kao o posebnoj, pretežito slavenskoj zemlji (Dalmazia descritta, Zara, 1846– 1848; Canti del popolo dalmata, Zara, 1849).30

Nepomirljiv autonomaš i privrženik talijanske kulture bio je Makaranin Agostino Antonio Grubissich (1810–1882), svećenik, pisac i prevoditelj. Već u mladosti gorljivi pristaša Mazzinija i njegova oslobodilačkog pokreta »Mlada Italija«, Grubišić je prošao burnu životnu, političku i stvaralačku karijeru, djelujući kao svećenik, novinar, pisac i propovjednik. Žrtva, ali i suradnik austrijskih vlasti, Dalmatinac (»Slavo–Dalmata«) i Talijan, beskompromisni borac za ujedinjenje Italije, ali i za priključenje Dalmacije novoj talijanskoj državi,31 Grubissich je u dijelu svojih literarnih uradaka izravno upućivao potporu Risorgimentu (Pochi Salmi di Davide voltati in verso italiano e dati fuori per saggio, Padova, 1847).32

U niz dalmatinskih intelektualaca koji su 1848. godine dali potporu Maninovoj vladi svakako se ubraja i Vincenzo Duplancich (1818–1888), zadarski političar, publicist i književnik. Od 1845. godine piše priloge s područja književnosti, povijesti i ekonomije u zadarskim listovima La Dalmazia (od njegova pokretanja 1845), La Dalmazia costituzionale (od 1848, uglavnom anonimno) i u Gazzetta di Zara (izlazi od 1835). Godine 1848. priključuje se Guardia Nazionale, a već iduće godine od zadarskih tiskara i izdavača braće Battara preuzima izdavanje lista Gazzetta di Zara. Tijekom idućih godina zapaženi je pripadnik autonomaškog političkog kruga, a svoja politička motrišta izrazio je u djelu Della civiltŕ italiana e slava in Dalmazia (Trieste 1861), u kojemu nastoji dokazati talijansko obilježje dalmatinske kulture i romansku etničku pripadnost stanovništva Dalmacije te traži približavanje Zadra talijanskim pokrajinama. Zbog sukoba s austrijskim vlastima iseljava iz Dalmacije i odlazi u Milano (1864. god.) gdje je živio 25 godina, održavajući prijateljske veze s Nikolom Tommaseom i talijanskim književnicima A. Manzonijem i P. Valussijem.33

Izravnog udjela u venecijanskim revolucionarnim događanjima imao je i Domenico Federico Seismit–Doda (1825–1893), rođen u Dubrovniku kao sin Splićanina (državnog službenika) i Zadranke Angele Doda. Zarana ostaje bez oba roditelja te zahvaljujući skrbi najbližih članova rodbine temeljnu naobrazbu stječe u Veneciji (pri Seminario della Salute i u Collegio di S. Caterina), potom se školuje u Splitu i Zadru, da bi se naposljetku ponovno vratio u Veneciju. Godine 1843. upisuje studij prava u Padovi. Zarana se kreće u krugu protalijanskih rodoljuba u Veneciji, Trstu i Padovi, ali i onih u dalmatinskim gradovima (Zadar, Split), zbog čega ga uskoro austrijske vlasti primjećuju kao političkog nepoželjnika. Godine 1847. uhićen je u Veneciji i potom konfiniran u Trst. U venecijanskoj revoluciji istaknuo se aktivnim sudjelovanjem u obrani Trevisa i Vicenze, istodobno djelujući i na pridobivanju Dalmatinaca za borbu pod stijegom novouspostavljene Maninove vlade. U danima revolucije objavljivao je stihove u Il libero Italiano (ožujak–kolovoz 1848), glasilu protupijemontske, to jest autonomne mletačke orijentacije. U tada slobodnoj Veneciji objavio je spis Italia e Francia: Frammenti del giornale dun emigrato (1849), a posebno je bila popularna njegova budnica Inno di guerra dei Crociati d'Italia.34 Nakon sloma revolucije djelovao je — poput brojnih svojih revolucionarnih sudrugova — u izgnanstvu, u Grčkoj te potom u Pijemontu (Torino). U oslobođenoj Italiji istupao je s pozicija antiklerikalnog liberalizma, kao pripadnik građanske ljevice, slovio kao prijatelj i suradnik Garibaldijev, ministar financija te — u završnoj političkoj fazi — političar iredentističkih stavova.35

Nešto je manje poznata uloga Federicova brata Luigia (1817–1890), čija je karijera poglavito bila vezana za vojnu službu. Školovao se na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, odakle izlazi sa činom austrijskog časnika. Godine 1848. priključuje se venecijanskim revolucionarima i u činu kapetana preuzima zapovjedništvo u »Compagnia sottoufficiali« u Prvoj legiji »Guardia Nobile«. U Privremenoj vladi napredovao je u vojnim činovima, sudjeluje kao jedan od zapovjednika u obrani Marghere (stječe čin potpukovnika), a obnaša i dužnost tajnika pri posebnom Povjerenstvu za nadgledanje obrane Venecije. Nakon pada revolucionarne Venecije, izoliran je iz političkog i vojnog života sve do 1859. godine, kada se reaktivira i ponovno uključuje u vojne akcije za oslobođenje i ujedinjenje talijanskih zemalja. Potkraj karijere imenovan je brigadnim generalom, a djelovao je i kao zastupnik u Narodnoj skupštini od 1867. do 1869. godine.36

Nedovoljno je proučena, ali upravo stoga i zapažanja vrijedna uloga Anne Marie Marovich (1815–1887), venecijanske književnice, slikarice, glazbenice i dobrotvorke bokeljskoga podrijetla, koja je cijeli svoj životni put i stvaranje vezala uz rodnu Veneciju. Upravo tijekom revolucionarnih godina, kada je ušla u 33. godinu života, započinje — kako na osnovi njezinih pisama i zapisa navode njezini životopisci — burno životno razdoblje praćeno gospodarskim nazadovanjem vlastite, nekoć imućne i ugledne pomorsko–trgovačke obitelji. Godine 1849. piše: »Io vorrei a guisa del capro emissario che fossero sopra di me caricati tutti i peccati di questo popolo e che la divina giustizia scaricasse sopra me sola li suoi flagelli e tutti gli altri ne andassero esenti«.37 U vrijeme višemjesečne opsade, kada austrijska vojska pritišće Venecijance i s kopna i s mora, Anna Maria Marovich istaknula se humanitarno–karitativnim radom, organiziranjem neprestanih dobrotvornih akcija, njegovanjem ranjenika i zbrinjavanjem bolesnika te prikupljanjem pomoći za najsiromašnije mletačke građane. Venecijanka bokeljskoga podrijetla tada je stekla brojna priznanja, kako od venecijanskih crkvenih dostojanstvenika i čelnika Privremene vlade, tako i od dalmatinskih rodoljuba nastanjenih u Veneciji.38

Dvojbe i stramputice u procesu sazrijevanja nacionalne svijesti dijela Dalmatinaca, posebice onih iseljenih na Apeninski poluotok, možda najbolje predstavlja sudbina talijanskog rodoljuba i revolucionara, književnika i prognanika Nikole Tommasea (1802–1874). Rođen u prijelomnim vremenima propasti Mletačke Republike, gledajući uspon i pad Napoleonove Francuske i drugi dolazak austrijske uprave, u osvit revolucionarnih pokreta europskoga Zapada, Tommaseo će u svom političkom sazrijevanju preći put od pristaše ilirizma do ideologa talijanskog nacionalnog pokreta. Nakon studentskih dana u Padovi, Tommaseo prva politička iskustva stječe u Firenzi (1827), u liberalnom krugu okupljenom oko revije Antologia, čiji je stalni suradnik. Već 1834. doživljava prvo progonstvo u Francusku, ali se nakon amnestije, 1839. godine vraća u Veneciju gdje provodi deset književno plodnih godina.

Brojna sačuvana prijepiska i osobni spisi Nikole Tommasea svjedoče o primjetnom protuslovlju tadašnjih Tommaseovih nacionalnih opredjeljenja. Nazivajući se »Dalmata abitante a Venezia«, često doživljavajući Veneciju i Venecijance kao tuđince (navodi kako se osjeća kao posljednji Skjavun u Veneciji), Tommaseo s gorčinom navodi da u Veneciji živi kao u neprijateljskoj zemlji i kao u zatvoru pod nadzorom doušnika.39

Dana 30. XII. 1847. godine Tommaseo je održao u venecijanskom Ateneu govor koji ga je izravno uvukao u politički život. Kad je dospio u zatvor, osjećaj da je u tom gradu samo stranac, bio je još jači. Gradonačelnik Venecije, conte Correr, zajedno s 98 uglednih građana pridružio se molbi Maninove supruge od 27. I. 1848. godine u kojoj se od policijske uprave traži da Manin bude pušten na slobodu do završetka postupka. Tommaseo se na tu činjenicu osvrće s mnogo gorčine: »Io non era che uno straniero che simmischiava nelle facende altrui; non ero che un povero letterato. I veneziani pregarono per il Manin, non per me«.40 Dana 17. III. 1848. narod provaljuje u mletački zatvor i oslobađa Tommasea. Vijest o tom događaju očito nije doprla do Zagreba gdje je 25. III. održana velika narodna skupština koja je među svoje zahtjeve Beču uvrstila i oslobođenje »slavnog našeg spisatelja i domovine vrijednog sina Nikole Tommasea«.41 Potom, nakon ustroja Maninove privremene vlade u ožujku 1848. godine, Tommaseo zauzima mjesto ministra prosvjete, a zatim odlazi u Pariz gdje od Francuske pokušava dobiti oružanu pomoć za spas Venecije.

Vrijedno je ukratko, barem u osnovnim crtama, spomenuti i Tommaseov odnos prema mogućnostima talijanske intervencije (iskrcavanja) u Dalmaciji, ali i prema pitanju sjedinjenja Dalmacije s Italijom. Tommaseo, koji je dobro poznavao prilike u Dalmaciji, savjetovao je Dalmatincima da dođu i da se bore u Veneciji, ali ih je odvraćao od ustanka, smatrajući da je u tom trenutku mogućnost realizacije takve zamisli više nego nerealna.42 U pismu banu Jelačiću iz travnja 1849. godine Tommaseo prekorava Hrvate što ratuju za austrijske interese. Dopušta mogućnost da jednom Dalmacija dođe u političku svezu s Hrvatskom, ali samo tada kada se Hrvati »očiste od austrijanštine«, jer takvoj Hrvatskoj kakva je sada — promišlja Tommaseo — Dalmacija i Dalmatinci neće željeti niti joj moći služiti.43

Tommaseovo političko djelovanje revolucionarnih godina okončano je konačnim slamanjem venecijanske obrane. Uslijedilo je njegovo novo progonstvo na Krf. Nakon 1854. godine, uglavnom izvan aktivnog sudjelovanja u političkom životu, živi u Torinu i Firenzi. Osoba i djelo Nikole Tommasea, buran životni put i sudbina, politički promišljaji i angažman, znanstveni i književni prinosi, zasigurno ga svrstavaju među najistaknutije Dalmatince koji su životom i stvaranjem djelovali na Apeninskom poluotoku tijekom XIX. stoljeća.44

* * *

Padom revolucionarne Republike i ulaskom feldmaršala Radetzkog u grad (30. VIII. 1849. god.) mnogi će istarski, dalmatinski i bokeljski dragovoljci biti prisiljeni na odlazak u progonstvo u izvanaustrijske zemlje. Nakon ratnih događanja od kraja pedestih godina XIX. stoljeća i sjedinjenja mletačkoga područja s ostalim dijelovima Italije (Bečkim mirovnim ugovorom od 3. X. 1866. god.), brojni će se spomenuti sudionici revolucije 1848–1849. godine ponovno uključiti u politički život Venecije i drugih talijanskih gradova, obnašajući važna mjesta u javnom životu sjedinjene Italije. No, to je već sasvim drugo, novim političkim okolnostima uvjetovano istraživačko pitanje koje bi zbog opsežnosti građe i zahtjevnosti problematike iziskivalo dodatno proučavanje i zasebnu istraživačku studiju.

1

Ugovorom u Leobenu Francuskoj su pripali mletački posjedi u Albaniji i Jonski otoci. Austrija je stekla područje bivših mletačkih pokrajina Istre i Dalmacije te Boku kotorsku.

2

P. Pisani, La Dalmatie de 1797 ŕ 1815, Paris 1893, str. 23–25; S. Antoljak, Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo–Formiu, Zagreb 1936. (dalje: Antoljak 1936), str. 29; S. Antoljak, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb 1944. (dalje: Antoljak 1944), str. 60; F. C. Lane, Storia di Venezia, Torino 1991, str. 505–507; G. Novak, Prošlost Dalmacije, Zagreb 2001. (dalje: Novak 2001), str. 201–208.

3

Razloge Dorotićeva izrazitog protumletačkog uvjerenja potrebno je tražiti i u događanjima u vrijeme ulaska Napoleonovih postrojbi na mletačko područje. Tada su, tijekom borbi za Veronu (tzv. »Veroneški Uskrs«), hrvatske postrojbe ostavljene od svojih talijanskih zapovjednika i prepuštene Francuzima. Reakciju dalmatinskih vojnika smještenih na Chioggi, koji su tada iz ogorčenja zbog sudbine svojih zemljaka naumili opljačkati čitav grad, jedva su umirili tamošnji hrvatski vojni kapelani. Dorotićev protumletački stav zorno je izražen u proglasu zemljacima u domovini (Proglascegne narodu Dalmatinskomu, Venetiis 1797), u kojem se zalaže za uspostavljanje samostalne, od Venecije neovisne Dalmacije i za njezino spajanje s Hrvatskom. Vidi: P. Pisani, nav. dj., str. 25; Antoljak 1944, str. 66–68; A. Dorotić, Politički spisi (priredio V. Kapitanović), Split 1995. (vidi opsežan predgovor V. Kapitanovića, str. 7–69); L. Čoralić, U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb 2001, str. 295–296.

4

G. Novak, Maninova vlada: nacionalni komitet i garibaldinci u odnosu na Dalmaciju, Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu, sv. 3, Zagreb 1960. (dalje: Novak 1960), str. 24–25.

5

Novak 1960, str. 26; Novak 2001, str. 257; L. Čoralić, nav. dj., str. 299.

6

Novak 1960, str. 26; Novak 2001, str. 257; L. Čoralić, nav. dj., str. 299.

7

Novak 1960, str. 27; Novak 2001, str. 257.

8

Proglase sličnoga sadržaja uputila je revolucionarna vlada 1. IV. 1848. »Junacima mletačke i dalmatinske mornarice«, a 12. V. »građanin Carlo Rampazzi« upućuje poziv »Dalmatinskoj braći«. Usporedi: Novak 1960, str. 27–28; Novak 2001, str. 257–258.

9

G. Praga, Storia di Dalmazia, Varese 1961, str. 242–243; Novak 1960, str. 27; Novak 2001, str. 257; J. Vrandečić, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću, Zagreb 2002, str. 74.

10

S. Obad, Dalmacija revolucionarne 1848/1849. godine: odabrani izvori, Rijeka 1982, str. 26–27.

11

G. Stefani, Giuliani e Dalmati nella prima guerra dindipendenza, u: La Venezia Giulia e la Dalmazia nella revoluzione nazionale del 1848–1849. Studi e documenti raccolti e pubblicati a cura del Comitato Triestino per la celebrazioni del centenario, vol. III, Udine 1949, str. 13–37; Novak 1960, str. 30–35; L. Čoralić, nav. dj., str. 300.

12

Giuseppe Mircovich spominje se 1848. kao poručnik postrojbe »Bersaglieri Veneziani«. Borbeno je djelovao u obrani Marghere, a potom obnašao časničke dužnosti u 3. i 4. postrojbi II. bataljuna 1. regimente »Italia Libera«. Podrobnije vidi: F. Semi — V. Tacconi, Istria e Dalmazia. Uomini e tempi, sv. II (Dalmazia), Venezia 1992, str. 680.

13

Pripadnici dalmatinsko–istarske legije pobunili su se (8. V. 1849) nakon odluke o njezinom pripajanju švicarskim dobrovoljačkim postrojbama, što je naposljetku konačno dovelo do odluke o njezinom raspuštanju. Vidi: J. Vrandečić, nav. dj., str. 74.

14

Podatke o sudjelovanju Istrana u revolucionarnim događanjima u Veneciji i na području Veneta 1848–1849. godine vidi u: G. Quarantotti, LžIstria nel 1848 alla luce di nuove testimonianze, u: La Venezia Giulia e la Dalmazia nella revoluzione nazionale del 1848–1849. Studi e documenti raccolti e pubblicati a cura del Comitato Triestino per la celebrazioni del centenario, vol. II, Udine 1949, str. 337–460; G. Quarantotti, Gli Istriani alla difesa di Venezia 1848–49, Ateneo Veneto, n. s., anno IV, vol. 4, Venezia 1966, str. 49–54; G. Stefani, nav. dj., str. 183–205; L. Čoralić, nav. dj., str. 300–301.

15

Opširnije o odjecima revolucionarnih događanja u Rijeci te sudjelovanju Riječana u stvaranju i obrani Mletačke Republike 1848–1849. vidi u: E. Marcuzzi, Il 1848 a Fiume, u: La Venezia Giulia e la Dalmazia nella revoluzione nazionale del 1848–1849. Studi e documenti raccolti e pubblicati a cura del Comitato Triestino per la celebrazioni del centenario, vol. II, Udine 1949, str. 461–480; G. Stefani, nav. dj., str. 211–217; L. Čoralić, nav. dj., str. 301.

16

Podatke o dalmatinskim dragovoljcima u Veneciji vidi u: A. de Benvenuti, Contributo dei Dalmati nelle lotte del 1848–49, Rivista dalmatica, anno XXIX, ser. IV, fasc. II, Venezia 1958, str. 47–56; G. Stefani, nav. dj., str. 250–273; L. G. Sanzin, Federico e Luigi Seismit–Doda nelle vicende del 1848–1849, u: La Venezia Giulia e la Dalmazia nella revoluzione nazionale del 1848–1849. Studi e documenti raccolti e pubblicati a cura del Comitato Triestino per la celebrazioni del centenario, vol. III, Udine 1949, str. 457–637; S. Obad, nav. dj. str. 266–267; J. Vrandečić, nav. dj., str. 73–81; L. Čoralić, nav. dj., str. 301. Usporedi i biografije Dalmatinaca — sudionika revolucionarnih događanja u venecijanskoj revoluciji u: F. Semi — V. Tacconi, nav. dj.

17

Podrobnije vidi: G. Stefani, nav. dj., str. 273–277.

18

A. de Benevenuti, nav. dj., str. 55; F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 403; L. Čoralić, nav. dj., str. 301.

19

Godine 1909. Billanovich je u Veneciji (presso C. Ferrari) tiskao knjižicu Relazione: Venezia nel gran sogno dopo sessantanni dei suoi svariati e militari avvenimenti, u kojoj je opisao revolucionarna događanja 1848–1849. godine. Ubraja se među najistaknutije Dalmatince koji su vojnim prinosom sudjelovali u revoluciji, a vrijedno je napomenuti da je tijekom života u Veneciji bio dugogodišnji ugledan član Bratovštine Sv. Jurja i Tripuna. Portret Antonia Billanovicha nalazi se u Museo del Risorgimento u Veneciji. O Billanovichu vidi opširnije u: M. Perlini, Antonio Billanovich, combattente e patriota del Risorgimento, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, sv. 3, Venezia 1968, str. 14–22.

20

Natpis glasi: A PERENNE RICORDO DEI DALMATI / CHE ACCORSERO NEL 1848–49 ALLA DIFESA DI VENEZIA / L'ASSOCIAZIONE NAZIONALE DALMATA / VUOLE QUI CUSTODITI ALMENO I POCHI NOMI SFUGGITI ALL'OBLIO

Iznad ostalih imena izdvojeno: N. TOMMASEO — F. SEISMIT–DODA — P. A. PARAVIA — V. SOLITRO.

U četiri su stupca navedeni: P. Aiducovich, V. Alassovich, G. Babich, M. Ballovich, F. Banfi, S. Banfi, G. Barichievich, A. Bartolini, B. Bassich, P. Berbora, P. Berbora, G. Billanovich, P. Bonfichi, P. Bonfichi, G. Bosa, G. Botti, G. Brusar, P. Budolovich, B. Burich, G. Carava, B. Carava, L. Lazaneo, G. Carava, C. Cattalinich, G. Cepich, G. Cicallo, F. Coltre, P. Coludrovich, M. Culich, A. Curin, C. Darin, T. Decimovich, G. Della Bona, M. Drossovich, T. Duimovich, E. Elpinich, M. Fauro, G. Flacusich, G. Forbesan, B. Franceschi, G. Franceschi, A. Franceschi, G. De Galateo, Antunovich, F. De Galateo, M. Galvitzer, G. Gelcich, G. Gentilomo, A. Gergotich, E. Germani, G. Ghiglianovich, A. Gialina, P. Gialina, G. Gianovich, L. Giamengo, L. Graziani, G. Gulinelli, M. Hochkoffler, G. Jancovich, A. Inchiostri, G. Lassovich, A. Lassovich, L. Laurich, D. Madarich, D. Marassovich, Natarovich, V. don (!) Marinelli, G. Massercich, L. Matticola, M. Maticolla, M. Mattolovich, G. Maupas, A. Mestrovich, G. Mestrovich, A. Minich, Conte D. Mircovich, A. Musovich, F. Molin, G. Musertich, G. Nani, M. Nekich, G. Palago, A. Paresi, G. Parolin, S. Pastrovich, F. Petrizzevich, G. Petrovich, M. Polizzato, F. Radan, L. Radovani, A. Rascovich, E. Riva, V. Sabalich, L. Seismit–Doda, G. Seneca, P. Sudarovich, G. Solitro, G. Tadinovich, S. Tadinovich, F. Tripanovich, conte A. Viscovich, A. Vucetich, S. Vuchicevich, conte Vucovich, G. Ziliotto, S. Zucovich, don A. Demetrovich (T. Vallery, Di un oscuro sacerdote dalmata e della sua tragica fine, Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone, sv. 14, Venezia 1981, str. 21; L. Čoralić, nav. dj., str. 301–302).

21

Podrobnije vidi: M. Zorić, Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, Rad JAZU, sv. 357, Zagreb 1971, str. 440–441. Isto je objavljeno u sabranim djelima M. Zorića, Književna prožimanja hrvatsko–talijanska, Split 1992. (dalje: Zorić 1992), str. 428–429.

22

O tome podrobnije: Zorić 1992, str. 430–431.

23

Zorić 1992, str. 434–435.

24

Zorić 1992, str. 442. O Giuliu Solitru usporedi i: I. Tacconi, Contributo della Dalmazia alla vita e alla cultura italiana, u: Tutti gli scritti editi ed inediti di Ildebrando Tacconi (a cura di V. Tacconi), San Giovanni in Persiceto (BO), 1994, str. 852.

25

Usporedi i: F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 405–407.

26

V. Solitro, Povijesni dokumenti o Istri i Dalmaciji (preveo i uredio V. Rismondo), Split 1989.

27

Vincenzo Solitro pripadao je tzv. marcolinima, skupini dalmatinskih podržavatelja Venecije nazvanih prema gradskom zaštitniku sv. Marku. Usporedi: J. Vrandečić, nav. dj., str. 74.

28

Usporedi: A. de Benvenuti, nav. dj., str. 50; F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 405–407.

29

Burna revolucionarna događanja Carraru su zatekla u Beču. Ondje se družio s Vukom S. Karadžićem, Ljudevitom Gajem, Francom Miklošičem, Janom Kollarom, Vickom Andrićem i drugima, a u isto je vrijeme održavao i brojne veze s narodnim zastupnicima iz Dalmacije. Opširnije vidi tekst I. Pederina u Hrvatskom biografskom leksikonu (dalje: HBL), sv. II, Zagreb 1989, str. 596–597.

30

Zorić 1992, str. 437–438.

31

Grubissicheve političke ideje nailazile su i na kritiku samog Tommasea koji ga je, kao i Splićanina Antonia Bajamontia, prekoravao jer je javno govorio u prilog pripajanja Dalmacije novoj talijanskoj državi. (Zorić 1992, str. 423).

32

Vjerojatnim uzorom za ovo djelo bio mu je Tommaseo i njegova zbirka Salmi di Davide (Venezia 1842). O Grubissichu usporedi tekst K. Milačić u HBL, sv. IV, Zagreb 2002, str. 254–255.

33

Usporedi tekst L. Čoralić i T. Radauš u HBL, sv. III, Zagreb 1993, str. 707–709. i F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 395–397.

34

Zorić 1992, str. 432.

35

Zorić 1992, str. 432; F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 424–427; I. Tacconi, nav. dj., str. 852.

36

A. de Benevenuti, nav. dj., str. 49; F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 400–402.

37

F. Appolonio, Anna Maria Marovich, fondatrice dellIstituto Canal ai Servi, Venezia 1900, str. 122–123; N. Luković, Ana Marija Marović: prikaz života i rada, Kotor 1963, str. 37.

38

F. Appolonio, nav. dj., str. 153–166.

39

I. Katušić, Vječno progonstvo Nikole Tommasea, Zagreb 1975, str. 82.

40

I. Katušić, nav. dj., str. 83.

41

I. Katušić, nav. dj., str. 74.

42

Novak 1960, str. 29.

43

Novak 1960, str. 33.

44

O udjelu Nikole Tommasea u venecijanskoj revoluciji 1848–1849. godine postoji opsežna literatura, pisana poglavito iz pera talijanskih proučavatelja. U ovom poglavlju Tommaseova je aktivnost navedena u najkraćim crtama, isključivo u svrhu uklapanja u cjelovitu sliku o udjelu Dalmatinaca u protuaustrijskoj borbi Venecijanaca 1848–1849. godine. Podrobnije o toj problematici vidi: R. Ciampini, Studi e ricerche su Niccolň Tommaseo, Roma 1944; F. Semi — V. Tacconi, nav. dj., str. 353–365. (vidi i ondje opsežan popis literature). Usporedi i tematski broj časopisa Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone (sv. VII, Venezia 1974) posvećen N. Tommaseu.