Novi Rusi i stara Rusija

Novi Rusi i stara Rusija

Put u Moskvu samo nekoliko dana nakon što je proslava 300. obljetnice osnutka konkurentskog Sankt Peterburga dostigla vrhunac i samo tjedan dana nakon što je Paul McCartney održao koncert za rusku elitu (bio je i predsjednik Putin!) i moskovsko građanstvo (bio je i moj kolega Volođa) na Crvenom trgu. U isto vrijeme dok je slavniji od preostale dvojice beatlesa zabavljao Moskovljane, na glamuroznom lakoglazbenom natjecanju Eurosonga u Rigi, ruske predstavnice, navodni lezbijski duet, skandalizirale su (ili možda ipak zabavljale) ostale sudionike i, osobito, medije.

Kod nas doma nacija se pripremala za treći posjet pape Wojtyle koji je trebao uslijediti točno nakon mog boravka u Rusiji. Hrvatska vlada baš se tih dana suočila s jednom od tranzicijskih glavobolja u nizu: kako se postaviti spram preporuke EU da ne posluša SAD u pitanju (ne)izručenja američkih građana okrivljenih za ratne zločine. A večer prije mog polaska na put zagrebački je Radio 101 ponovno počeo emitirati program na prvotnoj frekvenciji, numerički identičnoj imenu postaje.

Pravac Crveni trg

Let do Moskve s ruskom nacionalnom kompanijom Aeroflot bio je ugodan i točan (on time!). Ruski zrakoplov tipa tupoljev malo je bučniji od inače prevladavajućih eurobusa ili boeinga, ali jednako (ne)udoban. Posluga radišna, iako ne osobito ljubazna. Obrok, koji je uključio čak i komad dimljenog lososa, bolji od obroka kod većine drugih zrakoplovnih prijevoznika.

U Moskvi me dočekalo meteorološko iznenađenje. U Zagrebu je baš tih, prvih dana lipnja počinjalo razdoblje topla i vruća vremena koje će potrajati do prvih dana rujna. Naravno da sam doputovao svjestan činjenice da je Moskva sjeverni grad, no razliku od dvadesetak stupnjeva ipak nisam očekivao. Nakon dolaska u hotel upalio sam televizor i pogledao vremensko izvješće. Holodni severni veter, dobro sam i razgovjetno čuo spikera kako najavljuje vrijeme za sutrašnji dan i sve mi je bilo jasno. Od stvari koje sam ponio valjalo je složiti najtopliju moguću varijantu.

U Moskvu sam stigao na političkogeografski skup. U pitanju je, dakle, klasičan akademski turizam: red cjelodnevnog sjedenja na predavanjima, potom red večernjeg druženja s kolegama (koje uglavnom dobro poznajem), a k tome još i ekskurzija u Jaroslavl', kao poseban bonus ovoga okupljanja. Kao i obično, neće biti mnogo vremena za neobavezno turističko razgledavanje. Veći dio vremena provest ću u ozbiljnom poslu, no u onom kraćem, manje neobaveznom dijelu, vidjet ću više i doživjet bolje nego da sam obični turist. S nama su, naime, i moskovski kolege Volođa i Andrej od kojih ću iz prve ruke doznati mnogu informaciju nedostupnu običnom turistu.

Kada god je riječ o akademskom turizmu, sudjelovanju na međunarodnim znanstvenim skupovima, moji su osjećaji podvojeni. U usporedbi s većinom inozemnih kolega ja sam »sitna riba«. Većina njih ide okolo više, češće i dalje od mene. U usporedbi, pak, s većinom svojih zagrebačkih kolega, od kojih mnogi nikad nisu i vjerojatno niti neće doživjeti pravi međunarodni skup, ispada da uživam rijedak privilegij. Tako je i ovaj put.

Ovo mi nije prvi boravak u Moskvi, a nije ni mnogo vremena prošlo od posljednjeg posjeta, pa nisam posve bez orijentacije na putu s aerodroma prema gradu. Dok se vozimo širokim pristupnim cestama, nastojim uočiti i razlučiti što je staro, već viđeno, a što novo u tom deset, jedanaest, a možda i dvanaestmilijunskom gradu.

Hotel je tipičan socijalistički, i izgledom i imenom. Neboder od tridesetak katova, a u imenu iza zvučne kratice CDT krije se pravi sovjetski naslov: Centralnij dom turista. Odmah uočavam hotelske sadržaje koji se nisu promijenili, primjerice razmještaj osoblja. Ključevi soba ne podižu se na recepciji u prizemlju, nego se preuzimaju na svakom katu kod dežurnaje, gospođe koja je tu cijelo vrijeme i skrbi samo o ključevima na tom katu. Ta odgovorna osoba obično je vremešna bakica koja ne govori strane jezike, a ni na ruskom baš mnogo ne komunicira s gostima pa vrijeme koje provodi za svojim stolićem obično prekraćuje pletenjem ili kukičanjem. A da su stari hotelski običaji i dalje živi, potvrđuje se i na doručku. Nema sjedanja po želji, energična konobarica svakog pridošlog u blagovaonicu raspoređuje prema vlastitoj koncepciji. To znači da ljudi sjedaju po redu ulaženja u dvoranu, bez obzira na to je li im to po volji ili nije. Ne dolazi u obzir da netko doručkuje na osami ili da odabere nekog poznatog za društvo. Pokušate li ignorirati njezine signale i sjesti po vlastitoj želji, ona će vas energično usmjeriti po svome. I ponuda hrane za doručak tipična je za ovaj dio svijeta. Doručak se sastoji od dva dijela: standardne ponude kruha i raznih maziva te toplog obroka, sličnijeg našem okopodnevnom gablecu nego prvom jutarnjem obroku. Nije, naime, nikakvo čudo donesu li vam, primjerice, dinstano zelje i faširane šnicle. Od toplih napitaka čaj je očekivano dobar, jer je u Rusiji civilizacija uživanja čaja vrlo visoka. Sud o kavi ne mogu dati jer je nisam probao, no oni koji su je pili nisu se činili posebno sretnima.

Prvo jutro još uvijek imam slobodno za vlastiti program. Prema tome, odmah nakon doručka pravac središte grada, a to znači ravno na Crveni trg. S nenadmašnom moskovskom podzemnom željeznicom vrlo brzo stižem s jugozapadnog ruba grada do središnje i jedne od najljepših postaja Ohotnyj rjad. Izranjam iz podzemne na Manježu i kraj spomenika građaninu Mininu i princu Požarskom (vratit ćemo im se u tekstu poslije, u Jaroslavl'u!) i stižem na Crveni trg. Usput zastajem tek nakratko na izlazu iz labirinta podzemnih hodnika da osluhnem gudački oktet koji je tu, zaklonjen od kiše, izvodio svoj program za sve prolaznike, a osobito za one koji su osim pokoje minute bili spremni odvojiti i koju rublju.

Koliko god bilo otrcano, za prvi susret s Moskvom Crveni trg ili ruski Krasnaja plošćad', ipak je najprirodniji izbor. I da nije tako, ovaj put sigurno bih počeo baš sa Crvenoga trga. Večer prije, naime, nakon dolaska u hotel, na nekom sam ruskom programu gledao emisiju o Gilbertu Becaudu. Emisija nije prošla bez, pogađate, neizbježne Natalie. Prikazan je efektan spot u kojem su se izmjenjivale snimke s nastupa uživo sa snimkama Becauda u Moskvi. Dovoljan razlog da sljedeće jutro krenem ravno na La Place Rouge — moj hommage sjajnome šansonijeru.

Crveni trg je prostran, ima neupitnu i višestruku simboliku, tu je čovjek siguran da se nalazi na doista važnome mjestu. Kolike su samo parade Crvene armije protutnjale ovim trgom i koliki su ljudi satima prostajali u redu čekajući da vide Lenjinov mauzolej. Ima se što vidjeti, s jedne strane kremaljske zidine, a s druge strane poznata robna kuća GUM. I Lenjinov mauzolej još uvijek je tu, no priča se da bi ga mogli i premjestiti. Pogled na bajkovitu crkvu Vasilija Blaženoga ili pak na zidine Kremlja zapamtio sam već za prvog posjeta kao doživljaj vrijedan ponavljanja.

Nasred Crvenoga trga sastavljam si program za ostatak slobodnog vremena toga dana. Moskvu, ali i druge velike gradove, čovjek obično upoznaje u etapama. Pri svakom novom posjetu obiđe ili posjeti neku novu znamenitost i na taj način, zbrajajući iskustva, postupno upoznaje grad. U slaganju svoga moskovskoga itinerara vodim se upravo tim načelom, no vrijeme je kišno pa se valja držati zatvorena prostora. Povijesni muzej, u kojeg se ulazi ravno s Crvenog trga, stoga je prikladan izbor za početak, dok se kiša malo ne smiri.

Izlošci u Povijesnom muzeju dobar su repetitorij ruske povijesti. Kronološkim redom složene sobe s izlošcima vode posjetitelja kroz rusku povijest od najstarijih dana pa sve do velikih pobjeda Crvene armije u II. svj. ratu. S obzirom na predstojeću ekskurziju po dijelu tzv. Zlatnog prstena, povijesnih gradova oko Moskve, obilazak muzeja mi je primjeren uvod. Ipak, najviše sam vremena proveo u velikoj kružnoj dvorani na najvišem katu muzeja. Taj je prostor posvećen velikom Otadžbinskom (domovinskom, rekli bi Hrvati) ratu. Na ekranu se prikazuje sačuvani dokumentarni materijal. Gledam ga sa zanimanjem, jer me podsjeća na djetinjstvo kada je naš televizijski program prikazivao mnoge emisije sa sličnim, a možda i tim istim dokumentarnim materijalom. Kurska bitka, Staljingradska bitka, obrana Lenjingrada, Sjevernokavkaska operacija, sve su to pothvati o kojima sam mnogo slušao gledajući televizijski program u tipično socijalističkom ambijentu novozagrebačkog stana u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Dugo, dugo već nisam ništa slično čuo i vidio pa me je muzejski program poput vremeplova u mislima vratio unatrag.

Nakon Povijesnog muzeja moj sljedeći cilj je Tretjakovljeva galerija u Središnjem domu umjetnika na Krimskom valu, preko puta Parka Maksima Gorkog. Za prošlog posjeta Moskvi bio sam u glavnoj zgradi Tretjakovljeve galerije u Lavrušinskom pereuloku, a ovaj put poželio sam obići Odjel moderne umjetnosti koji se nalazi u zasebnoj zgradi. Ruska (i sovjetska) umjetnost XX. stoljeća naziv je stalnog postava, a kao gostujuće izložbe mogu se pogledati još dvije: Avangarda na Nevi, izložba petrogradskih slikara druge polovice XX. stoljeća te Putevi ruskog impresionizma, koja je postavljena u suradnji s muzejom iz američkog Mineapolisa. Najviše me zanima stalni postav jer obuhvaća avangardne majstore Larionova, Lentulova, Kandinskog, Filonova, Popovu i druge s početka XX. stoljeća. Tu su oni pod istim krovom sa socrealističkim slikarima mnogo manje znanih imena iz sovjetskog razdoblja. U totalitarnom režimu, kada je Revolucija bila međaš ali i mjerilo svih stvari, takav postav nije bio moguć.

U vrtu uz zgradu Središnjeg doma umjetnika prodajna je slikarska izložba. Ponuđene slike uglavnom su realistični prikazi ruskog urbanog i ruralnog krajolika, odnosno radovi naivnih slikara. Kišni je dan i nema mnogo ljudi. Što zbog ponude, što zbog vremena, iskreno sumnjam u rezultat prodaje dok odmičen između polupokislih slikara i njihovih slikarija. Od galerije na Krimskom valu pogled je otvoren na rijeku Moskvu, i to na onaj njezin dio na kojem je prije nekoliko godina podignut grandiozan spomenik Petru Velikom. Spomenik je podignut na rijeci Moskvi i prikazuje lik vladara na jarbolu golemog jedrenjaka. Komemorira Petrove zasluge za utemeljenje ruske mornarice (i na tu temu nakratko ćemo se vratiti u nastavku putovanja). Razmišljam o paradoksalnoj činjenici da je u Moskvi podignut monumentalni spomenik Petru Velikome. Mnogo više razloga za zahvalnost tom vladaru ima Sankt Peterburg, kamo je car preselio prijestolje, nego Moskva, očiti gubitnik u tom transferu. Moskovski junaci uglavnom su ličnosti iz dalje prošlosti, primjerice utemeljitelj grada princ Juraj Dolgoruki ili car Ivan Grozni.

Jedan krug po »novoj« Moskvi

U Moskvi se stalno i očevidno sudaraju staro i novo. Tek što namjernika zabljesne nešto novo, već sljedeći prizor odiše dahom starine. Prizori starog i novog izmjenjuju se i isprepliću i za vrijeme autobusnog razgledavanja Moskve.

Panoramske vožnje gradom, kakve su na programu klasičnih turističkih aranžmana, meni nisu osobito drage, no s Volođom, rođenim Moskovljaninom kao tumačem, naša vožnja autobusom dobija ne samo potrebnu stručnu dimenziju, nego i autentična tumačenja, pa mi se takav »instant« obilazak ipak čini dobrodošlim načinom upoznavanja grada u kratkom vremenu. Osim uobičajenih turističkih ciljeva, kao što je Kremlj, Novodevičij manastir ili saborna crkva Krista Spasitelja, na itinereru su i drugi, turistički manje razvikani, ali zato ne i manje zanimljivi objekti ili dijelovi grada. Prvo obilazimo vidikovac na današnjim Vorobjovim gorama, a nekadašnjim Lenjinovim gorama. Otuda se otvara širok pogled na urbano prostranstvo. Ako ste okrenuti gradu, s leđa vam stoji zastrašujuće veliko zdanje moskovskog sveučilišta, nazvanog prema Lomonosovu, poznata i pod kraticom MGU (čitati em–ge–u). To je ona gloema građevina koja simbolizira Moskvu, najveća od šest sličnih koje je Staljin dao izgraditi u raznim dijelovima grada. Njezine fizičke dimenzije dobro sam odmjerio iznutra za jednog od prijašnjih posjeta Moskvi kada sam u MGU ne samo nazočio stručnim sjednicama nego i bio smješten.

S Vorobjovih gora, elitne četvrti s mnogo zelenila, gdje su se s razlogom smjestila mnogobrojna diplomatska poslanstva i predstavništva, zaputili smo se prema Parku pobjede. Put vodi kroz jednu udolinu, koja u sovjetskom razdoblju nije bila znatnije zahvaćena izgradnjom. U posljednjih nekoliko godina u tom je dijelu grada izgrađena jedna od karakterističnih izdvojenih enklava za bogataše, tzv. nove Ruse. Takvi ograđeni stambeni blokovi, koji se u engleskom jeziku nazivaju gated community, obilježje su nove, postsovjetske Moskve. U taj ograđeni zabran za obične smrtnike stražari puštaju isključivo stalne stanovnike pa ga i mi možemo vidjeti samo izvana. To su prave male utvrde u neprijateljskom okruženju. Od Volođe doznajemo detalje o vrhunskoj opremljenosti ograđenih prostora. Ne samo da su stanovi nove ruske elite najmodernije opremljeni, nego je i društveni standard na najvišoj mogućoj razini. Ima raznih zabavnih sadržaja, tu je dječji vrtić zatvorenog tipa da se bogataški podmladak ne bi miješao s djecom običnih smrtnika, a u središtu ograđenog i bogato ozelenjenog prostora zapaža se i omanje jezero.

I Park pobjede dio je »nove« Moskve. Park slobode nalazi se na mjestu gdje se 1812. pred Moskvom zaustavila Napoleonova vojska, čekajući da im branitelji predaju ključeve grada. Tu je 1995. o 50. obljetnici pobjede u II. svj. ratu podignut grandiozan spomenički kompleks za kojeg nas Volođa izvješćuje da je izazvao javne prijepore. Središnji spomenik prikazuje zaštitnika Moskve svetoga Jurja na prilično banalan način. Pogađate, svetac je prikazan na konju kako mačem ubija zmiju. Sasječena životinja pod svečevim konjem u ovom slučaju simbolizira nacizam. Stručna kritika nije umjetnikovu zamisao dočekala s pohvalama, a cijelu stvar problematičnom čini podatak da je autor spomenika, kipar gruzijskog podrijetla kojem sam zaboravio ime, bliski prijatelj gradonačelnika Lužkova. Prijedlozi istog majstora i inače često pobjeđuju na gradskim natječajima, iako ih kritičari obično ne smatraju najmaštovitijima.

Osim prijepornog spomenika s likom svetoga Jurja, dio spomeničkog kompleksa u Parku pobjede su i drugi objekti. Tri sakralna objekta podignuta su jedan kraj drugog, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija stoje kao simboli multireligioznosti Moskve i Ruske Federacije. Ideja bez sumnje ide u korak s prevladavajućim trendom političke korektnosti, a opravdavaju je i brojke. Doznajemo da samo u Moskvi živi oko 700 000 muslimana. Odgovor na logično pitanje kako i u kojoj mjeri se proklamirana multireligioznost prakticira u svakodnevnom životu, naša brzopotezna autobusna vožnja ipak ne može dati.

Sljedeće zaustavljanje je tzv. city. Riječ je o poslovnom središtu koje se prije nekoliko godina počelo graditi u zapadnom dijelu grada na zapuštenom i devastiranom zemljištu uz rijeku Moskvu. Moskovski city je, po uzoru na analognu londonsku četvrt, zamišljen kao poslovno središte za XXI. stoljeće, dalje od povijesnog središta grada koje će biti izravno povezano s međunarodnim terminalom na zračnoj luci Šeremetjevo. Pomalo futurističke konture ambiciozno zamišljenog projekta već sam imao sam prilike vidjeti prije dvije godine, za prijašnjeg posjeta Moskvi koji se zbio u vrijeme terorističkog napada na SAD. Zanimalo me koliko je otada napredovala izgradnja moskovskog cityja, no na veliko iznenađenje ustanovio sam da napretka nema i da je sve manje–više isto kao i u rujnu 2001. kada sam tu bio posljednji put. Razlog zastoju upravo su teroristički napadi na New York i Washington, nakon kojih je i moskovska gradska uprava zamrznula daljnje radove vidjevši ranjivost građevina poput newyorških blizanaca te raspisala novi međunarodni natječaj za uređenje prostora. Je li september eleventh u ovom slučaju doista bio pravi razlog ili je samo poslužio kao paravan za zaustavljanje objektivno preambicioznih planova, nismo doznali. Irsko–američki kolega John, čest gost i dobar poznavatelj Moskve, samo je sumnjičavo klimao glavom: Ovo nije prava slika Moskve, ovo je zapadni, elitni dio grada. Trebate vidjeti istočne dijelove i siromaštvo koje tamo vlada te ga usporediti s ovim što tu gledate.

Ostavljamo moskovski city za neku drugu zgodu i nastavljamo dalje širokim Kutuzovljevim prospektom. Prolazimo pokraj znamenitog hotel Ukrajina, još jednog od onih šest monumentalnih zdanja koje je dao podići Staljin u 1930–im godinama. Na suprotnoj obali rijeke Moskve pogled se otvara na tzv. Bijelu kuću, gdje se Jelcin 1993. nemilice obračunao s pobunjenim deputatima. Potom pokraj slikovitog Kijevskog kolodvora opet izbijamo na rijeku Moskvu, prelazimo na drugu obalu i nastavljamo vožnju uz rijeku prema Novodevičijem manastiru, kraj kojega su pokopani mnogi velikani, i najvećem moskovskom stadionu Lužniki. Pravimo luk u velikom riječnom zavoju i postupno se okrećemo natrag, prema središtu. Već se naziru kremaljske kupole, vozimo pokraj također već spomenutog spomenika Petru Velikome te se zaustavljamo nasuprot čuvene sovjetske tvornice čokolade Crveni oktobar, a ispred katedrale Krista Spasitelja, najveće moskovske crkve, koju su obnovili sredinom 1990–ih kao repliku zdanja kojeg je hazjajin poravnao sa zemljom u 1930–im godinama.

Zadnji dio kružne vožnje u kojoj su se doista kao na tekućoj vrpci nizali prizori stare i nove Moskve vodi po samom najužem središtu, uz kremaljske zidine i po središnjim bulevarima. Putem od Volođe doznajemo brojne zanimljivosti o staroj Moskvi i novim Rusima. Primjerice, pokazuje nam mjesto gdje je nekada bio restoran iz kojeg se diljem svijeta proširio pojam ruske salate. Izvorni naziv hladnog predjela od kuhanog povrća s mnogo obavezne majoneze glasio je salata Olivier prema šefu sale u tom restoranu. Na mnogim mjestima Volođa nam pokazuje i najnoviju izgradnju, uglavnom poslovnih zgrada te nas obavještava da cijene prostora u središtu Moskve dostižu vrtoglave visine.

Kružna vožnja završava u četvrti koja se prema glavnoj ulici naziva Sretenka. Tu nas moskovski kolege upoznaju s primjerom preobrazbe starih, poprilično devastiranih gradskih blokova u moderne poslovne i stambene blokove. Takvih primjera ima u cijeloj Moskvi mnogo a Sretenka je samo jedan u nizu. Primjera takve preobrazbe ima i u našim gradovima, a za njih je karakteristično da su čest predmet strukovnog i javnog sporenja. U našoj skupini ima kolega koji se sjećaju kako je Sretenka izgledala prije obnove i prenamjene. Oni su najbolji svjedoci da je nova Moskva koja nastaje, i kojoj svakim novim dolaskom pomalo i sam postajem svjedokom, vrlo ozbiljan i uglavnom uspješan projekt. Na kraju kruga po Moskvi sigurniji sam nego prije da se taj mnogoljudni grad neupitna prostranstva i bogate povijesti pretvara u moćno središte budućnosti koje svoju snagu neće crpiti iz ideološko–političkih premisa nego iz realne gospodarske i intelektualne privlačne moći.

Gastronomski kutak

U predvečerje prvoga dana mog boravka u Moskvi u hotelu se okupilo nešto sudionika skupa na kojem sudjelujem. Nakon uobičajenog pozdravljanja s poznatima (to je uvijek lijep trenutak) i upoznavanja s onima koje srećem po prvi put, postavlja se prirodno pitanje gdje provesti večer uz samorazumljivu pretpostavku da to neće biti u hotelu nego negdje vani. Odlučujemo se za posjet jednom od restorana iz lanca Elki palki. Riječ je o novijoj ponudi u Moskvi, lancu nacionalnih restorana koje je inicirao gradonačelnik Lužkov s namjerom da se turistima ponudi razmjerno autentičan nacionalni restoran. Iako je ponuda standardizirana, kao uostalom i u drugim restoranskim lancima, riječ je ipak o prepoznatljivoj ruskoj gastronomskoj ponudi u barem prividno rustikalnom ambijentu stare Rusije. Elki palki, barem iz perspektive stranca, ostavlja dojam dobre zamisli i, što je najvažnije, ugodnog mjesta.

No bez obzira što je Elki palki nešto doista novo, pred restoranom nas je dočekala stara situacija. Gospođica koja je stajala na ulaznim vratima sa zadaćom da propušta goste, ocijenila je našu grupu prevelikom i odbrusila da unutra nema slobodnog mjesta. U toj nemiloj situaciji inicijativu je preuzeo kolega iz Poljske i na dobrom ruskom jeziku udijelio gospođici nekoliko komplimenata i potom ju uvjerio da nas ipak propusti. Unutra je, naravno, bilo dovoljno mjesta bez obzira na našu brojnost.

Elki palki nedvojbeno je sastavni dio nove, globalne Moskve, otvorena velegrada okrenuta svijetu. Tipičan (i to dobar) proizvod turističke industrije na ruski način.

Jedne druge večeri bio sam na sasvim drukčijem mjestu. Takav restoran teško bih otkrio sam, no imao sam privilegij biti dijelom društva kojeg su na svoje omiljeno mjesto poveli moskovski kolega Volođa i česti gost Moskve, već spomenuti irsko–američki specijalist za postsovjetsku geopolitičku tematiku John.

U našem društvu nema boljih poznavatelja grada od njih dvojice i zato sam već usput bio siguran da će večera u gruzijskom restoranu nazvanom Gurja, prema jednoj od gruzijskih regija, biti nesvakidašnji doživljaj. Restoran se nalazi na posve neuglednom mjestu, u neturističkom dijelu grada u blizini Parka kulture, a drže ga gruzijski izbjeglice iz Abhazije. Unutrašnjost restorana nije nimalo posebna. Odmah se vidi da to nije jedan od restorana rađenih po mjeri tzv. novih Rusa, gdje se bogataši razmeću svojim novcem i kakvih je u Moskvi sve više. No, mi i nismo došli zbog interijera ili ne daj Bože razmetljivih bogataša, nego zbog gastronomske ponude. Odabir jela prepušten je dvojcu koji nas je i doveo. U ostatku društva nije bilo nikog drugog tko bi se imalo snalazio u moru neobičnih gruzijskih naziva u jelovniku.

Prvi dio obroka sastojao se od mnoštva toplih i hladnih predjela koja smo znatiželjno isprobavali. Bilo je tu slikovitih namaza, zagonetnih umaka, privlačnih narezaka, no od svega su daleko najbolje bile tri različite vrste vrućih pečenih uštipaka od tijesta s mnogo umiješanog sira. Volođa i John su nas podučili da je to hačapuri, jedno od gruzijskih nacionalnih jela. Različite vrste hačapurija, jedna ukusnija od druge, bile su regionalne inačice. Hačapuri se, naime, priprema u svim dijelovima Gruzije, no postoje regionalne razlike s obzirom na sastav tijesta te količinu i vrstu umiješanog sira, u pravilu odležalog u salamuri. Iako je i naše društvo bilo ne samo regionalno nego i nacionalno mješovito, nisam primijetio da je postojala ikakva razlika u odnosu spram hačapurija. Slasnim gruzijskim uštipcima svi su prionuli s jednakim oduševljenjem i entuzijazmom.

U drugom dijelu večere opet je izneseno nešto s egzotičnim imenom — mcvadi. Iza zagonetnog gruzijskog imena krije se standardno glavno jelo svih zakavkaskih kuhinja, u Rusiji poznato kao šašlik, što mnogima zvučati poznatije. Zagonetan naziv razobličit ćemo do kraja kažemo li da je zapravo riječ o ražnjiću. No, odmah valja reći da zakavkaski ražnjić nije nalik na štapiće pečene na žaru iz naših restorana. Mcvadi dolazi na velikim polumetarskim štapovima, a nabodeni komadi mesa mnogo su veći i stoga daleko sočniji nego u balkanskoj varijanti. Servirali su nam dvije vrste mcvadija, onaj autentičniji od janjećeg mesa i neku vrstu »umjerene« varijante od svinjskog mesa. Oba su bila sjajna, no janjeći je ipak kod većine za stolom dobio primat. Već dobrano zasićeni hačapurijem, uz mcvadi nismo jeli nikakav prilog osim svježeg bosiljka koji je bio na stolu od početka obroka i koji je neizostavan dio gruzijske gozbe.

Pravi gruzijski obrok trebalo bi zaliti i gruzijskim vinom, no naše društvo odlučilo se ipak za pivo. Budući da su sorte gruzijskih vina dosta različite od vinskih sorti poznatih u većem dijelu Europe, potrebno ih je poznavati da bi se napravio dobar izbor. U nedostatku pouzdana savjetnika za gruzijska vina, priklonio sam se i sam dobrom točenom ruskom pivu koje su nam na stol donosili u dvolitrenim vrčevima iz kojih smo pivo sami rastakali prema želji i potrebi.

Od kremlja do kremlja

Iako i Moskva pruža uvid u rusku prošlost, pravi susret s prošlošću omogućuje posjet gradovima kružno raspoređenima sjeveroistočno od Moskve u području koje se naziva Zlatni prsten.

U Zlatnome prstenu nalaze se poznata povijesna središta kao što su Vladimir i Suzdal, a moja strukovna skupina nakon završetka izlagačkog dijela skupa u Moskvi svoj susret sa starom Rusijom nastavila je putem u Jaroslavl', polumilijunski grad oko 300 kilometara udaljen od Moskve. Između Moskve i Jaroslavl'a pravilno su raspoređena ostala znamenita povijesna središta: Sergijev Posad, Pereslavl Zaleski i Rostov Veliki. Udaljenost između svakog para susjednih gradova iznosi približno 75 kilometara, što je u vrijeme kada su ti gradovi bili mnogo važnija središta od Moskve bila optimalna udaljenost zbog potrebe izmjene konja.

Sve do XVIII. stoljeća tipični ruski grad imao je u svom središtu obrambenim zidom zaštićenu jezgru koja se nazivala kremlj. Prema tome, svjetski poznati Kremlj u Moskvi samo je jedan od nekadašnjih kremalja kakvi su postojali u svim povijesnim gradovima Zlatnoga trokuta. Na strateškim točkama kremaljskih zidina postojale su kule. Unutar zidina bile su najvažnije upravne zgrade te najraskošnije crkve. Bogatstvo i moć grada mjerili su se brojem i izgledom crkava i manastira. Unutarnji prostor bio je dovoljno prostran da u razdobljima izravne ugroženosti primi svo okolno pučanstvo. Uz kremlj je obično bilo trgovačko i obrtničko naselje tzv. posad, u središtu kojeg je bio rinok, sajmišni trg. Njihovu gradnju, naime, financirali su lokalni trgovci i bojari, pripadnici plemstva. U svim spomenutim gradovima Zlatnoga prstena postoji dobro sačuvani kremlj, tako da svaki od njih pruža izvrstan uvid u nekadašnji izgled ruskog grada. Neki od njih razvili su se i u novije vrijeme u gradove respektabilne veličine pa su i danas važna urbana središta i oblasna središta. Takvi su primjeri Vladimir i Jarolavl'. Drugi se, pak, u novim uvjetima nisu razvili u veća središta, no zbog toga se kremlj u tim gradovima doimlje autentičnije i mističnije. Najbolji primjer impresivnog starog kremlja i razmjerno malog grada uokolo je Veliki Rostov.

Naše putovanje po staroj Rusiji započelo je nimalo jednostavnim i vremenski zahtjevnim izlaskom iz Moskve. Moskovski cestovni ring napustili smo na petlji čiji bi naziv preveden na hrvatski zacijelo glasio Mitnica. Nakon što konačno napusti urbano područje, dobra dvotračna autocesta vodi nizinskim krajem. U krajoliku se smjenjuju obradive površine sa četinjačkim šumama, mjestimično prošaranim brezicima, što krajoliku daje udžbenički izgled zemljopisnog sjevera. U blizini Moskve ima i dosta drvenih dača, no kako smo se udaljavali i njih je bivalo sve manje. Da se nalazimo na pravom sjeveru, osim šuma i dača, podsjećaju i gusto postavljeni smjerokazi i daljinomjeri uzduž ceste. Na tim pločama redovito stoji ime grada koji se nalazi na samom kraju ceste kojom smo se zaputili: Arhangel'sk. Taj grad uvijek sam doživljavao kao jednu od krajnjih točaka svijeta. Iako je od Moskve udaljen 1300 km, već i sama pomisao da se nalazimo na cesti za Arhangel'sk čovjeka asocira na krajnji sjever. A da se nalazimo na pravom sjeveru, vidjelo se i po duljini noći. Nisu, doduše, bile bijele kao što su zacijelo noći u Arhangelsku, no u lipnju mjesecu moskovske su noći bile primjetno kraće od zagrebačkih.

Prva dva važnija mjesta pokraj kojih smo prošli na putu u Jaroslavl' već sam posjetio. Korolev, nekadašnji Kaliningrad (ne miješati s gradom imenjakom na Baltičkome moru!), poznat je po središtu za svemirske letove. Kada god svijet obilaze vijesti o ruskim svemirskim pothvatima, slika zemaljske kontrole leta dolazi upravo iz velike dvorane središta u Korolevu. Drugo važno mjesto na putu, i prvo u nizu povijesnih središta, nakon prve dionice od 75 kilometara, je Sergijev Posad, staro vjersko središte u kojem je i danas rezidencija moskovskog patrijarha. U komunističkom razdoblju ime grada promijenjeno je u Zagorsk, no veliki manastir Svetog Trojstva i Svetog Sergeja boljševici ipak nisu dirali. Za razliku od mnogih drugih vjerskih objekata koji su doživjeli »prenamjenu«, impresivni manastir i danas osim turista posjećuju i mnogobrojni vjernici.

Bez zaustavljanja prolazimo i sljedeće povijesno središte Pereslavl Zaleski. Dok prolazimo kroz mjesto, Volođa nas izvješćuje da se upravo za to mjesto vezuju počeci ruske mornarice u vrijeme vladavine Petra Velikog. Sačuvan je, navodno, i prvi brod, no nemamo vremena za zaustavljanje.

Nakon sljedeće dionice od približno 75 kilometara pred nama se otvara lijep pogled na jezero Nero nad kojim se izdižu bijeli tornjevi i srebrne kupole kremlja u Rostovu Velikom. Grad je osnovan još 862. godine, a u XII. stoljeću uzdigao se na razinu Kijeva i Novgoroda, najstarijih središta na cijelom današnjem rusko–ukrajinskom području. Tada je i zaslužio pridjev »veliki« koji je ostao sastavni dio imena do danas. Moderni dio Rostova, međutim, nije nimalo nalik na povijesnu jezgru. Nevelik i neugledni gradić, napadno socijalističkog izgleda, podsjetio me na naš Lički Osik.

Po rostovskom kremlju vodi nas lokalni vodič, pobožna gospođa koja zbog mješovitog sastava izletničke skupine tumači na engleskom jeziku. Razgledavanje počinje u posebno uređenom muzeju glazure, tankog staklastog sloja kojim se zbog otpornosti ali i zbog ukrasa prevlače keramički proizvodi. Rostovske glazure najpoznatije su u cijeloj Rusiji. Dok hodamo za vodičem po drevnim crkvama i ostalim zgradama obzidanoga grada, doznajemo mnoge detalje iz prebogate povijesti grada. Iz Rostova je čak 15 osoba koje Ruska pravoslavna crkva smatra svecima i slavi ih kao takve. Ivan Grozni dao je tu podići nekoliko crkava. Još prije, tu je stolovao i Juraj Dugoruki, utemeljitelj Moskve, a njegov sin Andrej Bogoljupski dao je sagraditi katedralu Uzašašća u kojoj nas upućuju u stroga pravila po kojima su majstori oslikavali freske i ikonostas. Doznajemo o zadanom rasporedu po kojem su se pojedini likovi smjeli prikazivati, gdje se nalazi svetac kojem je crkva posvećena, gdje je mjesto lokalnih svetaca i slično. Usput doznajemo i o sitnim »nestašlucima« anonimnih slikara koji su katkada znali izaći iz zadanih kanona. Kao primjer naša pobožna gospođa pokazuje nam rimske vojnike u Judeji prikazane u ruskoj odjeći.

Današnji rostovski kremlj je samo muzej otvoren za javnost. Vjerski objekti nisu više napučeni redovnicima, no posjetitelja barem toga dana nije bilo mnogo. Osim naše skupine, tek tu i tamo poneki posjetitelj, stoga nikako nemamo osjećaj boravka na nekom turističkom mjestu zapadnoga tipa. Utjecaj globalizacije, čini se, još uvijek nije stigao do mirne vode jezera Nero. U hodnicima i mračnim kutcima rostovskoga kremlja, pa čak i u nekadašnjoj trapističkoj blagovaonici gdje nam je serviran skroman ručak, još uvijek se itekako osjeća duh stare Rusije.

Jaroslavl' ostavlja dojam mnogo življeg mjesta od Rostova. Grad ima bogatu povijest, ali vidljivo je da ima i sadašnjost. U postsovjetskom razdoblju u mnogim ruskim gradovima industrija, nekad glavna gospodarska grana, doživjela je potpuni slom. Volođa nas je podučio da se to u Jaroslavu nije dogodilo. Zahvaljujući povoljnoj strukturi, Jaroslavl' je i u postsovjetskom kontekstu gospodarski prosperitetan grad. To se zapaža i po živosti na ulicama, kao i po izostanku oronulosti tako karakteristične za postsovjetski urbani krajolik.

Naš program u Jaroslavl'u ipak je okrenut povijesnim spomenicima. Povijesna jezgra smještena je uz ušće rijeke Kotorosl' u Volgu. Utemeljitelj grada bio je kijevski knez Jaroslav Mudri. Prema legendi o postanku grada, Jaroslav Mudri je tu zatekao pogansko pleme koje je štovalo kult medvjeda. Jaroslav ih je pokorio, ali i zadivio toliko da su grad nazvali njegovim imenom. Medvjed se, pak, održao kao simbol u gradskome grbu. Spomenik utemeljitelju grada, u kamenu gromadu uklesan kratak zapis: Na ovom mjestu 1010. godine Jaroslav Mudri utemeljio je Jaroslav'l, postavljen je u središnjem gradskom parku. Krasan primjer funkcionalnog i dostojanstvenog obilježavanja važnih ljudi i mjesta. Vjerujem da su stanovnici ponosni na taj spomenik.

Najbolji i najljepši pogled na grad pruža se sa zvonika Spaso–Preobraženskog manastira, najstarije građevine. Na sve strane vide se slikovite kupole bezbrojnih jaroslavljskih crkava. Lokalni vodič objašnjava da se za komunizma u cijelom gradu u samo tri crkve služilo bogoslužje. Danas ih je aktivno 26, što je još uvijek daleko od njihova ukupnog broja.

Znate, današnji turizam u Rusiji, to vam je uglavnom povezano s vjerskom obnovom, tumači nam vodič nakon što je s našom grupom uspostavio malo prisniji odnos. I doista, to potvrđuje i standardna šetnja Jaroslavl'om, kao i jučerašnji posjet Rostovu Velikom. Vodiči uglavnom pokazuju crkve, manastire i ikone, informiraju nas o njihovoj (uglavnom jadnoj) sudbini u sovjetskom razdoblju i obnovi u postsovjetsko doba. Ipak, na izlazu iz Spaso–Preobraženskog manastira zapažam i jedan spomenik svjetovne naravi. To su građanin Minin i princ Požarski, »znanci« s Manježa iz središta Moskve. Moskovski spomenik dvojici junaka koji su 1612. spasili Moskvu od nadirućih Poljaka prvi je spomenik podignut javnoprikupljenim sredstvima. Doznajem da su njih dvojica upravo u Jaroslavl'u prikupili ljude i odavde pohitali u pomoć opsjednutoj Moskvi.

Spomenuo sam već da smo u Jaroslavl'u dotakli najznamenitiju rusku i slavensku rijeku Volgu. Ona tu nije ni približno velika kao u donjem toku, no kada se s lijepo uređene promenade otvorio pogled na rijeku, čovjek osjeća da stoji pred prirodnom veličinom. Zahvaljujući stoljetnim plovidbenim vezama, iz Jaroslavl'a, grada smještena duboko u kontinentu, moguć je izlaz na pet mora: Azovsko, Crno, Baltičko, Bijelo i Kaspijsko, koje doduše nije more, ali je vodeno prostranstvo ravno moru.

Zanimljiv je još jedan podatak o prometnom položaju grada. Jaroslavl' je postaja na transsibirskoj pruzi. Od Moskve je udaljen 4 sata vožnje. Do Vladivostoka, međutim, ima 6 dana vožnje!

I prije nego što napustimo simpatični Jaroslavl' moram spomenuti još jednu ličnost koju pamtim iz djetinjstva, a na koju sam se neočekivano podsjetio u tome gradu. Valentina Tereškova bila je prva žena u svemiru. Zajedno s Jurijem Gagarinom ona je bila simbol sovjetskih podviga u osvajanju svemirskih prostranstava. Valentina Tereškova podrijetlom je iz ovog dijela Rusije. Nedaleko Jaroslavl'a nalazi se spomen–muzej, a 2003. godine navršava se 40 godina od njezina povijesnog leta koji je trajao 70 sati. Cijeli je grad izlijepljen plakatima koji podsjećaju na Valentinu.

Mene, pak, i Valentina Tereškova i dokumentarni filmovi u moskovskom Povijesnom muzeju, kao i mnogi drugi detalji iz sovjetskog razdoblja, podsjećaju na minulo vrijeme u kojem sam upravo na tim detaljima stvarao vlastitu, djetinje naivnu predodžbu ovog dijela svijeta. Pritom ne mogu reći da sam u vrijeme kada je Valentina Tereškova bila glavna vijest imao osobitih simpatija za svijet kojeg je ona predstavljala. Naprotiv, prema svijetu kojeg je Valentina simbolizirala osjećao sam ponajprije strah, a potom i odbojnost. Sada je, međutim, sve drukčije. Iz ruševina sovjetskog komunizma izdigli su se novi Rusi, a ispod i iza ruševina ukazuju se prizori stare Rusije.

Novi Rusi, upravo je to bilo posljednje što sam vidio prije povratka u Zagreb. Na aerodromu Šeremetjevo putnici za Zagreb dijelili su prostor za čekanje na poziv za ukrcaj s putnicima za tursko ljetovalište Bodrum. Lipanj je i putnika za tursko sredozemno ljetovalište bilo je dosta. Novi Rusi, i osobito Ruskinje, očevidno vole hladni sjever zamijeniti sredozemnim suncem i toplinom.

Prizora stare Rusije nagledali smo se tijekom putovanja po gradovima Zlatnoga trokuta. Mnogo intimniju varijantu stare Rusije vidio sam večer prije polaska kod kolege Andreja u njegovu stanu u Moskvi, fotografiju njegova djeda u odori časnika ruske carske vojske, obiteljsku relikviju na koju je moj kolega osobito ponosan. Stara Rusija, pa i ona sovjetska Rusija, danas me zanima mnogo više nego u vrijeme kada je Valentina Tereškova kružila orbitom svoga broda oko našeg planeta. Sovjetskog Saveza je nestalo, a s njime i mog djetinjeg straha od tog dijela svijeta. Zamijenila ga je znatiželja, pa i naklonost prema tom meteorološki tmurnom i hladnom ali ljudski često toplom slavenskom svijetu.

S novim Rusima i globalnom Moskvom, siguran sam, imat ćemo posla u vremenu koje dolazi. Ruski tajkuni već kupuju engleske nogometne klubove, ali i naše tvornice, sve su češći gosti ne samo turske nego i naše obale, a njihovi brodovi u Jadranu razlog su zbog kojeg prosvjeduju naše ekološke udruge. Moskva nije samo političko središte, ona je još više simbolično središte novih Rusa, ali i globalni grad. Novi Rusi i stara Rusija dva su vrlo različita svijeta. Jednog je zadovoljstvo bolje upoznati, a drugog se ne može izbjeći.