Novi dečko u kvartu

Novi dečko u kvartu

Floyd Salas je rođen 1931. godine u američkoj saveznoj državi Colorado, u obitelji koja potječe od prvih španjolskih osvajača Zapada. Kako mu se obitelj često selila, Salas je uvijek bio »novi dečko u kvartu«: autsajder koji se mora boriti za svoje mjesto. Kad je imao petnaest godina, već su ga pet puta uhitili zbog tučnjava. I on i njegova braća prenijeli su nasilne porive na boksački ring. Ali Floyd je uskoro krenuo drugim putem nego stariji brat Al, koji je zaglibio u kriminalu i narkomaniji.

Za razliku od brata, Floyd je postao istaknut romanopisac. Njegova su djela od samog početka naišla na pohvale kritičara. Njegova prva knjiga, Tetoviraj opaki križ, oduševljeno je dočekana u listu Saturday Review of Literature kao najbolji roman–prvijenac desetljeća. List New York Times opisao je njegov drugi roman, »Što sad, ljubavi moja, kao iznimnog. Zbog izuzetnog opusa dobio je stipendije udruga Rockefeller Foundation i National Endowment for the Arts.

Salas je bivši predsjednik ogranka PEN–a u Oaklandu (Kalifornija), nastavnik kreativnog pisanja, pisac scenarija za Hollywood te boksački trener na Kalifornijskom sveučilištu.

Floyd, odrasli ste u problematičnoj obitelji koju su razorile droga i samoubojstvo, a počeli ste ozbiljno pisati u ranoj mladosti. Jesu li te dvije stvari povezane?

— Prije nego što mi je majka umrla, moja obitelj nije bila problematična, nego upravo obratno — uredna i sretna. Život je bio lijep, a tada je došao rat, odveo moju braću u bitku i ubio moju majku, kojoj je 1943. otkazalo srce u 43. godini života. Ali patili smo zbog osamljenosti a ne zbog droge, sve dok se moj najstariji brat Eddy nije ubio. To me izravno potaknulo da pišem i stvaram u dobi od devetnaest godina.

Al, moj drugi brat, kojeg sam idolizirao dok se Eddy nije ubio, u međuvremenu je postao najgora vrsta narkomana, pa sam se mogao osloniti samo na oca i suprugu, ali nisam uspio iz utrobe izbaciti melankoliju koja me stalno pritiskala. Bio sam društven, popularan među dečkima i curama, ali nisam mogao ugušiti osjećaj zle kobi zbog smrti koja me grizla iznutra. Već sam znao što vreba na kraju života.

Kad sam bio brucoš na koledžu Berkeley, slavna pjesnikinja i profesorica Josephine Miles nazvala me rođenim pjesnikom. Mislim da to znači da je strast proizašla iz patnje koju sam pretrpio našla snažan i poetski izraz. Ali to je istina. Moja problematična obitelj zbilja je imala veze s mojim pisanjem, bez obzira na moje samostalne pustolovine.

U prvoj knjizi, Tetoviraj opaki križ, opisujete stravična silovanja i zlostavljanja u popravnom domu. Je li to autobiografski?

— I da i ne. Kao prvo, glavni lik Aaron temelji se na meni: moja visina, idealizam, fizička hrabrost, boksačke vještine, osjetljivost zbog vrlo niska rasta, ali i duševna stanja — vjerski žar, jaki osjećaji i problemi jer sam se cijeli život morao braniti od siledžija, te potreba da pokažem drugima, cijelom društvu, kakve patnje čekaju djecu koja se trpaju u zatvor. Dakle, točno je, u tom smislu je knjiga autobiografska, iako je sve izmišljeno. Izvukao sam je iz mašte i iz priča koje su mi dečki pričali o jednome popravnom domu. Ništa se nije zbilja dogodilo, ali svejedno je sve istina.

Ukupno sam bio zatvoren oko devet i pol mjeseci. Od toga mjesec dana u popravnom domu kao petnaestogodišnjak, što je dob dječaka Aarona u Križu. Roman je neizravno autobiografski, ali na najbolji umjetnički i književni način: mašta ga je preoblikovala u izvornu umjetnost.

Mnogi su zatvorski pisci doveli do reforme zatvora, često nenamjerno, zato što su razotkrili mane zatvorskog sustava. Malcolm X, Eldridge Cleaver i Jack Henry Abbott samo su neki od primjera. Može li se taj podtekst naći i u vašim zatvorskim djelima i djelima o zatvoru?

— Može biti; taj je podtekst bio jedna od osnovnih sila koje su me natjerale da pišem, da ispričam priču djeteta–žrtve, koje je žrtva popravnog doma ali i vojničkog društva posvećenog ratu, društva čije se gospodarstvo zasniva na ratu. To je priča zgažene djece koja plaćaju zbog društva utemeljenog na sili. Kad je knjiga izišla, Kalifornijska uprava za mladež pozvala me da govorim na njihovoj godišnjoj sjednici. Smatrali su da je moj roman važan zato što je realističan i zato što sam prepoznao želju da se mladi prijestupnici izvedu na pravi put, koju sam prikazao čak i u najnasilnijem zatvorskom službeniku u Križu (Big Stoop, upravitelj popravnog doma).

Imao sam osobnu potrebu da pišem i socijalnu potrebu da pokažem društvu kako popravni domovi ne popravljaju nego kvare.

Zatvorenika uvijek opterećuje klaustrofobija, zarobljenost vida i sluha, kao i ograničenost prostora. Utječe li to na vaš način pisanja?

— Mislim da ne utječe, ali u Križu sam nastojao dočarati Aaronov osjećaj zarobljenosti u poglavlju Crni dani. Devet i pol mjeseci u popravnom domu nije ostavilo nepopravljiv trag na meni. Poslije, kad sam predavao u zatvorima Folsom i San Quentin, gdje su svi bili ubojice na doživotnoj robiji, primijetio sam da većina njih prestane pisati nakon pomilovanja. Mislim da ih je na pisanje tjerala klaustrofobija jer su bili zatvoreni dvadeset i tri sata na dan. Nakon što bi izišli na slobodu, povremeno bi napisali koju pjesmu, ali nedostajala im je stalna disciplina pisanja i snaga da ustraju. Od ljudi koje poznajem, jedino je Crveni Prasac uspio financijski iskoristiti uspjeh svoje knjige i postati profesionalni pisac. U slučajevima o kojima govorim, ti su momci izišli iz zatvora uglavnom kao nepoznati i neobjavljivani pisci, pa su odustali kad više nisu imali prisilnu dokonost ćelije ni kreativnu samoću, nego su morali zarađivati za život.

Ja tražim samoću radne sobe i pretvaram je u kreativnu ćeliju, ali nemam nikakav osjećaj klaustrofobije.

Jeste li i u drugim knjigama ispitivali što vaše zatvorsko iskustvo znači za vanjski svijet?

— I da i ne. U mojem drugom romanu, Što sad, ljubavi moja?, junak u prvom licu opisuje kako je imao problema sa zakonom i na temelju iskustva zna da njegove snage idu prema uništenju, smrti ili zatvoru, vukući ga za sobom.

Moj Bizon na pet centa govori o popravnom domu i mržnji prema zatvoru. Preuzimam rizik spominje isto iskustvo u popravnom domu. Osim toga, nekim likovima dajem svoje ograničeno zatvorsko iskustvo (u usporedbi s ljudima koji su ležali godinama), iako sam u tom pogledu bio na objema stranama: podučavao sam u zatvorima od 1971. do 1988. godine i dobio priznanje Kalifornijske komisije za umjetnost 2002. godine zbog 25 godina umjetničkog rada. Polovicu tog vremena proveo sam poučavajući muškarce u dvama najstrožim zatvorima u državi. Ondje sam ponešto i naučio. Dok sam poučavao, učio sam o zatvorenicima, stražarima i zatvorskoj politici, pa sam to umjetnički oblikovao i stavio u knjige koje pišem.

Pišete li drukčije (ili bolje) na »slobodi« ili u »zatočeništvu«?

— Zapravo, nisam mnogo pisao u zatočeništvu, iako sam s petnaest godina u popravnom domu napisao pjesmu Midnight Joker, kad sam čeznuo za pravom ljubavlju, a napisao sam i jednu dramu, kao i božićne stihove za sebe i druge zatvorenike u okružnom zatvoru. Kad su me osudili na sto dana u radnom zatvoru zato što sam pljunuo taksistu u lice, napisao sam esej već prvog dana, nakon što sam noć prespavao na podu okružnog zatvora čekajući da me prevezu. Esej je govorio kako ni jedan čovjek ne smije osuditi drugoga ako ne razumije na što ga osuđuje.

Čime se sada bavite?

— Čekam da moj izdavač Creative Arts iz Berkeleyja pročita do kraja zadnjih 600 stranica mojih novih i sabranih pjesama te da izabere koje će objaviti.

Pišem novi roman, Dirty Boogie, o braći boksačima. I ta se knjiga zasniva na obitelji koju sam opisao u Križu.

Spremam i knjigu o pjesniku–silovatelju, nazvanu Vrelina lova, koja je napisana s gledišta policajca koji ga goni. Pišem u slojevima, jedan nacrt za drugim. Obično napravim nacrt za knjigu, ostavim ga sa strane dok ne smislim što dalje, pišem drugu knjigu nekoliko godina, opet učinim istu stvar, i tako to ide dalje.

Ali moj zadnji projekt je scenarij za novu televizijsku dramu američkoga kanala NBC. Zvat će se Kingpin, a snima se u meksičkom gradu Juarezu. Zadnjih pet mjeseci bio sam u Los Angelesu radeći s ekipom scenarista. Prikazivat će se u šest nastavaka, a počinje 2. veljače 2003. godine. Ako upali, napravit ćemo još šest. Sljedeći tjedan pišem deseti nastavak.

Mnogi pisci — na primjer, Havel, Breytenbach i Solženjicin — smatraju da postoji jedinstvena zatvorska kultura. Slažete li se? Nije li zatvor društvo u malome?

— I da i ne. Da, kad društvo muškarce i žene liši slobode, bez obzira na razlog, i strpa ih u zatvor, dobit ćete iste ili slične uvjete i potrebe — duševne, osjećajne i fizičke. Duševne, jer se trebate suočiti s činjenicom zatočenja, neslobode i zatvorenosti, te živjeti u zazidanu i ograđenu prostoru koji nadziru naoružani stražari i gdje vas čekaju zapovijedi, prijetnje ili smrt od ruke drugih zatvorenika. Osjećajne, jer se trebate nositi sa samoćom i tuđim zapovijedima. Nikad niste sami, ali uvijek ste osamljeni. Fizičke, jer ste zaključani, ne možete izraziti biološku potrebu za ljubavlju prema drugom spolu i ne želite poludjeti gledajući zidove. Da, u tom smislu imate pravo.

S druge strane, mogli biste reći da je to društvo u malom, ali društvo bez ljubavi, društvo u najgorem obliku, društvo u kojem samo sila nešto znači i u kojem se sila dokazuje pištoljima ili noževima. To nije društvo nego podzemlje društva, društvo u kojem svi lažu, i zatvorenici i stražari, jedni drugima i sami sebi, što ne vrijedi za društvo u cjelini. Vi, ja, svi pisci koji žele bolji svijet mogu živjeti i pisati istinu na slobodi.

Jesu li vaše knjige prevođene na druge jezike?

— Jesu. Križ je objavljen na španjolskom i francuskom. Što sad, ljubavi moja? objavljen je na japanskom i u Engleskoj.

Roman Tetoviraj opaki križ Floyda Salasa nedavno je u Hrvatskoj objavio Profil International. Ovdje prenosimo jedan odlomak:

»Tišina samice mu je odzvanjala u ušima. Osjećao je gorak okus u suhim ustima. On promeškolji prstima i položi stopala na pod. Jako potrese glavom, a vlažna i kovrčava kosa padne mu preko očiju. Provuče prste kroz kosu i gurne ju natrag. Od toga su mu se vrhovi prstiju blago sjajili, pa je buljio u prste dok sjaj nije izblijedio. Onda ustane i počne koračati uskim prolazom između ležaja i zida. Onda stopalima izmjeri udaljenost od vrata do stražnjeg zida i izbroji dvanaest bosih stopala. Onda procijeni širinu ćelije na šest–sedam bosih stopala. Onda stane na ležaj, poskoči, dotakne prstima strop i procijeni da je visok osam stopa. Onda opet počne koračati uskim prolazom između ležaja i zida. Pođe od vrata s prozorčićem do stražnjeg zida. Onda pođe od stražnjeg zida s rešetkastim prozorom do vrata. Onda dođe do stražnjeg zida. Onda dođe do vrata. Onda dođe do stražnjeg zida. Onda dođe do vrata i stane. Onda se okrene tako brzo da mu se haljetak zanjiše, ali se zaustavi pri prvom koraku zbog mučnog pogleda na vrata ćelije. Vrata ćelije su ga zaustavila. Vrata ćelije su ga apsolutno zaustavila.«

Preveo Marko Maras