Nekoliko otrgnutih stranica iz životopisa Armira Stucha i isto toliko prizora iz života knjiških moljaca

Nekoliko otrgnutih stranica iz životopisa Armira Stucha i isto toliko prizora iz života knjiških moljaca

Dubrovnik, 20. 11. 1999.

Uvodni pripomenak

Nekoliko otrgnutih stranica iz životopisa Armira Stucha, s nakanom da se načini jedan od mogućih nekoliko proznih tekstova nekog od ciklusa toga autora, ispisano je jednoga sasvim prozaičnog 20. dana mjeseca studenoga 1999. godine. Sve se, moglo bi se reći, začelo nekoliko noći prije kada je autoru (D. M.) u ruke, od nekoga darovana, dospjela knjiga Rukopisi Znanstvene knjižnice Dubrovnik (Knjiga II.) — Rukopisi na stranim jezicima (Drugo, promijenjeno i dopunjeno izdanje) u izdanju Dubrovačkih knjižnica Dubrovnik (Dubrovnik 1997). Format: 24,3 x 17,00 cm. ISBN 953– 97111– 2–6. (Tiskanje dovršeno 1998) Žuto–smeđih korica s naslovom tiskanim crnim slovima. Sasvim nova, očito do tada neprelistavana i nečitana. Naklada 500 primjeraka. Inventarni katalog rukopisa na stranim jezicima postao je tako začudno poticajnim mogućim povodom za imaginarni »vremeplov« odabranoga lika iz tek jednog i ne slučajno odabranog sačuvanog rukopisa. Zabilježenog i obilježenog detaljima u knjizi Rukopisa... »Sveščić od 20 nenumeriranih, skupa prošivenih stranica. Bijeli glatki papir. Kosi, dosta nepravilan, ali potpuno čitak rukopis. Pisano po unaprijed olovkom povučenim crtama«. Prelistavajući popis rukopisa, oduševljeno saznavajući o sačuvanim vrijednostima i intrigantostima ponekog od njih, cijeneći prinos njegovih sastavljača, zadivljen revnošću dugogodišnjih popisivača i sastavljača, igrajući se podacima vrijednih ispisatelja i arhivara i zabavljajući se opisima i detaljima, autor je, osjećajući jednako važnim to istaknuti u ovom Pripomenku, odlutao snovima zatravljen istim koje je pokušao domisliti, sasvim je jasno, u nesnu izmišljenom Armiru Stuchu. Međutim, kako su se nudili prizori, otvarali novi povodi, usložavali dokumenti, otkrivale nove pojedinosti i slagale nove mogućnosti, A. S. postajao je sve stvarniji, životniji. Onda, kada je autor otkrio rukopis u kojem se spominje A. Stuch, sve je bilo mnogo jednostavnije. Tajna koja se nudila tek u krhotinama tek jednoga mogućeg životopisa dobivala je svoje sve jasnije tragove. Rukopis iz kojeg se sve začelo nije bio tek jedan iz Knjige rukopisa već dokument o stvarnoj osobi koja je, svojim potpisom (na 7. str.), svjedočila o danu kada je napisala tekst, sačuvan i na talijanskom jeziku. Sveščić o kojem je riječ postao je tako izvorištem ispisanih fragmenata životopisa. »U dobrom stanju. Na stranicama više vodenih mrlja. Nečiste su osobito zadnje strane.«

Ljubav Armira Stucha prema knjigama

Armiro Stuch je volio knjige. Toliko ih je volio da ih je čitao. Ne birajući naslove. Važno mu je bilo tek da ih ima dovoljno u svojoj neposrednoj blizini i što su bile starije bile su draže. Milije. Radije ih uzimao u ruke. Uživao u njihovu mirisu, kaligrafskim karakteristikama, davno pokojnim ili nepoznatim autorima, predanim prepisivačima, tiskarima, slagarima i posvetama na koje je nailazio. Knjiške moljce koji bi ga iznenađivali iskačući na margine stranica ostavljao je u posebnim zdjelicama. Na njima je pisalo »Lepisima sacharina«. Pa onda, rimskim brojevima dodano: I, II, III, IV, V, VI, VII. itd. Kako bi pročitao koju knjigu, vraćao ju je na mjesto odakle ju je uzeo. Pazeći da ne poremeti redoslijed naslova i raspored hrpa. Nikomu nije dopuštao da ih čita. Niti dodiruje. Nitko nije ni mogao ući u njegovu sobu s knjigama. Za razliku od drugih soba i saloča, u toj su sobi knjige ispunjale cijeli prostor. Od poda do plafona. Od zida do zida. Od zida do zida. Pisao je dnevnik u kojem je bilježio pročitane naslove, likove i autore po kojima ih je pamtio. Opisivao korice i evidentirao oštećenja. Armiro Stuch je umislio da je i on sam jednom izašao iz jedne knjige i cijeli je život pokušavao saznati njezin naslov.

Pitanja koja su uznemiravala Armira Stucha

»Slovo 'B' počinje s 'Blasphemia', pa onda 'Bigamia', a knjiga završava slovom 'V' ali nema riječi pod tim slovom«, pokušavao je Armiro Stuch pojasniti Dum Martolici rezloge svojoj nervozi i dekoncentriranosti pred večernju molitvu. »A kako ti počinje ta knjiga?« upita ga Dum Martolica. »Počinje s naslovom 'De Amphibologia'. Velikim slovima«, odgovori sve nervozniji Armiro Stuch. Dum Martolica nije imao više pitanja. A Armiro Stuch ih je imao još nekoliko. Nakon molitve.

Knjiga koju je dobio Armiro Stuch

Otvorio je, od nekog mu danu, knjigu neobična naslova: »Tabulae memoriales logicae«. »U dosta je dobrom stanju. Korice su od tvrdog papira, djelomično oštećene«, reče i izmjeri joj format. 19 x 13,7 cm.

Odmor Armira Stucha

Ležao je licem okrenut prema velikom kristalnom lusteru koji je visio na sredini stropa. I nije se micao. Osluškivao je šum krila malih bijelih leptirića koji su mu izlijetali iz uha. I skupljali se u neorganiziranim jatima između lustera i kreveta na kojem je ležao. Otprilike 1 metar ispod lustera i 1 metar iznad njegove glave. Tako se odmarao Armiro Stuch.

Udes Armira Stucha

Kada se jednom Armiro Stuch spotaknuo o knjigu nevelikog formata (12,9 x 9,2 cm) i slomio nogu, na pitanje liječnika kako se to dogodilo nije mogao odgovoriti. Da knjiga nije imala 118 stranica, da je bila tanja — možda se ne bi spotaknuo. Kada je pokušao povode svog udesa objasniti spremačici (B. Maria Virgine) koja je redovito jednom godišnje skidala prašinu s knjiga u obiteljskoj knjižnici Stucha, nije mogao shvatiti njezinu nezainteresiranost. Čudni napad usplahirenosti dok je s »krpom za prašinu« u ruci držala »šest numeriranih strana istog formata ispisanih istim rukopisom i na istom papiru«. »Posljednje 2 stranice prazne«, samo je izustila i otrčala među knjige u knjižnicu. Zato je, ostavši sam, kao mogući alibi i prilog povijesti svoje bolesti, u dnevnik zapisao: »Tempeste del Celo«. I dopisao: »Korice od kartona«. Podatak da je na posljednjoj stranici pisalo: »Alcune sentenze.« — nikomu nije otkrio. Ni onda kada se oporavio i kada je ponovno prohodao.

Što je pisalo na jednom papiru

»APARIZIONI D'UNA ANIMA DEL PURGATORIO« — pisalo je »modrom i crnom tintom« na jednom papiru. Format: 20,7 x 14,6 cm.

Kako je Armiro Stuch hranio galeba

Na prozor bi, redovito, jutrom sletio bijeli galeb. Točno na knjigu koju bi tog jutra Armiro Stuch odlučio provjetriti i prepustiti Sunčevim zrakama kako bi, blagi maestral i toplina Sunčevih zraka, ublažili miris ustajalosti. Koji bi dobivale godištima ostavljene na policama i u ormarima. Izmrvio bi beškot i ostavljao ih na koricama knjige. Kada bi galeb, nakon što bi pojeo komade baškota i kratko zadovoljno mahnuo krilima, odletio — Armiro Stuch zabavljao se zamišljajući s kojeg dijela mora Oko Grada je galeb doletio. Na koricama knjige ostajao bi, još neko vrijeme, vlažan trag galebovih nogu. Slan.

Muha koja je usplahirila Armira Stucha

Armiro Stuch stajao je na stolčici rukama pokušavajući dohvatiti veliku zelenu muhu koja je upravo uletjela u sobu. »Brenculja!« — prezirno joj dobaci. Dok ju je tjerao prema otvorenom prozoru, pogled mu je lutao policom s knjigama. — »L'Epitafo di Bonaparte« i to u dobrom stanju i čitko. Dosta čitko i razumljivo. — pokušavao je koncentrirati i suziti misli na naslov koji mu je zaokupio pažnju. »Vesione dall'Inglese!« — uskliknuo je i, uhvativši muhu, skočio pobjedonosno sa stolice. »Brenculja!« — ponovi zadovoljno. Držeći je u stisnutoj šaci, prišao je polici s knjigama i kada je, ispruživši ruku, pokušao dohvatiti željenu knjigu, muha je odletjela. Armiro Stuch bio je očajan. I još nesretniji kada je, prelistavajući knjigu, shvatio da je uz 15 ispisanih i numeriranih strana njih 13 još praznih. »Brenculja!« — napiše u dnevnik. Čitko i razumljivo.

Rukopis koji je dvaput pročitao Armiro Stuch a onda još jedanput

»Ad Virginem terris decessuram«. 8 stranica, od kojih je posljednja prazna. Rukopis prošiven, dobro očuvan i čitak.

Armiro Stuch sjetio se pokojne majke

Nije znao kako se to dogodilo. Obukao je žensku haljinu i na sebe stavio sav nakit koji mu je ostavila pokojna majka, gospođa Armira pl. Stuch. Šetao je tako oko kreveta zagledajući se u veliko kristalno zrcalo. Na podu, pored noćnog ormarića, ležala je ostavljena knjiga ispisana kaligrafskim rukopisom. Plesao je i pjevao: »Ossana mie donne! — d'un era novella — La splendida stella — gia vegg apparir.« — U dobrom stanju, kao knjiga! — pomisli i zamisli svoju fotografiju na njenoj naslovnici. »Isti sam mama!« — zajeca. I otrči u kuhinju polomiti nekoliko porculanskih šalica iz obiteljske ostavštine.

Što je jednom čitao Armiro Stuch

»Da un vecchio lunario« — to ću danas čitati — reče Armiro Stuch i počne čitati »Da un vecchio lunario«.

Što je jednom drugom prilikom čitao Armiro Stuch

»Rukopis iz prve polovice XIX stoljeća. Nepaginiran. 50 ispisanih stranica. »IL FANATISMO DELLA LINGUA RIVOLUZIONARIA IN GENESI OSSIA DELLA PERSECUZIONE IN GENESI SECOLARE CONTRO LA RELIGIONE CRISTIANA ANTISECOLORE E SOUI MINISTRI DI N. N. PRETE REVOLUZIONARIO.«

Što je jednom trećom prilikom čitao Armiro Stuch i sjetio se gimnazijskih dana

»FLORES / POETARUM ITALORUM / AD VARIA(M) POESIM SPECTANTIUM / SELECTI / A S. S. P. S. S. / P. PANICI / ANNO 1693.« — »Rukopis vrlo dobro očuvan. Uvezan u kožnate tvrde korice s izblijedjelom pozlatom na hrptu. Na 3. listu pečat stare gimnazijske biblioteke s brojem. Hrpteni naslov: FLORES... (Format: 14 x 9,5 cm)

Što je jednom čitao Armiro Stuch

Prilično očuvan rukopis ušiven u novinski papir: »Compendio de geologia annop 1846«

Jutro na njezinu licu ili »La signora dal girasole«

Davno je to bilo kada je bilo jutro i kada je ona bila pored njega. Rumena, topla, orošena. Preostala mirisna kaplja rose na latici narančina cvijeta. Tako je naumio zapisati u dnevnik. Sumnjajući u izvornost te poetske slike. Pokušavajući prepoznati izvor citata. Uzalud. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Da je ona pored njega i da mu nešto pokušava poručiti raščešljavajući dugu crnu kosu. I da je sve trajalo tako kratko. Onoliko koliko je trebalo nevelikom oblaku da prekrije i ponovno otkrije sunce. Nakon toliko i toliko godina još se sjećao izraza njena lica. Izgubljenog pogleda i rumenila usana. Uzalud ju je tražio poslije. Godinama. Iz njegovih snova nestala je jednom, iznenada, u suton kada je na zvono kapelice sletio crni kos. I kada je iz kapelice, sitnim koracima, izašla gospođa u bijelom. »La signora dal girasole«. S listom bršljana u ruci. Poslije ju je uspio pronaći u jednom rukopisu i u jednoj knjizi ali je boja suncobrana bila druga. Kosa joj je bila bijela. I bila je blijeda, hladna, suha. Jedino joj je izraz lica ostao isti. I pogled izgubljen.

Knjige koje Armiro Stuch još nije bio pročitao

Kada su Armira Stucha jedne noći našli zatrpanog knjigama i kako gubi dah i sve teže diše, uspjeli su u posljednji trenutak osloboditi mu lice od stranica rastvorenih rukopisa. Kada je došao k svijesti, s posebnim je zanimanjem prelistavao knjige koje su pokrivale prsa i rukopise koji su mu prekrivali lice. Koji su to bili naslovi zbog kojih se zamalo nije preselio na drugi svijet: »Eleonora ed altre poesie«, »Riflessioni sul sacrifico della Santa Messa«, »Ideologia«, »Diritto naturale privato. Diritto naturale publico. Diritto criminale« i još nekoliko knjiga koje je već bio pročitao.

Kalendar Armira Stucha

Evo kako je Armiro Stuch smislio svoj vlastiti kalendar. Odlučio je da godina traje 365 dana. To je idealna igra brojki i dovoljno dana i noći za jednu godinu — razmišljao je. Onda je sebi postavio zadatak da tri puta za redom pročita 132 stranice rukopisa »Elezione di S. Biaggio in Protettore di Ragusa e suo patrcinio« i to tako da svaki dan pročita po jednu stranicu.

Drama koju nije uspio odigrati A. S.

Jednom je Armiro Stuch uzaludno pokušao odigrati sve likove drame bez naslova. Naslov joj je dao po rečenici: »Personaggi che parlano«, koju je pročitao na unutarnjoj strani korica knjige u kojoj je bila tiskana. Prethodno je olovkom na posebnom papiru nacrtao: stol, stolicu, ormar, prozor, vrata i buket bijelih ruža.

Šetnja Armira Stucha

Svoju redovitu šetnju oko velikog stola od orahova drva Armiro Stuch organizirao bi tako da bi police s knjigama pokrio velikim crnim zavjesama. Zatim bi odredio broj koraka koji bi mu bio potreban za jednu ophodnju i taj bi broj pomnožio s brojem ophodnji. Tako bi dobio točan pokazatelj učinkovitosti šetnje koju bi započinjao tek nakon što bi obavio sve ostale predradnje. A njih je bilo toliko da bi pripreme za šetnju morao započeti dan prije. Nakon što bi pozorno iznova pročitao nekoliko njemu najdražih naslova. A knjigu »Phisica generalis« odložio je na noćni ormarić kao sljedeći naslov koji će pročitati.

Rečenice koje je ponekad buncao Amiro Stuch

»Epithapium cuiusdam recentis. Sponsae, quam / mors festinans rapuit // Immatura peri, sed tu felicior annos / Vive tuos coniux optime, vive meos. //Nagrobnizu nadrecenu ovako isgovorih / Pklimeje bes milosti / Neumitna smartna silla, / Na proljechiu me mladosti, / S tobom, drusge, rasdjelila; //

Kada bi zaboravio tko je Armiro Stuch pjevao je ovu pjesmu bez naslova

»Nu otvorite vrata veccie / Udielio Bogvam srechie, / Ed entrati sche seremo / Tutto il resto vi diremo...«

Armiro Stuch

Rkp. 1999. Dobro očuvan. Format: 20,2 x 13,3 cm. Listovi neprošiveni. 58 numeriranih + 27 praznih stranica. Kartonske korice s gornjim, crnom tintom ispisanim naslovom.

Crteži Nora Mojaš