Mediji o zatvorima: cenzura i klišeji

Mediji o zatvorima: cenzura i klišeji

Visoke zidine okružuju zatvore — zidine od betona i bodljikave žice, naravno, ali i zidine tajnovitosti i klišeja. Javnost je zaštićena od svih fizičkih opasnosti kojima bi mogli zaprijetiti zatvorenici, ali je neopravdano »zaštićena« i od znanja o onome što se događa iza zidina. Tajnovitost koja vlada u mnogim zatvorima ove zemlje onemogućuje javnosti da oblikuje vladinu politiku, ispravlja nepravde, shvati što su zločinci, odvagne zatvorske programe i pravila, te općenito ocijeni naš neuspješan i skup sustav kažnjavanja prijestupa.

Mediji imaju posebnu ulogu, koju im izričito jamči Ustav SAD–a, da slobodno rade kako bi vladini službenici i ustanove, uključujući i zatvore, mogli biti izloženi oku javnosti. U zadnje vrijeme, mediji nisu ispunili zadatak da posve istraže rad zatvora. Velik dio krivnje može se svaliti na državnu cenzuru, koja je djelovala na različite javne i tajne načine već znatno prije nego što je vlada Georgea W. Busha prevršila svaku mjeru kad je gomile zatvorenika prekrila neprobojnim velom tajne kako bi obavila zloglasnu istragu o terorizmu. Ali i sami mediji moraju snositi dio krivnje; često su iskrivljavali vijesti i cenzurirali sami sebe kad su izvješćivali o kriminalu, zatvorima i zatvorenicima, što se katkad opravdavalo kao reakcija na navodne potrebe tržišta.

Kad je u pitanju vlada, taj problem možda izvire iz sve jače političke dimenzije zatvora. Zatvori više nisu samo pitanje javne sigurnosti. Političari na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini sve više gledaju na »kriminalce« kao na jedno od najboljih političkih oružja u predizbornom arsenalu. Notorna televizijska reklama u kojoj je George Bush stariji iskoristio vikend–dopust zatvorenika Williea Hortona za svoju predsjedničku kampanju svakako nije bila prvi slučaj da neki političar igra na kartu straha, ali uspjeh te reklame sigurno je uvjerio druge kako je to dobra metoda.

Nije teško zauzeti strogo stajalište prema zatvorenicima kad nema tko prigovarati. I tako se u političkim kampanjama na državnoj i lokalnoj razini vide političari koji se nadmeću tko će se više zgražati nad zločinom i prijestupnicima te tko će gorljivije podupirati sve duže i duže zatvorske kazne, katkad i za manje prijestupe koji su nakratko dospjeli na naslovnice novina. Kad jednom dobiju položaj, političari moraju reagirati na strahovanja i očekivanja javnosti koja su izazvali u svojoj kampanji. Na saveznoj razini, prijestupi koji su prije bili svrstani u lokalne sada se »federaliziraju« kako bi se ispunila pretjerana obećanja o borbi protiv zločina što su ih izrekli kandidati na kampanjama za savezne dužnosti. Zbog takva političkog razvoja, zakonodavci na svim razinama »rješavaju« sve više društvenih problema time što se koriste jednim jedinim i nezgrapnim oruđem: dužim zatvorskim kaznama.

S obzirom na strasti koje rasplamsava korištenje kriminala u izborne svrhe, kad god se samim zatvorenicima posveti bilo kakva ozbiljna pozornost (u medijima ili u javnosti), to odmah postaje političko pitanje. Takva se pozornost ukratko zove »maženje«. Među lokalnim zatvorskim upravama gotovo je ušlo u modu da se natječu tko će smisliti bolji način da se ulaguje javnoj histeriji time što će još više poniziti zatvorenike i strgnuti im zadnje ostatke osobnog dostojanstva. Skupine vezane lancima, šatori u pustinji, odjeća s prugama — to su samo neki načini kojima se već odljuđeni muškarci i žene lišavaju sve preostale osobnosti i duhovne snage koja bi im inače pomogla da se snađu kad budu pušteni.

U 1990–ima, kad je sve više rasla politička dimenzija prijestupa, što je dovelo do nekontrolirana porasta broja zatvorenika, službenici u zatvorima i vladi SAD–a počeli su izbjegavati medije i sprečavati kontakte između zatvorenika i novinara, jednako kao što su činili kad je politika ušla u zatvore početkom 1970–ih. Čak i ondje gdje pristup za medije nije bio dodatno ograničen, postojeća pravila često su bila nejasna, pa je njihovo tumačenje (i pristup za medije) bilo prepušteno hirovima pojedinih upravitelja ili nižih službenika, od kojih su mnogi pokazali veću sklonost nego prije da se koriste takvim neodređenim ovlastima, čak (ili možda pogotovo) kad bi novinari pokazali zanimanje za rad upravo onih ljudi koji su kontrolirali pristup za medije. Upravitelji zatvora dobili su ili svojevoljno preuzeli ovlasti da kontroliraju javno praćenje vlastitih djelatnosti i propusta u mjeri kakva dosad nije viđena u državnim službama.

Evo nekoliko primjera:

— Robert »Boston« Woodard, urednik kalifornijskih zatvorskih novina, kažnjen je 1996. godine zbog otvorenog pisma koje je poslao jednom novinaru. Optužba je glasila: »zaobilaženje pravila« — pravila koja nisu postojala na papiru kad je Woodard osuđen zbog njihova »zaobilaženja«. Nekoliko mjeseci kasnije, kalifornijska zatvorska uprava izdala je pravilnik koji je dodatno ograničio novinske intervjue, ali ni taj pravilnik ne bi zabranio pisma kao što je Woodardovo. Ukratko, pravila zbog kojih je osuđen nisu postojala. Woodard je poslije tužio kalifornijsku zatvorsku upravu, koja se odlučila na nagodbu u njegovu korist nakon što je izgubila nekoliko uvodnih ročišta.

— Dva zatvorenika, Sherwood Fleming i Charles Ervin, osuđeni su na posebne zatvorske mjere u jednome drugom kalifornijskom zatvoru zato što su »ugrozili vjerodostojnost« jednoga zatvorskog programa: pogona za proizvodnju odjeće koji su zajedno vodili kalifornijski zatvorski sustav i jedna privatna tvrtka. Ni u ovom slučaju zatvorski pravilnik nigdje ne navodi takav prijestup. Navodno »ugrožavanje vjerodostojnosti« — koje bi se moglo tumačiti i kao »kritiziranje« vladina programa — optužba vidi u »stupanju u vezu s medijima«. Zatvorenicima su rekli i da ih sumnjiče za »urotu radi planiranja sabotaže da se diskreditira Šnaglasak mojš zajednički projekt u ovoj ustanovi«, a poslije su ih premjestili u druge zatvore zbog »osjetljive naravi zajedničkog projekta Šproizvodnje odjećeš i lošeg svjetla u kojem je prikazan u medijima«. To »loše svjetlo« može se odnositi samo na emisiju jednoga televizijskog programa u San Diegu, koja je prikazana malo prije nego što su Fleming i Ervin odvojeni od drugih zatvorenika. U toj su emisiji dva neimenovana zatvorenika, kojima je izmijenjen glas, rekla da su zatvorenici u tvornici odjeće dobili zapovijed da s kratkih majica skinu markice »Made in Honduras« i nalijepe »Made in USA«.

— Odvjetnik jednog zatvorenika na uvjetnom otpustu po imenu Leslie White — koji u tom trenutku više nije bio u zatvoru — dobio je obavijest od Kalifornijske kaznene uprave da njegov klijent ne smije objaviti svoj tekst, koji su već prihvatile novine Los Angeles Times. U rukopisu članka, na čijem je pregledu inzistirala uprava za uvjetni otpust, White se protivio zakonu o »tri prijestupa« i kritizirao tadašnjega guvernera Petea Wilsona. Razlozi navedeni za zabranu objavljivanja, koja je povučena nakon što je Whiteov odvjetnik zaprijetio sudom, glasili su da članak »potiče na mržnju« i »nije u interesu države«.

Sve se to dogodilo sredinom 1990–ih, kad su nepravde u kalifornijskim zatvorima postale velika tema u tisku i izazvale sudske tužbe zatvorenika. Pojavila su se razna pitanja kojima se javnost treba baviti, a mediji i sudske tužbe skrenuli su pozornost između ostaloga na sljedeće probleme: odnos prema duševnim bolesnicima u kalifornijskim zatvorima; teško psihičko i fizičko zlostavljanje zatvorenika u ultra–strogom zatvoru u zaljevu Pelican; dotad neviđen broj slučajeva u kojima su stražari ustrijelili zatvorenike u zatvoru Corcoran; nove, stroge zatvorske odredbe, kao što je zakon o »tri prijestupa«, koji je donijelo kalifornijsko zakonodavstvo, a poslije potvrdila i javnost u inicijativi provedenoj 1994. godine diljem Kalifornije.

Tada je i Kalifornijska kaznena uprava izdala pravilnik koji je ograničavao slobodu što su je novinari stekli prije dva desetljeća: da intervjuiraju pojedinačne zatvorenike licem u lice. Novi je pravilnik zabranio novinarima da održavaju intervjue u četiri oka s voljnim pojedincima u zatvoru uz korištenje kamera, kasetofona ili čak (u jednom razdoblju) olovke i papira. Zbog toga je otkrivanje nepravda katkad ovisilo o sposobnosti novinara da razgovaraju sa zatvorenicima s pomoću lukavština, nesigurnih i prisluškivanih telefonskih poziva ili putem »posjeta« u kojima bi doslovno nastojali zapamtiti riječi zatvorenika u nadi da će poslije po sjećanju zapisati dijelove intervjua. Nakon što je izdan taj pravilnik, jedan je novinar počeo posjećivati zatvorenike s kolegom: obojica bi se trudila zapamtiti riječi zatvorenika, a zatim bi odjurila do automobila na parkiralištu zatvora i ondje pokušala ponoviti ključne dijelove razgovora. Jedan novinar kaže da se zaustavio u obližnjoj kavani da se prisjeti kako je tekao jedan ključan intervju.

Čak i nakon što su državna pravila pojašnjena zbog pritiska medija, pa su se novinari smjeli koristiti papirom i olovkom koje su dobivali u sobama za posjet kao i svi drugi posjetitelji, mnogi »samostalni« službenici nadahnuli su se kulturom tajnosti koja je vladala u većini zatvora i pokušali na svoju ruku učiniti ono čega se Kaznena uprava morala odreći na razini savezne države. Jednom su novinaru dva stražara oduzela olovku i papirnate salvete tvrdeći da on nije običan posjetitelj (koji bi imao pravo njim se koristiti), nego novinar koji vodi intervju i piše bilješke na salvete. Novinar je ostatak posjeta morao provesti sa stražarom iza leđa dok je intervjuirao 61–godišnju zatvorenicu. Novinar je istraživao važno javno pitanje: sustav uvjetnih otpusta za zatvorenice koje pate od sindroma zlostavljane žene. Kako novinar nije imao ni citate ni pojedinosti o složenoj životnoj priči te žene, na kraju je morao napisati članak koji »nije ono što je trebao biti«, kaže on. »To nije ista stvar. Nije i gotovo.«

I druge su savezne države ograničavale intervjue na sličan način, a neke od njih su slijedile primjer Kalifornije. Nešto kasnije, nakon što je jedan pensilvanijski sud presudio da osuđenik na smrt Mumia Abu–Jamal ne smije biti iznimka u pogledu novinskih intervjua, donesen je zakon kojim su ograničeni osobni intervjui svim zatvorenicima Pennsylvanije. I država Michigan je donijela pravilnik koji ograničava snimanje intervjua sa zatvorenicima, i to nakon što je jedan sud presudio da televizijska mreža ABC ima pravo na snimanje intervjua s jednim voljnim zatvorenikom po imenu Jack Kevorkian, jer tada još nije bilo pravila koja bi općenito zabranjivala takve intervjue.

Drugi sudski slučajevi uključuju zatvorenika u Idahou, koji je kažnjen zato što je medijima govorio o problemu side u svojem zatvoru, kao i zatvorenicu u Sjevernoj Dakoti koja je kažnjena jer nije dobila odobrenje upravitelja prije nego što je telefonirala novinaru. Zatvorenica iz Sjeverne Dakote izjavila je da zatvorski službenici nisu poduzeli ništa kad se potužila da je spolno napastuje stražar. Pravilo tog zatvora o kontaktima s medijima opozvano je u okviru nagodbe s tom zatvorenicom.

Zatvorske uprave u cijelome nizu država, koje su ograničile medijski pristup zatvorenicima, ne traže opravdanje u tradicionalnim potrebama sigurnosti, nego u »slavi« zatvorenika, posebno »zloglasnih« zatvorenika. Upravitelji kalifornijskih zatvora čak su uveli kategoriju strožeg nadzora na temelju »zloglasnosti« ili »javnog imidža« zatvorenika; drugim riječima, činjenica da je određeni zatvorenik privukao »veliku pozornost javnosti, medija ili zakonodavca« koristila se kao opravdanje da se taj zatvorenik strože kontrolira. Pritom se nisu brinuli zbog sigurnosti novinara u kontaktu sa zatvorenikom, nego zbog sadržaja informativnih izvješća o njemu i/ili reakcije javnosti na ta izvješća.

Kalifornijska kaznena uprava opravdavala je neka ograničenja pristupa za medije upozoravajući na potrebu da se zaštiti javnost, te je naglasila da ovdje nije riječ o tradicionalnoj »fizičkoj« zaštiti, nego o »emocionalnom zdravlju« žrtava i drugih osoba. Ukratko, informacije koje je javnost dotad dobivala putem tiska morale su se ograničiti zbog mogućih osjećaja koje bi mogle izazvati vijesti iz zatvora. Dakle, službenici kaznene uprave preuzeli su dužnost da čuvaju emocionalno zdravlje građana, te su tu samozvanu dužnost podigli iznad ustavno zajamčenog prava tiska da izvješćuje javnost o radu javnih ustanova.

U jednom slučaju koji se ne tiče zatvora, sudac Vrhovnog suda John Paul Stevens napisao je: »Prvi amandman upućuje nas da najviše sumnjamo u one zakone koji žele nešto sakriti od ljudi zato što vlada misli da je tako bolje za njih«.

List Prison Legal News piše da je zatvorska uprava u Seattleu poduzela nešto slično onoj u Kaliforniji — rasporedila je neke zatvorenike u »ultrastrogu sigurnost« i izolirala ih od ostalih zatvorenika, što se barem dijelom zasnivalo na velikoj medijskoj pozornosti posvećenoj njihovim prijestupima. To je još jedan očit primjer kažnjavanja zatvorenika zbog zanimanja medija i javnosti.

Zatvorske uprave koje rado zabranjuju intervjue često tvrde da zatvorenici poput Charlesa Mansona ne smiju steći pretjeranu slavu izvan zatvorskih zidina (kao da Manson prije zatvora nije skupio dovoljno slave da mu potraje do smrti). Evo kako glasi nespretno objašnjenje Kalifornijske kaznene uprave: »Intervjui u medijima teže veličanju zločina i prijestupnika jer zatvorenike pretvaraju u televizijske 'zvijezde' i loše djeluju na kazne koje su osmišljene da odvrate ljude od zločina. Na primjer, prodaja filmova i majica na temu zatvorenika Charlesa Mansona sigurno je bolja zbog čestih intervjua s tim zatvorenikom.« Uprava nije dala dokaze da potkrijepi tvrdnju o vezi između Mansonovih zatvorskih intervjua i njegove slave, a da ne govorimo o vezi između intervjua i prodaje majica. Nije ni dokazala da status »zvijezde« kod zatvorenika poput Mansona loše djeluje na kazne koje odvraćaju ljude od zločina. Očito je da se Kalifornijska kaznena uprava opet okomila na socijalne posljedice koje bi novinski članci napisani na temelju intervjua mogli imati u slobodnom društvu. Svaki objektivni promatrač reći će da slike na majicama koje nose ljudi na slobodi leže daleko izvan područja zatvorske uprave.

Tvrdnja o »slavi« krije u sebi još jednu ironiju. Jedan istaknuti zatvorski novinar zabilježio je da su se službenici u zatvoru Corcoran katkad svojski potrudili da novinarima u posjetu pokažu i krilo gdje se čuvaju slavni zatvorenici. Novinar je to opisao ovako: »Odveli su nas do krila gdje drže sve svoje zvijezde. Tamo je Charlie Manson, pored njega Sirhan Sirhan, a pored njega Juan Corona. To pokazuju svim gostima. To je gotovo kao... to me podsjetilo na posjet zoološkom vrtu San Diego, gdje vas vode pored kaveza s medvjedima, s pandama. (...) Samo se prave važni; zatvor hvalisavo pokazuje svoje zvijezde.«

Ograničenja intervjua u mnogim drugim saveznim državama također su izričito vezana uz navodni sadržaj vijesti u medijima. Dugo se smatralo da ograničavanje sadržaja krši ustavne odredbe o slobodi govora i slobodi tiska, ali u Connecticutu, na primjer, od novinara se traži da u pisani zahtjev za razgovor sa zatvorenicima uključe »izjavu o mogućoj koristi za policijske službe« koja bi proizišla iz intervjua. Možemo pretpostaviti da je novinarima teže opravdati zatvorske intervjue kojima je svrha da »ugroze« ili »diskreditiraju« zatvorske odredbe ili postupke, koliko god ovi bili manjkavi. Pravilnik Connecticuta zvuči kao uznemirujuća, orvelovska jeka one presude koja je privremeno ušutkala Leslieja Whitea i njegovo političko mišljenje u Kaliforniji: »nije u interesu države«.

Unutar postupka donošenja zakona u Kaliforniji, Kaznena uprava opisala je intervjue za medije kao »javno mjesto gdje Šzatvoreniciš mogu izlagati svoje poglede na svijet, koji su često društveno bolesni«, kao da građani slobodnog svijeta nisu podobni da čuju i sami ocijene te »poglede na svijet« koje zatvorski službenici opisuju kao društveno bolesne. Taj argument odaje zabrinjavajuće nepovjerenje prema »razmjeni mišljenja« koju promiče Prvi amandman.

Mnogi argumenti za pravila kojima se ograničavaju intervjui sa zatvorenicima u biti se zasnivaju na krivom uvjerenju da zatvorsko novinarstvo služi zatvorenicima kao sredstvo za odnose s javnošću. Zapravo su intervjui s medijima nužni da se ocijeni istinitost izjava zatvorenika ili da se dobiju nove informacije važne za javnost, a ne da se objave sebične i neobrađene izjave nekog zatvorenika.

Državna ograničenja intervjua i vijesti sliče u nekim oblicima na hirovita pravila diktatura trećeg svijeta, iako su ondje kazne zbog prekršaja mnogo strože. Na primjer, možemo uzeti za usporedbu zakon o tisku u Demokratskoj Republici Kongo. Odbor za zaštitu novinara kaže da tamošnji mediji moraju podupirati djelovanje vlade u ratu. Smrtna je kazna propisana za »vrijeđanje vojske« (ugrožavanje njezine vjerodostojnosti?) i »demoraliziranje nacije« (nije u interesu države?). Ako gledamo samo osnovnu misao, briga da bi mediji mogli uvrijediti vojsku Konga teoretski se jedva razlikuje od odredbe da novinari moraju objasniti kako će njihovi članci koristiti policiji Connecticuta.

Iako novinari u ovoj zemlji neće biti smaknuti zbog praćenja stanja u zatvorima, država im se ipak može osvetiti. Želeći se obraniti od tužbe zbog kršenja ljudskih prava jednog zatvorenika, Kalifornija je zapovjedila da autor ovog članka mora predati sve svoje zapise i druge dokumente o medijskom pristupu zatvorenicima. Prije nego što se država predala i prihvatila nagodbu — pri čemu nije dobila tražene dokumente — pokrenula je zahtjev da moj davatelj e–maila omogući pristup mojoj elektroničkoj pošti koja se tiče medijskog praćenja zatvora. Ispitivali su me gotovo 14 sati, a mnoga su se pitanja ticala mojih političkih stajališta, budućih izdavačkih projekata i sadržaja prijašnnih članaka. Na primjer, pitali su me jesam li »išta pisao za Pacific News Service, bez obzira na to je li tekst objavljen, u svezi s tadašnjim guvernerom Wilsonom« i »što u budućnosti namjeravam« pisati o tužitelju (zatvoreniku) u tom sudskom slučaju. Pitali su me: »Što je predmet ugovora o Šmojoj sljedećojš knjizi?« i »Sudjelujete li u lobiranju ili potpori za bilo koji od tih zakona« o intervjuima s pojedinačnim zatvorenicima u kalifornijskim zatvorima, te »koja je vaša funkcija u lobiranju ili potpori za te zakone?«

Mediji najteže dolaze do onih zatvorenika kod kojih bi eventualni članci mogli imati najveću važnost za javnost. Osobni intervjui s osuđenicima na smrt u mnogim su saveznim državama zabranjeni ili strože ograničeni nego intervjui s drugim zatvorenicima. Takva ograničenja sputavaju jedan od glavnih načina za ispravljanje nepravda koje su dovele do smaknuća ljudi koji su možda bili nevini. Mnogi osuđenici na smrt diljem zemlje oslobođeni su krivnje tik pred datum smaknuća, što se često događa zbog istraživanja u medijima. Kad postoji takva zadnja prilika, čini se da bi bilo pametno — u najmanju ruku kao potvrda pravednosti zakonskog postupka — da se potiče kvalitetno medijsko pokrivanje mogućih sudskih pogrešaka koje imaju nepopravljive posljedice. Unatoč tomu, Arizona, na primjer, ima odredbu da nikakvi intervjui nisu dopušteni sa zatvorenicima koji su premješteni na »predsmrtno bdijenje«, 14 dana prije smaknuća. Druge savezne države imaju razne zapreke za novinare koji žele stupiti u kontakt s osuđenicima na smrt, a te su zapreke mnogo veće nego zapreke za kontakt s običnim zatvorenicima. Je li moguće da se ta veća ograničenja, kao i tolike druge stvari u zatvorima, zasnivaju na sve većem političkom značenju smrtne kazne?

Brojne pogreške na visokoj razini istaknule su veliku odgovornost tiska da istražuje je li pravni sustav osudio nevine ljude na smrt. Na Državnoj konferenciji o krivim osudama i smrtnoj kazni, održanoj na Pravnome fakultetu Sveučilišta Northwestern u studenome 1998. godine, sudjelovala je polovica od 75 osuđenika koji su u zadnja dva desetljeća proglašeni nevinima i oslobođeni ne samo smrtne kazne nego i zatvora. Oko godinu dana kasnije, kad je republikanac i guverner Illinoisa George Ryan proglasio moratorij na smrtnu kaznu, Illinois je dotad već oslobodio više osuđenika na smrt nego što ih je smaknuo, što pokazuje jeziv broj pogrešaka koji se uvukao u pravni sustav.

Lutriju smaknuća koja je dovela do tolikih pogrešnih osuda poduprli su novi zakoni i sudske presude koje ograničavaju pravne žalbe osuđenika. S obzirom na to da je time znatno sužena mogućnost sudske provjere, tisak ima još važniju ulogu u ispravljanju pogrešaka države koje bi mogle biti kobne. Mediji su zadnji prizivni sud, i to više nego ikad prije. Kako je pristup zatvorenicima dodatno ograničen, tisak ne može biti onako uspješan kao što bi trebao biti u svojoj tradicionalnoj i ključnoj ulozi nadzora.

Svejedno, glasnogovornik jednog zatvora u Virginiji rekao je lokalnim novinama: »Zatvor nije mjesto za medije. Nemamo nikakvu obvezu da zatvorenicima pružimo mogućnost da govore kako su nevini ili da optužuju zatvorski sustav.«

Osim problema pogrešnih smaknuća, javlja se i mnogo pitanja o opravdanosti i pravednosti smrtne kazne, jer ima sve više dokaza da rasni i drugi vanjski čimbenici katkad određuju koga će država osuditi na smrt, a koga neće. Od životne je važnosti da javnost raspravlja o takvim pitanjima života i smrti koristeći se svim informacijama koje mogu koristiti raspravi, uključujući informacije koje može dati samo osuđenik. Zadatak je tiska da preuzme tu golemu odgovornost, a država bi trebala imati obvezu olakšati taj proces.

Problem krivih osuda ne tiče se samo osuđenih na smrt, naravno. Nekadašnji vođa Crnih pantera, Elmer (Geronimo) Pratt, slavan je primjer zatvorenika koji je zbog umorstva proveo desetljeća u zatvoru prije nego što je presuda poništena zbog novih dokaza. Potvrđeno je mnogo godina nakon Prattove osude da je glavni svjedok optužbe bio doušnik policije i FBI–a, koji je o tome lagao pod prisegom i da je optužba zatajila taj ključni dokaz. Nakon što je oslobođen, Pratt je dobio više milijuna dolara u nagodbi sudskog spora zbog nepravednog zatočenja i kršenja građanskih prava. Pratt je dugo tvrdio da su ga u zatvoru kažnjavali zbog razgovora s novinarima koji su istraživali njegove tvrdnje da je nevin. Kalifornijski pritisak protiv intervjua s pojedinačnim zatvorenicima počeo je ubrzo nakon što je više novinara počelo temeljitije proučavati upitne okolnosti koje su dovele do Prattove osude. Ti novinari su izjavili da je Pratt bio prvi zatvorenik s kojim nisu smjeli voditi snimane razgovore. Iako to nije dokazano, novinari tvrde da postoji izravna veza između obnovljenog zanimanja tiska za Prattovu nevinost i širih ograničenja za medije koja su ubrzo uslijedila, kao i službenih žalopojka o »slavnim zatvorenicima«.

Važni problemi vezani uz zatvorsku pravdu ne svode se samo na provjeru smrtnih kazna ili drugih tvrdnja o nevinosti. Rutinska mržnja i surovost u mnogim zatvorima ove zemlje također je pitanje društvene jednakosti, te je svakako zanimljivo za javnost i vladu SAD–a kad se slično ponašanje otkriva u zatvorima drugih zemalja. Osim toga, kad se svaki dan tijekom mnogo godina trpe zatvorske grubosti i okrutnosti, to ostavlja neizbrisiv trag na ljudima koje stalno šaljemo u zatvor i iz njega, kao i na njihovim obiteljima. Neobično velik broj takvih ljudi u ovoj zemlji pripada u rasne i etničke manjine. Grub i zlonamjeran odnos prema tolikim ljudima u našim zatvorima srozava razinu cijele naše kulture, čak i kad zatvorenici ne izlaze iz zatvora tako ogorčeni da žele živjeti kao prijestupnici i narkomani jer to vide kao jedini način da ublaže bol ili da se »osvete«. Javnost mora znati za te okolnosti i razumjeti njihove posljedice dok još postoji mogućnost da se promijene.

Drugo pitanje od javnog značaja koje je tisak dužan istraživati u zatvorima jest politika osuđivanja. Ograničenja intervjua uvedena su u Kaliforniji otprilike u isto vrijeme kad je ta savezna država uvela jedan od najstrožih zakona »triju prijestupa« u SAD–u. Mnogi zatvorenici koji su tada dobili kaznu između 25 godina i doživotne stigli su u zatvor nakon sitnih krađa; drugi su cijeli život bili umno poremećeni ili retardirani; nekima je razum oslabio zbog narkomanije koju nisu mogli liječiti. Uvođenje zakona »triju prijestupa« nije bilo samo teoretsko pitanje za javnost. Kazna je predočena javnosti, koja je glasovala o njoj u cijeloj Kaliforniji. Dakle, okolnosti života i prijestupa ljudi kojima je prijetio novi zakon opravdano su pridonijeli donošenju javne odluke.

Nakon što je zakon prošao, uspješnost te narodne odluke — i njezine eventualne nove izmjene — i dalje su bile važne za glasače i suce Kalifornije. Što se događa u zatvorima pod novim zakonom? Jesu li u zatvoru onakvi ljudi kakve je izborno tijelo željelo zatvoriti? Kako zatvor djeluje na njih, je li promijenio narav prijestupa? Mediji ne mogu odgovoriti na takva važna pitanja ako nemaju pristup zatvorima i zatvorenicima. Unatoč tomu, mnogi novinari koji su željeli ispričati priče o zatvorenicima nastradalima zbog krutih i aritmetičkih kriterija tog zakona nisu uspjeli jer su ih spriječila nova i jača kalifornijska ograničenja intervjua. Kad novinari ne mogu doprijeti do junaka priče, često se događa da priča ostane neispričana. Tako je rasprava o zatvorskoj politici odrezana od svojega korijena, od informacija. Razni su se novinari žalili što moraju odustati od članaka o »trećem prijestupu« zato što im je pristup ograničen.

Naravno, postoji mnogo drugih razloga zašto građani žele (ili trebaju) od novinara dobiti informacije koje imaju samo zatvorenici. Još jedno pitanje koje se javlja u zatvorima jest korištenje i količina zatvorskog rada (zbog tog su pitanja spomenuti zatvorenici iz San Diega završili u samici pod optužbom »ugrožavanja vjerodostojnosti«). Neki zatvorenici imaju jedinstvenu stručnost koja nam može pomoći da shvatimo nepoštenje u vanjskom svijetu, bilo ono državno ili bilo koje drugo. Ovdje posebno mislimo na vladine službenike koji su zatočeni zbog nepoštenja i koji su potom sagledali krivični zakon s obiju strana — i kao zakonodavci i kao prijestupnici. Ipak, informacije zatvorenika su u demokraciji najkorisnije kad treba proučiti strogost kazna i kršenje ljudskih prava.

Postoji vrsta zatvorenika čije se priče često ne mogu čuti — to su zatvorenici koji se strogo čuvaju u zatvorima unutar zatvora, što se često naziva »administrativno razdvajanje«, ali je u običnom govoru poznato kao »samica«. Zatvorski službenici kažu da najgore i nepopravljive zatvorenike upućuju u administrativnu izolaciju. Zatvorenici u tim ćelijama imaju manje prava na posjete i telefoniranje nego drugi, a katkad uopće nemaju ta prava. Administrativna izolacija je često prvi korak za one koji su prekršili zatvorska pravila, ali je i prikladno mjesto da se »sakriju« zatvorenici koji se protive nekim zatvorskim odredbama ili se svađaju s upravom. U svim drugim državnim ustanovama smatralo bi se da neki od tih unutrašnjih kritičara »upozoravaju na pogreške«, ali u zatvorenom i zagušljivom svijetu zatvora optužuje ih se za neposlušnost i uspješno razdvaja od drugih zatvorenika i od tiska. Katkad završe u samici upravo zato što su kontaktirali s medijima da upozore na nepravde ili izreknu ono što bi izvan zatvora bilo ustavom zaštićeno mišljenje o radu države. To se dogodilo zatvorenicima iz San Diega, koji su optuženi za »ugrožavanje vjerodostojnosti« zatvorskog programa rada. Dannie Martin je u saveznom zatvoru bio kažnjen samicom zbog priče koju je napisao i koju sam ja objavio u novinama San Francisco Chronicle.

Ograničenja novinarskog pristupa posebno su zamorna za novinare koji se koriste vizualnim medijima — televizijom i dokumentarnim filmovima. Ako nema snimke, nema ni priče. Sve više i više, diljem Sjedinjenih Država, snimanje se zabranjuje zbog strožih pravila. Na primjer, savezna država Connecticut ne dopušta nikakvo snimanje intervjua kamerom ni prijenos bilo kakvim vizualnim medijem. Pennsylvania: zabranjene su fotografije, kamere i magnetofoni. New Hampshire: zabranjene su kamere, magnetofoni i »aparati za videosnimanje«. Južna Karolina: zabranjeno je bilježenje svih vrsta, uključujući olovku i papir. Slična ograničenja postoje i u drugim saveznim državama.

Da su takva ograničenja bila na snazi u Texasu, lako je moguće da javnost ne bi saznala cijelu priču o krivoj osudi Randalla Adamsa zbog ubojstva policajca. Adams je pušten na slobodu nakon što je dokumentarist Errol Morris prikazao javnosti tu nepravdu u danas slavnom filmu The Thin Blue Line (Tanka plava crta).

Mnoge se priče ne mogu nikako ispričati ako nemate kameru. Kad je poznata emisija 60 Minutes prikazala intervju sa zatvorenikom koji je bio svjedok ubojstva što su ga počinili stražari u zatvoru Corcoran (svjedok s kojim su mogli razgovarati samo zato što je radi vlastite sigurnosti premješten u savezni zatvor, gdje su snimani intervjui bili dopušteni), ključan sastojak priče bila je službena zatvorska snimka ubojstva. Tijekom intervjua, zatvorenik je pokraj sebe imao ekran s tom snimkom, na kojem je pokazivao gdje su stajali on, ubojice i Preston Tate, žrtva. Producent emisije poslije je podrugljivo napomenuo: »To ne možete napraviti u novinama.« Bez kamere ne bi bilo priče.

Jedan novinar koji je napisao mnoge zatvorske priče kaže da su zapreke koje postavlja zatvorski sustav »dobar način da se obeshrabre ljudi koji pišu takve priče«. Usto dodaje: »To je jedan od glavnih razloga zašto se rijetki novinari uopće upuštaju u to«. Ali to nije jedini razlog. I sami mediji moraju snositi dio krivice. Kao što mnogi političari u javnosti raspiruju strah od kriminala i zatvorenika radi vlastitih izbornih ciljeva, tako i mediji često pothranjuju i šire iste strahove radi vlastitih komercijalnih ciljeva. S obzirom na to da mediji malo–pomalo dolaze u ruke nekoliko megakorporacija (od kojih su neke u vlasništvu konglomerata tradicionalne zabavne industrije), pa su pod većim pritiskom da ostvare veću dobit u skladu s rastom dionica, previše se naglašava »ono što prodaje«, a strah se dobro prodaje.

Osim toga, od novinara se često očekuje da budu zabavni, da se spuštaju do najmanjeg zajedničkog nazivnika kako bi imali veću tiražu ili gledanost, što znači više novca od reklama. To opet dovodi do iskrivljavanja čistih novinarskih gledišta — katkad vijestima koje više idu na senzacionalizam ili jednostavnost nego što je potrebno, katkad prevelikim naglašavanjem rijetkih ili manjih prijestupa i prijestupnika, a katkad potpunim ignoriranjem zatvorskih priča.

Zatvorske uprave u Kaliforniji i drugdje iskoristile su sve veći naglasak na »zabavnim« vijestima kao izgovor da uvedu ograničenja i za ozbiljne novinare. Nedavno su barem dva ugledna informativna časopisa obaviještena da ih zatvorska uprava smatra zabavnim listovima. Ured za zatvore savezne države New Hampshire odbio je intervju za emisiju 60 Minutes zbog istog razloga, a Kalifornijska kaznena uprava obavijestila je producenta emisije Dateline na kanalu NBC da emisije poput njegove — »vrlo slične žutoj štampi« — vode do opće zabrane snimanih intervjua pojedinih zatvorenika. Kako se intervjui ne mogu zabranjivati na temelju procjene zatvorske uprave o sadržaju programa, jer bi to bilo protuzakonito, Kalifornija i mnoge druge savezne države koriste se maštovitim metodama poput kalifornijske teorije »zatvorskih televizijskih zvijezda« kako bi onemogućile televizijske novinare i zabranile im korištenje kamera koje im trebaju da bi izvijestili o pričama određenih zatvorenika.

Iako su neki zatvori iskoristili spomenuti trend u neopravdane svrhe, novinarsko iskrivljavanje prijestupa i zatvora u svrhu veće gledanosti i zarade težak je društveni problem.

Trend prema novinarstvu koje želi biti zabavno ima za posljedicu i pretvaranje mnogih zatvorskih priča u potrošnu robu. Vijesti iz zatvora svode priču na određene elemente za koje se smatra da će zadovoljiti publiku i koji služe kao lako probavljiva zamjena za neugodnu stvarnost i kao sredstva za smirenje protiv straha od društvenih problema. Stalno se javljaju priče o »nevjerojatnom bijegu«, »čudovištu iza rešetaka«, »barbarskoj pobuni«. Naravno, većina tih priča zasniva se na stvarnim događajima, ali te se priče biraju i pretvaraju u senzaciju kako bi se izazvalo isto onakvo uzbuđenje kakvo ljudi navodno osjećaju gledajući akcijske filmove. Radi lakšeg uživljavanja, koriste se klišeji kao »borba dobra protiv zla«. Završna poruka potrošaču glasi: »Ja sam dobar momak, a on nije.«

Zabava po svojoj naravi nije novinarstvo. U industriji zabave ono što čitamo, vidimo ili čujemo postaje važno zbog osjećaja koje budi u nama, a ne zbog vlastite istinitosti ili važnosti. Ništa ne zadovoljava brže od onoga što se lako razumije, od jednostavne osjećajne reakcije zasnovane na prepoznavanju. Drugim riječima, klišej — taj prikladni način da lažiramo stvarnost — nameće se umjesto ocjene vijesti.

Zatvorski klišeji brišu sve nijanse zatvora i zatvorenika te naglašavaju umirujuću sliku da »mi« nemamo ništa zajedničko s »njima«. Ističu prijeteće nasilje zatvorskog života i zanemaruju plemenitost i suosjećanje kod mnogih zatvorenika, koje dobro poznaju odvjetnici, nastavnici, svećenici i socijalni radnici koji su proveli mnogo vremena u tim izoliranim ustanovama. Znanstvena istraživanja pokazala su da je mnogo više pozornosti u novinama posvećeno zločinu upravo u vrijeme kad se broj zločina smanjuje. Novinari imaju uzrečicu za težnju prema sve većem senzacionalizmu na televizijskim vijestima: »If it bleeds, it leads« (ako krvari, gledat će se). Zatvorske priče, pogotovo one koje se tiču politike a ne nasilja, katkad se smatraju previše dosadnima ili teško dostupnima da bi opravdale troškove potrebne za njihovo prenošenje. Time se održava slika zatvora kao mjesta koje je gotovo isključivo definirano nasiljem. Svi su čuli stravične zatvorske priče, ali manja je mogućnost da ćete čuti za zatvorenike koji prikupljaju tisuće dolara za lokalne agencije protiv nasilja nad djecom, kao što je učinila skupina zatvorenika u jednome kalifornijskom zatvoru. Malo je vjerojatno i da će netko čitatelju ili gledatelju objasniti da je velik dio zatvorenika u ovoj zemlji imao iznimno traumatično djetinjstvo. Takve nijansirane ljudske priče zanimaju sve manje i manje novinara, kako u bučnom i napetom svijetu televizijskih vijesti, tako i u novinama, koje kao da se natječu s televizijom preuzimajući njezine najgore metode.

Katkad se zatvori ne mogu nimalo detaljno opisati zato što pojedini novinari nemaju jasnu sliku o zatvoru. Mnogi novinari uopće ne mogu zamisliti kako da gledaju na stvari koje nisu uobičajene u njihovoj klasi ili rasi. S druge strane, zatvor uistinu sve više postaje pitanje rase i klase. Ljudi u zatvorima su siromašni i »manjinski«, a ljudi u novinskim uredima imaju plaću i bijelu kožu. Novine i drugi mediji naučili su metodom pokušaja i pogrešaka u zadnjih nekoliko desetljeća kako pisati o nekim »manjinskim« zajednicama, i to uglavnom o zajednicama na koje će njihovi čitatelji i gledatelji naići u svakodnevnom životu. Ali nemaju potrebu da se jednako potrude kad pišu o zajednicama u našim zatvorima, koje su nijeme, politički nemoćne i nevidljive. Jedno je kad želite razumjeti porive i interese ljudi koji se bune pred gradskom vijećnicom, a sasvim je nešto drugo kad se trebate uživjeti u siromašne, crne ili hispanske gubitnike koji leže u samicama izoliranih zatvora izvan gradova (a ima mnogo takvih). Također nije lako shvatiti — ili čak pronaći — obitelji tih zatvorenika, koje se obično preko tjedna ubijaju od posla, a preko vikenda se cijelu noć drmusaju u autobusu kako bi posjetile voljenu osobu.

Naučit ćete mnogo više o prijestupima i prijestupnicima ako stojite u beskrajnim redovima pred sobama za posjet naših zatvora nego ako provedete jednako mnogo vremena gledajući proračune, znanstvena izvješća i kompjutorske baze podataka. Ali u tim redovima nećete naći mnogo novinara. Kao što se može i očekivati, novinari pišu priče o ljudima koje poznaju i s kojima se svakodnevno druže, a velik dio njihovih informacija — bez obzira na to jesu li to slučajne obavijesti ili vrijedni izvori — dolazi od ljudi u čijem se društvu dobro osjećaju.

Druge zapreke pred uspješnom novinarskom pričom više ovise o ustanovi nego o pojedincu. Proračuni rijetko sadrže novac koji je potreban za zatvorski ritam. Novinari provode mnogo vremena pišući o zločinima koji su se dogodili u jednom trenutku, znatno manje vremena pišući o sljedećim koracima na kaznenom sudu, o suđenjima koja traju danima ili najviše tjednima, te praktički nimalo vremena ili rada pišući o zatvorima, gdje se ljudi psihički mijenjaju mjesecima ili godinama.

Druga predrasuda u ustanovama jest tržišna orijentacija većine medija. Ipak su to poslovne kuće, a zarada je u novinama i na vijestima danas važnija nego ikad prije. Mediji angažiraju konzultante da im objasne tržišni udio i usmjereno oglašavanje, ali uglavnom ne angažiraju konzultante da im kažu kako razotkriti društvene istine. Svakako postoji opća obveza da se govori istina, ali ako se izuzmu izvanredni događaji, rijetko koji glavni urednik vijesti smatra da je ta obveza išta drugo osim sredstva da se zaradi.

Ukratko, bez obzira na to što je uzrok — društvena navika, svjesna politika ili naglasak na zaradi — mediji često ponavljaju koristoljubive klišeje političara o zatvorenicima i zatvorskim pitanjima.

Čini se da najveći dio javnosti koja prati medije, i kojoj novinarska izvješća usmjeravaju pozornost i oblikuju stajalište, nije zabrinut što se uvode plitki klišeji umjesto složenih osobnih i društvenih kretanja u zatvorima. Mnogo je lakše zatvoriti svoje strahove iza betonskih zidova, namotaja bodljikave žice i hrpe papirnatih klišeja nego se suočiti sa stvarnošću kriminala u našem nemirnom društvu. Ali ljudi koje je društvo smetnulo s uma postoje i dalje, te ih oblikuje (ili iskrivljava) okoliš u koji smo ih stavili.

Izvješćivanje o kriminalu naša je nova mitologija, koja katkad postaje gotovo homerska, pjevajući o dramatičnim događajima kako bi uzbudila čitatelje kojima navodno dosađuju ozbiljnije stvari. Uzmite na primjer mitsku pripovijest o nestanku jedne djevojke, koja se mogla pročitati u izdanju lista San Francisco Chronicle od 4. ožujka 1996. Događaj se zbio u gradu Hanford u okrugu Kings. Priča na prvoj stranici počinjala je:

»Ovo je jedan od onih gradića gdje ne biste očekivali nikakve vrlo loše događaje.«

Zasad ništa o nestaloj djevojci. Idemo dalje:

»Posvuda su šumoviti parkovi i igrališta. Škole i crkve mirno stoje na svakom drugom uglu. Baza mornaričkog zrakoplovstva Lemoore, gdje piloti lete u mlažnjacima F–18, nalazi se nekoliko kilometara zapadnije i kao da pojačava osjećaj sigurnosti i reda.«

Dakle, već smo prošli dva pasusa, a još se ne spominje nestala djevojka. Samo se stvara atmosfera za uzbudljivu priču — sigurna i moralna seoska zajednica, zaštićena od opasnosti koju stvaraju moderni društveni problemi i nepouzdani došljaci. Dapače, taj idealni svijet iz 1950–ih štite mlažnjaci.

Tek u trećem pasusu novinar spominje razlog pisanja priče:

»Ali kad opet jedna djevojka nestane s lica zemlje — treća na ovom području u zadnje dvije godine...«

Poslije u priči novinar pojačava sliku idile, ali ovaj put ubacuje retorički obrat:

»Ova zajednica u središnjem dijelu nizine San Joaquin, između autocesta 5 i 99, sastoji se od bogatog gradića koji okružuju beskrajne farme na kojima se uzgajaju pamuk, lucerka, grožđe i krave muzare. Kad ispari jutarnja magla, dobro se vide snjegovi Sierre, 80 kilometara istočnije.«

»Ali stanovnici dobro znaju da njihov gradić okružuje i svijet gdje ljudski život ponekad nije na cijeni. U blizini su četiri zatvora, uključujući državni zatvor Corcoran, koji je 26 kilometara južnije i gdje su zatočeni Charles Manson, masovni ubojica Juan Corona, kao i Sirhan Sirhan, ubojica Bobbyja Kennedyja.«

Naravno, Charles Manson, Juan Corona i Sirhan Sirhan nisu se maknuli iz zatvora i nisu imali nikakve veze s djevojčinim nestankom, kao ni sam zatvor, koji se prema članku nalazi 26 kilometara od grada gdje je djevojka nestala. Ti zloglasni kriminalci i njihovo robijanje spomenuti su kako bi pružili jeziv okvir za priču koja nema nikakve veze s njima. Ukratko, priča više uzbuđuje nego izvješćuje. Koristi se notornim zatvorenicima i drugim mitskim klišejima kako bi zainteresirala publiku i pojačala njezin strah, umjesto da je informira i prikaže suvisao kontekst.

Uostalom, zabito seosko područje gdje je djevojka nestala nije raj na zemlji. U nekim krugovima je to područje poznato ne samo po pamuku, lucerki, grožđu i kravama muzarama nego i po seoskoj proizvodnji metamfetamina. Ali ta činjenica bi možda pokvarila uzbudljivu priču. Osim toga, sumnjivac koji je na kraju uhićen bio je stanovnik toga moralnoga gradića — otac dvanaestogodišnje prijateljice žrtve — a ne zli došljak koji želi uništiti njihovu nevinost iz 1950–ih.

Na ovaj način, novinari često zdravo za gotovo prihvaćaju iskrivljena stajališta javnosti i koristoljubive političke planove, čime još više iskrivljavaju sliku koju javnost ima o zatvorima i prijestupnicima. To je začarani krug dezinformacija i nerazumijevanja koji je na svoj način jednako štetan kao i otvorena cenzura koju provodi zatvorska uprava.

Možda bi se i novinari i zatvorska uprava trebali podsjetiti na svoje obveze prema javnosti s pomoću uvoda u odjeljak o javnim komunikacijama unutar politika i procedura Ureda za zatvore Sjeverne Karoline:

»Zatvori su javne ustanove koje rade na trošak javnosti radi zaštite javnosti. Svi građani Sjeverne Karoline imaju pravo i dužnost znati uvjete i rad državnog sustava zatvora. Vlast koja upravlja ovim sustavom želi promicati zanimanje za zatvore i za brigu o ljudima koje čuvamo. Naša je opća politika olakšati javnosti i predstavnicima masovnih medija pristup takvim informacijama na sve moguće načine, uključujući posjete zatvorima i kontakte s članovima Državne kaznene službe i s ljudima koje čuvamo...«

Nije ni čudo da su neka od najboljih izvješća iz zatvora u zadnjih nekoliko godina — na primjer, velik dio serije Zločin i kazna koja je išla u sklopu emisije Nightline ljeti 1998. godine — snimljena u zatvorima Sjeverne Karoline.

Bez obzira na to prati li javnost situaciju ili ne, na kraju će se javnost morati nositi s posljedicama onoga što se događa u zatvorima ove zemlje. Većina ljudi može pratiti situaciju jedino kroz medije. Zaslužili su nešto bolje od onoga što dobivaju, kako od upravitelja tih manjkavih ustanova, tako i od novinara kojima je dužnost da ih nadziru.

Peter Y. Sussman radio je kao urednik u novinama San Francisco Chronicle gotovo trideset godina. Tijekom 1980–ih i 1990–ih objavljivao je članke koje je pisao Dannie Martin, zatvorenik u saveznom zatvoru, a onda je pokrenuo sudski proces kad je Martin kažnjen zbog tih članaka. Martin i Sussman napisali su knjigu Počinio sam novinarstvo, koju je u Hrvatskoj nedavno izdao Profil International. Sussman je dobio mnoge državne nagrade zbog zauzimanja za medijsko pokrivanje zatvorenika, uključujući Wells Key, najvišu počast koju dodjeljuje američka Udruga profesionalnih novinara.

Preveo Marko Maras