Lirika i strasti

Lirika i strasti

U povodu 30. godišnjice smrti austrijske pjesnikinje i književnice Ingeborg Bachmann

»Postoji točan trenutak kojim je uništeno moje djetinjstvo. To je onaj dan kada su Hitlerove trupe umarširale u Klagenfurt. Bilo je toliko strašno, da moja sjećanja počinju od toga dana... ta grozna, opipljiva brutalnost, tutnjava tih trupa, pjesma i marširanje gore–dolje — prvi put u životu bila sam uplašena na smrt.«

Ovako je austrijska spisateljica Ingeborg Bachmann opisala svoja najranija sjećanja novinarki Gerdi Bödefeld u intervjuu 1971, dvije godine prije svoje smrti. Sjećanja su vezana uz Neuer Platz, trg u samome središtu njezina rodnog Klagenfurta.

Ove godine, kada se navršava 30. godišnjica smrti velike austrijske književnice, mnogi se ljubitelji poezije prisjećaju njezinih pjesama koje krasi simbioza oprečnih motiva trajnog i prolaznog, njezine poezije pisane preciznim i elegantnim stilom koji odiše mirnoćom, ali i tamnim, snažnim slikama koje upućuju na osobna iskustva, bezlične ljudske odnose, pa čak i suvremene društvene događaje.

U potrazi za izvorima ove osebujne autorice koja se osim poezijom okušala i u gotovo svim književnim vrstama, krenuli smo u austrijski glavni grad Koruške, Klagenfurt. Tragove životnog puta Ingeborg Bachmann pronašli smo u muzeju posvećenom jednom drugom austrijskom i svjetskom književnom velikanu — Robertu Musilu. Njegov voditelj, dr. Heimo Strempfl, jedan je od najvećih stručnjaka za život i djelo Ingeborg Bachmann te pravi čovjek s kojim ćemo pokušati rasvijetliti lik umjetnice.

Krećemo od muzeja o kojem dr. Strempfl kaže: »U ovoj je zgradi, inače rodnoj kući Roberta Musila, danas zaštićenom spomeniku kulture, postojao muzej od 80–ih godina, ali je u ovome obliku otvoren 1997. godine. Sredinom 90–ih sačinjen je novi koncept za zgradu, odnosno plan da u njoj grad Klagenfurt otvori muzej posvećen književnosti, prije svega Musilu. No, muzej također sadrži i izloške posvećene Ingeborg Bachmann, kao i rekonstrukciju radne sobe pjesnikinje Christine Lavant, koja je u Klagenfurtu, doduše, živjela u 60–ima samo dvije godine, no držali smo da se u muzeju trebamo držati svega važnog u vezi s književnošću.«

Da malo skrenemo s teme, ove se godine inače, kao i u slučaju Ingeborg Bachmann, obilježava i 30. godišnjica smrti Christine Lavant. Njezin legendarni mansardski stan, originalno u St. Stefanu u Lavantallu, rekonstruiran je u muzeju te ljubitelji njezine poezije mogu vidjeti sobicu gdje su noćima, uz čaj i kekse, nastajali njezini neponovljivi stihovi.

»U muzeju postoji i prostor za književna čitanja, knjižnica, a posebna je pozornost posvećena koruškoj književnosti. U zgradi djeluje i Znanstveni institut za književnost, kao odjel Klagenfurtskog sveučilišta, tako da se cijela kuća naziva »zgradom književnosti«. Odavde polaze sva događanja vezana za književnost — čitanja, simpoziji, kao primjerice »Translatio« posvećen prevođenju, jer se ovdje u Klagenfurtu dodjeljuje i austrijska godišnja nagrada za književni prijevod. Kako se nalazimo na tromeđi triju kultura — njemačke, slovenske i talijanske, vrlo smo zainteresirani i za kontakte s drugim kulturama. Jednostavno, pokušavamo biti što otvoreniji prema drugima«, objašnjava rad muzeja dr. Strempfel.

Ingeborg Bachmann, kćer učitelja, rođena je u Klagenfurtu 1926. gdje je živjela do 1945, dakle u godinama svojeg odrastanja i formiranja. Istodobno to je i vrijeme uspona nacionalsocijalizma 30–ih godina. »To razdoblje, a osobito okupacija Austrije, iznimno su važni za njezino djelo. Zanimljivo je promatrati njezine promjene u osjećajima za Korušku i Klagenfurt, svojevrsnu otuđenost u njezinim emocijama i razmišljanjima o mjestu iz kojeg potječe«, pojašnjava dr. Stempfl.

Nakon završene osnovne škole i dvije godine srednje, pohađala je Višu školu za djevojke, koja je za nacističke vladavine zamijenila žensku gimnaziju koju su vodile sestre uršulinke. Iz toga doba Bachmann ima i lijepih uspomena na Klagenfurt. »U prekrasne ljetne dane mogu se vidjeti skupine stabala na suncu, odmah do gradskoga kazališta. Prvo stablo, koje stoji ispred tamnocrvenih stabala trešnje koje ne rađaju plodove, u jesen je potpuno u plamenu, takva blješteća zlatna mrlja da izgleda poput baklje koju je ispustio neki anđeo.«

O kući koja i danas pripada obitelji Bachmann, ona piše: »Jednoga dana djeca su preselila u Henselstrasse, u kuću bez vlasnika, u susjedstvu koje je ispuzalo, pokorno i stisnuta srca, pod bremenom hipoteka... Sada posjeduju dvorište, u čijem su prednjem dijelu posađene ruže.«

No, stigao je dan rastanka s djetinjstvom i Klagenfurtom: »Jednoga dana djeca jednostavno nisu dobila zadaće i mogla su otići. Gurnuti su da naprave prve korake u životu... Na kraju rata otišla sam u Beč, užasno nestrpljiva i puna očekivanja«, piše Bachmann.

»Morala je napustiti Klagenfurt da bi postala slavna književnica. Nakon boravka na studijima u Innsbrucku i Grazu, otišla je u Beč gdje je studirala filozofiju i pravo te došla u doticaj s različitim književnicima, sa »Skupinom 47« (»Gruppe 47«) — vrlo utjecajnim udruženjem književnika iz Njemačke, ljudima poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, koje je postojalo do 60–ih godina. Ingeborg Bachmann, kao članica spomenutog udruženja, osvojila je i čuvenu nagradu »Skupine 47« za svoju zbirku poezije. Njihovo načelo rada bilo je da jedan od članova pročita svoj tekst, dok bi ostali onda o njemu raspravljali, ali sam autor ne bi smio sudjelovati u raspravi. Taj način je potaknuo, nakon njezine smrti, ideju o »Nagradi Ingeborg Bachmann«, dakle, možemo reći, obnovu neke vrste rituala. »Nagrada Bachmann« ustanovljena je 1977, četiri godine nakon njezine smrti. Tako već četvrt stoljeća pisci dolaze u Klagenfurt u tjednu obljetnice njezina rođenja — 25. lipnja i pred stručnim žirijem čitaju svoje radove koji, dotad, ne smiju biti objavljeni. Time se podražava metoda kojom se koristila »Skupina 47«, govori nam dr. Strempfl.

Ingeborg Bachmann postala je međunarodno poznata pomoću veze sa »Skupinom 47« te je tijekom 50–ih izdala dvije knjige poezije koje su je učinile slavnom — Oročeno vrijeme (Die gestundete Zeit) 1953. i Zazivanje Velikog medvjeda (Anrufung des großen Bären), tri godine kasnije.

»Potom je otišla živjeti u Italiju, na otok Ischiu, s jednim njemačkim skladateljem. Italija ju je impresionirala i potpuno očarala. Neko vrijeme boravila je kao gost i na Harvardskom sveučilištu u Sjedinjenim Državama. Od 1951. do 1958. Ingeborg Bachmann napisala je i objavila cijelu seriju radijskih drama. Čuveni švicarski književnik Max Frisch čuo je jednu od tih drama i napisao je pismo Ingeborg Bachmann. Upoznali su se 1958. u Parizu i započeli ljubavnu vezu, iako je Frisch tada bio oženjen. Veza je potrajala četiri godine i nije bila najsretnija. Živjeli su u Zürichu i Rimu, ali kraj veze bio je težak za obje strane. Razlog raspada veze nije nam poznat, jer se osobne stvari i pisma Ingeborg Bachmann nalaze u Nacionalnoj knjižnici u Beču i nisu dostupni javnosti. Ista stvar je i s Frischom. Njegove osobne stvari, spisi i pisma nalaze se u Švicarskoj i također nisu dostupni javnosti«, nastavlja dr. Strempfl.

Ingeborg Bachmann potom je, 1963, otišla u München te zatim u Berlin, gdje je ostala dvije godine. Tamo je osvojila više važnih književnih nagrada, između ostalih i prestižnu »Nagradu Georg Büchner«. U to doba predavala je poeziju i na Franfurtskom sveučilištu te proputovala Sudan i Egipat. Nakon toga vratila se u Rim, no, kako je već ranih 60–ih prestala pisati poeziju, posvetila se isključivo prozi. Pisala je kratke priče i romane, uglavnom feminističke tematike. Jedan od njezinih projekata bio je i nedovršena trilogija »Načini umiranja«. Dva predviđena dijela: Slučaj Franza i Rekvijem za Fanny Goldmann, objavljeni su posmrtno, od kojih je prvi, pod naslovom »Franza«, ekraniziran 1986. Austrijska drama u kojoj se glavni lik, Franza, nakon završetka veze s britanskim časnikom nakon II. svj. rata koji ju ostavlja u potpunoj depresiji i beznađu, udaje za nasilnog i bezosjećajnog liječnika, nije dobro prošla kod kritike. Nasuprot tome, njezin najpoznatiji roman Malina doživio je uspješno prenošenje na film u austrijsko–njemačkoj koprodukciji 1991, s poznatom francuskom glumicom Isabelle Huppert, koja igra izbezumljenu ženu rastrganu između dosadnoga supruga i indiferentnoga ljubavnika. Dvojba koja uzrokuje sve veći bijes, poremećenost i ludilo završava spaljivanjem već demoliranoga stana, odnosno požarom kojim sama sebe spali. Iako su kritičari roman Malina čitali iz autobiografskoga kuta, Bachmann je negirala sličnosti s njezinom vezom s Maxom Frischom. Šokantan kraj priče, ipak, zloguko je predviđanje događaja koji će uslijediti.

Ingeborg Bachmann umrla je u Rimu, u vrlo tragičnim okolnostima. Zaspala je s upaljenom cigaretom i zadobila teške opekline u tako prouzročenome požaru. Umrla je tri tjedna kasnije, 17. listopada 1973. Uzroci požara, iako pripisani nepažnji, ostali su, ipak, djelomično nejasni. U nekim se krugovima, naime, nagađalo i o pokušaju samoubojstva. Danas je pokopana na klagenfurtskom groblju Annabichl.

Osim pisanja, redovitih predavanja o poeziji i književnih tribina na kojima je čitala vlastita djela, Ingeborg Bachmann bila je strastveni borac protiv nuklearnog naoružanja i potpisnik deklaracije protiv rata u Vijetnamu.

»I bez toga ona je vrlo zanimljiva ličnost austrijske i koruške književnosti — uz Krolowa, Celana i Eicha, najvažniji predstavnik lirske poezije poraća. Bila je osoba vrlo širokih pogleda i vrlo otvorena prema drugim kulturama. U jednom od svojih radova ona kaže: »Dolazim iz doline s dva imena, njemačkim i slovenskim«, zaključuje dr. Strempfl.

U tom kontekstu zanimljivo je da Ingeborg Bachmann slovi za kultnu autoricu i u susjednoj nam Sloveniji. Germanistica s Ljubljanskog sveučilišta, prof. Neva Šlibar, dobra poznavateljica autorice, opisala je kontakte Ingeborg Bachmann sa Slovencima, a nedugo nakon njezine smrti organizirala je i veliki simpozij posvećen književnici na kojem su sudjelovali i hrvatski germanisti.

Na kraju, kao primjer njezinih čestih oprečnosti razmišljanja i života, ostaje jedna od posljednjih izjava Ingeborg Bachmann: »Ja sam čovjek koji nikada nije rezignirao, koji uopće nije rezigniran i koji si to ne može ni predočiti. Samo, primjećujem, a primijetila sam kod toliko mnogo ljudi, i to često već vrlo rano, rezignaciju koja me zastrašuje.«