Književnost iza rešetaka

Književnost iza rešetaka

Postavimo sljedeće pitanje: što je zajedničko Hitleru, Jeanu Genetu i Malcolmu X? Prosječan građanin, pa čak i intelektualac, teško će naći zajednički nazivnik, jer u pitanju nije nacionalnost, jezik ni ideologija. Nije ni kultura, religija, spolnost, ni omiljeno jelo za doručak.

U taj popis pripadaju i Dostojevski, Wole Soyinka, Anne Frank i Jack London. Kao i Eldridge Cleaver, Solženjicin, de Sade i Ezra Pound. Mnogi su drugi na tom popisu bezimeni, nepoznati javnosti: narodni povjesničari, karipski robovi i drugi anonimni ljudi koji su čamili po svijetu. Slavni i skriveni, zločinci, intelektualci, buntovnici, otpadnici — svima njima je zajedničko da su pisali dok su protiv volje bili izbjeglice, prognanici ili zatočenici.

Progon i zatvor uvijek su bili plodno tlo za slikare, glazbenike i pisce. Dapače, najveći dio utjecajne židovske i kršćanske književnosti napisan je u takvim uvjetima. Biblija je možda najbolji primjer, kao i Boetijeva Utjeha filozofije, Bunyanov Put hodočasnika, te Platonovi dijalozi, pogotovo Kriton i Obrana Sokratova, koji prikazuju Sokratovo suđenje, zatočeništvo i smaknuće.

Iako svi ti pisci dijele iskustvo zatočeništva, koristili su se različiim načinima izražavanja. Oni koji se nisu smatrali kriminalcima, nego političkim zatvorenicima, revolucionarima ili intelektualcima, koji su kažnjeni isključivo zbog svojih uvjerenja ili protivljenja nepravednom sustavu, pisali su kako bi razotkrili tlačitelje i ideologiju tlačenja te kako bi pokrenuli reforme, makar i nenamjerno. Općenito su gledali na sebe kao na »zarobljenike savjesti« i davali smisao zatvoreništvu pozivanjem na višu pravdu. Zatvor je značio konačni ispit izdržljivosti i pobune. Dok ih je država namjeravala kazniti i preodgojiti, njima nije trebalo ni jedno ni drugo, a književnim su radom pokazivali da ih ništa neće slomiti ni isprati im mozak. Breyten Breytenbach, južnoafrički pisac i pjesnik, pripada u tu skupinu. Breytenbach je 1975. godine osuđen na sedmogodišnju robiju zato što se nastojao izboriti za prava crnačkih sindikata, a dvije njegove knjige — Istinite ispovijesti terorista albina i Mouroir — izravno su proizišle iz zatvorskog iskustva. Drugi je primjer Arthur Koestler, kojega su zatočili fašisti tijekom španjolskoga građanskog rata, i koji je poslije potaknut staljinističkim čistkama, napisao djelo Tama u podne, klasičnu osudu totalitarizma. Solženjicin je dobio osam godina radnog logora zato što je o Staljinu govorio kao o »gazdi«, ali obračunao se s tim sustavom djelima Jedan dan Ivana Denisoviča i Arhipelag Gulag. Popis ide dalje: Vaclav Havel (Moć nemoćnih i Pisma Olgi), Victor Serge (Ljudi u zatvoru), Dietrich Bonhoeffer, Lav Trocki i Rosa Luxemburg.

Nekima je zatvor bio spas, prilika za razmišljanje, kajanje i pokoru zbog prijestupa, a drugima je poslužio da opravdaju i pojačaju svoje vjerske ili duhovne vrijednosti. To ne iznenađuje, s obzirom da su ograničeno kretanje, prisilna čednost i ovisnost o vanjskim silama uvijek vodili k jasnijem razmišljanju i unutrašnjoj kontroli. U djelu Oscar Wilde i Jean Genet Eli Mandel tvrdi da su Wilde i Genet »trebali« zatvor kako bi pisali te da su u zatočeništvu prošli kroz duhovnu obnovu koja bi u »slobodi« bila neostvariva. Wilde je u dojmljivoj knjizi De Profundis napisao: »tišina, samoća, sramota — svaku od tih stvari moram pretvoriti u duhovno iskustvo. Kakvo god bilo poniženje tijela, moram ga iskoristiti da uzdignem duh«.

John Bunyan, engleski pisac i propovjednik, koji je prkosio kraljevskim odredbama što su osuđivale slobodno propovijedanje, smatrao je da zatvor nije stanje koje treba opisati konkretno, nego mjesto iskušenja na dugom putovanju prema nebu, dio veće alegorije. Zatočeništvo je potaknulo njegovo opće duhovno zalaganje. Horst Bienek, Brechtov kolega, nastojao je ne samo iskušati svoju vjeru nego nagovoriti i sudruga u ćeliji da je usvoji: »Možda bih ga čak trebao nagovoriti da se obrati na katoličanstvo... da vidimo živi li još u meni snaga vjere...« (Ćelija). Ako pogledamo novije događaje, Charles Colson, osuđeni urotnik u aferi Watergate koji je kažnjen zatvorom zbog sudjelovanja u poznatoj provali tijekom Nixonove uprave, doživio je potpuno vjersko obraćenje. U jednoj od svojih knjiga o zatvorskim iskustvima, Doživotne kazne, napisao je: »Kako su tjedni prolazili, bio sam sve sigurniji da mi je Bog uistinu dao viziju za novi rad u zatvorima«. Kad su ga oslobodili, organizirao je zatvorski vjerski rad i lobirao za reformu zatvora.

U 1960–im godinama, kad se povećao broj uhićenja buntovnika i aktivista, Sjedinjene Države počele su stvarati novu kategoriju zatvorskih pisaca: prijestupnike koji su se preporodili u društvene aktiviste i revolucionare. Zatvor je postao škola, te je stvorio političke vođe i lavinu zatvorske književnosti. Ta je pretvorba bila posebno vidljiva među zatvorenim crncima, koji su otkrili da vanjski svijet želi čuti i njihov glas.

Malcolm Braly je napisao U dvorištu, što je Kurt Vonnegut pohvalio kao najveći američki zatvorski roman. Knjiga Duša na ledu, zatvorske uspomene Eldridgea Cleavera, aktivista skupine Crne pantere, »potresla je ljude, te je naposljetku promijenila način na koji Amerika gleda na crnce...« (New York Times Book Review). Najpoznatiji primjer crnački je separatist Malcolm X, koji je velik dio života proveo iza rešetaka zbog pljačke, svodništva i bezbroj drugih zločina. U knjizi Autobiografija Malcolma X opisuje kako je od ogorčenoga sitnoga kriminalca i propalice postao musliman i izražajan politički aktivist. Njegova nesmiljena analiza rasizma bijelaca važna je i danas, kao i njegovo zauzimanje da crnci poštuju sebe i obrazuju se. George Jackson, pljačkaš koji je proveo jedanaest godina u zatvoru, od toga osam u samici, proglašen je jednim od najsposobnijih pisaca koji su proizašli iz stranke Crnih pantera, a na kraju je postao jedan od politički najradikalnijih pisaca. U knjizi Soledad Brother napisao je: »dosad nas je mogućnost pomilovanja kočila da se odlučno suočimo s našim tamničarima. Ali sada, kad su životni uvjeti sve gori, i kad smo sigurni da nas čeka propast, postali smo neumoljiva ruka slobode«. Čini se da Jackson nije dijelio mišljenje Jeana Geneta, koji je u predgovoru Soledad Brother pisao o zajedničkim temeljima zatvorskih pisaca. Jackson je smatrao da rasna shema kontrolira sve, te da je njegov način pisanja nedostupan Genetu i svakome tko nije crnac.

S druge strane, aktivističko pisanje je dostupno svima, pa su i drugi dugogodišnji prijestupnici, kao što je Dannie Martin, zauzeli mjesto u tom žanru. Martin je u ćeliji napisao niz nemilosrdnih članaka o zatvorskom sustavu SAD–a za novine San Francisco Chronicle. Zbog toga je zajedno s izdavačem, Peter Sussman, završio na sudu, gdje se dugo borio za zatvorenička prava na slobodu govora. Njihova knjiga, Počinio sam novinarstvo: zatvorski zapisi Crvenog Prasca, dobila je mnogobrojne novinarske nagrade, pa se njome sada koriste kriminolozi, sociolozi, reformatori zatvora, pa čak i obični čitatelji. Pisac, pjesnik, boksač i bivši zatvorenik Floyd Salas opisao je iskustva iz sadističkoga popravnog doma u svojoj prvoj knjizi Tetoviraj opaki križ (1967), koju je The Saturday Review of Literature proglasio najboljim romanom–prvijencem desetljeća. Sljedeće su njegove knjige dobile slične pohvale. Zatvorski pisac Edward Bunker napisao je roman No Beast So Fierce, po kojem je snimljen film Straight Time s Dustinom Hoffmanom, kao i Animal Factory, u kojem su glumili Willem Dafoe i Edward Furlong. Bunker je i koautor nekoliko knjiga, između ostaloga s Williamom Styronom (Sofijin izbor), a trenutačno radi za Hollywood.

Zatvorska književnost cvjeta i danas, pogotovo u Sjedinjenim Državama, gdje je zatvoreno više Amerikanaca nego ikad prije. Priče o mračnom junaštvu, eseji o zatvorskim pitanjima, prijestupnici kao antijunaci, revolucionari ili sebični robijaši — sve se to može naći u zatvorskoj književnosti današnjice, koja ima bezbroj oblika. Bunker je u knjizi Autobiografija prijestupnika najbolje opisao tu grozničavu djelatnost:

»Najglasnije su pisaće mašine, od kojih svaka ima svoju brzinu i svoj ritam, od napete nesigurnosti do neprekidnoga kucanja, od sudskih zamolba do ambicioznih romana, jer ja nisam jedini zatvorenik koji sanja o otkupljenju kroz književni život, o uzgoju lotosa u blatu.«

Preveo Marko Maras