Jučer u Afganistanu, danas u vašem stanu

SMS biblioteka Naklade Ljevak, Zagreb, 2003.

Mogu li Dva kraja lanca (Marie Agnes Combesque, Želimir Hercigonja) povezati Različitosti (Marie Agnes Combesque, Sanja Pilić) i Mine (Reine–Marguerite Bayle, Julijana Matanović)? Da, mogu, a sve tri knjige povezane su SMS bibliotekom (naklada Ljevak, Zagreb, 2003).

Knjige se poput SMS poruka obraćaju primatelju/čitatelju kratkim, komunikativnim i učinkovitim tekstom.

Moglo bi se reći da u svakoj od njih postoji sklad umjetničkoga i didaktičkoga — gotovo da imaju ono što bismo poželjeli udžbeniku — da ima i tekstove koje donose životne priče, lišene sladunjave romantike toliko odbojne senzibilitetu današnjega mladog recipijenta, a da se ipak kazuje priča.

Svaka je priča iz dalekoga (Kambodža, Mozambik) ili bližega svijeta (Francuska, Rumunjska) našla svoj tragični odraz i u ovim našim ili bliskim nam zemljopisnim prostorima, što upućuje na globalizaciju problema, ali i na okrutnu činjenicu da je nesreća tu među nama.

(Ne tako davno okrutno smo se razmetali doskočicom o ratu u Afganistanu i brzini vizualnih medija: jučer u Afganistanu, danas u vašem stanu.)

Ali sve je bilo još brže i učinkovitije — rat i ostale nesreće nisu došle preko medija, nego smo ih ubrzo osjetili »uživo«. Po dvije priče stranih autora prati po jedna priča naših autora.

Književne tekstove prati didaktični instrumentarij u djelu Dokumenti i svjedočanstva.

Tekst ne docira, nego ulazi u srž problema (mine, droga, rasizam) upozoravajući na njihovu globalnu raširenost.

Naizgled hladan govor brojki, činjenica i definicija pojmova ne ostavlja nas ravnodušnima, nego nas potiče na djelovanje. A da bismo djelovali, moramo poznavati problem. Ili kako se često zna reći: »Dobro upoznaj svojega neprijatelja kako bi ga pobijedio.«

Možda nam katkad nešto sliči fantomskim neprijateljima koji nemaju lica, ne zna im se ni vrijeme ni mjesto napada. Čekaju u zasjedi. Možda mnogi od nas ili nama bliskih osoba izbjegnu zasjedu. Ali to ipak ne umanjuje opasnost ni potrebu opreza.

Na kraju svake knjige Dokumenti i svjedočanstva dio su koji oprimjeruje problem. Ako smo još u početku mislili o problemu kao književnoj fikciji, dokumenti i svjedočanstva pretvaraju ih u fakte.

Višedijelan ustroj svake od tih knjiga pruža nam mogućnost različitog iščitavanja.

Prvo je potrebno samostalno, intimno čitanje, nakon kojega moramo dopustiti priči da uđe u nas, u naš unutarnji svijet i da nas počne mijenjati — a promijenit će nas nedvojbeno.

Kako su priče poticajne, primjerene su za čitanje u školama — pokrenule bi raspravu jer govore o sveprisutnim problemima, životne su. Njihovo djelovanje može biti preventivno, ali i kurativno.

Mogu poslužiti kao poticaj za pričanje vlastite priče utemeljene (nesrećom) na osobnom iskustvu ili kao poticaj za stvaralačko iskazivanje osobnih promišljanja.

Te bi knjige trebale naći put do (posebice mladih) čitatelja i mjesto u svakodnevnom životu. Bilo bi dobro kada bi te knjige krenule u život, a problemi iz života o kojima one govore ostali između njihovih korica.

Prva u nizu je knjiga Mine — kobni korak Reine–Marguerite Bayle i Julijane Matanović.

Prvi dio je trodijelan — priče iz Mozambika, Kambodže, Bosne. Obilježuje ih različitost mjesta i vremena a ujedinjuje istovjetnost sudbina — Još jedna podvala rasprskavajuće mine.

Kako kaže jedan lik — vjerovao je kako je mračna stranica povijesti njegove zemlje zauvijek zatvorena. I zatim spoznaja kako se mračne stranice stalno listaju i pitanje ima li išta sotonskije i gluplje od rasprskavajuće mine.

Pitanja bez odgovora postavlja si Prich, ranjeno dijete, koji besmisleno, nepravedno ostaje iznakažen, invalidan kao i Djevojka s mangom. U trećoj je priči, Volite li medenjake, mina odnijela ne samo nogu, oko, nego cijeli život.

Mine — oružje bez gospodara — odredile su i zagospodarile mnogim sudbinama.

A mina je jeftina (prosječna cijena joj je 5–7 dolara, a 200 puta više novca treba za njezino deaktiviranje), pouzdana, dugoročno opasna i kako kaže popratna deklaracija: »Zamišljena je kao sredstvo za onesposobljavanje ljudi. Taktička istraživanja pokazala su da je bolje raniti neprijatelja nego ga ubiti.« Pitamo se samo tko je neprijatelj — zar poljodjelac, zar izletnik, zar dijete?

Hladni statistički podaci govore o gorkim sudbinama — sto milijuna mina aktivno u 62 zemlje, svakih dvadeset minuta netko stane na minu. (Pa gotovo da i svatko od nas ovdje ima svoju minu.)

Prije pet godina potpisana je u Ottawi konvencija o zabrani protupješačkih mina, a potpisnica je i Hrvatska.

Ali čovjek treba svijet mijenjati ne samo svojim potpisom nego i djelovanjem.

Različitosti od vrijeđanja do umorstva Marie Agnes Combesque i Sanje Pilić tri su priče o različitostima — različitoj boji kože, pripadnosti različitoj rasi, naciji i različitu izgledu. Ljepota razlika pretvorila se u obilježenost. A obilježene izopćuju, kažnjavaju, ubijaju.

U prvoj priči, Mrzim te i ubit ću te, glavni su likovi Ali i Fuad Sjevernoafrikanci, po boji kože različiti od Francuza. Skinheadsi uzimaju stvar u svoje ruke (i noge) i mlate različitost.

Marija Romkinja živjela je u romskome selu u Rumunjskoj. Živjela do trenutka odmazde, pogroma u selu, kada joj sudbinu obilježuje to što je Romkinja.

I treća je priča, Leti Marta, leti, o djevojci Marti koja ima unutarnju ljepotu, mudrost, ali i tjelesnu manu. Za neke Martu obilježuje ono prvo, a za neke samo mana. Marta ima krize, padove, ali iz ponora se uzdiže prema svjetlu. Vodi je misao: Život treba potrošiti konstruktivno. Shvatila je da je pobjeđivanje sebe najteža disciplina, ali se isplati.

U drugom dijelu knjige pod nazivom Dokumenti i svjedočanstva prvo je dan leksikon pojmova: rasa, rasizam, nacisti, ksenofobija, demagogija, antisemitizam, geto, segregacija, apartheid itd.

Zatim su navedene žrtve. Nižu se imena — neka nama nepoznata, a neka su postala simboli, npr. Ana Frank ili Martin Luther King. Žrtve su žrtve onih za koje vrijedi zakon čopora i snaga čopora zasnovana samo na »čoporskoj« mržnji.

Razmisliti treba i o izgovorenim riječima, jer klizanje vokabulara prema mržnji nije nimalo nedužno. Zato treba zapamtiti misao: Prije djela su riječi.

Dva kraja lanca Marie Agnes Combesque i Želimira Hercigonje priče su o karikama narkolanca.

Autorska uvodna riječ, podnaslovljena Među nama, upozorava, iako ne eksplicitno, na problem koji je sveprisutan.

Počesto govorimo samo o krajnjim korisnicima droge, koji su na jednom kraju narkolanca. A na drugome? Prva priča Cocalero govori o drugome kraju lanca čije su karike u Kolumbiji. Lanac se proteže preko proizvođača, nakupaca, prekupaca, preprodavača do krajnjih korisnika kao što je Charly — priča s ulice. Narkolanac nema kraja. On se gdjekad prekida, ali se umeću nove karike. I prve i zadnje karike lanca zakovane su za svoje mjesto bijede, siromaštva, robovanja.

I treća priča smještena u naše prostore, Zbogom, horse... ili možda doviđenja Želimira Hercigonje, priča je o Sebastijanu, možda nekom među nama.

U sve tri priče tri su različite sudbine, na raznim zemljopisnim širinama, objedinjene istim problemom.

U dijelu Dokumenti i svjedočanstva daje se povijest droge, države iz kojih dolazi te vrste lakih i teških droga.

Svaka priča može dobiti neki drugi završetak ili svoj nastavak. U lanac se mogu umetati i nove karike. Kakve će one biti ovisi o svima nama.

Sve tri knjige aktualiziraju globalno sveprisutne probleme.

One su istodobno uronjene u beletristički pristup, ali imaju i sociološki, i psihološki i pedagoški/andragoški pristup pa su po tome bliske publicistici. Mogu biti polazišta za dijalog, raspravu i među vršnjacima i s roditeljima i s profesorima. Precizno seciraju bolesno tkivo društva ne optužujući, nego snimajući problem. Nema sladunjavih sretnih završetaka, nego je čitatelju ostavljeno da domisli dalju životnu putanju likova. Smišljajući nastavak — vjerojatno će projicirati i sebe i svoj svjetonazor.

U borbi protiv nepravde, gluposti, surovosti, opasnosti, izazova može pomoći samo svijest pa i samosvijest, obrazovanje i samoobrazovanje.

Zato su potrebne knjige (naravno i ljudi). Potrebna je humanizacija odnosa među ljudima, ali i harmonizacija vlastite osobe.

Irena Vodopija