Ibuka Muzungu, sjeti se bijeli grabežljivče

Ibuka Muzungu, sjeti se bijeli grabežljivče

Noću na svom krevetu

Tražila sam onoga koga moje srce voli

Tražila sam ga, ali ga nisam našla

Cantique des Cantiques

Pobjegao si. Poruke se gomilaju. U bijegu si. Ideš prema manjem. Prema nacrtu.

Dišeš. Ovdje se ne osjeća neki jaki miris. Ovdje miriši samo tvoje tijelo. To je ta bolest koja napreduje. Ona ti zadaje pravilne udarce u zglobove. Ona koja nježno napada tvoje kosti, lupa ti u nogama koje nisu ništa drugo doli bol. Ona osvaja tvoje tijelo i tvoj san. Ove noći još nisi zaspao. Osjećaš miris tog umora. Umor krvi koja udara u tvojim sljepoočnicama. Umor tog svjetla na plafonu koje se još ne gasi. Umor tog mirisa koji te probada i okužuje sav prostor. Miris umora.

Tražiš način da pobjegneš. Naginješ se preko balkona. More ti se odsijava na licu. Promatraš svijet koji nastavlja živjeti. Nešto niže, jedna žena gleda liniju horizonta. Na njezinim grudima, maleni dječačić plače. Ona mu otkopčava svoja njedra. Ali maleni dječačić nije žedan. On samo želi svoju majku. Ona, ona očekuje čovjeka. Čovjeka koji je nestao iza linije horizonta. Čovjeka koji to više nije. A ti? Ti, sa svog balkona promatraš. Ti promatraš budući da želiš živjeti. Bilo bi dovoljno poželjeti i skočiti s balkona u more. Bilo bi dovoljno poželjeti, ne odgađati.

Napuštaš ovaj balkon. Promatraš ovaj stan i tvoj život. Reklo bi se da ovdje ne živi nitko. Ostale su samo gomile sanduka od te nagle selidbe. Sanduci fotografija koje ti više ne možeš vidjeti. Čitavi svežnjevi papira kojima ti nikada nisi dao smisao. Od svih tih slika, ti uvijek gledaš iste. Isti nježan i rumen lik Sperancie, žene koju si volio. Danas, ona je ta koja te muči u tvom stanu. Ona, koja živi tu kao uspomena.

Nisi je vidio otkada si napustio ovu zemlju. Zaboravio si čak i njezino ime, ime Sperancia. Vidio si je slučajno. Na sreću, ista priča. Priča koja je uvijek ista. Deset je godina otkada su počeli ubijati. Odavde, iz Europe, sličilo je na rat. Tamo, radilo se o genocidu. Poslali su te tamo da fotografiraš.

Sjećaš se. Sakrivaš se u kamion za bijelce. I već se posljednji bijelci penju u taj posljednji kamion. Ispred vas cijele obitelji koje su se sklonile u tu sivu zgradu. Ali policajci Interahamwe su na suprotnoj strani. Oni su neispavani zbog krvoprolića. Pijani su od tog prljavog umora. U svakoj ruci im je nož. Bacaju granate na zgradu. Razlijeva se tisuću krikova. A zatim, ništa, tišina. Samo tišina. Uvijek ista priča. Oni čekaju vaš odlazak da bi dovršili posao. Ali vaš odlazak kasni. Zatim, izlazi ona. Prekrivena je tom prljavom prašinom, ali ti prepoznaješ Speranciu. Diže svoje ruke prema nebu da bi odvratila bijes policije. Skreće pogled. Traži podršku s vaše strane.

Ti je fotografiraš. Ona te ne vidi. Vaš kamion krene po crvenoj zemlji. Policajac se približi i ošamari je. Ti se okrećeš, ona nestaje. Očekuje se još granata. Razlijeva se stotinu krikova. I zatim ništa više. Tišina, ista priča. Sperancie je samo slika, zauvijek. Još jedanput pogledao bi budući da bi morao živjeti.

Trljaš oči na kiši. Tražiš zraka i utjehu na balkonu. Dan i sunce opadaju. Plaža postaje pusta. Igra djece koja su još ostala na plaži dolazi ti nošena vjetrom. Na kraju zatvaraš oči. Gubiš se. Tamniš u ovom snu.

Sperancie vrišti. Vješa se o tvoja ramena. Jako te stišće.

— Umirem. Zašto mi ne pomogneš?

Na licu joj je izraz ludila. Pruža ruke prema vjetru. Raspravlja se. Udara ti šamar.

— Umirem. Bože moj, ja umirem. Bože moj, pomozi mi.

Trljaš oči, sav u znoju. Spavao si dva sata. Dva sata koja si ugrabio od umora. Vruće je i noć je crna. More se smiruje. Svijet spava. Izlaziš. Kupaš se gol u vodi s glazurom mjesečine. Bučno dišeš zbog hladne vode. Slušaš se kako dišeš i to te ohrabruje. Živiš kad drugi spavaju. Spavaš kad drugi žive. Gledaš dok bi želio živjeti.

Promrzla tijela bježiš ispod pamučnog prekrivača. Malo po malo dolaziš k sebi i toplina se vraća u tvoje tijelo. Očajnički tražiš put koji vodi u san. Ali ne spavaš. Boriš se s njom. Ona se lijepi za tvoja ramena. Šćućuri se uz tebe, a ti je prihvaćaš kao zaklon. Ona želi upoznati malo ljubavi između svog tog sranja. Želi uživati u tebi. Osjećaš miris njezinog spola. Sperancie više nije taj fantom.

Goli ste.

Volite se.

Buka vode. Hujanje mora.

— Muzungu...

U to vrijeme mislio si da to znači bijelo. Danas znaš da muzungu znači bijeli grabežljivac, kolonizator.

— Gdje su ti bile ruke?

Gleda te ozbiljno, ali ti priča nježno.

— Zašto se nisi vratio?

Stavlja ruke na tvoju čupavu kosu. I kad ovo kaže, plače nad tobom.

— Gdje je bio miris tvoga tijela? Gdje je bio miris ovog mjesta ovdje?

Tamo, mirisalo je na vlagu, zelenu šumu i vatru. Kada si otišao, moj stomak je nabubrio. Nakon par mjeseci se raspuknuo. Stiglo je naše maleno dijete. Ja sam sama s njim na svom krevetu. Ono vrišti. Dajem mu da sisa, ono se umiri. Čekam tebe. Očekujem te iza linije horizonta. Odlučujem da te potražim. Ostavljam naše maleno dijete kod jedne žene koja nije u opasnosti. Hodam. Tražim te u ovom gradu. Ali grad mijenja izgled. Genocid je neizbježan. Naokolo kopaju rupe, naše rupe, rupu našeg malog djeteta. Strah me je. Tražim te u svakom kamionu s bijelcima koji prolazi. Ali više te nema. Šestog travnja ruše avion. Nakon dvadeset minuta započinju svoj prljavi posao. Još uvijek, rupe se pune našima. Više ne hodam. Trčim. Jedan hitac pogađa me u bedro. Ponovno se dižem. Sklanjam se u toj sivoj zgradi. Nisam sama. Žene, djeca. Stotine ih je. Muškarci, starci. Tisuću ih je. Tisuću na gomili. Vruće je i osjeća se tisuću puta miris jednog tijela. Nekoliko je bijelaca s nama. Vani, policajci čekaju polazak tih bijelaca da bi ubijali. Gladni smo. Hladno nam je. Jedan čovjek izlazi da bi pronašao nešto da zapalimo vatru. Napravi deset koraka vani. Hitac ga zgrabi po leđima. Sruši se. Tisuću nas je manje jedan. Ne prestaje kišiti. Kiša probija loš beton. Cvokoćem od zime. Policajci prekidaju dotok vode na slavini. Nismo više gladni. Nije nam više hladno. Žedni smo. Bol od žeđi tamponira glad i hladnoću. Priča uvijek ista. Najednom, bijeli policajci ulaze kroz tajna vrata. Izvode van samo bijelce. Želimo ih slijediti, ali nam prijete svojim oružjem. Granate probijaju zgradu. Padam na zemlju s tim potiskom zraka. Vučem se. Ne čujem više. Padam pri svakom koraku. Izlazim. Posrćem prema policajcima dižući ruke u zrak. Ne pucaju. Na kamionu s bijelcima ima i novinara. Jedan policajac se primiče. Udara mi ćušku iza uha kao da sam ništa. Kamion s bijelcima se udaljava. Savjetnik izlazi iz mase ljudi. Približava se.

— Manje si ponosna danas?

Spuštam glavu. Ne želim ga gledati.

— Gdje je tvoj Muzungu fotograf?

Ne odgovaram.

— Zašto se skrivaš? Ne namjeravamo te ubiti.

Naređuje jednom rečenicom.

— Unesite je k meni bez da je ozlijedite. Ti ljudi me odvode u šumu. Boje. Sjećam se boja. Miriše na vlagu, također. Ta prljava šuma miriše na vlagu. A ti ljudi mirišu na zeleno drvo i vatru. U središtu šume žene policajci me svlače. Pljuju mi u lice. Hrabre policajce da me siluju. Jedan za drugim ti muškarci me siluju. Sva njihova nečistoća skorila se u mom trbuhu. Žene policajci nastavljaju mi dijeliti ćuške iza uha. Gubim svijest. Noću, kada me dođu tražiti, na savjetnikovom sam ležaju. Ponovno me vode u tu šumu.

Noć je crna. Savjetnik sjedi na prijestolju uz svjetlo baklji.

— Idemo prema zori, prema novom danu kada ćemo moći reći da u ovoj zemlji nema više niti jednog licemjera. Bog proklinje njihove. Bog me osobno zamolio da napravim izvještaj o njihovom kraju, o našem poslu. Stoga sam odabrao ovu ženu da ona napravi izvještaj. Sve što ona vidi danas, bit će sutra zapisano u povijesnim knjigama.

Odmjeri moje lice. Istakne me kao svoju stvar.

— Osuđujem te da gledaš. Preživjet ćeš da bi gledala. Ići ćeš svugdje. Pomagat ćeš u svemu. Saznavat ćeš tko je ubijen, tko ga je ubio i kako je ubijen. Nećeš ništa zaboraviti. Svjedočit ćeš pred bogom o našem djelu, o našem poslu.

Strgne zadnje krpe koje su me odijevale. Gola sam. Pokaže me ispred policajaca. Ti ljudi me ponovno siluju pogledima.

— Svi je pogledajte. Hodat će u sve sate dana i noći. Onaj koji podigne ruku na nju biti će živ bačen u latrine. Silujte sve ostale žene osim nje.

Sutradan prisilili su me da hodam. Osjećam miris genocida. Uvijek isti miris krvi.

Vidim malu djecu koja nastavljaju sisati na hladnim njedrima svojih majki. Mislim na naše malo dijete. Vidim djevojke koje se ne žele udati za njihove. Svlače ih. Žene policajci ih obavijaju suhim listovima drveta banane.

Zatim ih žive spaljuju.

— Gledaj. Sve ćeš ispričati.

Dalje, nalaze moju sestru, bolesnu. Trudna je, došlo joj je vrijeme. Nosi svoje malo dijete, treba roditi. Jedno maleno dijete koje se neće roditi. Jednim hicem probijaju joj stomak.

— Sve si vidjela? Nećeš zaboraviti ništa?

Šepam. Vuku me. Razodijevaju moju majku. Lome joj noge. Stavljaju me da klečim. Cijeli taj dan moram ostati pred njezinom oderanom kožom. Sunce mi tuče u leđa. Cijeli dan moram gledati. Vidim naše susjede koji pljuju po spolovilu moje majke. Ista priča.

Kraj mojih. Genocid.

Navečer pred svima savjetnik se ponosi.

— Danas su naši rezultati mnogo bolji od jučerašnjih. Dobijamo na moći. Ubijamo tisuću licemjera u dvadeset minuta. Ja sam danas radio bez prekida. Ubio sam dijete u trudnoj ženi bez zaustavljanja. Mi smo sami napredak. Povjerenje ulagača. Tvornica za uklanjanje mrlja s ljudske duše.

Ja sam njegov svjedok pred svima.

— Reci nam koji je među nama najbolji radnik? Označi nam mjesta koja su ispravna. Je li ti u povijesti poznata takva moć?

Tu se ona zaustavi, iskreno. Više ne plače. Priča polagano. Ti, tvoja unutrašnjost je samo kiša.

— Gdje si ti bio, Muzungu?

Odgovaraš bez da bi se usudio odgovoriti.

— U Bruxellesu, Parizu ili Londonu, sva otpremništva pričaju istim tonom. Evakuiraš bijelce i vratiš se. Ne ide se tamo da bi se fotografiralo crnce koji se međusobno ubijaju. To ne zanima nikoga.

— Crnci koji se međusobno ubijaju? Muzungu, jednoga dana povijest će biti napisana. Ime će biti izgovoreno.

— Genocid?

— Genocid.

— Dok ubijaju moje tamo, ovdje primaju genocidnu vladu. Genocidna vlada nastavlja vladati u UN–u. Ipak, sateliti i računala bilježe sve. Ovdje nitko ne želi izgovoriti ime. Ovdje obnavljaju uspomenu na godišnjicu oslobođenja kampa. Ovdje više vole obnavljati uspomenu nad kostima negoli preuzeti odgovornost za žive. Nikad više tako. Priča uvijek ista.

Tišina. Samo tišina da bi potvrdila uvredu. Ostajete u toj tišini do zore.

— Molim te samo jednu stvar. Vrati se tamo. Tamo, dijete te očekuje. Živ je, ali sam. Uostalom ti si odgovorna za djecu Ruande.

Naglo te pušta u more. Odlazi kao što je i došla. Izranjaš iz svoje uspomene. Tražiš je. Osjećaš svoje plahte. Ali tvoje plahte ne mirišu više po njezinom spolu. Ideš prema balkonu. Počinje se daniti. More je mirno. Sunce se rađa. Ne znaš što bi dao da uvijek možeš osjetiti ovo plavetnilo. Izlaziš. Hodaš po pijesku. Lutaš po ovom vlažnom pijesku. Pri svjetlu zore primjećuješ zavezani paketić. Približavaš se. To je veliki bijeli paketić obavijen konopcem. Navaljuješ na taj vlažni konopac. Pržiš si ruke. Morska sol nagriza ti rane. Bjesniš. Presijecaš konop zubima. To nije bezobličan paket. Razmataš ga. To je oblik koji poznaješ. Leš. Leš veličine tvoga tijela. Leš koji ima tvoj lik. Tvoj dvojnik. Uzimaš samog sebe u ruke. Želiš sebe spasiti. More vas stišće. Boriš se da izađeš iz vode. More vas stiže. Bacaš svoj teret iza sebe. More vas šamara. Ti udaraš nogama o dno. Boriš se za svoju sjenu. More doseže tvoja bedra. More vas hvata. Guši vas. Pobijeđen, predaješ se.

Preplašen i bez života, bacaš se u more.