Humanizam Ivana Supeka

Ivan Supek: Na prekretnici milenija; Prometej, Zagreb, 2001.

Fizičar, književnik i borac za mir, nekadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu i dugogodišnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (koji je to postao još u vrijeme kada se ta ustanova zvala onako kako ju je imenovao njezin utemeljitelj Josip Juraj Strossmayer, dakle JAZU) objavio je još jednu knjigu. Pod naslovom Na prekretnici milenija akademik Supek (rođ. 1915. u Zagrebu, doktorirao davne 1940. u Leipzigu kod slavnog Wernera Heisenberga), sakupio je 18 svojih radova koji kao cjelina izvrsno predstavljaju svestrani duh ovog iznimnog autora.

Ima u toj knjizi povijesno–filozofijskih refleksija, razmatranja iz područja povijesti fizike i društvene uloge prirodnih znanosti, antifašizma i »hrvatskog proljeća«, etičkih i političkih refleksija i, naposljetku, izlaganja humanističke vizije svjetske zajednice i budućnosti ljudskog roda. Glavna Supekova antiteza, koja se provlači kroz cjelokupno njegovo djelo, obilježena je suprotstavljenošću para zlo–nasilje paru dobrota–pravednost.

Za ovu priliku primjereno je posvetiti osobitu pozornost manjem poglavlju (str. 172–179) koje nosi naslov »Put u Đakovo«. Autor se prisjeća svoga đakovačkog podrijetla i korijena: majka Marija bila je rođena Đakovčanka i nikad se, navodi Supek, nije posve saživjela sa Zagrebom, gdje se udala za dimnjačara Rudolfa, oca slavne braće od kojih je akademik Ivan još uvijek živ i djelatan. Obitelj Supek je često provodila božićne i uskrsne blagdane u Đakovu, a ljetne školske ferije na svom imanju u Mandićevcu. Na taj način naš je autor u djetinjstvu dobro upoznao Slavoniju, posebice slavonski srednji stalež, pored kojega su teško živjeli pripadnici nižih slojeva, »s mnogo djece, bose i u prnjcima«. U djetinjstvu se kao pripadnik imućnijeg staleža sreo s klasnim razlikama, što ga je navelo na to da poslije traži zacjeljenje tih razlika u društvenom prevratu. Svega se toga Supek prisjeća dok autoputom ovih godina juri prema Slavoniji, na putu za Đakovo. Nakon zadržavanja u Slavonskom Brodu i autorovih reminiscencija na susrete s izbjeglicama tijekom proteklih ratnih dana, u daljini se ukazuje crvena katedrala. To je Supeku povod za pitanje što bi Đakovo bilo bez te građevine i bez biskupa Strossmayera. Strossmayer je u kršćanskom duhu tumačio ideje građanske revolucije, zalagao se za konfederalno preustrojstvo austrijskog carstva (a tome je posvećena i Supekova drama Biskup i ban u kojoj se pokušava razriješiti dvojba je li bila bolja Strossmayerova ili Mažuranićeva strategija uspostavljanja konfederacije), na kraju su slavenski narodi ostali bez odgovarajuće državnosti — i austrijsko je carstvo bilo time osuđeno na raspad. Velika je Strossmayerova zasluga što je zastupao mišljenje da pravoslavci, luterani i anglikanci nisu heretici i da se vjerska isključivost mora nadomjestiti tolerancijom, čime je bio na tragu starih humanista iz XV. stoljeća, ali i Dominisova ekumenizma. Prisjeća se Supek i početka imetka vlastite obitelji, za koji je izravno zaslužan upravo veliki đakovački biskup. Također se prisjeća i svoga ujaka Joze Šipsa, po kojem Đakovčani još i danas zovu križanje korza i ulice Supekovih predaka — Šipsovo. Uspomene mu naviru zajedno s okusom rizlinga iz mandićevačkog vinograda, gdje je zajedno s bratom Rudijem boravio za ljetnih mjeseci. Tada mu je profesor đakovačke teologije mons. Herman govorio da će biti biskup, vjerojatno žaleći što on sam to nije postao.

Naviru Supekova sjećanja: prisjeća se ljetnog dana kada je izveden atentat na Stjepana Radića i kada je vjerojatno i u malog Ivana začeta želja za samostalnom hrvatskom državom, pri čemu je na djelu bila neka napetost između te težnje i univerzalne čovječnosti, težnje za svjetskom zajednicom. Đakovo je teško razrovano u II. svj. ratu, ističe autor. U blizini je osnovan ustaški logor u kojem su stradali Židovi, Srbi, masoni, haesesovci i drugi politički protivnici, a tu je ubijen i Supekov prijatelj Ozren Novosel, dok je obiteljski prijatelj odvjetnik Stern pomilovan, ali su ga ustaše natjerale da onako star mete gradske ulice. No, ni nakon završetka rata nisu nastupili bolji dani: Supekovi rođaci su kao članovi Kulturbunda strpani u partizanski logor, a kuće su im konfiscirane. Zlo se nastavlja sve do najnovijih dana kada su tuđinci, koji su došli sa strane, pljuvali na uspomenu slavnog biskupa Strossmayera, jer su odbacili tolerantnost koju je on njegovao, prepustili se mržnji i uskrsnuli vampirski krvoločnu i razbojničku pohlepnu prošlost.

I sada, dok se šeće Đakovom, suočava se Supek sa stvarnošću nezaposlenosti i preranog umirovljenja. To je rezultat glupe privatizacije koja je dobar dio radnika pretvorila u tehnološki višak, dok su pojedinci bliski vodstvu HDZ–a ugrabili svoj komad torte. Supek zaključuje: »Koji je to vrag smislio da se moraju razbiti uspješna poduzeća, tobože prevelika, a uistinu još mala prema svjetskim divovima?« (str. 178).

Objašnjenje takvih apsurda autor nudi u poglavlju pod naslovom »Partijska država«. Pojam partijska država podsjeća na državu kojom vlada boljševička nomenklatura. No, Supek ovdje raščlanjuje desetljeće što ga je Hrvatska provela pod vlašću HDZ–a u uvjetima »gospodarskog čuda« (a u stvari pokradenog pučanstva i agonične proizvodnje). On uočava kako se ponesenost nacionalnim idealima pretvorila u kričavo domoljublje, iza kojega se skrivaju prosti grabež, bahatost i glupost. U vrijeme HDZ–a država nije bila samo visoko centralizirana, nego je višestranačje služilo kao ukras za monopol Pantovčaka. Država s golemom birokracijom, vojskom i policijom progutala je proračun i ostao je samo sitniš za podmićivanje, dok je narod spao na prosjački štap. Kritika — pisana još u vrijeme vladavine HDZ–a, ali kad se monopol HDZ–a počeo polako trusiti i kada se počelo naslućivati da bi moglo doći do smjene vlasti — proširuje se i na opoziciju. Autor se pita tko su i kakvi su pretendenti za vlast, pa zaključuje da oporbene stranke nisu svojim dosadašnjim ponašanjem suviše oduševile javnost, a posebice sumnju izazivaju oni oporbeni prvaci koji predsjedniku Franji Tuđmanu izražavaju priznanje za stvaranje hrvatske države. Akademik Supek komentira to iskazivanjem priznanja na sljedeći način: »A kakva je to država? i kako se stvarala? Činjenica da se stranke izvan vlasti nisu otpočetka oštro suprotstavile glavnim polazištima državne politike — a to su pomirenje ustaša i komunista, dioba Bosne ili tvorba Herceg Bosne i feudokapitalizam — ostavila je mnogo skepse u njihovo oporbenjaštvo« (str. 206). Nadalje, u svim su strankama uglavnom članovi osrednje pameti ili sposobnosti, ali natprosječne pohlepe za vlašću, novcem i publicitetom. Stoga bi bilo važno — u svrhu sprečavanja širenja uvjerenja prema kome su »svi političari isti« — da demokratske stranke prihvate kriterij rada i sposobnosti umjesto kriterija svojstvenih partijskoh državi (podobnost, poslušnost, demagogija i laktaštvo). Supekovo zalaganje za uspostavljanje kriterija istinskih ljudskih vrlina iskazuje se danas kao dalekosežno proročanstvo.

Jednako važi i za njegovu analizu prvih koraka nove vlasti nakon 3. siječnja 2000. godine. Nova vlast naslijedila je glomaznu i nedjelotvornu državu, obilježenu korupcijom. Unatoč nekim promjenama, nova vlast je ostavila staru državu uglavnom netaknutom, pa je na taj način narod ostao iznevjeren: narod je htio pravdu i boli ga kako se pljačkaška družba oporavila od poraza pa se opet kočoperi u Saboru, uživa u prigrabljenom bogatstvu i održava svoju paukovu mrežu. A prema Supeku je najgore što vladajuća koalicija nije izradila strategiju razvoja, pa čak ni vlastitog ponašanja na vlasti. Stoga je izgradnja jedne takve strategije nužna. Supek ističe da je nakon gašenja militantnih ideologija privredni razvoj dospio u poziciju da postane središnja briga društva. On smatra iluzijom prošireno vjerovanje da će tržište samo po sebi pokrenuti i voditi razvoj. Lakoumnim ili podmuklim autor ocjenjuje parolu koja je ubačena u vrijeme raspada boljševičkog sustava (a kojoj su povjerovali i mnogi socijaldemokrati, kao i bivši komunisti), a to je parola o svemoći slobodnog tržišta. Takvo tržište stvarno postoji jedino u neoliberalnim doktrinama koje zamagljuju prodor i vladavinu kapitalističkih giganata. Posebice se mora uzeti u obzir to što su se tom slobodom tržišta okoristili otimači društvenog imanja, nesposobni da unaprijede proizvodnju, ali dovoljno vješti da se brzo obogate trgujući onime što su prisvojili. Iskustvo s tzv. pretvorbom moralo bi upozoriti novu vlast na potrebu okupljanja svih društvenih snaga na razvoju proizvodnje. Državni proračun se morao smanjiti — ali nova vlada to nije učinila; i dalje se narod preopterećuje porezima, utjecajni članovi vladajućih stranaka dobivaju funkcije ne po sposobnosti nego po stranačkoj podobnosti, pa se tako nastavlja ono što je HDZ započeo. To osobito osnažuje činjenica da se u strankama nastavila praksa negativne kadrovske selekcije, kakva je upropastila boljševičke diktature. Rezultat je taj da je Hrvatska mentalno oboljela od politike s posljedicama za cijeli njezin organizam, od ljestvice vrijednosti koja je posve patološkog tipa pa do uspostavljanja kaste političara. Rješenje je, vjeruje Supek, u tome da se prihvatimo pametne organizacije i da, obuzeti entuzijazmom gradimo most spasa, jer će nas inače zamor, sljepoće i taština survati s ruba ponora na kojem se nalazimo.

Kako to postići? Supekov je odgovor: na temelju humanističke vizije svijeta. Humanizam premošćuje jaz između racionalnog i emotivnog, on ne zagovara revoluciju niti nihilizam (pod revolucijom autor podrazumijeva korjenitu negaciju svega postojećeg, a pod nihilizmom težnju za ukidanjem svega što je dosad stvoreno; te su definicije — kao i još poneke kojima on barata — u najmanju ruku dvojbene i o njima bi se dalo raspravljati), već im suprotstavlja pozitivne vrednote, od poštivanja života i prirodnog okoliša pa do uvažavanja onoga što smo naslijedili iz minulog vremena. Nužno je, ističe Supek, afirmirati jednakost među ljudima, slobodu, solidarnost (koju se mora proširiti na sve ljude), tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti, njegovati ljepotu i umjetnost, polagati pravo na pravednost (u prvom redu posredstvom vladavine prava kojom se djelomično harmonizira državni sustav s načelima humanizma), promicati svjetsko jedinstvo te, konačno, težiti dobroti. »Dobar čovjek nije pasivan pratilac svjetskih zbivanja niti se asketski odriče svojih čežnji i prirodnih nagona... On shvaća ili bar pokušava shvatiti što druge tišti i nastojat će ukloniti njihov jad koji je često i njegov vlastiti. Zla rastu u planetarni udes, a dobar je čovjek odan čovječanstvu. Nemoguće je čovječnost pomiriti s rasizmom, nacionalizmom i vjerskim fanatizmom« (str. 252). U tom smislu dobar čovjek je antiteza idealu uspješnog čovjeka, koji propagira suvremena civilizacija, a koji se sastoji u usponu u bogatstvu i moći.

Naravski, netko bi sve to mogao označiti kao skup lijepih i dobronamjernih ideja koje su ipak isuviše udaljene od stvarnosti da bi se s njima bilo što moglo učiniti. Rekao bih da je to tek apstraktni humanizam. Takav bi kritičar u određenom smislu bio u pravu (no, ne bi li se ta kritika mogla protegnuti i na samog Kanta i njegov kategorički imperativ?). Glavne argumente dotični bi kritičar mogao pronaći u nedovoljnoj promišljenosti kojom Ivan Supek rabi pojedine ključne pojmove, iz čega proizlaze određene filozofsko–metodološke teškoće koje i inače karakteriziraju onaj dio njegovog opusa koji se nalazi izvan strogo ograničenog područja teorijske fizike i filozofije znanosti na jednoj, te umjetničkog stvaralaštva i političke publicistike na drugoj strani, dakle u području opće filozofije i socijalne filozofije.

U tom smislu Supekova praktična filozofija (etika, filozofija politike i socijalna filozofija) dijele usud Kantove kritike praktičnog uma. Problem se sastoji u tome što se te teškoće reproduciraju s dva stoljeća zadrške, a njihov je glavni uzrok, po našem mišljenju, u Supekovom neuvažavanju Fichteove i Hegelove kritike Kanta. Supek doduše ponekad citira Marxa, uglavnom u pozitivnom kontekstu i radikalno ga dijeleći od boljševičke ideologije, ali teškoće njegove etičko–političke pozicije vezane su uz temeljne teškoće recepcije Marxa bez Hegela, odnosno klasičnog njemačkog idealizma.

No, trajnu vrijednost Supekova intelektualnog i političkog angažmana bitno zasjenjuju naznačene teškoće. To je vrijednost inzistiranja na humanizmu, pravdi i istini, bespoštedna borba za toleranciju i ljudsko dostojanstvo, a ta borba i taj ljudski angažman su tim dostojniji poštovanja što su vremena manje sklona ljudskosti i dobroti. Đakovo se u svakom slučaju može ponositi potomkom jedne svoje obitelji kakav je akademik Ivan Supek.

Pritom, ne bi trebalo zaboraviti ni njegova pokojnog brata Rudija Supeka kojemu će se uskoro navršiti deseta obljetnica odlaska u legendu.

Zvonko Šundov