Festivalska groznica: Edinburgh, 2003.

Festivalska groznica: Edinburgh, 2003.

Najkraći opis radnog kolovoza u Edinburghu za kazališnog kritičara, koji možda ima usputnu ambiciju istražiti fenomen komercijalnog festivalskog grada malo pažljivije, glasi: to je festivalski raj prožet paklenskim rasporedom sati s minimalnom satnicom predviđenom za spavanje i nekoliko hodajućih obroka. U želji da ispita koliko je predstava »ljudski moguće« vidjeti u jednom danu na Fringeu, Robbie Collin, kako je izvijestio u The Scotsmanu, uspio je na taj način vidjeti 11 predstava te jednu na otvorenom (predstave neprekidno traju od 10 ujutro do kasno u noć). Ipak, humanija verzija tog rajskog pakla zahtijeva barem jedan mirniji obrok dnevno te povremene bjegove predaha, povremene društvene performanse tipa »Potraži Nessie na Loch Nessu i zamoli je za ljubav!«, »Učlani se u knjižnicu!«, »Upoznaj Ceilidh (izgovara se »kaylee«) u hotelu Hilton, Grosvenor Street!«, »Posjeti Glasgow!«, »Pažljivo pogledaj sobu za medene mjesece na kraljevskoj jahti Britannia u kojoj je Princeza Diana provela nekoliko intenzivnih noći s princom Charlesom«, »Zaljubi se u pejzaže Moneta na velikoj izložbi Seine i more!«, »Otiđi na nedjeljnu misu u katedralu st. Giles!«, »Na buvljaku kupi stihove Burnsa za jednu funtu!«, »Odmori se u sjeni spomenika Walteru Scottu, najvećeg spomenika ikada podignutog nekom piscu!«, »Provedi popodne u »pubu« Finnegans Wake na Victoria Streetu!« i sl. Inače, jedine stvarne oaze mira u tom zahuktalom festivalskom gradu jesu knjižnice i poneka crkva koja nije u funkciji kazališta. Ipak, moj najomiljeniji desetominutni dnevni bijeg bio je sjesti na lijepu tamnosmeđu drvenu klupu na Princes Streetu, jesti sladoled, razmišljati o predstavama koje sam vidio i promatrati turističko–festivalsku groznicu. Usput rečeno, klupa je darovana gradu u sjećanje na čovjeka koji se zvao Dom. N. Valente a klupu su darovali Edinburghu prijatelji Udruženja sladoledara...

O edinburškim kazališnim festivalima, općenito o fenomenu festivalskog Edinburgha, u našem tisku nije pisano, odnosno pisano je vrlo malo. Znam samo za tekst Sanje Nikčević u časopisu Kazalište prije pet godina pa će ovaj tekst biti opširniji nego što bi bio da je situacija povoljnija. Iako on nije putopisna kazališna kritika, ipak evo nekoliko uvodnih odlomaka koji će osvijetliti scenu i događaje kako bi sve bilo življe vidljivo.

Scena svih scena

Scena svih scena jest glavni grad Škotske (oko 500 000 stanovnika), »jedan od najljepših gradova Europe«, »sjeverna Atena«, »festivalski« grad (15 festivala godišnje, samo u kolovozu 6 ili 7, s bezbroj usputnih događaja manjeg ili većeg opsega). Ovo zadnje sigurno je točno, s napomenom da je Edinburgh prvo kazalište imao već 1736, a prvi festival 1815. U središtu grada je veliki zamak–grad–dvorac–tvrđava (Edinburgh Castle), kompleks izgrađen na ogromnoj vulkanskoj stijeni s produžetkom: kamenim ('sand stone') gradom na dugoj padini koji je nastajao stoljećima. Castle dominira gradom, a prema sjeveru ispod njegove okomice je velika dolina pretvorena u park u čijem centru se nalazi pozornica Ross Theater na otvorenom. Uz punu duljinu ruba te doline, na paralelnom uzdignuću, jest glavna ulica grada, Princes Street, koja dijeli grad na Stari i Novi, slično otprilike onome što mi u Zagrebu razumijevamo kao Gornji i Donji grad, s napomenom da je u Edinburghu i Novi grad izgrađen na blagim brežuljcima koji se spuštaju prema moru. S Princes Streeta cijeli Stari grad, grad srednjovjekovne arhitekture potamnjelog kamena s ogromnom tvrđavom na vrhu, na svojem stvarnom početku, na pozadini neba izgleda kao grad iz bajke. Nije ni čudo da je u takvom bajkovitom gradu, u jednom od njegovih brojnih ugodnih »pubova« (café Elephant House) napisan Harry Potter i čarobnjakov kamen. (Autorica J. K. Rowling, jedna od najbogatijih Britanki, odmah iza Kraljice, nema više problema s grijanjem. I dalje živi u Edinburghu pišući šesti nastavak kompleksnih avantura koje će razveseliti svako dijete na svijetu pa i njezino vlastito.) Da, ali u ovom gradu također su napisane čudne priče o Dr Jekyllu i Mr Hydeu (R. L. Stevenson), te o Sherlocku Holmesu i njegovom vjernom prijatelju dr. Watsonu (Conan Doyle). Bajkoviti grad u kojem top gruva svaki dan osim nedjelje, a za razliku od Zagreba to se zbiva u jedan popodne. Bajkoviti grad, bajkoviti pisci, bajkovite priče...

O festivalima u kolovozu

Od šest glavnih festivala u kolovozu dva su kazališna. Svi su zasebno organizirani i funkcioniraju izvanredno bez obzira na veličinu. Slijedi kratka skica ostala četiri, a zatim skica o kazališnim festivalima jer su oni povezani s kritikom kako određenog broja predstava tako i s kritikom njih općenito.

Edinburgh Jazz & Blues Festival (25. 7–3. 8)

Ove godine jedan od najpopularnijih jazz festivala u Britaniji proslavio je svoj srebrni jubilej, 25 godina postojanja. To je obilježio tradicionalno prvim danom, danom glazbene parade Mardi Gras sa završnom feštom na Grassmarketu, (»popodnevni mini New Orleans«, kako taj događaj domaći nazivaju), također i bogatim desetodnevnim programom, zvučnim pjevačkim imenima i najboljim grupama te orkestrima (zainteresirani neka pogledaju na www.jazzmusic.co.uk). Nažalost, u Edinburgh sam stigao upravo na dan zatvaranja pa nisam odslušao ništa s tog festivala. No, glazbeni život grada nije niti osjetio da je taj festival završio, jer su se svakodnevno održavali mnogobrojni koncerti raznovrsne glazbe od hard rocka do opera, ili u sklopu programa kazališnih festivala ili posebno. Meni je od svega što sam čuo najbolja bila izvedba tradicionalne škotske glazbe s elementima r'n'r–a grupe Wallace Clan, grupe koja izvanredno ujednačeno svira svoje 'drums & pipes', a sumanuto, dakle ekstremno izražajno u interpretaciji.

Edinburgh International Book Festival (9. 8–25. 8)

Dvadeseti »najveći svjetski festival knjige«, izvanredno organiziran, smješten u lijepim velikim šatorima na njegovanoj travi Charlotte Square Gardens, s više od 500 pozvanih pisaca, prštao je entuzijazmom i iznimno bogatim programom zbivajući se u ozračju stogodišnjice Orwellova rođenja, kao i za Škotsku važne 200–godišnjice rođenja Marjory Fleming, male spisateljice dnevnika, djevojčice koja je prerano umrla da bi još jače oplemenila književnu proizvodnju, pa sam zbog nje, raznježen njezinim pokušajima pisanja u nježnoj dobi, pogledao na Fringeu i dirljivu predstavu o njoj (The World's Child) u Netherbow kazalištu koje je u kući Johna Knoxa, a koji je s Queen Mary... Ta predstava u kazališnom smislu ne omogućuje kritiku i stoga jer sam povremeno spavao za vrijeme izvedbe. Otkud ta pogreška u izboru gledanja? Pa vjerojatno zbog toga jer sam još od čitanja Dnevnika Ane Frank slab na dnevnike koje pišu djeca. Festival knjige prošao je također i u najavi borbe da Edinburgh postane svjetskim gradom književnosti. U borbu su još uključeni London i Dublin.

Osim svima razumljive uzbudljive pojave atraktivne Candace Bushnell, autorice slavne tv–serije Sex and the City, koja za razliku od Tame Janowitz u New Yorku intenzivno živi svoje likove, na festivalu su između ostalih gostovali Mario Vargas Llosa, John Irving, Liz Lochhead, Irvine Welsh, Susan Sontag, Ben Okri, Doris Lessing, Tama Janowitz, Tariq Ali, Aleksandra Tolstoj i Paolo Coelho. O posljednjem je tisak napisao da »Coelho gubi svoju kemiju«. »Kada ju je uopće imao?«, zapitao sam se ja misleći kako je problem razlikovanja literarnog i knjižarskog uspjeha podjednako raspoređen svugdje u svijetu. Sociologija umjetnosti i dalje je u gadnom poslu... Zainteresirani sve detalje mogu pronaći na www.edbookfest.co.uk

Uz bezbrojna događanja na festivalu, za odrasle i djecu (recimo pričanje priča koje pričaju tzv. 'storytellers'), uz izložbe, čitanja posvećena autorima koji su u zatvoru zbog svojih uvjerenja, kupovanje knjiga, pa čak i događanje radionice pisanja, koju je vodio simpatični Tom Bow, glavna stvar bez sumnje su bila događanja Upoznajte autora (Meet the Author), svojevrsna književna jutra, popodneva i večeri s piscima. Svakodnevno, za vrijeme cijelog festivala, od jutra do večeri, pa katkada i do ponoći, smjenjivali su se pisci u dva–tri šatora recitirajući, predajući, čitajući i odgovarajući na pitanja publike, a zatim potpisujući publici svoje knjige.

Radi izvornog doživljaja otišao sam na književnu večer Irvinea Welsha (15. 8. u 21,30h), pisca koji je prošle godine u prosincu nastupio u Zagrebu na FAK–u, a koja je u programu najavljena završnim akordom kao »izazovna, zabavna, smiona — jedna zajamčena velika noć«. E, sad, ta »zajamčena velika noć« izgledala je ovako. Otprilike tristo ljudi kupilo je kartu (gotovo pa rasprodano, 'sold–out') koja stoji osam funta i ušlo uredno u ogroman šator, tzv. »main theatre«. (Inače, ne postoji šansa da netko uđe bez ulaznice, pa čak ni akreditirani kazališni kritičar s drugog festivala, u ovom slučaju ja s Fringea.) Neki su ušli s limenkom piva ili soka, što je izgledalo jako opušteno i cool. Primijetio sam i 'trainspotting' mladež, još bez identiteta ili u traganju za njim — dakle izvorne ljubitelje Welshova štiva — ali sa živopisnim tetovažama po rukama, možda čak stanovnike njegovog rodnog kvarta (Leith) koji je odavno sastavni dio Edinburgha, iako se mnogi u tom dijelu grada s tim ne slažu misleći s nepravom da je Leith posebni grad. Nakon što smo se svi smjestili u amfiteatar–gledalište pod šatorom, a mlade hostese zatvorile vrata s tablicom »show in progress« na vanjskoj strani, ušli su Welsh i voditelj, bezlični debeljuškasti čovjek, vjerojatno profesor književnosti, vjerojatno piščev obožavatelj. Uspeli su se na podij i sjeli na stolice. Između njih dvojice stol sa čašama i bokalom vode. Voditelj je naoko sabrano, trudeći se sputati svoju ustreptalost događajem, rekao nekoliko uvodnih riječi o škotskoj spisateljskoj zvijezdi obrijane glave, odjevenu u traperice i košulju. Bilo je riječi o Welshovom boravku u Americi i uopće o aktualnim činjenicama povezanim s autorom. Nakon toga Welsh je najavio čitanje nove neobjavljene proze, stanoviti 'workin progress'. Uzeo je hrpicu papira i čitao sjedeći desetak minuta, a onda i stojeći još desetak minuta, što je obradovalo publiku. Kako je čitanje odmicalo Welsh je pojačavao glas, osobito na mjestima koja izriču njegovi likovi. Ti dijelovi, razumljivi vjerojatno samo Edinburžanima, odnosno Škotima, očito napisani u lokalnom žargonu i slengu, a izgovoreni teškim škotskim naglaskom, razgalili su publiku, pogotovo na onim mjestima gdje bi Irvine upotrijebio u literaturi već odavno izlizane riječi poput 'fuck' ili 'fucking'. No, britanska odnosno škotska publika poput djece bi zapljeskala kao da se stvarno radi o subverzivnom štivu i proskribiranim riječima koje se inače gotovo uopće ne izgovaraju. Cijela je stvar izgledala kao kada bi neki zagrebački pisac čitao svoju prozu na zagrebačkom kajkavskom prožetom, recimo, trnjanskim slengom, pa bi zagrebačka publika bila strahovito zadovoljna, a vjerojatno i pisac. Teško je objasniti tu pojavu bez poznavanja sociologije književnosti. Nakon završena čitanja i pljeska slijedila su pitanja iz publike, uglavnom uobičajena pitanja koja ljudi postavljaju piscima, o tome kako piše, kada će novi film, scenarij, roman, o boravku u Americi, itd. Cijela književna večer trajala je jedan sat, a zatim se Irvine sa svojim debeljuškastim asistentom prebacio u drugi šator za jedan stolić na kojem je potpisivao knjige koje je publika kupila na velikom stolu s blagajnom. Otprilike dvjesto ljudi kupilo je neku Welshovu knjigu, neki čak i pet–šest odjednom. Ljudi su uredno čekali u redu, a cijela akcija potpisivanja knjiga trajala je oko dva sata. Eto, to je bila ta »zajamčeno velika noć« s doista zajamčenim pristojnim financijskim učinkom, kako za organizatore festivala tako i za pisca.

Ono što na edinburškom Festivalu knjige, i uopće na mnogim javnim mjestima u Britaniji pa i Americi, zabrinjava ljude sklone poroku pušenja cigareta jest zabrana pušenja. Na Festivalu knjige nigdje se ne smije pušiti osim na travi između šatora. Ono što me je dotuklo jest to da se ne smije pušiti čak ni u slavnom šatorskom 'pubu' Spiegeltent, lijepo uređenom, sa šankom te lijepim stolovima i stolicama, a navečer sa živom glazbom. Tako u taj slavni 'pub' mogu dolaziti samo pisci nepušači. Posebnu notu perverzije u tom smislu daje veliki crveni neonski natpis na vrhu tog šatora: Moulin Rouge. »No fucking place to smoke.«, kako bi se možda izrazio pučki pisac Welsh. Naravno da nisam u toj zdravstvenoj ustanovi popio cappuccino. Otišao sam na živopisnu Rose Street u Bad Ass (u slobodnom prijevodu »Opaka guzica«) i popio topli napitak uz cigaretu, cigaretu koju nisam zapalio puna tri sata proučavajući kulturu prvi put viđene prave komercijalne književne večeri. S tim u vezi, budući da sam i ja zabunom nastupio na spomenutom FAK–u na kojem i on, pa znam da je u Zagrebu bilo neusporedivo življe, iako ne dovoljno, u jednom trenutku potpisivanja knjiga zapitao sam Welsha može li usporediti ovogodišnji edinburški i zagrebački prošlogodišnji nastup u Kaptol centru. Odgovorio mi je diplomatski, s trgovačkom spremnošću, da je u Zagrebu bilo fantastično, spominjući ime glavnog organizatora FAK–a Bore Radakovića i prisjećajući se možda koliko li je samo piva poteklo te večeri zagrebačkim ulicama.

Najveći festival knjige na svijetu završio je uz tipičnu škotsku zabavu (The Grand Closing Ceilidh) s pjevanjem, pićem, glazbom i plesom. Uz sasvim siguran business, vidljiv golim okom, bio je to veliki kulturni događaj i festival onih koji doista vole knjigu pa ma kakva ona bila.

Edinburgh Military Tattoo (1. 8–23. 8)

Definitivno najveći spektakl u Edinburghu, spektakl vojne glazbe s velikim vojnim orkestrima (osobito su zastupljene svirale i bubnjevi, drums & pipes), marševima, pucanjem, vatrometom, izvedbama s puškama Springfield na kojima su bodeži, motorističkim atrakcijama, fantastičnim igrama svjetla na kamenim bedemima (lightshow bez mane), plesom, izvedbama važnih pjesama i himni, sve do završne bolne trube »povečerja« (Sleep Dearie Sleep), koju visoko na zidinama izvodi usamljeni trubač. Ove godine, 54. po redu, kao i svake godine taj veličanstveni festival boja, nošnji, glazbenih instrumenata pa i oružja, izvodi se svakim danom osim nedjelje, a u subotu s dvije izvedbe. Često sam izlazeći iz kazališta, ili ulazeći u nj, čuo grmljavinu ispaljivanja raketa i gledao vatromet koji se rasipao ponad ogromne kamene utvrde, ponad kamenog grada. Na velikoj Esplanadi ispred glavnog ulaza u Edinburgh Castle napravljene su velike tribine u obliku slova U s gotovo 9000 mjesta, i već četvrtu godinu zaredom sve ulaznice za sve dane rasprodane su prije početka te impresivne manifestacije. Military Tattoo proslavio je ove godine 400–godišnjicu Saveza kruna (personalna unija između Škotske i Engleske), kao i godišnjicu prestanka Korejskog rata 1953. Za detaljniji info vidi www.edinbourgh–tattoo.co.uk

Ovogodišnji spektakl uveličala je i krhka princeza Anne, baš onog dana kada sam i ja prisustvovao događaju od možda najveće turističke važnosti za suvremeni Edinburgh. Kao za inat uspio sam, jedva jedvice i na način koji nije pristojno spominjati u javnom tekstu, nabaviti kartu (28,5 funta plus 1 funta za jastučić) za dan kada je bila nogometna utakmica Engleska–Hrvatska, 20. VIII., srijeda. (Nisam baš tako veliki zaljubljenik u nogomet da bih umro od žalosti za propuštenim gledanjem, ali bilo mi je žao mojih stanodavaca, jednog finog bračnog para, pravih Škota, koji su mi iz lokalnog 'puba' Scotties donijeli crveni plakat o utakmici koju će svi gosti gledati na televizorima u toj lijepoj gostionici na Northfield Broadwayu. Čak su rekli da će u Scottiesu svi navijati za Hrvatsku, jer svi njihovi prijatelji iz kvarta znaju da sam ja iz Hrvatske. Info za ovisnike: slavna nogometna priča edinburških klubova kaže da je 2003. ujedno i 30–godišnjica utakmice kada su Hibs potukli Hearts sa 7:0.

Bila je to iznimno uspješna spektakl–predstava. Osim sudionika Commonwealtha, u programu su sudjelovali i izvođači iz Južne Koreje, Švicarske, Amerike, Omana, Kanade i s Bermuda. Ipak, najbolji su bili švicarski bubnjari Top Secret Drum Corps; živopisni, u formacijama, žonglirali su palicama i bubnjali tako precizno, gotovo savršeno. Nisu, naravno, na razini japanskih KODO bubnjara koje smo vidjeli na Eurokazu 1998, ali oni već spadaju u sferu religijskog kazališta bubnjeva i kao takvi su bez konkurencije u svijetu. Osim glazbe, bilo je i mnogo pjevanja. Gotovo svih 9000 posjetitelja, na primjer, pjevalo je By The Rivers of Babylon, We Will Rock You i When the Saints Come Marching In, a mnogi i škotsku himnu. Gledajući taj spektakl nad spektaklima s tugom sam konstatirao da su koreografije — uopće pokreti i kretanja — mnogo bolje napravljeni nego na mnogim predstavama na Fringeu, hoću reći mnogo ekspresivnije, opravdane u konstrukciji, s razlozima u tempu, »dramatičnije«. Da, »jednom viđeno — nezaboravljeno!« — kako piše u programu. I doista je tako. Nikada neću zaboraviti boje kiltova muškaraca, kao i sve boje lepršavih suknjica, napravljenih od tartana, jedrih škotskih djevojaka u veselim zaigranim formacijama. I na kraju, čak i u gledalištu napravljenom na otvorenom zabranjeno je pušiti. Možda i nije loša ideja da svatko tko se želi ostaviti pušenja jednostavno otiđe na nekoliko mjeseci ili u Britaniju ili u Sjevernu Ameriku.

Edinburgh International Film Festival (13. 8–24. 8)

Edinburški internacionalni filmski festival, 57. po redu, jedan je od »edinburškog trojstva« festivala, utemeljen 1947. kad i dva kazališna festivala, International i Fringe, i mlađi je samo tri godine od venecijanske Mostre. Ovaj festival jedan je od najvažnijih britanskih filmskih festivala i ponajprije je svojevrstan showcase (izlog) novog britanskog i europskog filma, katkada s jednim ili dva holivudska hita kao osvježenjem.

Tema ovogodišnjeg festivala bila je Nova Europa, a prikazano je oko 170 filmova u raznim sekcijama, kao što su Ružin pupoljak (Rosebud), Posebna događanja, British Gala, Europske premijere, Britanske premijere, Retrospektiva, Dokumenti i dr. U vezi s temom posebno je bio predstavljen rad bjeloruskog disidenta, filmadžije Victora Dashuka te rad mađarskog majstora Mikloša Janča, a u Retrospektivama rad Henrija–Georgesa Clouzota. U sklopu Posebnih događanja predstavljen je blok posvećen Charlesu Chaplinu te je, između ostalih, prikazan i njegov film Veliki diktator. Ionako iznimno opširan program festivala bio je obogaćen raspravama o glavnoj temi, radionicom pisanja scenarija, edukativnim programom, razgovorima, izlogom britanske animacije i brojnim drugim događanjima. (www.edfilmfest.org.uk)

Od poznatijih na festivalu pojavili su se Sir Sean Connery, Oliver Stone, Aidan Quinn, Geraldine Chaplin i Paul Giamatti. Svakako, poseban doživljaj za škotsku festivalsku publiku bili su dolasci u kino Sir Seana Conneryja (Super–Seana, kako mu još tepaju u tisku) s njegovom »itsy–bitsy, teeny–weeny« suprugom Micheline. Evo jedne slike: prije prikazivanja jednog od festivalskih filmova, Sean i Micheline na crvenom tepihu ispred dvorane, novinari, tv, kratki intervju, dok obožavatelji skandiraju usred lagane nesvjestice koja ih hvata; zujanje fotoaparata i kamera, ma ludnica! Uopće Sir Sean, ta najveća škotska ikona, kao dječak raznosač mlijeka i ugljena, bio je jako aktivan ovog kolovoza u svojem rodnom gradu (odlasci u kino, sudjelovanje u obrazovnom dijelu programa festivala, posjet Holyrood Palaceu, davanje potpore dovršenju nove zgrade škotskog parlamenta — na čijoj ogradi je i slavni demagoški citat Johna F. Kennedyja: »Ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za nju.«, da ne spominjem kontinuiranu novčanu potporu slavnog glumca škotskim nacionalistima, tj. SNP itd.). Na žalost, zbog samonametnute obveze gledanja kazališnih predstava nisam pogledao ni jedan film na festivalu, čak ni Velikog diktatora i škotski film Šesnaest godina alkohola Richarda Jobsona, što sam planirao. Sasvim slučajno, ako je to za utjehu, vrativši se s cjelodnevne kazališne paranoje jedne večeri ranije kući (14. 8) gledao sam na BBC1 film Svetac (The Saint), čudni triler u kojem Rade Šerbedžija igra ruskog tajkuna. Ne znam što bih rekao o tom filmu osim da mi se neobično svidjela replika »I like this guy«, izgovorena blagim ruskim naglaskom, našeg poznatog i u domovini opet sve prisutnijeg glumca.

Dva kazališna festivala

Edinburgh International Festival (10. 8–30. 8)

Ovaj festival, u daljnjem tekstu International (www.eif.co.uk), ponos škotske kulture, bogato dotiran i sponzoriran, za razliku od Fringea koji je potpuno komercijaliziran, jedan je od najvažnijih te vrste u svijetu. Koncepcija mu je slična onoj ljetnog festivala u Dubrovniku, što će reći da je program sastavljen od opera, klasičnog baleta i suvremenog plesa te glazbe, odnosno velikog broja koncerata i u manjoj mjeri od kazališta. Kao i svi festivali u Edinburghu i International je obogaćen brojnim događanjima, razgovorima s umjetnicima, predavanjima, ljetnom festivalskom školom, razgovorima za ručkom, itd.

Ove godine glavni hit festivala bio je Wagnerov kompletni Prsten Nübelunga (tetralogija Der Ring des Nübelungen) u sveukupnom trajanju od 16 sati. Dvaput je u cijelosti izveden i rasprodan, dakako. Bojim se i pomisliti na stvarnu cijenu postavljanja tog djela. Izvedena je i Wagnerova opera Lohengrin, kao i neke Handela, Rossinija i Verdija. I u plesnom i u glazbenom dijelu programa bilo je jednako moćno, spomenut ću samo San Francisco Ballet i Filharmoniju iz Los Angelesa. Kazalište je bilo zastupljeno s pet predstava (Galeb u produkciji Internationala a u režiji Petera Steina, Posljednja noć čovječanstva argentinske kazališne grupe El Periférico De Objetos, San Diego Davida Greiga, plesna predstava Strictly Dandia i Hamlet u režiji Calixta Bieitoa). Iako sam još prije početka festivala odlučio gledati uglavnom adaptacije literarnih djela za kazalište ili predstave inspirirane kazališnim djelima (kazališni kritičar, ako ne želi biti tek turist s izraženim nagonom za kulturno uzdizanje, nužno mora napraviti izbor, jer bi se inače sasvim izgubio u količini ponuđenog), ipak sam, pod pritiskom biranja, odabrao nesretnog Hamleta umjesto da se držim odluke i pogledam Posljednju noć čovječanstva, kazališno djelo nadahnuto djelom Karla Krausa. To je možda moja najveća pogreška u Edinburghu.

Edinburgh Festival Fringe (3. 8–25. 8)

Stigao sam u grad na dan službenog otvorenja festivala (nedjelja, 3. kolovoza) u prilično stresnim okolnostima. Sve je nalikovalo na crnu komediju. Naime, u Amsterdamu su zaboravili staviti moju prtljagu u zrakoplov za Edinburgh pa sam do devet navečer čekao razrješenje te čudne situacije. I umjesto da mirno promatram slavnu popodnevnu tradicionalnu Festivalsku kavalkadu, zapravo veliku paradu svih sudionika Military Tattooa i brojnih sudionika s Fringea, a koja i službeno označava početak festivalske zapjenušanosti u kolovozu, morao sam usput panično rješavati problem prtljage koji su prouzročili smušenjaci na Schipholu. Ostalih otprilike 150 000 ljudi na Princes Street veselo je uživalo u živopisnom, glazbenom, razularenom i glasnom mimohodu.

Ovaj festival, u daljnjem tekstu Fringe (www.edfringe.com), 57. po redu, ustanovljen je kao manji festival, kao prateći »rub« (fringe) Internationala 1947, a danas je najveći kazališni festival na svijetu. Ovogodišnji Fringe potukao je sve dosadašnje rekorde. Brojke su zapanjujuće. Na programu podijeljenom u sekcije (predstave za djecu, komedije, plesno i fizičko kazalište, glazbene predstave, kazalište...) ove je godine bila čak 1541 predstava sa 21 594 izvedbe, a sve to izvelo je 668 kazališta ili kazališnih grupa i grupica na 207 prostora. Tu burnu aktivnost pratilo je oko 2000 akreditiranih novinara, publicista i kazališnih kritičara te stotine agenata i menadžera, kao i brojne radio i tv–ekipe. (Kada je riječ o scenskim prostorima, čini mi se da je cijeli Edinburgh pretvoren u kazalište. Osim kazališnih dvorana koriste se veliki apartmani hotela, u mala funkcionalna kazališta pretvoreni dijelovi skupštinskih zgrada, 'pubovi', crkve, parkovi, javni WC, ljestve, osobni automobil, autobusi, konkretno jedan double decker, ulice pa čak i liftovi.) Doista ogroman program bio je praćen bezbrojnim događanjima, radionicama i akcijama. Marljivi matematičari izračunali su da ako bi čovjek želio odgledati sve predstave od početka do kraja da bi mu za to trebalo 4 godine i 143 dana. Također, ove godine prvi put je prodano više od milijun ulaznica, točnije 1 184 738.

Najvažnija osobitost Fringea jest ta da uopće nema koncepcije, to jest »koncepcija« je trgovački kristalno jasna: svatko može doći tko ima dovoljno novaca za iznajmljivanje prostora koji su, osobito oni bolji, prilično skupi. Reperkusije ovakvog komercijalnog pristupa bolno su vidljive u gotovo svim predstavama koje sam uspio vidjeti. Rezultati pomahnitale živosti Fringea dobri su u turističkom i poslovnom smislu, u kazališnom minimalni ili nikakvi. Sve je zapravo u isto vrijeme i vrlo dirljivo i tužno i veselo, u pitanju je surovi business komercijalnog kazališta, u stvari amaterski naivnog, realističkog odnosno naivističkog kazališta, rekao bih. Takvi su, čini se, i novinski kazališni kritičari, pomalo površni i »nevini« od dubljih uvida u kazališnu djelatnost, iako im se mora priznati velika marljivost, entuzijazam i zadržavanje prisebnosti usred najvećeg komercijalnog kazališnog pakla na svijetu. Sreo sam tako jednog veselog poletarca iz Chicaga koji nikada nije čuo da se u njegovom gradu eksperimentalnim kazalištem bavi kazališna grupa Goat Island. Zapravo, doživio sam takvu množinu paradoksa za koje nisam ni sanjao da postoje. Teško je vjerovati, ali kazališni umjetnici i »umjetnici« na sve moguće načine nastoje doći na Fringe, jer se nadaju ili britanskoj ili međunarodnoj karijeri. Oni koji dolaze iz prekomorskih zemalja kažu da je dobro imati u biografiju upisan Edinburgh, jer da to pomaže ugledu a time i preživljavanju njihove kazališne grupe u domaćem okruženju.

Mogućnost šireg prepoznavanja, pa i međunarodne karijere, jednim dijelom omogućuje i Edinburgh Showcase koji organizira British Council zadnji tjedan festivala. Oko 300 intendanata ili direktora kazališta iz raznih krajeva svijeta gleda predstave, a mnogi prisustvuju već tradicionalnim »producentskim doručcima« na kojima se predstavljaju probrane predstave i pozvani umjetnici, rijetki miljenici fortune.

Kratko rečeno, u toj okrutnoj igri komercijalnog pa i turističkog svjetlucanja pitanje kazališne umjetnosti je u drugom planu ili se uopće ne postavlja. Naime, Fringe je zapravo izlog (showcase), prodajni izlog kazališnog eklekticizma, rekao bih, koji pokazuje svu surovost koju živi komercijalno kazalište. Čovjek koji dolazi iz podneblja gdje pravo komercijalno kazalište još ne postoji ili je tek u začetku i gdje su kazališta subvencionirana pa su im produkcije zahtjevnije, kao i čovjek usput »razmažen« Tjednom suvremenog plesa ili Eurokazom, prisiljen je nakon dvadesetak viđenih predstava shvatiti da je malo ili nimalo »pravog kazališta« na koje je navikao i da tako zahtjevnih predstava, osobito u scenografskom smislu, kao što je primjerice Kamov, jednostavno na Fringeu nema. Možda tek predstave na Internationalu podsjećaju na »pravo kazalište« zbog skupe i dotirane produkcije. Svakako, ima i rijetkih iznimaka na Fringeu, recimo predstave Otoci u struji (Islands in the Stream) kazališne grupe Derevo i Pod Mliječnom šumom (Under Milk Wood) u produkciji Guya Mastersona. Njihova posvećenost, preciznost i profesionalnost rada jesu one karakteristike koje većini predstava na Fringeu bolno nedostaju. Komercijalno kazalište, ne samo stand–up komedija, mora slijediti ukus uglavnom prosječne publike pa time i pretpostavljeni ukus agenata, kazališnih menadžera ili direktora kazališta pa se i ne može posvetiti studioznijem radu na kazališnoj predstavi a ponajmanje eksperimentu ili unapređivanju kazališne umjetnosti. Produkcije su uglavnom jeftine, s najjednostavnijom scenografijom, s malo kostima i malo rekvizita (što i ne bi bio neki problem kada bi ostali elementi predstave, kao što su gluma, energija, pokret, koreografija... bili nešto više od pukog veselja bivanja na pozornici), i panično pokušavaju vratiti novac potrošen na iznajmljivanje prostora i troškove življenja u turističkom i prilično skupom Edinburghu. Ne samo predstave za djecu ili stand–up komedije, već čak i one koje se u programu najavljuju kao »theatre«, dakle kazalište, imaju, čini se, samo jedan imperativ a to je zabaviti publiku pod svaku cijenu. To »zabaviti« najčešće znači »nasmijati«, najbolje »na prvu loptu« i ako je moguće zadovoljiti kazališne kritičare koji imaju prilično veliku moć pišući svakodnevno novinske kritike od desetak ili petnaestak redaka praćene zvjezdicama od jedne do pet (negdje čašicama ili debelim točkama, ovisno o publikaciji). Predstava označena s pet zvjezdica sigurno je rasprodana do kraja festivala. Sva ta kazališna nepretencioznost prožeta dirljivom, amaterski uzdrhtalom, radošću »igranja« ne smeta većinu publike, jer su i publika i kazališne predstave dio iste kompatibilnosti koju sam gore skicirao kao komercijalno kazalište. Iako na Fringeu postoje i besplatne predstave, rekao bih tek događanja, čija je kvaliteta zanemariva, život i egzistencija većine kazališnih predstava ovise o broju prodanih ulaznica. To je tužna i nepobitna istina i nije, naravno, samo britanski specifikum, a vanjsko ozračje te »fringy« situacije nepobitno pridonosi turističkoj živosti i sasvim konkretnoj novčanoj koristi koju trgovački okretni Škoti ležerno i veselo priskrbljuju sebi i svojem gradu trudeći se da njihova koncepcija kulturnog turizma zadovolji i »visoke« i »niske« aspiracije sve brojnijih gostiju koji dolaze sa svih strana svijeta u Edinburgh, mjesto svojeg izleta ili čak godišnjeg odmora. Priznajem da bih se teško odlučio praviti predstavu u tom začaranom krugu prosječnog ukusa i željeznih zakona tržišta. Radije bih se kao interaktivni sudionik priključio uličnim zabavljačima (street performers) na Royal Mile, zapravo onom njegovom dijelu (High Street) koji je najluđa žila kucavica uličnog teatra svake vrste koju sam dosad vidio. Po cijeli dan tu su žongleri sa svim mogućim predmetima, pa i s bakljama, gutači vatre, mađioničari, komičari, cirkusanti, komedijanti, akrobati, dželati poznatog imena Wallace, vjerski zanesenjaci raznih vjeroispovijesti, neki uključeni i u program Fringea, te propovjednici (jedan simpatični gospodin s kravatom, inače inženjer iz Londona, ispred Kršćanskog centra na broju 65 održao je predavanje–propovijed o temi Siromaštvo ateizma, usput grmeći protiv konzumerizma kojim je okružen, služeći se kredom i pločom dok su mladi ozbiljni ljudi postavljali ozbiljna pitanja o bogu i postojanju usred tog raznobojnog ludila na High Street, a jedan mladi pijanac, onako usput, dodao je glasno realistički da je i Isus Krist morao pišati); harlekini (jedan nadobudni harlekin u žutom i s nekim čudnim glazbenim instrumentom u rukama stavio je karton ispred sebe na kojem je pisalo: »Ako mi svaki od vas da 1 funtu, moći ću kupiti stan i živjeti ovdje zauvijek. »...(kad bi se to doista dogodilo, mogao bi kupiti i veliku kuću...); pjevači i glazbenici svake vrste (škotski gajdaši sa svojim sviralama odjeveni u tradicionalnu nošnju; Rose Street Quartet, koji svira i na vjenčanjima sve od klasike do jazza, izvanredno je izveo ispred St. Giles katedrale Ravelov Bolero; jedna mlada glazbenica dovukla je pravi pravcati pijanino i postavila ga na pločnik ispred spomenika Davidu Humeu i prašila snoviti jazz usred gomile turista; mlada Kanađanka u ponoć je na gitari izvodila balade, dok su mladi Arapi bili sluđeni njezinim golim bucmastim trbuhom zaboravljajući na glazbu... i tako u beskraj); klaunovi, recimo dr. Palfi, »konzultant–smjehologist«, koji je za vrijeme rata nastupao u Pakracu, kako mi je rekao, a i u Zagrebu, što je ponosno istaknuo na svojem letku, itd. Tu su i male pozornice na kojima se izvode fragmenti popodnevnih ili večernjih predstava dok stotine mladih ljudi, katkada potpuno kostimiranih, opsjeda prolaznike i gledatelje nudeći im letke (flyers, leaflets) s podacima o svojim »shows' i pozivajući ih da svakako dođu zbog toga i toga. Svako malo na sredini ulice upriliči se neko događanje, okupi se i po dvije ili tri stotine gledatelja koji navijaju, bodre, snimaju kamerama i fotoaparatima ili tek mirno jedu svoje obroke i promatraju. Ta velika živopisna vreva u kojoj sudjeluje i do stotinu tisuća ljudi dnevno traje sve dok ne padne mrak, a manjim intenzitetom nastavlja se do kasna. Sve u svemu, Fringe je prekrasna ludnica čije svjetlucanje ne može utoliti malo žešću glad kazališnog sladokusca, iako u spoju s ostalim festivalima može ushititi njegov turistički eros za nebrojene multi–kulti boje, živahno svjetlucanje i zabavno komedijanje svake vrste pod kapom nebeskom. Taj raspojasani kazališni amaterizam, ili sasvim profesionalne cirkuske vještine, katkada su me svojim ozračjem i naivnošću vratile u djetinjstvo kada sam glumio Vraga ili Djeda Mraza ili, kada unatoč dječjoj spremnosti na čudo, ipak nisam mogao povjerovati da se žena može razrezati a da ne poteče sasvim stvarna krv.

Jedna stvar je prilično evidentna: tko želi nešto novo naučiti o kazališnoj umjetnosti nije nužno potrebno da ode na Fringe. (Izuzetak postoji samo u slučaju ako netko želi naučiti nešto o stvarima komedije, jer Fringe je ujedno i najveći festival stand–up komedije na svijetu.) No, ipak se ne mogu složiti s Colinom Foxom, jednim od organizatora festivala, da »Fringe nije ništa drugo nego turistička atrakcija«. To u najvećoj mjeri jest istina, ali je istina i to da je Fringe u cjelini ipak i veliki kulturni događaj, a ne samo ekonomski.

Profesionalizam, korupcija, amaterizam

(četiri skice)

Nakon mjesec dana vratio sam se u Zagreb s osjećajem edinburške kazališne uskraćenosti. Nedugo zatim pogledao sam predstavu Marat/Sade u HNK i unatoč ozbiljnim kritičkim objekcijama koje imam prema njoj stvari su počele dolaziti na svoje mjesto. Ipak je to »pravo« kazalište bez obzira na sve. Zatim je uslijedio hladan tuš kada sam vidio unakaženu Ibsenovu Noru u režiji Thomasa Ostermeiera, a vidio sam hinjeno »problemsko pročitavanje iz rakursa suvremenosti«, infantilnu destruktivnu svijest na djelu, zapravo trgovačku hladnoću te korumpiranost trendovskog redateljskog bjesnila nazvanog »dramaturgija sperme i krvi«, gdje nema ni sperme ni krvi, a koje je gadno zahvatilo Europu pa me je tako Nora podsjetila i na edinburškog Hamleta u režiji iste infantilne a beskrupulozne trgovačke svijesti Calixta Bieitoa. Možda je tek retoričko pitanje zašto redatelji dramaturgije »sperme i krvi« režiraju i klasične dramske tekstove poput Nore i Hamleta, a ne zadovoljavaju se samo bogatim doprinosom suvremenih pučkih dramatičara suvremenog kaosa kao što su Mayenburg, Ravenhill i Welsh, ili psihodramama nesretne Sarah Kane. Tek nakon gledanja Lepageove Trilogije zmaja, koje je prošlo u trenu unatoč šestosatnoj izvedbi, bio sam napokon »spašen«, kazališno »zadovoljen i uravnotežen«. Ta predstava vratila mi je nadu u kazalište bez »egotripova« lukavih redatelja koji su prisiljeni raditi »preradbe« kako bi ostvarili privid kreativnog angažmana. Ta predstava vratila mi je nadu u kazalište gdje je na djelu zahvaćanje cjeline svijeta bez suvišnih »tehnologijskih tikova«, potpuni kazališni čin radosti igranja svih aspekata življenja, »tiha drama jedne od mogućih fresaka života« i istovremeno vrhunska zabava s toplim uvidima u ljudsku prolaznost, ljudsku krhkost i ljudsku snagu. Ali vratimo se u Edinburgh.

Kako ne bih podlegao dubokom nezadovoljstvu zbog spomenutih štrebera koji »holivudiziraju« kazalište pa odmah počeo psovati, odlučio sam za početak izvijestiti o najboljoj predstavi koju sam vidio na Fringeu.

Pod mliječnom šumom (Under Milk Wood)

(Guy Masterson Productions & TTI, tekst Dylan Thomas,

režija Tony Boncza, glumac Guy Masterson, izvorna glazba

Matt Clifford)

Crkva St George's West Church pretvorena u kazalište. Povišena četvrtasta pozornica u dnu lađe, ispred gledalište, sa strane crkvene klupe na kojima također sjedi publika. Sjeo sam na jednu s lijeve strane, blizu pozornice. Pored mene gospođa u crnim hlačama. Torbu iz koje je virio veliki katalog s Monetove izložbe Seine i more stavila je na pod i obrisala znoj sa čela (najtopliji kolovoz do sada u Edinburghu i bez kiše, što je »čudo«). Svi čekamo da počne predstava u Metrou, označena s pet zvjezdica, što znači »kill for a ticket«.

Na praznoj sceni je samo stolac. Nema scenografije. Pomisao na Damira Bartola i njegov performans Čovjek–stolac. No, na ovom stolcu umjesto artaudovski žestokog problematiziranja svijeta otuđenog pojedinca dogodit će se neoromantičarsko, pomalo renesansno slavljenje čovjeka i raznolikosti života kroz 69 likova u jednom danu jednog imaginarnog velškog sela. Lirska drama Dylana Thomasa, drama riječi, »možda za radio«, kako je to autor napisao ispod naslova Pod Mliječnom šumom, prvo je doista izvedena na radiju i u njoj su se u čestim izvedbama okušali Richard Burton, Antony Hopkins i mnogi drugi. U ovom slučaju, adaptirana za pozornicu, ta lirska studija obišla je svijet i traje već gotovo deset godina u izvedbi Guya Mastersona, doista izvanrednog glumca, i čini se da je kao tipična predstava glumačkog kazališta ove godine — kada je i 50–godišnjica smrti autora — dosegnula svoj izvedbeni vrhunac.

Mrak. Svjetlo. Guy Masterson sjedi na stolcu odjeven u prugastu pidžamu, bos, nosi tamne naočale. To su ujedno svi rekviziti uz čašu vode na prosceniju koju glumac koristi za tekstualno opravdane zdravice, ali i zbog toga da se triput osvježi za vrijeme najtežeg glumačkog zadatka koji sam do sada vidio. (Drugi po težini izvođenja jesu možda Stilske vježbe R. Queneaua, ako se te dvije stvari uopće mogu usporediti, budući da Pod Mliječnom šumom ima 69 likova, odnosno karaktera, koji svi imaju svoju neponovljivu jedinstvenost.).

Mrak. Svjetlo. Guy Masterson na stolcu kao slijepi Kapetan Cat koji čak čuje mrtve iz najvećih dubina mora. Selo se polako budi i počinje zapanjujuća izvedba jednog jedinog čovjeka, glumca, naratora, i traje jedan sat i četrdeset minuta bez i jedne stanke, ako stankama ne nazovemo ona trosekundna »metafizička pribiranja« prije prelaska u drugi lik. Mogao bih o ovoj predstavi pisati danima (takav je osjećaj), ali za ovu priliku bit će dovoljan i sažetak. Najjednostavnije rečeno, Guy Masterson odigrao je cijelo selo, 69 ljudi, muškarce, žene, stare i mlade, glupe i pametne, frigidne i nezajažljive, dobre i zle. Bile su to transformacije i tijela i duha, izvedene koreografskom preciznošću u strašnom ritmu. Uz veliki raspon glasa, minimalno dvije oktave, i ujednačenost pokreta od široke geste do minimalističkih zavoja prstima bilo je to — jednostavno rečeno — slavljenje života u svim aspektima koji nam može podariti živa pulsirajuća krv tolikih ljudi. Napaljena Polly Garter, analno čista gospođa Pritchard, glazbom opsjednuti Morgan Organ, seksualno zapaljeni Nogood Boyo, pa trgovac tekstilom, svećenik, vlasnik gostionice, i svi oni loše volje i svi oni nasmijani zaživjeli su punim plućima na sceni u osobi Guya Mastersona. Ni jedan posrtaj ili previd, ni jedno zastajkivanje koje nije u funkciji, ništa doli savršenstvo transponiranja neoromantičarskog, takoreći renesansnog slavlja u čast krhkog ali jedrog mesa jednog velškog sela. To bogatstvo glumcu je omogućio iznimno bogat poetski jezik Dylana Thomasa prošaran bravuroznim izvrtanjem svakodnevnog govora, kalamburima, dosjetkama i velikom množinom pridjeva. Ta »drama pridjeva«, podivljala poplava fantastičnih karakterizacija i snova i života, u tom smislu zacijelo jedan od najbogatijih tekstova engleske književnosti, praćena sugestivnom glazbom Matta Clifforda sa svrsishodno apliciranim mukanjem krava, mrmorom valova, kričanjem galebova i mnogobrojnim zvucima naseljenog mjesta, u Guyu Mastersonu našla je tako dobrog tumača da ja uopće više i ne mogu zamisliti drugog glumca koji bi to izveo na toj razini kao što, primjerice, na mjestu Pometa ne mogu zamisliti nikoga osim Pere Kvrgića. Nakon gotovo trotjednog svakodnevnog bivanja u kazalištu prvi put sam osjetio veliku profesionalnu, ne samo ljudsku, posvećenost samoj stvari i veliko poštenje u trošenju svih ljudskih resursa koji su dani na raspolaganje tipično glumačkoj predstavi u žanru solo performansa.

Iako sam skeptičan u pogledu ocjenjivanja zvjezdicama od 1 do 5, u ovom slučaju ono doista funkcionira. A to da sam, iako nenajavljen od press ureda, odmah i bez oklijevanja, onako u žurbi, trčeći s netom završene prethodne predstave dobio kartu pokazavši samo medijsku propusnicu, čini mi se da zahvaljujem sretnoj okolnosti što mi je mlijeko, barem približno, u imenu i to je samo još jedna teatrološka zanimljivost u nizu.

Hamlet

(Edinburgh International Festival u koprodukciji s Birmingham Repertory Theatre Company, tekst William Shakespeare, režija Calixto Bieito, mjesto prikazivanja Royal Lyceum Theatre)

Hamlet u režiji španjolskog redatelja iznevjerio je publiku Internationala, ne samo onu tradicionalnu nego i onu kojoj se ta oznaka ne može nikako pripisati. Pri tome mislim na sebe, a ako sam i jedini, pa neka bude. Ova skica moguće kritike bit će na rubu psovke, mjestimice surova, pa tankoćutnije čitatelje upozoravam da je preskoče, jer u ovom slučaju ne odgovaram za sebe. U kazalištu i kazališnoj kritici već je bilo psovanja publike, ali nikada psovanja redatelja. S ovim Hamletom meni je prekipjelo.

»Nisam od generacije redatelja diktatora. Moj je cilj natjerati publiku da se osjeća kao da nikada prije nije vidjela komad«, izjavio je na jednom mjestu Bieito. Umalo je uspio u tome, kreten.

Već uz Ostermeiera spomenut, taj novcem, slavom ili seksualnim investicijama potaknut redatelj, hipokrit od glave do pete, napravio je od Hamleta najobičnijeg pripadnika jedne suvremene političke cjeline s početka XXI. stoljeća, u kojoj intelektualci s kapacitetom danskog kraljevića jednostavno ne egzistiraju i time je iznevjerio glavnu crtu jedne relativno renesansne psihostrukture koja je nekad, pa makar i rijetko ipak postojala. Dakle, ovaj edinburški Hamlet definitivno nema blage veze s onim bogatim likom koji poznajemo iz teksta. Ovdje je to siromašno dijete suvremenog političkog kaosa, na rubu kliničke slike obične bolesti, recimo manično–depresivne slike pripadnika suvremene političke mafije, dijete bez ikakvog usuda, one kobi i nužnosti koja nalaže osvetu danskom kraljeviću uz istovremenu zapitanost o dubljim razlozima oklijevanja i gađenja koju izaziva osveta kao čin u jednom relativno bogatom duhu. Glumac George Anton, obrijane glave kao i redatelj, sigurno neka mutno ljubavno–profesionalna investicija već iz nekih prethodnih projekata, osvetu provodi bez humora, zapitanosti, s mafijaško proračunatim oklijevanjem, emocionalno hladan a istovremeno divljački angažiran, neutemeljeno shizofreno razbacan, baš kao i Ostermeireova Nora u jednom idiotskom deus–ex–machina razrješenju koju smo nedavno vidjeli u Zagrebu. Iako je Bieito zadržao glavne silnice komada, taj prerađeni Hamlet teško da ima okus tragedije s temom osvete. Ipak je taj idiot od redatelja besramno srezao podosta, predstava traje dva sata, nije uveo duh Hamletova oca, nema otrova, na djelu je »preradba«, a u stvari besramna dekompozicija Shakespearevog teksta. Na djelu je uvaljivanje trendu »dramaturgije sperme i krvi«, malo štrebersko mucanje s mnogo kričanja, dramljenja, pucanja, revolvera, umjetne krvi, zapravo jedna agresivna režija s aurom do jaja komercijaliziranog spektakla. Strategija redateljskog kretenizma u smislu »takav bi vam bio danas Hamlet, takva bi vam bila Nora« doista, iako je to evidentna neistina, uspijeva besramno trgovački obrlatiti kazališta, direktore, intendante (ukoliko se već takvi redatelji nisu uvaljali i na tu funkciju a, naravno, jesu!) pa i publiku koja je mahom konzumerističkog profila, osobito onu obrazovanu na filmskim trilerima i koja je do grla uvaljana u procese hipokrizije. Kreativno impotentni idiote, ako već hoćeš napraviti lik paranoidnog mladog političkog nasljednika koji na način podzemlja tamani nekog »cosa nostra« strica, koji legalno ševi njegovu majku, koju je on, mladi junak današnjice, već toliko puta masturbacijom objektivizirao u užitak pa je stoga i malo ljubomoran na legaliziranog jebača, ili onoga koji ubija nekog poltrona i pripuza poput Polonija, onda napiši tu jebenu dramu i daj joj ime, kretenu bez stvaralačke energije. Ti to ne možeš, mislim ne možeš napisati, pa onda ironijom školskog ponavljača uništavaš dramske tekstove ni krive ni dužne. Mali štreberski pederu s europskom karijerom, zar ne osjećaš da je impotencija ironije u tome da nekreativni pojedinci mogu biti tek štreberski huligani na području umjetnosti pukog devastiranja?! Kriminalče Calixto, redatelju, energični razbijaču iz svjetske komedije zabluda, ti koji pod krinkom osuvremenjivanja starog svijeta na pravdi boga izmišljaš sličnosti i kompatibilnosti ili u smislu »što bi bilo kad bi bilo« režije zamazuješ oči naivnima ili slabima, u stvari ironiziraš, dekomponiraš prošle sablasti kao da su to sadašnje sablasti. Ti procesi redateljskog beščašća koji proizvode komercijalne spektakle i deplasiraju vremenski nespojive svjetove vidljivi su na svakom koraku, a u ovom ruiniranom, deplasiranom Hamletu pogotovo. Ali da malo vidimo scenu na kojoj se taj užas dogodio.

U dosluhu sa scenografom redateljska dominacija proizvodi totalno smeće, iako skupi pa ipak radikalni holivudski »shit« koji pokušava preslikati »pulp« Tarantina na malom prostoru. Na lijevoj strani scene, bliže prosceniju, nalazi se veliki bijeli klavir, za njime sjedi Pijanist, zapravo Horacije (jako pametno, idiote!). I stvarno, kako trgovačko lukavi dekompozicijski redatelj, pripadnik redateljskog kartela kreativno nemoćnih, dobro pogađa stvar. Naime, jedna je kritičarka napisala da ta odluka da se Horacije usput pretvori u Pijanista rezultira »intrigantnom reinterpretacijom te uloge«. Užas do užasa. Mikrofon u blizini. Na desnoj strani stolić na kotačiće s mnogo pića. Odmah iza su redovi kožnih fotelja terasasto poredani uvis, a u dnu pozornice je visoko podignut veliki crveni neonski napis »Palace«. Sve podsjeća na noćni klub, možda cabaret koji se prema potrebi te »tragedije osvete« pretvara u javnu kuću, gdje je tulum u punom jeku. Klaudije, surov da suroviji ne može biti, isto tako surovo pjeva. Ekipa je na pozornici u večernjim odijelima. Hamlet je malo tobože krhak pa ljut, pa potpuno lud. Rosencrantz i Guildenstern su klaunovi prije polaska u sigurnu smrt, zapravo svi su klaunovi. Ofelija, kada je to potrebno — kako to zamišlja patrijarhalni redatelj — gura sebi u međunožje plastičnu flašu s vodom, pa se i razgolićuje prema potrebi. To se, znate, ona sjeća Hamletovih eventualnih milovanja. Gertruda Diane Fletcher je stalno pijana, napaljena kučka koja bi najradije poševila sina, ali je situacija i obratna. Zapravo, Diane Fletcher je najbolja moguća Gertruda, fantastično proračunata kurva koju čak ni intelektualno zbunjeni redatelj nije mogao uništiti kao što je to učinio s Hamletom obrijane glave Georgea Antuna pretvorivši ga u pacijenta svih mogućih psihičkih bolesti. Kako masakr napreduje nakon »Sve ostalo je šutnja«, na pozornici ostaje mnogo stakla od razbijenih čaša prilikom tog općeg tuluma, ostaje mnogo umjetne krvi s poubijanim i iskrvavljenim pripadnicima političke mafije. Kompletna stvar je kao i u Ostermeierovom slučaju, potpuna podvala. Ne bih se začudio da su Ostermeier i Calixto Bieito bliski prijatelji pa će možda i potonji dobiti nagradu »Europe Theatre Prize«, nagradu »za novu kazališnu realnost« koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Europske unije, primjerice u Taormini, kao i spomenuti muljator prije nekoliko godina, gdje je, došao s jednom od predstava Sarah Kane, nesretnice koja barem vlastitu dramaturgiju nije pretvorila u posao hineći jako kreativnu osobu, nego ju je iživjela konzekventno, pa ma kako je mi sada post festum teorijski nazvali. Budući da je ovaj fenomen »dekompozicije« i uništavanja klasičnih tekstova ironiziranjem istinskih umjetnika poprimio oblik elementarne katastrofe, a redateljska mafija nastavlja redaljku, mislim da ću se povući iz te gadosti sličnim »neutemeljenim« postupkom: »Idioti, režirajte doma Crvenkapicu svojim nećacima na taj način pa nećete više nikada ući u kuću!« Kreteni, svoju kontroverznu spolnost prakticirajte na način Lacanove psihoanalize u četvrtima predviđenim za to, ali ne na pozornici! Štreberi i hipokriti, vaša spolna orijentacija nije zanimljiva u »interpretiranju« kazališnih tekstova na kojima su krvarili istinski umjetnici, a ako ne to, onda u najmanju ruku pošteni obrtnici! Odjebite, barem na koju godinu, odjebite da revitaliziramo kazališnu umjetnost u miru! Vas, zaslužne arogantne nemoćnike, ionako čekaju razlistane sinekure u europskim kazalištima. Dakle, postupke besramnih dekompozicija prepustite mravima!

* * *

Na Fringeu je bilo svega u velikim količinama, pa i mnogo kazališnih adaptacija djela Chaucera, Stevensona, Carrolla, Melvillea, Kafke, Gogolja, Nabokova, Kena Keseyja, Emily Dickinson, Mary Shelley, Dylana Thomasa, Arthura Schnitzlera, Miltona i drugih. Također su na Fringeu bili — u zadnje vrijeme na europskim festivalima i uopće na europskim pozornicama neizbježni — Vaginini monolozi Eve Ensler, koji su u biti kazališna adaptacija anketnih odgovora žena, a na sceni, pa tako primjerice i u zagrebačkoj postavi, mahom tu predstavu igraju poznate kazališne i filmske glumice. Isto tako, kao jednu neobičnu adaptaciju za kazalište mogli bismo označiti i francusku predstavu Leteći cirkus Montyja Pythona igranu na francuskom, a koja je izazvala razumljivu pozornost britanske publike. Kazališne adaptacije po svemu intrigantnih romana Lolita i Let preko kukavičjeg gnijezda bile su visoko na popisu »moraš vidjeti« pa ovdje kao rezultat podastirem još dvije neobične kritičke skice.

Lolita

(Playground Productions, Oxford, adaptacija, režija i koprodukcija Aidan Elliott, Katherine Flaherty u ulozi Lolite)

Vjerojatno su s pravom skeptični poznavatelji književnosti i kazališta kada vrte glavom pri spomenu kazališnih adaptacija romana, a osobito kada je u pitanju Lolita Vladimira Nabokova, roman čak dvaput ekraniziran, roman s »nemogućom« temom u doba hipokrizije i rastućeg fašizma tabua pedofilije. Možda je pretenciozno, ali ću reći da sam često pomišljao kako bi adaptacija Lolite bila zanimljiv projekt. I evo je sada na Fringeu, u vrućem kolovozu, u vrućim hlačicama (hot–pants), točno na 300–godišnjicu majstorova rodna grada Sankt Peterburga. Strepnja i znatiželja istodobno.

Subota, 9. kolovoza. Nakon sunčanog dana sumrak polako pada, sjene nad bajkovitim gradom. Mislim o Loliti kao o svom omiljenom romanu pa o Loliti kao liku, pa o filmskim verzijama romana, a nadasve mislim o široko zloupotrebljavanoj temi — pa čak i u znanstvenim krugovima — seksualnog zlostavljanja djece. Svi se prave blesavi, od neznalica do psihijatara i pedijatara, a pedofilija je shvaćena kao opće zlo i nitko ne postavlja pitanje zbog čega je ona opća pojava i kada je stvarno zlo, a kada nije. I svi se prave kao da sve znaju o toj temi. Nitko ne postavlja pitanje zbog čega je tako planetarno raširen seksualni interes za mlade ljudske sisavce. Po općem inertnom sudu taj ogroman interes jest »neprirodan« i gotovo. Svi se panično drže »posljedica«, a nitko ne razmatra uzroke, nitko ne definira, u seksualnom smislu, ne u pravnom, dobnu granicu između djeteta i ne–djeteta i nitko ne podastire uvide strukturalne antropologije, seksologije itd. Za to vrijeme planetarno i nezaustavljivo te žilavo cvate dječja pornografija unatoč proganjanju i strogim zakonskim reperkusijama, i nitko se javno ne pita zbog čega toliko i živahno cvate, ali je svi budalasto javno osuđuju. Također, što je fascinantno, to ludilo zatvaranja očiju vidljivo je čak i u crnim kronikama u kojima se djecom proglašavaju kršne šesnaestogodišnje djevojke, u seksualnom smislu zrele žene, neke već i majke, neke već misice, neke već i udane, ali, eto, žrtve... Ne kažem da nema žrtava, ali... U radio i tv–emisijama istodobno se drobe takve gomile gluposti, laže se sve u šesnaest, s mrtvo ozbiljnim izrazima lica... No, na sva ta fundamentalna pitanja ontologije i dvojbe teorijske i praktične naravi Nabokov je na svoj literarno suptilan način s mnogo toplog humora — eksplicitno ili implicitno — odgovorio u Loliti, Claude Lévi Strauss u Strukturalnoj antropologiji, Merleau–Ponty u Fenomenologiji percepcije, Georges Bataille u Erotizmu, Wilhelm Reich u mnogim svojim djelima, da spomenem samo klasike koje izgleda nitko ne čita. Misli mi vrludaju sjećajući se nemoćno jedne uzaludne rasprave o toj tabu temi u globalno zaostaloj Americi usred javne posudbene knjižnice (sic!), sjećajući se svih uzaludnih rasprava koje bi s pravom već u staro doba, recimo antičko, bile smatrane smiješnima...

Još je jedan sat do predstave. Mislim o tome što me čeka, kakva je podjela uloga i sličnim stvarima. Unaprijed častim pohvalom hrabru odluku studentske ekipe iz Oxforda koja je imala i hrabrosti i snage pokušati adaptirati i uprizoriti to iznimno slojevito djelo s »nemogućom« temom. Asocijacije su bezbrojne, sve od seksualnog odgoja u školama pa do plesa. Pokušavam se sjetiti jesam li vidio plesnu predstavu koja je plesno tematizirala potrebu za erotskim plesom u vrlo mladih djevojaka, ali sjećam se samo izvještaja s dosadnih umirovljeničkih radionica plesa gdje licemjeri teškim teorijskim vokabularom hipokrizije proniču u »pokret« i »kretanje« i »instalaciju« skočnog zgloba. Sjećam se i problematičnih programskih knjižica koje prate u mnogočemu problematične plesne projekte...

Čula su mi izoštrena, sve opažam u nekom jačem svjetlu, ta radi se o jednom od najvećih romana XX. stoljeća i njegovoj adaptaciji za kazalište. Proučavam izvorno kazalište svakodnevice. Uloge su podijeljene. Na Princes Streetu ispred velike trgovine Marks i Spencer sjedi prosjak filozofski miran. Na kartonu je napisao: »I am not an alcoholic. I am not a drug–addict. I am down on my luck.« Malo dalje na Waverley Bridgeu proučavam »mog« prosjaka, starog znanca jer je uvijek na istoj lokaciji u blizini 'puba' Acanthus otkud krećem u svoje kazališne avanture. Mlad je i sve svoje, a to je vreća za spavanje i mali ruksak, nosi sa sobom i uvijek sam ga vidio samo u sjedećoj pozi. I on ima karton ispred sebe na kojem piše: »Hungry & Homeless. Give me a change. God bless you.« Sretnem i djevojku koja me presreće pitanjem o ljudskim pravima. Ona radi za Amnesty International pa... Gorko se nasmijem. Spomenem joj ljudsko pravo na ples od najranije dobi do najstarije starosti. Spomen i Lolitu, kazalište, fraktalnu dramaturgiju kaosa, ovogodišnji neodržani Avignon zbog štrajka tehničkog osoblja, otkazani Montpelier. Djevojka, sociologinja, s razumijevanjem sluša. Zanimljiva kratka rasprava o načinu hodanja nakon prve menstruacije popraćena primjerima iz vlastita iskustva. Dragocjen je i doista interaktivan doživljaj razgovarati s normalnom, zdravom osobom. Sve sam bliže kazalištu. Na High Streetu naletim na mladića s listom papira koji skuplja donacije za borbu protiv droge. Upisujem svoje ime i prezime, grad, državu i pružam mu dvije funte kako bih i ja barem skromno sudjelovao u spašavanju škotske mladeži. Razvijam misao o nužnosti drogiranja u ovakvom društvu... U kazalištu C na Chambers Streetu. Zgrada s pet katova i pet kazališnih dvorana. Veliki red za ulaznice, slika koju bih volio vidjeti i u Zagrebu. Predstava Lolite na vrhu zgrade. Dobra simbolika, pomislim. Dvorana je lijepo i funkcionalno uređena kao i većina kazališnih prostora na Fringeu bez obzira na mjestimice bizarne prostore. Gledalište s terasastim povišenim redovima u obliku slova U, stotinjak sjedišta, pozornica je zapravo parket u dnu slova. Sjedam u prvi red, sredina. Nema rampe što me posebice veseli. Na sceni sofa, stolić, na njemu šareni magazini, zatim malo u pozadini drugi stolić s telefonom i sl., sve skromno i funkcionalno, jednostavan isječak dnevnog boravka prosječnog ukusa prosječne američke gospođe Haze iz Ramsdalea. I predstava je počela prateći logično glavne energetske točke priče. U svojoj adaptaciji Aidan Elliott služio se scenarijem koji je Nabokov 1961. dao Kubricku za prvu verziju filma, a koju on nije slijedio na veliku žalost autora. To zvuči poznato. Spomenute energetske točke, sve od dolaska Humerta Humberta u Ramsdale pa do pomalo filmski glamuroznog ubojstva Quiltyja, relativno su dobro izbalansirane ali u izvedbi mjestimično amaterski šlampave s »preglumljivanjima«, osobito muškog dijela podjele. Najveći promašaj sigurno je Thom Glover u ulozi Humberta Humberta, štrkljasti visoki mladić od 19 godina koji jednostavno biologijski, da tako kažem, nije dorastao suptilnom zadatku igranja slojevitog, pjesnički i filozofski napregnutog, uostalom zrelog muškarca kao nužnog kontrapunkta »nezreloj« nimfici. Ako je išta perverzno, u izvornom smislu te riječi, u toj predstavi to je kada pubertetski ozbiljan a dječački nespretan Humbert Humbert Thoma Glovera mazi ili ljubi Lolitu Katherine Flaherty od koje je čak i nešto mlađi. To su odvratni prizori od kojih znalcima Lolite krv negodovanja navire u glavu. U tom potpuno promašenom kontekstu pravi je užitak gledati Charlotte Lois Gibson, a opet teška tlaka njezinog starmalog sugovornika, novog podstanara. Ova predstava, unatoč žarkoj predanosti oxfordskih studenata, unatoč plemenitom amaterizmu najbolje vrste, ova predstava ne zaslužuje ozbiljniji kritički osvrt, a jedini razlog spisateljskog erosa u vezi nje jest prva adaptacija romana na koju sam naletio i nevjerojatna pojava Katherine Flaherty u ulozi Lolite. Lolite kakvu sam kao nadobudni student književnosti treptavo zamišljao čitajući roman i slijedeći brižnu imaginaciju Nabokova te nadopunjujući njegove izvanredne karakterizacije svojim, baš kao i svaki čitatelj koji aktivno sudjeluje u štivu. Lolite kakvu sam naknadno zamišljao nezadovoljan izborom u obje filmske verzije. I Sue Lyons iz prve verzije (1962) i Dominique Swain iz druge (1997), bez obzira što su dobre glumice i, naravno, iznimno seksualno privlačne djevojke, nemaju onu opasnu, vibrantnu esenciju nimfe ili nimfice koju je je prikazao Nabokov, a koja se, eto, napokon pojavila uživo u Edinburghu. Doista, situacija je bila fringy, potpuno rubno stanje šoka, svojevrsni »borderline«, zamalo mi je iz ruke ispala pisaljka kojom katkada za vrijeme predstava zapisujem ponešto u notes. Evo nekoliko riječi o ulozi te glumice i o djevojci koja na sceni izgleda kao onaj opasan rub gotovo trinaestogodišnje djevojčice i četrnaestogodišnje djevojke, a zapravo ima dvadeset godina. Od prvog ulaska na scenu, kada je susreće totalno neadekvatan Humbert Humbert, pa do poklona na kraju predstave, Katherine Flaherty jest, kako su uočili čak i edinburški kritičari, »savršena Lolita«. Cijelo to biće kao da je izašlo ravno iz Nabokova, koordinacija pokreta u procesu tobože nesvjesnog zavođenja, kao i pravog zavođenja u američkoj hotelskoj sobi; studiozno sklopljene noge ili tabani u izokrenuto slovo V; neujednačena i životnim, nagonskim trzajućim sinkopama prošarana vrtnja guzom kada u trenucima, kako se krajevi vrućih hlačica pomaknu malo ustranu bljeskaju čiste bijele gaćice kao podcrtani porno diskurs ljudske istine, kao svjetionik koji pokazuje put ljudske spolnosti; ili njezin cvrkutavi prenavljajući američki tinejdžerski akcent koji su neki kritičari s nepravom osudili, ipak naposljetku priznavši neophodnost njegove funkcije; ili esencijalno–vragolasto nagnuta glava te iskre u očima kada iskosa gleda u sugovornika, supatnika u svijetu; a tek korak uz istovremeno ekonomiziranje pokreta ruke, nogu, prstiju, hoda; tu je i gegava »dječja« elegancija već seksualno zrelog tijela, u stvari to je oličenje žive seksualne vatre premazane kulturološkim »skidanjem« ponašanja, igranja i zaigranosti, a opet, zbog svoje izvorne prirode, bez mogućnosti da bude »falš« i, na svu sreću, bez glumačke rutine koja bi mogla upropastiti takoreći metafizičku esenciju onoga što Lolita predstavlja, dakle ne samo uloge nego i tog bića koje u represivnom društvu prividno ne postoji. Sve, ama baš sve, i u, ako hoćete, strogo kazališnom smislu, sve je semantički u totalitetu uloge funkcioniralo besprijekorno. Naravno, taj kapacitet demonske vječne ženstvenosti, demonski vječne mladosti, lolita–mladosti, koja u fertilnoj dobi mora stvarati ovaj svijet, naš svijet, u opasnom kontekstu prava i morala, u paklu tabua, a ipak sada protkan najdubljim recenzijama kritičara–gledatelja koji su pounutrili Malog princa usput praveći zajedno s Katherine Flaherty u interakciji vražju Malu princezu, dakle taj kapacitet sasvim je progutao sve uloge, pa čak i izvrsnu Charlotte Lois Gibson. To je s jedne strane dobro, ali s druge, kazališne, i nije. No, Nabokov bi sigurno bio zadovoljan jer tako i treba biti kada se pojavi u glavnom liku tako rijetka fatalna energija koja isijava te osvjetljava bit ljudskog sisavca i istovremeno prokazuje prosječnost tek prokreativnih pojedinaca. Najkraće rečeno, dominacija te glumice spasila je barem onaj dio predstave koji možemo kratko nazvati Lolitinim teritorijem. O ostatku sam već posve dovoljno rekao. Za vrijeme poklona i pljeska trudio sam se trijezno promotriti to lice, lice Katherine Flaherty. Ne, dah Lolite nije izašao, to je ona, djevojka koja može biti i starica i dijete i sve, iako, a tu se sabire i moja kritička opaska o njezinoj glumi, u dijelu u kojem je »ostarjela« Lolita trudna, u tom dijelu predstave izražajnost i potencijal glumačke energije Katherine Flaherty pada, što pripisujem činjenici da je ovo njezina prva glavna uloga.

Omamljen izlazim iz kazališta. Promatram uzavrelo mnoštvo najveće pozornice ovog ljeta u svijetu, stari Edinburgh, i recitiram poznate retke s početka romana: »Lolita, light of my fire, fire of my loins, my sin, my soul.« Lagana šetnja, puna pribiranja, do Princes Streeta gdje ću na svoj autobus (broj 4), brzo kući, napraviti zabilješke, razmisliti, sanjati kazalište koje će prikazivati jednakim žarom i stanje sreće kojim prikazuje stanje nesreće. Takvo kazalište je moguće iako se u njemu ništa ne zbiva, to je kazalište stanja sreće, stanja nepomaknutosti, a jedini događaj je nešto poput neprekidnog valjanja valova. Promatram ljude, grupice glasnih mladih mladića i djevojaka odlaze u provod. Naći partnera, kao i prije 25 milijuna godina, i dalje je glavni nalog prirode koja se nalazi u nesretnom društvu. Gledam i vatromet nad bajkovitim gradom koji tutnji s druge subotnje izvedbe spektakla Military Tattoo. Tisuće boja. To se pogledi, to se očne iskrice Lolite Catherine Flaherty rasprskavaju od onoga što se čedno može nazvati élan vital. I na kraju, nakon zabilješki koje će, nadam se, jednog dana postati opširan esej o lolita–fenomenu, evo i noćne teorijske misli čitatelja romana Vladimira Nabokova koji, iako ne može biti zadovoljan upravo viđenom kazališnom adaptacijom, ima neprijeporno zadovoljstvo što je napokon sreo »svoj« lik izvan literature. Evo te misli: »Lijepo je biti pedofil ako to znači voljeti zrelu vrlo mladu ženu kao djevojku koja je zahvaljujući kulturološkim devijacijama na meti maloljetničke jurisdikcije, često i protiv svoje volje.« Ako se sada javi netko jako pametan s jakim teorijskim intervencijama o tzv. emocionalnoj zrelosti, upozoravam ga da je ovdje cijelo vrijeme riječ o seksualnoj zrelosti, evidentnoj kao kiša ili snijeg, a koja postoji usprkos našim fascinacijama predrasudama usred kulture nelagode u kojoj se već dugo nalazimo. Takvom preporučujem i dalje gledanje sapunica na televiziji te perem ruke od kolomaza hipokrizije sanjajući kazalište sreće koje će prikazivati élan vital kao najuzbudljiviji kriminalistički zaplet na svijetu.

Let preko kukavičjeg gnijezda

(One Flew Over The Cuckoo's Nest), Daf Left Theatre, mjesto prikazivanja Hill Street Theatre.

Uz sve žešću, mjestimice čak kliničku sliku paranoje izazvane prijeporima pedofilije, a koja obuzima javnost i poprima globalne razmjere nerazumijevanja o tek nedavno otkrivenoj »bolesti«, čini se da je u tom smislu i dalje aktualna »proizvodnja ludila« (Thomas S. Szasz), kao što je to svojedobno bilo sa »psihijatrijskim žrtvama« (Szasz): vješticama i homoseksualcima (priča o potonjima u mnogim dijelovima svijeta još nije razriješena), a još prije homoseksualaca i s ljudima koji masturbiraju. Iako se, naravno, praktično radi o cijelom pučanstvu planeta, reperkusije, katkada teške, pogađale su one nesretnike čiji je »samoblud« bio otkriven. Daleki odjek te represivne prakse protiv spolnosti osjetio sam i na vlastitoj koži kada sam na ispovijedi prije prve pričesti, na čini se omiljeno uzbuđujuće pitanje rimokatoličkih svećenika koje je moj svećenik izgovorio promuklim glasom, prostodušno odgovorio da redovito i s veseljem masturbiram. Kazna za taj veliki »grijeh prosipanja sjemena uzalud« bila je izmoliti pun kufer Očenaša i Zdravo Marija. (Teško je danas povjerovati da je prije samo dvjesto godina mit o masturbacijskom ludilu zahvatio i medicinske krugove — a nastavio se, iako u procesu ublažavanja, sve do prve polovice XX. stoljeća, tada na čelu s Freudom (sic!) — pa se masturbacija čak kažnjavala zatvaranjem u ludnicu, a kažnjavanje se nazivalo liječenjem. Szasz citira psihijatra Esquirola iz 1816: »Masturbacija je u svim zemljama priznata kao opći uzrok ludila. ») U tu psihijatrijsku priču sada se prirodno uklapa i pedofilija u koju se trpa sve i sva, koja je, čini se uzalud, osvijetljena temeljnim djelima antropologije, seksologije, biologije, a djelomično i romanom Lolita. U tu priču također se uklapa svakovrsna neprilagođenost kao i »svrsishodno« psihijatrijsko tlačenje u službi države, što je i tema poznatog romana Let preko kukavičjeg gnijezda Kena Keseyja iz 1962, kao i istoimenog filma (1975) kojeg je režirao Miloš Forman povjerivši naslovne uloge Jacku Nicholsonu i Louise Fletcher. Taj roman, iznimno aktualan i danas diljem svijeta, nažalost ne isključivo zbog literarnih razloga, doživio je na Fringeu čak dvije kazališne adaptacije. Jednu je izvela kazališna grupa The Leicestershire Youth Arts slijedeći poznatu broadwaysku adaptaciju Dalea Wassermanna iz 1963. u kojoj je glavnu ulogu igrao Kirk Douglas, a drugu kazalište Daf Left Theatre. Odlučio sam pogledati potonju koja je, kao i brojne kazališne adaptacije na Fringeu, zaglibila u ozračju pretencioznog amaterizma. Razloge te ničim opravdane pretencioznosti možda treba tražiti, kao i u Loliti, u vrlo mladim pa i premladim te neiskusnim glumcima kojima ipak treba priznati hrabrost što su se usudili poduhvatiti tako teških i »starih« tema.

Hill Street Theatre, zadnji dan Fringea, drugi kat, kazališna dvorana s jedva stotinjak mjesta, nema rampe, pozornica je u razini parketa koji na sredini te male dvorane prelazi u nešto nalik mezaninu. Ulazim tri minute prije početka predstave i sjedam u prvi red desno. Na rubu pozornice, odvojenom možda tek jedan metar od prvog reda publike, već stoje stanovnici jednog mentalnog utočišta, ne nužno američkog. U smrznutom položaju svojevrsnog tabloa stoje ti nesretni zatočenici »terapeutske države« (Szasz). Svi su odjeveni u bijelo. Tišina i njihova skamenjena svakodnevna lica bez šminke kao da podcrtavaju svakodnevnu »ludnicu izvan ludnice«. Misao prije predstave: nije loše završiti Fringe predstavom koja će me vratiti u sasvim prozaični realitet svakodnevnog društvenog ludila koje u konačnici omogućuje i ovakve predstave.

Za razliku, primjerice od Lolite, ova kazališna adaptacija ne slijedi glavne energetske točke radnje romana. Pretenciozna proizvoljnost adaptacije ovog u osnovi »škotskog pristupa« (prije svega domaća edinburška atmosfera engleskog jezika na škotski način, što pomalo smeta one koji su gledali film, slično kao i u slučaju uglavnom »oxfordskog« englesko–engleskog u Loliti) ide tako daleko da u podjeli uopće nema Poglavice (Chief Bromden), odnosno on je »zamijenjen« s tri statična lika odjevena i obojana u bijelo. Osim lica, obrva i kose, čak su im i bosa stopala i ruke obojani u bijelo. Priređivači predstave kao da slijede turističku modu s ulica Edinburgha i Amsterdama, gdje slični »duhovi« nepomično stoje kao »anđeo« ili »smrt« dok se turisti fotografiraju uz njih ubacujući sitniš u šešire na asfaltu. Ta sablasna totalno bijela trojka, smještena u dnu pozornice, s vremena na vrijeme zavija ili se bavi pojanjem prekidajući dijalog na sceni, što itekako iritira, a osobito za vrijeme grupnih terapija koje sa sibirskom hladnoćom grandiozno nacistički vodi Velika sestra, jedina glumačka osobnost u ovoj adaptaciji koja bogato korespondira s romanom i filmom i koja je na razini onespokojavajuće jeze državne psihijatrije.

Uz »sablasnu« činjenicu statične trojke kojom su, valjda, ti mladi kazališni ljudi htjeli u ovoj produkciji naznačiti »metafizičku« ili »globalnu« dimenziju sablasnog i pomalo dezorijentiranog duha pobune protiv psihijatrijskog autoriteta države, 'establishmenta' uopće, još je sablasnija činjenica da nisam uspio saznati ništa o toj kazališnoj družini, pa čak ni imena glumaca, režisera i onoga tko je napravio tu manjkavu adaptaciju pa tako i glupavi »twist« sa sablasnom trojkom umjesto Poglavice. (Nakon izvedbe morao sam pohitati na drugu kazališnu predstavu pa nisam imao vremena čekati glumce u kazališnom kafiću, letak s podacima ne postoji a naknadna internetska potraga i nekoliko e–maila nisu urodili plodom.)

Neproduktivno »ukidanje« Poglavice, koji je uz Veliku sestru bazni kontrapunkt, zapravo neodvojivi dio McMurphyja, i koji usmrćujući ga nakon izvršene lobotomije slijedi humanistički obrazac pobune utjelovljene u tom relativno zdravom američkom ljudskom primjerku, to ukidanje unazadilo je i igru glumca koji igra McMurphyja. Doduše, »frajerski« se bahateći na način nekog opakog tipa iz nekog edinburškog predgrađa, recimo Portobello Beacha, škotski McMurphy se svim silama trudio izbjeći sličnost s Jackom Nicholsonom i u tome je uspio. Jednakom silinom trudio se oko svojih drugova u ludnici, no nije uspio pokrenuti ni sebe ni njih na ono dinamiziranje energija koje je potrebno da bi ta psihijatrijska priča doista zaživjela na sceni. Jedini njegov zaokruženi glumački doprinos bio je pri kraju predstave kada uništeni McMurphy pruža nešto kao trzajuće sjećanje na ono vrijeme kada je još stvarno bio živ, kao možda i onih nekoliko glumačkih proplamsaja u interakciji s Velikom sestrom.

Ova predstava, kao i velika internacionalna kazališna podvala redateljskog kartela štrebera i kreativno nemoćnih ali zato trgovačko sposobnih i lukavih te nježnih dječaka iz područja spomenute idiotske dramaturgije »sperme i krvi«, dramaturgije bez prave sperme i bez prave krvi, i ova predstava pati od nasilnog osuvremenjivanja. To »osuvremenjivanje«, recimo vijestima o ratu u Iraku, kao i »igranje« mitinga posvećenog zahtjevima za mir, pokazalo je da plemenita mladenačka želja za subverzijom nije dovoljna za kazališno približavanje bogatoj slojevitosti izvornika. Ako još uzmemo naknadno provokativno naslijeđe, »teret« doista iznimno dobrog filma, onda pogotovo. Inače dobra ideja da se od početka predstave tenzija prema kraju postiže »širenjem« napetosti, prije svega na relaciji Velika sestra–McMurphy i kruženjem »luđaka« oko sestre za vrijeme grupnih terapija, nije funkcionirala kako treba zbog neusklađenosti tempa, »preglumljivanja«, loše koreografije, kao i zbog »skidanja« stereotipa ponašanja pacijenata u ludnici (karakteristični pokreti rukom koja gužva bijelu tkaninu bolničke odjeće, izbuljene ukočene oči...) i katkada presnažnim zvukom iz zvučnika smještenih na krajevima pozornice. Izostanak poklona na kraju predstave, naivan kao i sve »inovacije« u ovoj adaptaciji, također se bez napora čita tek kao želja za subverzijom u kodu »poruke« da pobunu protiv državne psihijatrije treba nastaviti usprkos McMurphyjeve sudbine. Jedino što mogu doista istaknuti kao najvredniji dio ove neutemeljeno pretenciozne predstave jest uloga Velike sestre. Isto kao u Loliti, glumica koja je igra, iako možda premlada za ulogu, progutala je svojom scenskom energijom cijelu glumačku podjelu. Njezini uzvici »fokus«, »group therapy« i »medication«, kao i tekst replika izgovoren najčišćim engleskim jezikom (koji je, priznajem, dobar kontrapunkt McMurphyjevom kolokvijalnom škotskom engleskom), bili su protkani snagom volje nacističkog narednika i u najboljem smislu podsjećaju na veliko filmsko ostvarenje Louise Fletcher. Podsjećaju, kažem, jer je mlada glumica uspjela ostvariti svoju »verziju« Velike sestre i odigrati svoje vlastito viđenje te grozne žene, doista svoju interpretaciju odvratne Miss Ratched. Uopće, njezina snaga bivanja na sceni usisala je u potpunosti svemir te mikroregije koju ona u ime države kontrolira. Na žalost, usput je usisala i cijelu glumačku podjelu. Kad bi se ona, bešćutna poput robota, pojavila na sredini pozornice i stala na mali četvrtasti podij, mraz državne psihijatrije utjelovljen u ludnici i teško podnošljiva hladnoća te institucije širili su se dvoranom i ja sam, kao i u Loliti, osjetio pozitivnu jezu istodobnog odmaka od uloge i postajanja ulogom, nešto poput ostvarenog »nemogućeg« glumačkog amalgama brehtijanske i pirandelovske poetike.

Tako su, na moju žalost što edinburška žetva 2003. nije bila za mene obilnija, moju kazališnu glad djelomično utolile tek »Mala« i Velika sestra. Jedna je svojim »antropološkim« bivanjem na sceni pozitivno razorila rastući fašizam tabua pedofilije, a druga neopravdanost »proizvodnje ludila« (Szasz) u ljudskog sisavca koji se kao neodoljivo smiješni, ali i opasno strukturirani, homo sapiens uspinje prema varljivoj slobodi na ljestvici punoj malignih predrasuda. Uspinje se posrćući. Čak i u kazališnoj umjetnosti. Za moj ukus presporo.