Fantastično u belgijskoj književnosti

Fantastično u belgijskoj književnosti

Ako belgijsko pismo francuskog jezičnog izraza u svojoj osnovi nosi određenu količinu kontradikcija, fantastična književnost, koja nije ništa drugo nego stranica tog istog pisma, ostaje a fortiori ispitivanje same sebe. No prije nego se upletemo u vijuge osobitosti fantastične književnosti u Belgiji, vrednije se zapitati što se smatra belgijskom književnošću na francuskom jeziku.

Od početka belgijske nezavisnosti polemike oko toga pitanja bile su bogate različitim mišljenjima. Ipak možemo izvući tri osnovne tendencije: prva svjedoči o jakoj želji da se naša (belgijska) književnost odvoji od francuske (pr. »Le groupe du lundi« iz 1937. godine); druga tendencija definira belgijsku književnost jednaku našem (belgijskom) narodu, dok je treća tendencija sinteza prve dvije priznajući da: »naše francusko pismo, bez stvaranja nacionalne književnosti, posjeduje ipak stvarno jedinstvo koje ustvari ne dopušta da ga se miješa u potpunosti s francuskom književnošću.«1 Ti brojni stavovi pokazuju s koliko teškoća se suočava belgijski pisac kada se želi smjestiti u odnosu na svoju vlastitu književnost. Ma kakav da je prihvaćeni stav glede te problematike evidentno je da, iako tekstovi na francuskom jeziku posjeduju određene poželjne modele, ne smijemo zaboraviti da ti tekstovi proizlaze iz drukčije organizacije stvarnosti. »Belgijska književnost govori o stvarnosti i prostoru koji nisu francuski..«2

Stoga taj nejasni odnos između riječi i stvari uzrokuje neosporne specifičnosti kao što su magični realizam, simbolizam, nadrealizam ili fantastično. S druge strane, Francuzi nam ističu našu različitost, budući da tisak ide s tim da poeziju sjevera naziva »belgijske magle«. Ipak naša književnost ne može negirati svoje korijene, kao što ne može ne držati do svojih odnosa s Francuskom. Ta dvojnost je u porastu, pojačana činjenicom da frankofonska Belgija ne poduzima inicijativu i ne povjeruje u talent svojih pisaca koji često moraju svoj egzil potražiti u Parizu da bi na kraju tamo doživjeli svoje priznanje.

Stoga nije začuđujuće da je ta književnost izrodila tako neobičan žanr kao što je fantastično. Svi literarni zaljubljenici Belgije favorizirali su određeni način prezanja pred stvarnim, dodirivanja druge strane vidljivog. Na taj način otkrivaju određenu senzibilnost, prirodnu sklonost posjeta fantastičnom. Dokaz tomu je da čak i pisci koji su se istaknuli u nekom drugom žanru, a koji nije fantastični, nisu mogli odoljeti izazovu neobičnog (npr. Ghelderode, Ayguesparses, Maurice Caręme).

Svi ovi navodi koji definiraju belgijsku fantastičnu književnost čine od nje rijedak i vrijedan materijal koji se ne može ograničiti na jednostavan povijesni pregled iz straha da se ne bi izgubilo na njezinoj posebnosti. Ipak je čisto retrospektivnim postupcima trebalo birati i odabirati, iako postupajući i na taj način riskiramo da nam njezin jedan bitni dio promakne.

Onirologija na granici fantastičnog: temat simbolista

Ideja asimilacije autora simbolista u fantastični žanr, tj. asimilacija jedne dimenzije njihovih djela, daje naslutiti nemir i pukotinu otvorenu svijetu neobičnog. Doista, Maeterlinck (1862–1949), Van Lerberghe (1831–1907) i Verhaeren (1855–1916) se manje–više izravno pozivaju na nesvjesno te žele proučavati tajne postojanja. Sve što se događa bez čovjekova znanja i izgleda neobjašnjivo, uznemiruje pjesnika koji izražava svoju želju prisvajanja moći nad okultnim.

Tako nas u Serres chaudes (1889) Maeterlinck uranja u neobičan nered koji otkriva pravilo nepoznatog, a ono je da je nelagoda sveprisutna. U priči Ornitologie pripovjedač iznosi jedan uznemirujući događaj i navodi postupke ispitivanja koje provodi da bi razmrsio misterij. Nije pruženo nikakvo rješenje enigme. Priča se završava pred slijepom ulicom. Golema količina sna koja je prisutna u ovoj priči, mogla je odvesti priču k fantastičnom, ali autor ne ide tim pravcem. On nastoji na pripovjedačevom strahu, na potrazi za onim djelićem koji nedostaje snu da bi time zgusnuo misterij, ali iako i istražuje nesvjesno, mahnitost i san to je stoga da bi se bolje razumio stvarni svijet.

Verhaeren također odbacuje svu racionalnost i polazi s eksperimentiranjem sna, slavljenjem ludila, koji postaju stvarna sredstva istraživanja stvarnosti. Njegova poezija koja u početku ima karakteristike pesimističnog simbolizma (zbirke: Les Soirs (1888), Les Débâcles (1888) i Les Flambeaux noirs (1891)) napustit će osobne patnje da bi se zadržala na kolektivnom zlu u sljedećim djelima: Les Campagnes hallucinées (1893); Les Villes tentaculaires (1895); Les Aubes (1898), kojima možemo dodati i Les Villages illusoires (1895).

Isto tako, Van Lerberghe se divi samo djelima koja uprizoruju abnormalna stanja duha, obmane, jer su oni mjesta transakcije između stvarnog i imaginarnog. Pokušat će reći ono što se izreći ne može, tj. pokušat će nagovijestiti stvarno kroz imaginarno. Les splendeurs voilées des Entrevisions (zbirka, 1898) završavaju sa La Chanson d'Eve (zbirka, 1904). Zahvaljuju li belgijski simbolisti svoju specifičnost svojem odolijevanju normalnosti?3 U tom smislu oni su zasigurno pripremili teren belgijskim piscima fantastične književnosti.

Mélusine, fantastična priča Franza Hellensa

Ovaj prvi roman objavljen 1920. godine zauzima posebno mjesto. Radi se o fantastičnom romanu u kojem se miješaju srednjovjekovna sa znanstvenim čudesima, ali to je isto tako i istinita društvena parodija u kojoj se raspravlja o ograničenjima znanosti. Osim što je fantastična, priča spada u »fantastičnu stvarnost« ili »fantastični realizam«. Što reći? Stvarnost, »dok se transformira halucinacijom i snom, postaje tako golema i privlačnija od istine kao takve. Takvi su likovi koje neka konkavna ili konveksna ogledala produžuju ili spljošte na neobičan način. Opčinjeni smo njima.«4 U skladu s načelima ovog žanra potrebno je pustiti sumnju da lebdi čitateljevim duhom. Od samog početka čitatelj je suočen s enigmom. Doista, u Mélusini Franz Hellens piše: »Pred nama se uzdizala impozantna katedrala s dva okomita tornja, mračna, skoro crna. Iz daljine moglo se pomisliti da je od bronze. Prije iščeznuća, zrake afričkog sunca na trenutak su zagrlile građevinu; svi rubovi se obojiše u crveno, od masivnih obrisa temelja, golemih rozeta boje anemona i stupića vrha hrama, sve do vrhova koji su toliko visoko da bi ih se uopće istraživalo. Približivši se, primjetih kako ta katedrala nema ni trijemove ni vitraje. Nije se moglo reći na koji način je bila sagrađena. To nije bio ni kamen niti metal. Ono što se može potvrditi je da je vrijeme nije nikada nagrizalo.«5 Fantastično u ovom slučaju nema ništa zajedničko s onim što Roger Caillois naziva pukotinom, ono ne korespondira sa čudnovatim ulaskom u realan svijet. Ne, fantastično kod Hellensa je stvar pogleda. Ona se hrani vizijom umjetnika koji se voli okruživati misterijom. On kreće od ideje da pažljivo promatranje stvarnosti završava s tim da postaje nešto osobito. Na primjer, u Les Hors–le–vent (1909) prakticira takav oblik živog realizma da čitatelj ne može uhvatiti trenutak u kojem taj realizam prelazi u neku vrst ludosti ili sna. Promatrajući život, vidimo da se raspada i ponovno sastavlja na planu sna, vilenjaštva ili fantazmagorije. Tako umjetnikov pogled na stvarnost otvara vrata fantastičnom.

Franz Hellens također temelji svoj rad na slikama, očigledno zahvaljujući metaforama i usporedbama koje nadopunjavajući opise okoline, predmeta ili osobe pružaju priliku druženja s neobičnim. U svom nastojanju da se razvije težinom svojih slika, više pridonosi poetskom izgledu nego li stvarnosti samoj. Ovaj umjetnik je uspio kritizirati razum integrirajući onirično iskustvo te priznavajući prvenstvo podsvjesnom.

Napisao je i Clartés latentes (1912); Bass–Bassina–Boulo-u (1922); Notes prises d'une lucarne (1924); La femme partagée (1929); Fraîcheur de la mer (1933); Les mémoires d'Elseneur (1954) koje se nalaze na pola puta između realizma i fantastičnog, Réalités fantastiques (1923)...

Michel de Ghelderode (1898–1962)

Rođen od oca zaposlena u kraljevskom arhivu i majke koja je bila praznovjerna i k tome još opčinjena fantastičnim legendama, Adhémar Martens, koji će službeno postati Michel de Ghelderode, poznatim će postati tek oko pedesete godine života. Pohađa srednju školu Saint–Louis u Bruxellesu. Godine 1914. opaka bolest ga prisiljava na odmor pa tako otkriva belgijsku književnost i svoju sklonost mističnoj Flandriji, lutkama kao i slikarstvu koji hrane njegovu maštu. Ma kakav oblik poprimilo njegovo sanjarenje, opsjednut je smrću kojoj ne želi priznati strah.

U svojoj zbirci Sortil#ges, a posebice u Le Jardin malade riječ je o bolesti koja uništava čovjeka. Ščućurena u kutu vrta, prijeti da će zaraziti sve. U to vrijeme on je već bolestan i podsjećanje na taj morbidan i zarazan proces ponekad nalikuje na grotesknu parodiju, dopuštajući tako određenu distancu u odnosu na bolest od koje autor boluje. U tom tekstu fantastično se pojavljuje zahvaljujući međusobnom prožimanju dvaju prostora: vanjskog i unutrašnjeg. Uostalom, ugnježđeno zagađenje u vrtu se pokreće i ubrzano vodi kuću ruševinama.

Jean Ray i njegove maske (1887–1964)

Priznat kao jedan od najoriginalnijih belgijskih pisaca u razdoblju 1925–1950, u sebi utjelovljuje sve kontradikcije svoje zemlje. Djelovao je u dva jezična izraza belgijske književnosti: frankofonskoj i flamanskoj. Objavljivao je pod više od stotinjak pseudonima živeći tako paradoks da je istodobno jako popularan a nepoznat. Ostaje zabilježen po svom doprinosu fantastičnome žanru Les Contes du whisky (1925); Le Grand Nocturne (1942); La Cité de l'indicible peur (1943), pripisuje mu se također i roman Malpertuis (1943) u kojem se miješaju mitologija i fantastično.

Njegova fantastičnost nije povezana s anglosaksonskim produžetkom romana »noire«. Kod njega nema ni vampira, ni vukodlaka, ni opčinjavanja voštanom slikom...

Ovdje se heroj suočava sa čudovištima iz vračarskih knjiga, demonima, bogovima, smrću... Preokreće ne samo tematiku već i poetiku budući da fantastično vezuje uz matematičke teoreme. Algebarske formule potvrđuju postojanje umetnutih svjetova koji su u dodiru s našim i koji su odgovorni za magiju. Smrt i ljudska jedinka teme su koje čine djelo Jeana Raya, dok je tema njegova romana Malpertius smrt bogova. Jean–Baptiste Baronian zasigurno ne bi mogao napraviti fantastičnu biblioteku kolekcije Marabout bez komercijalnog uspjeha Jeana Raya.

Maurice Caręme, protiv svakog očekivanja (1899–1978)

Daleko od svijetle i optimistične vizije njegove poezije, njegova proza, koja je nepravedno nepoznata, otkriva nam neočekivani dio njegove osobnosti: njegovu ljubav prema iracionalnom. Napisao je Le Martyre d'un Supporteur (1928) i dvije zbirke pripovijedaka: Un Trou dans la Tęte (1964) i Médua (1976) u kojima razvija svoje glavne fantastične motive: raspadanje, metamorfozu, ludilo...

Médua je na granici stvarnog i fantastičnog, a to je prema T. Todorovu osnovna karakteristika fantastičnog. Radi se o halucinantnoj metamorfozi meduze u ženu. Upućivanje na izvanjski svijet (jedra, reklame, isječci iz novina,...) naglašavaju istinitost i paradoksalno pomažu procvatu fantastičnoga. Uostalom, ako autor stvara iluziju čvrste stvarnosti to je stoga da bi je fantastičnim osvjetljenjem bolje mogao uništiti. Prikrivena poetičnom kreacijom, fantastična proza Mauricea Caręma pruža nam bogati materijal koji zavređuje da se njime bavimo, a ne da ga prešućujemo.

Thomas Owen (1910–2002)

Flamanac s majčine, a Gomežanin s očeve strane (Gaumais — belgijski kanton), Thomas Owen (pravim imenom Gérald Bertot) studirao je pravo na fakultetu u Louvaineu. Radi kao pravnik, ali se isto tako aktivno bavi i novinarstvom i često piše likovne kritike pod pseudonimom Stéphane Rey. Pod utjecajem Jeana Raya 1943. godine objavljuje Les Chemins de l'étrange, zbirku od deset fantastičnih priča, a zatim 1944. godine Le Livre interdit.

Stručnjak za crtice, priče i novele u kojima bujaju sumnja i strah piše La Cave aux crapauds (1945); Le Jeu secret (1950); Pitié pour les ambres (1961); Cérémonial nocturne et autres contes insolites (1966); La truie et autres histoires secr#tes (1972); Le Rat Kavar et autres histoires de vie et de mort (1973).

Čitavo njegovo djelo jako je obojeno piktoralnim utjecajem Paula Delvauxa i Gastona Bogaerta, kao i erotizmom Féliciena Ropsa i Léonora Finia. Određene zbirke čine paralelu između tekstova Thomasa Owena i slika Gastona Bogaerta: Les maisons suspectes (1976); Les chambres secr#tes (1983); Les fruits de l'orage (1984) ili onih Maria Noppena de Matteisa Les sept péchés capitaux (1984) i Le Tétrastome (1988).

Njegova nestvarnost može se okvalificirati kao druga strana stvarnog, bilo da se rješenje uznemirujućih događaja nalazi u halucinacijama glavnog junaka, bilo da pripovjedač potvrđuje da realnost činjenica proizlazi iz tjeskobe predmeta koji dovodi do toga da se sumnja u objašnjenje. Bilo kako bilo, ključ cijele avanture nije u potpunosti iracionalan postulat, već više jedno racionalno objašnjenje da se stanje trenutačnih saznanja ne može još objasniti.

Njegovi tekstovi su tajne priče koje su zadržale vezu sa stvarnim i funkcioniraju na način na koji su događaji primijećeni. Nestvarnost se rađa iz subjektivne percepcije subjekta. Njegov svijet ostaje s druge strane stvarnog i ostavlja drugim rješenjima dodirivanje neobičnog i čudnovatog.

Jacques Sternberg (1923)

Romanopisac koji radnje svojih djela smješta na neobična mjesta (npr. labirinti, mrtvi gradovi, itd...) u kojima su ljudi podvrgnuti apsurdnim sudbinama. Njegov crn i sarkastični humor uranja čitatelja u birokratsko ozračje, dok su u nekim njegovim zapisima likovi suočeni s erotskim fantazijama.

Među njegovim romanima spominjemo: La Géométrie dans l'impossible (1953); L'Employé (1958); Le Coeur froid (1974); La Banlieue (1976), Mai 86 (1978); L'Anonyme (1982) kao i zbirku: Contes glacés (1974).

Jean Muno (1924–1988)

Rođen u Bruxellesu jedno je vrijeme radio kao učitelj. Njegovi romani i pripovijetke uprizoruju individualca koji je preslab da bi ostvario svoje ambicije. Zahvaljujući miješanju čudnovatog i svakidašnjeg stvara fantastični univerzum koji je na granici stvarnog i fantastičnog.

Objavio je romane: L'Hipparion (1962), u kojem junak udomljuje životinju koja je nestala jedne noći u neodređenom vremenu i koja njegov život izokreće na način kao da se radi o snu; Le Jocker (1972); Ripple–Marks (1976); Histoires singuli#res (1979); Histoire exécrable d'un héros brabançon (1982), maskiranu autobiografiju. Kroz svoje zapise izlaže vrstu kronike u kojoj stvarnost klizi k fantastičnom.

Gaston Comp#re (1924)

Doktor filozofije i književnosti, autor je teze o Maeterlincku. Profesor već dugo godina, objavljuje svoju prvu zbirku poezije Géométrie de l'absence 1969. godine, dok zbirku pripovijedaka objavljuje 1974. godine. Radi se o zbirci Sept machines ŕ ręver koja produbljuje teme njemačkog romantizma. Napast rata tema je dvaju njegovih romana: Le Fort de Gleisse (1975) i L'Office des tén#bres (1979).

Brani ideju destrukcije konvencija u Derri#re l'oeil objavljenom 1979. godine. Bavi se i povijesnim žanrom u romanu: Je soussigné, Charles le Téméraire, duc de Bourgogne (1985). U svojim djelima Gaston Comp#re vodi čitatelja do točke raskida stvarnog i imaginarnog. Potrebno je pomisliti samo na zbirku novela La Femme de Putiphar (1975), u kojoj se igra maštom čitatelja puštajući ga da se uključi u stvarno putovanje svakodnevicom da bi ga iznenadio ubacujući ga, bez njegova znanja, u uznemirujući svijet fantastičnog.

Gabriel Deblander (1934)

Objavio je jedan svezak fantastičnih pripovijetki pod naslovom Le retour des chasseurs (1970). U njegovim pripovijetkama zla kob progoni njegove likove koji su opterećeni smrću, urocima, opsjenama... Njegov roman L'Oiseau sous la chemise smješta svoju radnju u valonsko selo za vrijeme II. svj. rata.

Anne Richter (1939)

Ne oklijeva da svojim djelima da žensku nijansu bilo da su oni fikcija ili ogledi, kao npr. u romanu Le fantastique féminin, un art sauvage (1984). Zbirka novela Les locataires vodi nas u nepoznati svijet sudbine i napetosti između stvarnosti i imaginarnog. La grande pitié de la famille Zitram (1986) i La promenade du grand canal (1995) stavljaju naglasak na iracionalne odnose koji povezuju čovjeka sa svijetom.

Jean–Baptiste Baronian (1942)

Specijalist belgijske fantastične književnosti koji je mnogo radio na tome da taj žanr približi što većem broju čitatelja. Zahvaljujući Marabout izdanjima probudio je pero Michela de Ghelderodea, objavljivao je Jeana Raya, Thomasa Owena, Gastona Comp#rea... U sferi fantastičnog isto je tako objavljivao i oglede sa ciljem da identificira problematiku tog specifičnog žanra: La Belgique fantastique (1973), Panorama de la littérature fantastique de langue française (1978).

Ovo putovanje u zemlje »belgijskog fantastizma« pomaže nam da osvijestimo njegove specifičnosti. Čemu toliko privlačnosti ovom žanru u Belgiji? Potrebno je reći da ni pregnancija fantastičnog nije ništa manja. U usporedbi s ostalima, naša zemlja je proizvela više pisaca fantastičnog žanra negoli ostale zemlje frankofonskog jezičnog izražaja. Drugi idu tako daleko da spominju i belgijsku školu nepoznatog. Što misliti o tome? Ako se belgijski romanopisci razlikuju više svojom osobnošću negoli pripadanju određenoj književnoj školi, istina je da ipak možemo zabilježiti određene tendencije: sklonost psihološkoj analizi i fantastičnom, želju za realizmom, koja je ponekad uvod za prijelaz s druge strane ogledala, te na kraju i sklonost ka policijskom romanu.

Prema riječima Jeana–Baptistea Baroniana »Belgijski fantastizam je u pravom smislu riječi fantastizam otpora. On se snažno buni protiv konformizma i otvara tu i tamo usjeke, stvara deformacije, pruža uvid u područja u čijim njedrima se bacakaju neprihvatljivo i nerealno, konfuzno spaja poglede, geste, osjete, navike, na isti način na koji Jean Ray sugerira konfuziju vremena, prostora i epoha.«6 Daje li socijalni kontekst prednost njegovu pojavljivanju? Ili možemo li zamislit da klimatski i geografski čimbenici također imaju ulogu u svemu tome? Svatko ima pravo na svoje objašnjenje ma kakvo ono bilo, ali osobita sklonost određenih autora prema atmosferi fantastične stvarnosti dopušta nam priznanje naše književnosti kao one kojoj nedostaje identitet, ali joj svakako ne nedostaje originalnosti.7

1

Gustave Charlier, Les lettres françaises de Belgique, Bruxelles, La Renaissance du livre, 1938, str. 7.

2

Marc Quaghebeur, Lettres belges entre absence et magie, Bruxelles, Editions Labor, 1990, str. 19.

3

Paul Gorceix, »Du mythe ŕ la modernité présurréaliste. Mélusine de Franz Hellens », u »Itinéraires et contacts de cultures« (vol 20) La littérature belge de langue française. Paris, L'Harmattan, 1995, str. 32.

4

Eric Lysoe. »Franz Hellens et le »fantastique réel«: quelques jalons pour l'arpenteur«. u »Itinéraires et contacts de cultures« (vol. 20) La littérature belge de langue française. Paris, L'Harmattan, 1995, str. 93.

5

Franz Hellens, »Mélusine ou la robe de saphir«, Passé–présent, Bruxelles, 1987, str. 17–18.

6

Rodica lascu–Pop. »Maurice Caręme dans l'orbite du fantastique« u »Itinéraires et contacts de culture« (vol. 20) La littérature belge de langue française. Paris, L'Harmattan, 1995, str. 121–122.

7

Za dodatne informacije vidi: Michel Joiret et Marie–Ange Bernard, Littérature belge de langue française, Bruxelles, Didier Hatier, 1999. Jean–Marie Klinkenberg, Espace Nord, L'anthologie, Editions Labor, Bruxelles, 1994, (Coll. Espace Nord).