Dobro mjesto?

Dobro mjesto?

Dok sam bio u okružnom zatvoru (to je bilo u ranoj fazi moga zatvoreničkog života, a otad je prošlo više godina), naišao sam na neobično stajalište o zatvoru i pisanju. Žena s kojom sam se dopisivao tvrdila je kako mi gotovo zavidi. Činilo joj se da ću imati vremena i poticaja za pisanje, kao i zalihu materijala zbog raznih zanimljivih ljudi koje ću ondje sresti.

Tada sam sumnjao u to, ali nisam znao dovoljno o zatvorima da bih joj proturječio. Osim toga, zbilja sam se onda prvi put raspisao, pa mi se činilo da u tome ima istine.

U godinama koje su uslijedile naletio sam nekoliko puta na isto stajalište, iznesen više ili manje izražajno i dosjetljivo. Zadnji put mi se to dogodilo kad sam ponovno čitao Hiperiona Dana Simmonsa, klasično djelo znanstvene fantastike. Simmons kaže: »Zatvor je uvijek bio dobro mjesto za pisce, jer ubija demonske blizance lutanja i razonode...« Uz dužno poštovanje prema g. Simmonsu, ne slažem se s njegovom izjavom. Dapače, kad sam je pročitao, moja reakcija je glasila: »koje sranje«.

Ali, razmišljajući o tome, zaključio sam da se to stajalište ne može samo tako odbaciti. Moj je uzvik bio poput alergijske reakcije na sve što izgleda kao klišej. Ali neko stajalište može postati klišej samo ako ima zrno istine. Dakle, stajalište »zatvor je dobro mjesto za pisce« zasniva se na nekim činjenicama, inače ne bi postalo tako popularno.

Jedna od tih činjenica jest da zatočeništvo kod nekih ljudi zbilja izaziva naglu potrebu da pišu. Osim toga, mnogi tek u zatvoru dobiju šire javno obrazovanje, s kojim steknu i prvi poriv za pisanjem. Još jedna stvar: kad vas strpaju iza rešetaka, to vas prodrma. Ako nemate praznu glavu i ako niste ludi, zatvor vas natjera da ponovno ocijenite svoj život i postupke, što može izazvati potrebu za izražavanjem. Ipak, istu potrebu može izazvati svako iskustvo koje je nabijeno osjećajima i koje čovjeku mijenja život. Odlazak u rat, povratak iz rata, zaljubljivanje, odljubljivanje, putovanja, bolesti i smrt — sve je to potaknulo ljude koji su dotad šutjeli.

Istina je da zatočeništvo ubija književno štetnu potrebu za lutanjem. Ali zatvor stvara mnogo drugih potreba, među kojima bih istaknuo preživljavanje i čuvanje zdravog razuma. Pazite, tvrdnja da zatvorenik ima nekakvu divnu samostansku samoću, gdje može črčkati koliko hoće, obična je bajka. Sve ostalo što zatvor može ubiti u vama, kao i napori u borbi protiv toga, daleko je važnije od navodne koristi.

Neću ovdje recitirati cijelu žalopojku o teškoćama zatvorskog života i šteti koju čovjek pretrpi. Svaki razuman odrastao čovjek zna da je život u zatvoru težak, unatoč mitovima o »golf–klub zatvorima«. Neću se ni žaliti zbog tih teškoća. One pripadaju u posljedice mojih prijestupa i smatram da su dio mog života. Ipak, želim navesti nekoliko primjera, ako ni za što drugo, onda barem da razobličim neke mitove i krive poglede.

Neke stvari koje ste na slobodi uzimali zdravo za gotovo uopće ne postoje u zatvoru, pa se čak i najjednostavnija potreba može pretvoriti u epsku bitku. Za početak, pogledajte oko sebe. S obzirom na to da ste književni tip, sigurno imate priličan broj knjiga. Ja smijem imati najviše deset knjiga i časopisa odjednom. Deset. Rječnik engleskog jezika, rječnik sinonima, priručnik za stil, Biblija — i već sam popunio gotovo pola biblioteke.

Kad pišete, sjedite na stolici, za radnim stolom, zar ne? Ovdje ne. Stolice pripadaju u legende, mitove i sjećanja. Da ne govorimo o stolovima. Kad tipkam, sjedim na ležaju, a pisaći stroj leži na kartonskoj kutiji na razini koljena. Obično uspijem otipkati dvije stranice odjednom, a onda me zabole leđa, pa moram ustati i razgibati se.

Velika je sreća što imam pisaći stroj. Mnogi ga zatvori ne dopuštaju. Ipak, čak i ta prednost ima svoj nedostatak. Vrpce za stroj su užasno skupe. Svaka otipkana stranica stoji me oko pola dolara.

To vam možda ne zvuči skupo, ali moj zatvorski posao (za koji sam zahvalan) donosi mi sedam dolara na mjesec. Osim toga, zatvorska služba za nabavu češće nema vrpce nego što ih ima. Osim toga, često nemaju ni papira, omotnica, pa čak ni maraka! Zamislite kako je to kad želite pisati, a prije zadnje verzije sve morate pisati olovkom, te morate obijati pragove da izmolite ili posudite osnovnu opremu. Koju ćete morati platiti dvostruko skuplje, naravno...

Jedan od većih problema pisanja u zatvoru jest činjenica da vaše vrijeme uglavnom ne pripada vama. Kad jedete, tuširate se, idete po čistu odjeću, telefonirate, uzimate potrepštine, imate rekreaciju i rješavate tisuću drugih životnih sitnica, stalno vas drugi kontroliraju i raspoređuju prema svom rasporedu. Možete se naviknuti na određenu rutinu, ali svejedno vam je vrijeme za pisanje rascjepkano i često prekidano. Bez obzira na to jeste li u nekom trenutku posebno nadahnuti, ako je došlo vrijeme da se nekamo ode ili nešto učini, nemate izbora. Rutina znači i da provodite mnogo vremena besposleno čekajući nešto ili stojeći u redu. Na primjer, proveo sam dva sata u zajedničkom prostoru radi telefonskog poziva od petnaest minuta. Na takvim mjestima ne možete pisati jer se oko vas mota pedeset i više muškaraca koji kartaju, igraju šah ili samo vise okolo, dosađujući sebi i drugima. Čovjek treba biti na oprezu u društvu pedeset muškaraca — nikad se ne zna što će se dogoditi.

Ni ne sanjate kako je zatvor bučno mjesto. Katkad zaglušujuće. Ima dana kad se ne mogu koncentrirati čak ni iza zatvorenih vrata ćelije. Znam da je to teško zamisliti, ali ovdje čak ima ljudi koji glasno igraju šah!

Još nisam ni spomenuo »cimere« i probleme zbog činjenice da betonsku sobicu od dvanaest kvadrata dijelite s drugim čovjekom. To je previše složena tema da bih je ovdje obradio. Ipak, pokušajte sljedeće: uđite u kupaonicu, zatvorite vrata i legnite u kadu. Zatim zamislite da morate godinama živjeti u toj sobi s još jednim čovjekom.

Svejedno, svi ti praktični problemi mogu se izdržati, jer vam za njih uglavnom treba samo dovoljno vremena i energije. Narav samog zatvora, kao i današnja zatvorska kultura, nešto je sasvim drugo.

Opća atmosfera opterećuje čovjeka. Vlada zaglupljujuća monotonija ispod koje leži jedva suspregnuto nasilje, koje povremeno zbilja i provali. A ljudi? Iskreno govoreći, većina nije pretjerano zanimljiva. Nažalost, karakteri i životne navike većine zatvorenika su manje–više jednaki.

Uglavnom ih potiče želja da odmah zadovolje svoje potrebe, koju prati nevjerojatna sebičnost iza koje stoji hvalisavi egoizam u začuđujućoj kombinaciji s kompleksom manje vrijednosti. Sve to hrani i tjera kultura koja potiče mačo–stav, iracionalno nasilje i paranoju. Vlada opći prezir prema ženama, što me najviše živcira od svih vrsta neprestanoga psihološkog maltretiranja koje proizlaze iz svjesne gluposti što čini tako velik dio zatvorskog života.

Uza sve to, opći je manjak obrazovanja golem iako predvidljiv. Osim toga, često se javljaju predrasude protiv onih koji su obrazovani ili se žele obrazovati. Tako se dodatno produbljuje duševna i osjećajna izolacija u zatvoru. Pametan razgovor je iznimno rijetka pojava. Pametan razgovor o bilo čemu, a kamoli o pisanju.

Iskreno govoreći, ovo što sam spomenuo ne vrijedi samo za zatvorenike. Da nemaju različitu boju odjeće, teško biste razlikovali robijaše od mnogih stražara kad biste mjerili samo prema ponašanju i govoru.

Unatoč svemu, mora se priznati da ima zatvorenika koji su razumni, obrazovani, daroviti, osjećajni, uviđavni, staloženi i načitani. Kad sam dobio knjigu »Kako su Irci spasili civilizaciju«, morao sam sastaviti popis čekanja jer ju je toliko ljudi željelo pročitati! Dobivao sam i pomoć, vodio dobre razgovore, pa čak i stekao prijatelje u zatvoru, iako je to bilo u malobrojnim i rijetkim slučajevima. Zatvor može ponuditi i dobre priče, pogotovo o malo poznatim pojedinostima i riječima koje se razvijaju iza rešetaka. Ipak, čak i kad naiđete na zanimljivu osobu ili priču, zatvorska kultura se pobrine da je ne napišete.

Ovdje je jedan od smrtnih grijeha pitati ljude zašto su uhićeni i koliko još moraju odsjediti. To je dio opće zatvorske paranoje. Postoji mnogo razloga zašto nije pametno dopustiti bilo kome da se previše zbliži s vama ili da previše sazna o vama. Teško je upoznati ljude, a oni koji mnogo pričaju obično govore gluposti i lovačke priče. Dapače, njihove priče iznimno sliče jedne drugima, što ne čudi s obzirom na crno–bijeli život iza rešetaka.

Zatvor je prije svega dosadno mjesto. Zatupljuje mozak, duh i nadahnuće, svaki je dan isti kao prethodni, dosada gnječi čovjeka. Kao da ste u akvariju. Vrtite se u krug: isti ljudi, isti zidovi, iste priče, ista hrana, iste gluposti — isti, isti, isti dani, mjeseci i godine.

Zatvorski pisac mora prebroditi i druge probleme osim onih zatvorskih — sjetite se kako društvo smatra da je utamničenje sramotna stvar. Ne mogu reći sa sigurnošću, jer to nitko neće priznati, ali uvjeren sam da ima mnogo urednika, izdavača i običnih ljudi koji se blokiraju čim samo spomenete riječ »zatvorenik«. Šteta što je tako, jer osim što su neki od nas talentirani i imaju što reći o svom okruženju, zatvorski život i ponašanje prema zatvorenicima čine sastavni dio američkog društva. Ako tu činjenicu zanemarite ili krivo shvatite, samo ćete pogoršati moguće teške štete za društvo u cjelini. Ipak, ako i ne uzmemo u obzir širi kontekst, svi koji su ikad nešto napisali znaju kako je teško postići da vam se nešto objavi. Sad zamislite kako je teško piscima koji se moraju boriti i protiv predrasuda o zatvorenicima.

Već vas čujem kako prigovarate da ste vidjeli romane koje su napisali zatvorenici. Ako je to tako teško, ako su svakodnevni poslovi toliko otežani i ako atmosfera toliko opterećuje, kako i zašto se uopće piše?

Pisanje u zatvoru se velikim dijelom odvija unatoč konkretnoj situaciji, a ne zahvaljujući njoj. Mnogi ljudi u tome vide čin prkosa. To je način da stanete na noge i povičete: ja sam čovjek, ja sam pojedinac kojeg ne možete zgaziti.

Za mene i razne druge pisce to je dio procesa u kojem želimo shvatiti bolnu prošlost i pomiriti se s njom kako bismo započeli novi život. To je način da vas ne zarobe pogreške i ograničenja prošlosti.

Preveo Marko Maras

1

www.grahamsworks.com